Henry Chinaski wrote:ExNihilo wrote:
U teoriji, naplata PDV jeste moj interes. Ali ako službe koje su plaćene tim novcem ne fukcioniraju, onda prestaje biti moj interes. Ako se ne mogu osloniti da država poreskim prihodima riješi problem pasa lutalica, ako ne mogu očekivati da me policijske i obavještajne službe zaštite od kriminalaca koji rafalaju po ulicama ili uzimaju reket biznismenima, ako plaćam zdravstveno, a ne mogu dobiti osnovnu i hitnu zdravstvenu njegu (prije nekoliko dana me ujele lutalice i u hitnoj hladno kažu: nemamo antitetanusa, imaš 72 sata da nađeš sam sebi prije eventualne infekcije) - onda me boli kurac za PDV i račun. Ja se tada svakako prepušten samom sebi. I neće biti ništa drugačije ako se PDV napalata poveća jer nije riječ o tome da para nema, već je riječ o tome da pare pojede beskrajna administracija.
Nisam uspio skontati koja je prednost tvog indiferentnog načina u poređenju sa varijantom da se pojedinci bore za svoja prava? Navodno, trenutno imaš manje stresa ali on se vraća poslije kroz neuređenosti svega.
Koliko shvatam, pretpostavka je da su se "uređene" zemlje uredile same od sebe i da su vlasti prestale uživati od zajedničkih para jer im je to dosadilo?
Da se tamo nikad niko nije bunio i da su ljudi razdragano ignorisali probleme u državi, jer to nije njihov problem?
Neuređenost je tu po definiciji, svađao se ja sa prodavačima ili ne. Samo što, ako već plivam kroz govna, odbijam raditi u korist onih koji su govna izasrali, sve pod krinkom ljubavi prema domovini i bolje budućnosti koja nikada ne dolazi.
Hajde da napravimo blagu digresiju i prisjetimo se beskrajnih rasprava koje su pratile inicijalno uvođenje PDVa kod nas. Svi smo znali da će cijene naglo skočiti, zbog čega su građani opravdano bili zabrinuti. Međutim, čitava bulumenta političara i "stručnjaka" se sjatila u medije i mjesecima objašnjavala kako je PDV ulaznica za bolju budućnost. Kratkotrajno, govorili su, šok će biti bolan, ali dugotrajno će nam ti prihodi obezbijediti potrebna sredstva da konačno izgradimo državu, oživimo ekonomiju i svi prosperiramo. Što u teoriji jeste tačno, ali je u praksi povećanje budžetskih prihoda samo vodilo povećanju plata administracije i nije promijenilo ništa. Bolja budućnost nikada nije došla, zato što nismo napravili institucionalne pretpostavke za odgovorno korištenje tog dodatnog novca.
Da se sada vratimo na ovu priču o računima. Kada bi svi građani danas počeli tražiti račun, i to vodilo povećanju budžeta, opet bismo gledali istu scenu. Jer problem nije prikupljanje novca, već fiskalna disciplina i odgovornost onih koji odlučuju o samoj raspodjeli. Prema tome, zašto da ja radim na njihovom povećanju plata? Zašto da se stresiram za njihov račun? Zašto da guzim poduzetnike? To je liječenje simptoma, a ne uzroka bolesti. Ništa drugačije nije sa ostalim retrogradnim ekonomskim patriotizmima.
Nijedan sistem nije postao "uređen" tako što su građani dobrovoljno i sinhronizovano dosegli nekakvu građansku nirvanu, već tako što su izgradili institucionalne pretpostavke i javnu odgovornost koje umjeravaju društvo da ide ka toj nirvani.
Sve i da građani od danas masovno počnu tražiti račune, to ne bi bilo uređeno društvo. Uređeno društvo je ono u kome se račun podrazumijeva.
