Rojava revolucija: Sloboda, demokratski konfederalizam, jednakost spolova - Postaje li Zapadni Kurdistan najprogresivniji političko-društveni eksperiment našeg doba?
Bliski istok zadnje je mjesto u današnjem svijetu u kojem bi moderni čovjek pomislio da je moguće pronaći progresivnu političku ideju, a kamo li da u tom području postoji regija u kojoj se takva ideja efektivno provodi u djelo. U našoj slici regije nalaze se diktature, vojne hunte, islamske teokracije definirane na ruševinama starog Osmanskog Carstva, nefunkcionalne države poput Afganistana gdje sve izvan glavnog grada podsjeća na prizore iz jednog od nastavaka trilogije Pobješnjeli Max. Politička ideja koju provode ljudi zapadnog Kurdistana, ona koja stoji iza proslavljenih ženskih brigada Kurdistana, koje se bez straha i potpuno ravnopravno sa svojim muškim kolegama suprotstavljaju najbrutalnijem tiraninu današnjice, onom u čiju korist do danas nije pokrenut niti jedan proturatni skup, ISIL-u, na putu je ostvarivanja potpune slobode svih pojedinaca koji tamo žive.
Uz sirijsku granicu s Turskom i Irakom područje je većinsko kurdskog stanovništva s populacijom od otprilike 4,6 milijuna stanovnika. Područje se nalazi na razmeđi vatre između sirijske diktature, kolektivnog ludila koje predstavlja Islamska država i Turskog paranoičnog straha od uspostavljanja Kurdske države.
Stranka demokratske unije (PYD) i Kurdsko državno vijeće (KNC) u regiji Rojava (zapadni Kurdistan) uspostavili su društveno politički poredak koji je mješavina libertarijanizma, ekologije i feminizma. Većina kurdskih političkih skupina nada se skorom ostvarenju svoje države, oni u području Rojave preskočili su ideju nacionalne države i uspostavili progresivni sistem koji nazivaju demokratski konfederalizam. Glavni tvorac te političke ideje je Abdullah Ocalan, a glavni stupovi ideje su feminizam i ekologija.
Autonomna regija Rojava, u obliku u kojem postoji za vrijeme pisanja ovog teksta, predstavlja jednu od rijetkih svijetlih točaka nastalih nakon izbijanja građanskog rata u Siriji. Agenti sirijskog režima napustili su područje još 2011. godine nakon što se pokazalo da su za državni režim Kurdi iz tog područja puno manje opasni nego li opozicija, umjerena ili tvrdokorna. Unatoč velikom neprijateljstvu koje dolazi od strane svih njezinih susjeda, Rojava je uspjela zadržati neovisnost i prikazati, iako zanemareno od strane velike većine zapadnih medija, da se tamo upravo provodi nevjerojatan demokratski eksperiment. Osnovane su lokalne skupštine, politička tijela odgovorna za donošenje odluka, vijeća skupština biraju se pažljivo vodeći računa o etničkoj ravnoteži. U svakoj općini tri najviša dužnosnika su Kurd, Arap i Armenac, a barem jedan od tri dužnosnika mora biti žena. Postoje i ženska vijeća i vijeća mladih. Do sada smo već svi čuli i za nešto što nevjerojatno podsjeća na naoružane skupine Mujeres Libres (Slobodne Žene iz španjolske revolucije), feminističku vojsku, kurdske milicije YJA, koje su odgovorne za provođenje velikog postotka borbenih operacija protiv snaga Islamske države.
Teško je za povjerovati da je takav sustav, pogotovo na tom području, uvelike ostao ignoriran ne samo od strane zapadnih medija nego i od strane zapadne ljevice. Razlog tomu može se naći u činjenici da stranka PYD zapadnog Kurdistana radi u savezu s Turskom radničkom strankom (PKK), pokretom koji se od kraja sedamdesetih nalazio u sukobu s Turskom, članicom NATO saveza. PKK je od strane NATO saveza, SAD-a i Europske unije službeno proglašen terorističkom organizacijom. Dok ih zapadni ljevičari otpisuju kao staljiniste, u stvarnosti, današnji PKK ni izdaleka ne podsjeća na lenjinističku organizaciju kakva je u svojim počecima bio. PKK je od svog osnutka prošao internu evoluciju, a njezin vođa Abdullah Ocalan, trenutno služi zatvorsku kaznu u jednom turskom zatvoru, intelektualno preobraćenje koje je dovelo do potpune promjene njegovih ciljeva i taktike.
PKK je proglasio kako više ni ne pokušava stvoriti kurdsku državu, umjesto toga, inspiriran vizijom Murray Bookchina, usvojena je vizija libertarijanskog municipalizma, a Kurdi su pozvani na stvaranje slobodnih, samoupravljajućih zajednica, baziranih na principima direktne demokracije, koje će se povezati preko državnih granica koje će s vremenom postati beznačajne. Tako će kurdska borba postati model globalnog pokreta prema istinskoj demokraciji, kooperativnoj ekonomiji i postupnom otapanju zastarjelog modela nacionalne države. Od 2005. godine PKK, inspiriran zapatističkim modelom meksičkih pobunjenika, proglasio je unilateralno primirje s Turskom i počeo se koncentrirati na napore u razvoju demokratskih struktura na područjima koja već kontrolira.
Napuštanjem sukoba s Kurdima, sirijski režim dao je kurdskim radikalnim elementima priliku za provođenjem takvog eksperimenta na velikom području. Autoritarni element je i dalje prisutan, osnovane su skupštine i popularne milicije, državno vlasništvo predano je na upravljanje radničkim zadrugama i sve to već se četvrtu godinu održava unatoč napadima ISIL-a, al-Nusra fronta i sličnih militanata. Rezultat spada pod svaku definiciju društvene revolucije. Njihovi napori primijećeni su, ako već ne u zapadnom svijetu, a onda barem na Bliskom istoku, pogotovo nakon što su snage zapadnog Kurdistana uspjele probiti prolaz kroz teritorij ISIL-a prema planini Sinaj i osloboditi tisuće zarobljenih civila. Njihovo djelovanje proslavljeno je širom regije, no na stranicama zapadnih medija Europske unije i SAD-a, još uvijek je marginalizirano. Divljaci iz ISIL-a vratili su se s američkim oružjem zaplijenjenim u osvojenim iračkim vojnim bazama, i pokušali osvojiti glavni grad regije Rojava, sad već legendarni Kobani, mjesecima su ga držali u okruženju dok su pri tome, postoje brojni dokazi, od svjedočanstava do videozapisa, dobivali pomoć od strane Turske. Ipak, nisu uspjeli, Kobane je slobodan, a regija Rojava i njezine političke formacije nastavljaju s provođenjem najprogresivnijeg političko društvenog eksperimenta kojim se današnje doba može pohvaliti.
I dok se hrabrost i prkos Kurdskih vojnikinja iz Kobanija uspjela naći na svjetskim naslovnicama, istima je promaklo senzacionalističko objavljivanje informacije da je ženama Rojave pošlo za rukom uspostavljanje još jednog revolucionarnog koraka, izglasavanja Uredbe jednakosti, koja ženama jamči prava unutar obitelji i društva. Njihov aktivni vojni angažman omogućio im je da ozbiljno uzdrmaju tradicionalnu ulogu spolova, ali je i promijenio tradicionalne poglede koji revoluciju i politiku vide kao isključivo muške poslove. Uredba jednakosti još je jedan oblik otpora kurdskih žena prema Islamskoj državi.
Stranka PYD 10. studenog izdala je Uredbu o jednakosti koja ne samo da jamči već i uvjetuje "Sudjelovanje žena u donošenju zakona, pravo na posao, na plaću, na razvod i pravo na nasljeđivanje, te uključuje volju žena u zakonodavstvo". Uredba jednakosti "Pretpostavlja prava žena na sudjelovanje u političkim strankama i obnašanje svih vrsta političkih funkcija". U definiranju principa jednakosti u Uredbi se nalazi trideset stavki kojima se uspostavlja ravnopravnost spolova na svim društvenim, političkim i ekonomskim razinama. Najznačajnije, suprotstavlja se patrijarhalnom mentalitetu u javnom i privatnom životu, kriminalizira se poligamija, prisilan brak i brak u ranoj dobi, ali se zabranjuju i zločini iz časti po kojima su zemlje Bliskog istoka poznate.
"Stupanj napretka u svakom društvu povezan je s aktivnom ulogom žena i njihovim sudjelovanjem u izgradnji i razvoju društva. S tim ciljem i u osiguranju zaštite njihova identiteta, postizanju slobode i prava žene su pristupile borbi. Od sada na dalje žene ne pristaju na marginalizaciju. Pokret koji ih oslobađa nepobjediva je nužnost u borbi protiv svih vrsta opresije i nasilja", stoji u početnim riječima Uredbe.
Uredba o jednakosti direktno se suprotstavlja šerijatskom zakonu i naišla je na neodobravanje konzervativnih vjerskih vođa koje predstavljaju nezanemariv dio iračkog Kurdistana, društva čije vrijednosti su podjednako bazirane na religiji kao i na tradiciji. U posljednjih nekoliko godina u Kurdistanu je često izbijala nasilna borba između konzervativnih i progresivnih snaga. Odnosi spolova bili su u središtu ove borbe. Slična stvar došla je od izražaja kada je parlament iračkog Kurdistana u lipnju 2011. godine izglasao Obiteljski zakon. Od trenutka njegova usvajanja naišao je na brojne izazove u svojoj primjeni.
Mnoge kurdske žene vide Uredbu o jednakosti kao politički program za status i ulogu žena u društvu i na političkoj pozornici na području širem od područja 'tajne revolucije' Rojave.
PYD, sestrinska stranka ljevičarske PKK, pokušava uvesti stvarni angažman žena u politici i revoluciji. Stranka broji veliki broj žena u svojim redovima, a Uredba o jednakosti pokazatelj je društveno političkog napretka koji je ostvarila. Ipak, za ostvarivanje progresivnog duha izraženog u Uredbi biti će potreban stalni napor samih žena. Kurdske žene na domaćoj fronti suočene su s jednako žestokom bitkom. Dok će neki vjerski vođe ulagati sva sredstva u osporavanju oslobađanja žena iz njihovih tradicionalnih uloga i podčinjenog statusa koji se nalazi u srži njihove islamističke ideologije, u koncu će biti na samim ženama i njihovim političkim saveznicima da osvoje pobjedu u bitci za ravnopravnost spolova, osobnih sloboda i ljudskih prava Kurdistana.
