@ dale
naravno, sjećam se nomada. šteta šta je prestao izlaziti. davno je to bilo. časopis namijenjen općenito pop kulturi, ali s naglaskom na glazbu. alternativnija i bolja verzija rolling stonea.
spomenuo si the soft bulletin, pa ću ja morati yoshimi battles the pink robots. kakva rapsodija za uši je bilo kad sam jednog dana 2002. ušao u dallas records i na one njihove slušalice pustio taj album. bilo je to do tada neviđeno bogatstvo tonova. da se razumijemo, the soft bulletin nije ništa slabiji. ustvari možda i je, ali samo zato što je na yoshimiju najljepša pjesma flaming lipsa - do you realize? pjesma koja je navodno i birana za rock himnu američke države oklahome. ne znam jeste imali priliku slušat ih live? ako niste prepuručam kad bude prilike (a ako jeste onda znate o čemu se radi pa ćete opet). atmosfera na njihovom koncertu je fantastična. okreneš se a svi oko tebe osmijeha razvučenih široko preko lica, oči svima velike od nevjerice koliko je dobro. pozitiva na najjače. wayne hoda publikom u onom velikom balonu dok tisuće šarenih balona oslikava nebo, a bend praši do you realize... ma čudo!
kad već spomenuh koncert, a walter kurtz je stavio omet tena, onda moram spomenuti i nenadjebivi koncert pearl jama u domu sportova u zagrebu održan u rujnu 2006. bilo je to u sklopu turneje povodom albuma pearl jam (iliti avokado albuma). mislim da mi je to najbolji koncert na kojem sam bio. svirali su čini mi se 26 pjesama, gotovo 3 sata je trajao koncert. baš su se potrudili; eddie se nekoliko puta obraćao publici na hrvatskom a na porch se popeo gore po krovnoj konstrukciji dok bend praši sve u 16, i onda se okrene publici te s 10ak metara visine okrene publici mikrofon. kolektivna ekstaza

jest da ja jesam fan pearl jama ali sa mnom su u društvu bili i pojedinci kojima pearl jam ne predstavlja ništa, pa su opet svi redom rekli da je koncert bio strava. i da, ten je albumčina samo takva. meni najdraži album 90ih. fantastično produciran, još bolje odsviran.
bijah i nekoliko puta na lambchopu. oni su svako malo u zagrebu (nešto ala the national). uvijek je bilo fino, ugodno. kvalitetan bend. volim americanu.
slušalo se i lcd soundsystem na inmusicu. bili su jako dobri. štešta šta su se raspali. sva 3 njihova albuma su mi top. ali kad bih morao istaknuti jednoga to bi bio drugi, sound of silver.
belle & sebastian nažalost nisam slušao uživo. nadam se da će biti prilika. od njih volim albume tigermilk, the boy withe the arab strap, dear catastrophe waitress, the life pursuit i naročito if you're feeling sinister na kojem se nalazi ultimativna get me away from here, i'm dying. sjajan bend. kao što dale reče, za fanove drakea, smithsa, ja bih dodao i R.E.M.-a i tindersticksa.