JoseMujica wrote:Gojeni H wrote:JoseMujica wrote:
ohladi malo....govorim samo o neprimjerenoj upotrebi tremina šehid
Nisam jos za mezara ali ohladjen sam ja.
Ti si mi cudan i ovaj Zagor-duplikator. Ljudi dali zivot da bismo mi mogli trunit' danas na forumu, ali naziv "sehid" nekome smeta ....

što se mene tiče meni ništa ne smeta...još sam živ

. ali treba biti pošten i reći da je to laž.....malo ko ili gotovo niko se nije borio na Allahaovom putu...no mrtva usta ne govore i najpodložnija su političkoj manipulaciji
Nedavno sam svjedočio došli likovi Džemalu Bijediću da prouče Fatihu

i kažem i ma ja pa reko šta vi mislite da bi vam drug Džema reko da vas vidi tu?
A oni me blijedo i zbunjeno gledaju...pa reko bez obzira na vae dobre namjere poslo bi vas sve u tri pizde materine
mislim, hoču da rečem...jedno je šta je bilo a sasvim drugo kako mi to danas gledamo...e ono što je bilo je istina a ovo kakko mi gledamo je ideologija...odnosno laž i karinašenje
Slažem se ja s tobom Mujice da se termin šehid, danas koristi u dnevnopolitičke svrhe. Slažem se i da je vjera postala pomodarstvo (kako ti reče turbofolk). A slažem se i da nisu svi, koji su poginuli u ratu, na našoj strani, šehidi. Međutim, taj termin se nekako ukorijenio u svakodnevnicu, jer je vlast počela da ga koristi na svakom koraku, pa bi sad bilo uvredljivo za porodicu poginulog reći da nije šehid. A znamo svi da to veze s vezom nema, u većini slučajeva, ali takvo smo društvo.
Međutim, kad kažeš da je laž, da se neko borio na Allahovom putu, s tim se ne mogu složiti. Napisat ću jedan događaj, kojem sam lično prisustvovao, kako bih primjerom podkrijepio (a ne dokazao, jer je to nemoguće), ono što vjerujem. Taj mi se događaj urezao u pamćenje i dok sam živ, neću ga zaboraviti (kao i mnoge druge).
U jednoj bitci, drug je bio teško ranjen, izrešetan, sav iscijepan i poderan, meso je visilo sa njega, ali je nekim čudom, bio jako živahan i nasmijan. Pucnjava je oko nas, bitka traje, mi se povlačimo, jer smo imali velike gubitke i postalo nam je jasno da tu kotu, taj dan, nećemo osvojiti. Naravno, hoćemo da ga nosimo sa sobom, iako smo imali mnogo ranjenih. Međutim, on to odbija, neće nikako. Zaliježe za bor i govori nam da idemo, a da će on čuvati odstupnicu i pokrivati naše povlačenje. Vadi iz džepa u jakni, džepni Kur'an i podiže kažiprst, sa smiješkom. Uzima pušku u jednu ruku i okreće se prema neprijatelju i počinje učiti. Zbog terena i čistine, bilo je gotovo nemoguće doći do njega, bez još kojeg gubitka. Htjeli smo čekati noć da ga izvučemo, ali nas je silina borbe odvukla i on je ostao iza tog bora. Slika njegovog nasmijanog lica, mrljavog od dima i krvi je ostala urezana u pamćenje. Razmijenili smo ga poslije 20-tak dana. Imao je isti onaj osmijeh na licu.
Bilo je mnogo sličnih slučajeva. Recimo, ja ga uvijek volim spomenuti, meni najdraži primjer je general Izet Nanić. Svi video zapisi, kao i njegova posljednja pisana zabilješka, nedvojbeno ukazuju na to da se čovjek borio i preselio kao šehid, na Allahovom putu.
Eh sad, kako to dokazati nekom ko nije osjetio nešto takvo? Nikako. Vjera nije pjesmica iz čitanke, pa da se nabuba napamet. Vjera je sklop shvaćenog, doživljenog ličnog iskustva. I apsolutno, vjera je intimni osjećaj (a ne neka činjenica ili događaj) svakog pojedinca, ponaosob. Niko vjeru ne doživljava na identičan način, kao ni sam život, uostalom. Možemo mi na isti način klanjati, voziti bicikl, igrati fudbal, plesati, ali niko to ne doživljava identično.