Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Life of Avatar wrote:Da, nakon sto djeca postanu dovoljno svjesna sebe i svog postojanja. Dakle, nakon odrastanja. Dokle bi ih trebalo drzati pod svojim krilom i tako ih stititi? Kako i na koji nacin bi ih pripremili za zivot? da se bore za sebe, ili bi vi bili ti koji bi ih obezbjedjivali do 25, 30 ili 35?
kako reagirati ako bi dijete otislo u nepoznato , daleko od vas? bil vam to tesko palo? ili onako , tipicno bosanski, dici po sprat za svako dijete, i onda ga tako drzati kraj sebe?
ne znam, mozemo mi pricati kako Svabe djecu odgajaju do 18, i onda kud koji mili moji..
Iz blizeg okruzenja znam da postoje roditelji kojima je apsolutno nezamislivo da im kcerka ode u drugi grad , ili da zivi daleko od njih. Sin i nekako moze, ali kcerka ne. Valjda reaguju zastitnicki, instiktivno. Ali to je apsolutno pogresno. U mojoj ulici , sinovi uglavom zive, kod svojih roditelja.
Jel ti to uredu , ili je ta praksa usadjena u nas mentalitet , da se bojimo probati drugacije?
Uostalom, kako vi, ako imate djecu, ili ih planirate imati jednog dana, planirate graditi odnos sa svojom djecom, kada odbjektivno budu sposobna da idu sama kroz zivot? ima li nekih restrikcija sto se tice tog odnosa, ili bi blagonaklono gledali na njihove zelje da svoj zivot grade daleko od vas?
Držati pod krilom dok sami ne počnu donositi odluke koje su racionalne, dakle, to nije teško skontati. Štiti je pomalo smiješno, jer ipak su odrasli ljudi u ovim granicama kojima govoriš. Otišlo u nepoznato, sasvim normalno reagirati, očuvati kontakte i nastaviti tako. Švabe baš i ne reaguju tako, samo su takvi ljudi, pomalo "hladni" za naš pojam. Smiješni su ljudi kojima je nezamislivo da kćerka ide svojim putem, naravno, ako su već skontali da racionalno i srelo donosi odluke u svom životu. Za sinove nemam baš mišljenje, jer ne znam kako je biti sin. Ne planiram rađati djecu, ali planiram usvojiti jednu curicu i pustiću je da živi život punim plućima, držati pod kontrolom ono indirektno, da ne skonta, a zna da sam negdje tu malkice daleko, ali blizu, nešto kao moja voljena mati. Eto. Valjda nisam na**ala previše.
MJAU - da wrote:Držati pod krilom dok sami ne počnu donositi odluke koje su racionalne, dakle, to nije teško skontati. Štiti je pomalo smiješno, jer ipak su odrasli ljudi u ovim granicama kojima govoriš. Otišlo u nepoznato, sasvim normalno reagirati, očuvati kontakte i nastaviti tako. Švabe baš i ne reaguju tako, samo su takvi ljudi, pomalo "hladni" za naš pojam. Smiješni su ljudi kojima je nezamislivo da kćerka ide svojim putem, naravno, ako su već skontali da racionalno i srelo donosi odluke u svom životu. Za sinove nemam baš mišljenje, jer ne znam kako je biti sin. Ne planiram rađati djecu, ali planiram usvojiti jednu curicu i pustiću je da živi život punim plućima, držati pod kontrolom ono indirektno, da ne skonta, a zna da sam negdje tu malkice daleko, ali blizu, nešto kao moja voljena mati. Eto. Valjda nisam na**ala previše.
Ja imam kćerku i upravo od nje očekujem da ode svojom cestom. Da ne ode nepripremljena učim ju razne borbene tehnike kojima može brzo i efikasno da kastrira zlonamjernog udvarača. Da tata ne mora rješavati stvari sačmarom. Svakako da očekujem da ode, da se osamostali. Treba da ima svoj, samo svoj život. A ja ću tu biti da joj pomognem ako zatraži pomoć.
Budimo realni, u većini slučajeva će imati isti odnos kakav su njihovi roditelji imali prema njima.
Ok mi je da djeca žive dok ne stanu na svoje noge kod roditelja.
E, sad ako uzmemo u obzir da ima mnogo mama koje kontrolišu živote svojih sinova i kćerki bez obzira da li oni žive zajedno ili ne, to je druga priča... Znam par primjera, katastrofa...
MJAU - da wrote:Držati pod krilom dok sami ne počnu donositi odluke koje su racionalne, dakle, to nije teško skontati. Štiti je pomalo smiješno, jer ipak su odrasli ljudi u ovim granicama kojima govoriš. Otišlo u nepoznato, sasvim normalno reagirati, očuvati kontakte i nastaviti tako. Švabe baš i ne reaguju tako, samo su takvi ljudi, pomalo "hladni" za naš pojam. Smiješni su ljudi kojima je nezamislivo da kćerka ide svojim putem, naravno, ako su već skontali da racionalno i srelo donosi odluke u svom životu. Za sinove nemam baš mišljenje, jer ne znam kako je biti sin. Ne planiram rađati djecu, ali planiram usvojiti jednu curicu i pustiću je da živi život punim plućima, držati pod kontrolom ono indirektno, da ne skonta, a zna da sam negdje tu malkice daleko, ali blizu, nešto kao moja voljena mati. Eto. Valjda nisam na**ala previše.
Ja imam kćerku i upravo od nje očekujem da ode svojom cestom. Da ne ode nepripremljena učim ju razne borbene tehnike kojima može brzo i efikasno da kastrira zlonamjernog udvarača. Da tata ne mora rješavati stvari sačmarom. Svakako da očekujem da ode, da se osamostali. Treba da ima svoj, samo svoj život. A ja ću tu biti da joj pomognem ako zatraži pomoć.
esmasaric wrote:Budimo realni, u većini slučajeva će imati isti odnos kakav su njihovi roditelji imali prema njima.
Ok mi je da djeca žive dok ne stanu na svoje noge kod roditelja.
E, sad ako uzmemo u obzir da ima mnogo mama koje kontrolišu živote svojih sinova i kćerki bez obzira da li oni žive zajedno ili ne, to je druga priča... Znam par primjera, katastrofa...
Mame upravljačice ... katastrofa za svaku vezu.
Tate to ne rade, tate su Tito.
Euridika wrote:
Kao što kaže @jao_situacije, dosta je do zaostavštine starog sistema. Navikli smo da stanove dobijamo. Djeca kažu roditeljima - vama dao Tito, a vi nama dajte. Naravno da će se svaki roditelj, u skladu sa svojim mogućnostima, potruditi da svojoj djeci ostavi što je moguće više u nasljedstvo (para, nekretnina, posao, firma i sl.), ali to ne treba uzimati pod moranje. Treba se svaki pojedinac potruditi da i on(a) doprinese vlastitim snagama.
Nema ovog vise. Po zapadu je gotovo nemoguce. Ako kao roditelj kupite stan djetetu onda vam drzava nametne dodatni porez ako ga imate u svom imenu a tu ne zivite vec vase djete. Ako mu ga prepisete on ce platiti porez na tezak poklon. Ako mu ga kupite uz pomoc financiranja na svoje ime a da se on uknjizi onda treba ekstra osiguranje na kredit i sl. Jedino je moguce suvnasnistvo ili da date pare pa da se pomogne koliko moze.
Nepitaj sta ti roditelji mogu ostaviti vec sta ti njima mozes pruziti. Za nije dovoljno sto su ti dupe prali i cuvali, te izveli na pravi put? Danas omladina pobenalilia. To treba udarati, udarati, ko onaj grah, samo udarati, dok ne popadaju s noga. Udarati i udarati. Danasnjan omladina je stoka sa dna kace. Ni postovanja prema starijim, mladjim, roditeljima, sistemu, ma nicemu, samo neka je selfija, interneta, yutela, fejsa i ko zatvoreni po vaz dan bleje u kompjuter i u sobi su. Naprde je ni prozor ne znaju otvoriti. U moje doba dodjes kasno za stol da jedes hem nemas sta da jedes a jos ubije Boga zivog u tebi, krv pisas, jer nepostujes i ne cijenis mater sto je satima za ringlom visila i kuhala. Danas ko govedo sidje niz one stepenice po vlastitoj zelji i ko kakav krkan "imal sta za zderati", hocu ono, hocu ovo... a matere poneke neka "ljubi ga majka"... Moj je na meni razjebo nekoliko kajseva, jedan je samo razjebo jer je druge razjebo da mi da doznanja da se ne zajebajem jer kostaju para. Danasanja omladina nije u stanju da pomogne matari, ili u kuci, da smece bace, da operu sudje ili sta vec.
Fatihu mu proučiti, a majci pomažem koliko mogu na sve načine (finansijski, brigom, pažnjom, ljubavlju i sl.).
Za ovo ostalo, de smanji doživljaj. Jesu mladi generalno postali sebičniji i manje brinu o drugima, ali ima tu dosta i do odgoja (ili još češće nedostatka istog).
walter kurtz wrote:Poznavajuci sebe ako budem imao sina vjerovatno cu pokusati opaliti nevjestu tako da im je bolje da me se klone kad postanu punoljetni
walter kurtz wrote:Poznavajuci sebe ako budem imao sina vjerovatno cu pokusati opaliti nevjestu tako da im je bolje da me se klone kad postanu punoljetni
Zavisi od odnosa kakav su imali prije toga. Ja sam otišla od svoje kuće (udala se ) nekih pola sata vožnje autom, što nije ni toliko blizu onome ko koristi javni prevoz, ali bih voljela da mi je majka bliža, puno sam vezana za nju, ostala sam rano bez oca, ali ne u nekom pretjeranom smislu da sad bez nje ne mogu nigdje. Nego u smislu da bih voljela češće da je vidim, da s njom popijem kafu, da izađemo. Nekako mi ženske imamo bolji odnos sa majkama kada odemo od njih.
Bila sam u inostranstvo duže vrijeme i znam kako kod njih funkcioniše sistem udaljavanja djece čim napune 18 god., što naša dijaspora sve više prihvata...ali bojim se da će to ići onim putem gdje se djeca s roditeljima čuju jednom ili nijednom mjesečno. Meni je nezamislivo tako nešto, jer iskreno, roditelj to nije zaslužio.
Koliko se sjecam pedagogije, imaju dva nacina odgajanja kao kipar ili kao vrtlar. Jedan oblikuje prema kalupu, a drugi se brine i pusta da samo raste. Ja osobno mislim da je drugo teze, ali bolje.
Moji meni nista zivo nisu dali, te dje ces u Sa studirati, te vani je opasno, te budi kao svi normalni ljudi sjedi i uzivaj sto ti ljeto moras ici negdje, te sta imas od volontiranja koja si ti budala radis a ne placaju te... I tako me morili dok im nisam rekla alo ja sam samostalna (zaradjujem ljeti) i odrasla osoba, ako mi ne pruzate podrsku i ne mozete pomoci, onda razgulite jer meni u zivotu ne trebaju negativne osobe. E onda se malo zamisliti, eee pa ona vise nije dijete, vidi mozda bismo je mogli zaozbiljno dozivljavati. Jos uvijek zvocaju, ali nista ne brane jer znaju da ja radim sve po svom.
Zavrsavam faks visokim prosjekom, radim honorarno sta izleti, zaradjujem ljeti, imam radnog iskustva, imam i internship u inozemstvu...
A da sam njih slusala ne bih makela iz rupe od grada u kojem sam zivjela, isla bih na privatni i ispijala kafe triput dnevno i ganjala hadezeovce ili ezdeaovce da se veze traze da se posao bilo kakav dobije bilo gdje. (naravno, samo u mom kantonu jer diplome privatnih nisu priznate mimo mog kantona koliko sam cula). Nije da vrijedjam ikoga ovom zadnjom recenicom, nego ovo je sudbina mojih par skolskih koji su slusali roditelje i ostali na sigurnom.
Obojica imaju kćerke i sto godina žive u Holandiji. Prvi je oženio neku hippie Grkinju, a drugi je oženio neku našu snašu iz Krajine. Kćerka ovog prvog je imala totalno slobodno djetinjstvo, s prvim ozbiljnim momkom je živjela dvije godine neposredno nakon srednje i tokom prve godine studija. Išla po festivalima ljeti, od 2. srednje nije imala izlaza već je dolazila kući kad je htjela i skim je htjela dok su joj roditelji bili u kući. Ono u fazonu, bolje ti sine dovedi njega svojoj kući nego da ideš njegovoj. Znam da je jednom zaglavila u bolnici i morali su joj ispumpati stomak zbog previše cuge.
Kćerka tog drugog brata je rasla pod staklenim zvonom, mama je oblaćila još u srednjoj, sređivala joj loknice, nije se uopšte družila sa svojom generacijom, nije izlazila noću, bila odlikaš u školi, momci nisu bili u opticaju i sve je bilo po Pe-Esu. Elem, sve ovo znam jer su se njih dvojica godinama krvili po pitanju načina odgajanja djece - drugi je optuživao prvog da od kćerke pravi narkomanku i drolju, a prvi drugog da od kćerke pravi socijalnog invalida i degenerika. Kad bi se god ljeti u Sarajevu našli i kad bi pitao za porodice, krenuli bi s tom pričom.
Prošlo je dosta godina od tad - ta prva je danas uspješan advokat u Holandiji, živi s vjerenikom u stanu kojeg je sama - ne s vjerenikom, već sama - kupila. Ta druga koja je odgajana po balkanski radi u autosalonu. Zašto? Bila je neiživljena, u jednom trenutku je pukla, počela naglo eksperimentisati sa svim i svačim što je zeznulo studije, godine prošle i tu je gdje je.
Djeci se treba pustiti da nekad sami padnu, da urade stvari koje su društveno neprihvatljive po naški, da isprobavaju svena vrijeme, da eksperimentišu. To je sve neprocjenjivo iskustvo. Ne možeš učiti iz tuđih grešaka. To je mit. Možeš isključivo iz svojih.
Ne bi se složila da im treba pustiti potpunu slobodu.
Za sve je super imati balans, ni stakleno zvono ni potpuna sloboda, pogotovo ne u BiH, to bi i moglo u uređenoj državi, ali ne ovdje.
Npr. Ja sam imala neograničen izlaz, ali se trebalo znati gdje idem i s kim.
Moji su poprilično tolerantni tako da nisu sada ulazili u detalje i visili mi nad glavom, ko je, ko su roditelji itd.
Ali su imali određenu dozu zabrinutosti, što je sasvim normalno.
esmasaric wrote:Ne bi se složila da im treba pustiti potpunu slobodu.
Za sve je super imati balans, ni stakleno zvono ni potpuna sloboda, pogotovo ne u BiH, to bi i moglo u uređenoj državi, ali ne ovdje.
Npr. Ja sam imala neograničen izlaz, ali se trebalo znati gdje idem i s kim.
Moji su poprilično tolerantni tako da nisu sada ulazili u detalje i visili mi nad glavom, ko je, ko su roditelji itd.
Ali su imali određenu dozu zabrinutosti, što je sasvim normalno.
Slažem se. Nisam pobornik onih stavova da treba sve isprobati dok si mlad. Treba isprobati, naravno, ali ne baš sve. Neke stvari treba i preskočiti. Rekla bih da treba odvagati unaprijed dobre i loše posljedice nekih djela, prije nego se zaletiš grlom u jagode. Ali, da, nisu baš mnogi sposobni za to, posebno ne u mladim, ludim godinama...
ja mislim da svako treba na najbolji mogući način odgajati djecu
ova što joj se prizetko uvalio može da bude manje sretna od one što radi u salonu i ne znam što se uzdiže ta profesija advokata a ponižava ta što radi u salonu
vjerojatno na njih 2 dolaze 98 onih koje baš i nisu završile fax a ponašale su se kao prva... a druge su gubile nevinost u 25 i sada su super žene itd
Life of Avatar wrote:Da, nakon sto djeca postanu dovoljno svjesna sebe i svog postojanja. Dakle, nakon odrastanja. Dokle bi ih trebalo drzati pod svojim krilom i tako ih stititi? Kako i na koji nacin bi ih pripremili za zivot? da se bore za sebe, ili bi vi bili ti koji bi ih obezbjedjivali do 25, 30 ili 35?
kako reagirati ako bi dijete otislo u nepoznato , daleko od vas? bil vam to tesko palo? ili onako , tipicno bosanski, dici po sprat za svako dijete, i onda ga tako drzati kraj sebe?
ne znam, mozemo mi pricati kako Svabe djecu odgajaju do 18, i onda kud koji mili moji..
Iz blizeg okruzenja znam da postoje roditelji kojima je apsolutno nezamislivo da im kcerka ode u drugi grad , ili da zivi daleko od njih. Sin i nekako moze, ali kcerka ne. Valjda reaguju zastitnicki, instiktivno. Ali to je apsolutno pogresno. U mojoj ulici , sinovi uglavom zive, kod svojih roditelja.
Jel ti to uredu , ili je ta praksa usadjena u nas mentalitet , da se bojimo probati drugacije?
Uostalom, kako vi, ako imate djecu, ili ih planirate imati jednog dana, planirate graditi odnos sa svojom djecom, kada odbjektivno budu sposobna da idu sama kroz zivot? ima li nekih restrikcija sto se tice tog odnosa, ili bi blagonaklono gledali na njihove zelje da svoj zivot grade daleko od vas?
Sve ce ti se samo kazati
Nekako se u zivotu sve poslozi,bude sve bas kako treba biti,mada se ne cini uvijek da je tako,ali jeste.
Ko treba roditelje uz sebe taj je uvijek blizu njih,ko je samostalniji on ce naci nacin da ode negdje gdje ce graditi svoj zivot.
Black swan wrote:ja mislim da svako treba na najbolji mogući način odgajati djecu
ova što joj se prizetko uvalio može da bude manje sretna od one što radi u salonu i ne znam što se uzdiže ta profesija advokata a ponižava ta što radi u salonu
vjerojatno na njih 2 dolaze 98 onih koje baš i nisu završile fax a ponašale su se kao prva... a druge su gubile nevinost u 25 i sada su super žene itd
Ne dižem ja ništa u nebesa, već samo ističem da su roditelji prve bili neopterećeni i ona je na kraju išla svojim putem i uredila svoj život onako kako je ona željela, dok su roditelji druge bili upravo opterećeni profesijom, školom, moralom, a ona na kraju krenula drugim putem i nije pretjerano zadovoljna. Dakle, moje navodno uzdizanje se referiše isključivo na želje roditelja.
Nerijetko se dešava da osobe koje su odgojene pod staklenim zvonom polude čim su puštene s lanca, a kad tad će svaka osoba bataliti okove jer je to naprosto karakter života. Meni je lično nenormalno kad djevojka od 24 godine ima izlaz do pola 12, a to je relativno čest slučaj kod nas. Isto tako mi je nenormalno da se dvije osobe vjenčaju, a da prethodno nisu živjele zajedno.
"Mora nesretna mati htjela me spasit savjetom finim.
Al trebala je znati da ne sme kasti šta da ne činim"
To za vjenčanje stoji. Djevojka od 24 da ima ograničen izlaz, to nisam stvarno nikad čula. Ali vjerovatno da postoje slučajevi.
I da, ne stakleno zvono, ali neki balans mi je sasvim ok. Polude mnogi kad ih život uzme u svoje ruke, pa i ti slobodni.
Ja znam za sluačjeve gdje su djevojke bile slobodne da rade šta god požele, 99% se kasnije pokajalo zbog svojih izbora.
Zivim u Norveskoj vec 21 god ( kako brzo proleti) i jedna od najveci kulturoloski razlika izmedju BiH i No su upravo porodicni odnosi.
Ovdje je sasvim normalno da djete iseli sa 18-19-20 godina. Ali imaju ekonomske uslove za to, studenti primaju stipendije i mogu da zive samostalno (najcesce u kolektivu), omladina sa poslom isto tako moze da se vrlo rano osamostali. Pozitivna strana je upravo u toj postignutoj samostalnosti, u tome sto roditelji "odahnu" kad se djete iseli i zive komotnije, sto "djete" nauci da nema uvjek roditelje za ledjima nego mora sam da se snalazi, da sam kuha cisti pere kupuje kredit vraca...Nisam mogo vjerovat kad mi je nekad jaran u BiH(sa svoje 23 godine, zivio sa roditeljima) rekao da nikad nije jaje sebi ispekao. Negativna strana (gledano mojim ocima) su malo hladniji porodicni odnosi - malo ko se ovdje stara o svojim ostarjelim roditeljima nego ih smjeste u dom za starce (cekaonica za preselit na ahiret), djeca roditelje rjetko zovu ili posjecuju (znam mnogo slucajeva gjde se vidjaju samo za bozic) i slicno..
Cjenim i jedno i drugo i mislim da bi oni bili slicniji nama da su siromasniji ili bi mi bili slicniji njima da smo bogatiji.
Mentalitet naših roditelja je pretežno da grade sprat svakom djetetu (pogotovo muškom) i tako odmah odrede da će mu to biti prebivalište cijeli život. To su i moji uradili, pravili kućerinu godinama, opremili samo prizemlje gdje stanujemo, spratove gore svake godine govorili eh sljedeće ćemo abd, sljedeće itd. da bi na kraju rekli djeco kad se oženite, udate, opremajte sebi fino. I šta sad ja da radim!? Želim se odvojiti više od svega jer živim u sobi 3x3, a nisam više dijete, nemam gdje djevojkuu ili jarane uopšte dovesti, roditelji me izdržavaju mada ja pretežno na sebe trošim od stipendije koju dobijam i sad treba da diplomiram i iskreno jedino na pameti mi je da se odselim, i to ne samo iz kuće, već i iz Bosne, ne samo zbog situacije i teškog zaposlenja već jednostavno želim da nastavim studije u Evropi i da živim na raznim mjestima, to mi je užasna želja. Onda i ako bih se oženio za koju godinu, stvarno ne bih htio živjeti sa roditeljima u istoj kući, ja gore, oni dole. Posjećivao bi ih stalno, pomagao im kao što su i oni meni, šta god treba, ali hoću da imam prostor gdje ću biti samo ja i moja žena, da mi niko ništa ne remeti i to je to. Ja znam da bi to njima teško palo, ali jbg toliko mi je glupa da ideja gradnje kućerina gledajući daleko u budućnost, i onda stoji da kuća tako nedovršena kako bi je nasljednik dovršio. Ja lično se nadam da ću otići i znam da će me moji podržati 100% u svemu, ali isto tako znam da će im biti jako teško kad ostanu sami. Ali šta se može...
Bilo mi je cudno da smo jos imali tri mjeseca prije zavrsetka srednje a moji prijatelji vec trazili sebi stanove, cimere i kako krenuti sa zivotom. Vremenom sam misljenje promjenuo, mislio sam prvo to ne valja nego naski bolje. Pa onda nakon godinu i po faxa kada sam se i ja izselio, mislio da je tako bolje to jest po stepeno gurati dijete napolje. Sada sam misljenja ako ikako moze u 14toj nema potrebe cekati 18tu
Gledam kako americki roditelji grade to nezavisnost od malih nogu kod djece, nisu oni hladnokrvni ali roditelji i dijete su vec u 13 godini svjesni da je ostalo jos 5 godina i to je to. To mi se svidja. Zao mi je sto moji roditelji nisu imali takav pogled na zivot.
Što se prije dijete osamostali bolje po njega.
Roditelji treba da misle na to da odraslom djetetu uopće ne čine uslugu ako ga i dalje drže po svaku cijenu uz sebe, samo će ga u krajnjoj liniji za_ebati
Neka roditelja tu negdje, neka šta pomognu ako treba, ali ništa više
Euridika wrote:
Kao što kaže @jao_situacije, dosta je do zaostavštine starog sistema. Navikli smo da stanove dobijamo. Djeca kažu roditeljima - vama dao Tito, a vi nama dajte. Naravno da će se svaki roditelj, u skladu sa svojim mogućnostima, potruditi da svojoj djeci ostavi što je moguće više u nasljedstvo (para, nekretnina, posao, firma i sl.), ali to ne treba uzimati pod moranje. Treba se svaki pojedinac potruditi da i on(a) doprinese vlastitim snagama.
Nema ovog vise. Po zapadu je gotovo nemoguce. Ako kao roditelj kupite stan djetetu onda vam drzava nametne dodatni porez ako ga imate u svom imenu a tu ne zivite vec vase djete. Ako mu ga prepisete on ce platiti porez na tezak poklon. Ako mu ga kupite uz pomoc financiranja na svoje ime a da se on uknjizi onda treba ekstra osiguranje na kredit i sl. Jedino je moguce suvnasnistvo ili da date pare pa da se pomogne koliko moze.
Nepitaj sta ti roditelji mogu ostaviti vec sta ti njima mozes pruziti. Za nije dovoljno sto su ti dupe prali i cuvali, te izveli na pravi put? Danas omladina pobenalilia. To treba udarati, udarati, ko onaj grah, samo udarati, dok ne popadaju s noga. Udarati i udarati. Danasnjan omladina je stoka sa dna kace. Ni postovanja prema starijim, mladjim, roditeljima, sistemu, ma nicemu, samo neka je selfija, interneta, yutela, fejsa i ko zatvoreni po vaz dan bleje u kompjuter i u sobi su. Naprde je ni prozor ne znaju otvoriti. U moje doba dodjes kasno za stol da jedes hem nemas sta da jedes a jos ubije Boga zivog u tebi, krv pisas, jer nepostujes i ne cijenis mater sto je satima za ringlom visila i kuhala. Danas ko govedo sidje niz one stepenice po vlastitoj zelji i ko kakav krkan "imal sta za zderati", hocu ono, hocu ovo... a matere poneke neka "ljubi ga majka"... Moj je na meni razjebo nekoliko kajseva, jedan je samo razjebo jer je druge razjebo da mi da doznanja da se ne zajebajem jer kostaju para. Danasanja omladina nije u stanju da pomogne matari, ili u kuci, da smece bace, da operu sudje ili sta vec.
Tako su ih odgojili roditelji pogresno redajuci zivotne prioritete. Sa druge strane, zboravljate da ima I onih roditelja koji zloupotrebljavaju to sto su nas stvorili I prali nam guzice kad smo bili mali. Jah eto, mi smo ih natjerali da nas stvaraju. Takvi roditelji ocekuju da njihova djeca nemaju svoju porodicu I svoj zivot, nego da se apsolutno posvete roditeljima I zive za njih.
Ako ikada budem imala dijete, nadam se da cu ostati Ove pameti I odgojiti ga da bude samostalno, necu ga vezati sebi za uckur, I ako bude zeljelo da zivi na drugoj planeti pustit cu ga ma koliko me to boljelo.
tako da im je bolje da me se klone kad postanu punoljetni 
...sipaj, kurvin vakat... 
) nekih pola sata vožnje autom, što nije ni toliko blizu onome ko koristi javni prevoz, ali bih voljela da mi je majka bliža, puno sam vezana za nju, ostala sam rano bez oca, ali ne u nekom pretjeranom smislu da sad bez nje ne mogu nigdje. Nego u smislu da bih voljela češće da je vidim, da s njom popijem kafu, da izađemo. Nekako mi ženske imamo bolji odnos sa majkama kada odemo od njih.
