Forum Klix.ba

emillio estevez wrote:

Haman wrote:Pa mi nismo bili u komunizmu, mi smo zivjeli u socijalizmu. Socijalizm je sistem a komunizam je samo idejal.Kome je bolje nezaposlenost nemam nista protiov, unistene firme za cije unistenje niko ne odgovara, opet namam nista protiv. Ja samo iznosim svoj stav.

Ne mi smo bili u totalitarnom komunizmu .

Haman wrote:Po tvom misljenju da ali ja ne dijelim tvoje misljenje.

piupiu wrote:

emillio estevez wrote:

Haman wrote:Pa mi nismo bili u komunizmu, mi smo zivjeli u socijalizmu. Socijalizm je sistem a komunizam je samo idejal.Kome je bolje nezaposlenost nemam nista protiov, unistene firme za cije unistenje niko ne odgovara, opet namam nista protiv. Ja samo iznosim svoj stav.

Ne mi smo bili u totalitarnom komunizmu .

Jesmo li bili u 'titoizmu' (autokratiji | diktaturi jednog čovjeka?), ili u totalitarizmu (jednopartijski sistem koji kontroliše sve aspekte života, i javnog, i privatnog), ili u komunizmu (me'š čini da se sistem nikada nije ni pokušao deklarisati kao takav - to bi bilo slično bogohuljenju u ideološkom smislu; a kamo li da je bio takav, sistem je čak imao i ime - samoupravni socijalizam)?

bosna boy wrote:

Ali Kemal wrote:Za trenutno stanje najmanje je kriv socijalizam iz SFRJ.
To drustvo je naravno trebalo da se rerformira, medjutim reformiralo se u negativnom smislu.

.

klasična srpska propaganda, sve se eto nešto SAMO pojebalo ili zli kapitalizam i zapad ili zla amerika i ameri

čuj "reformiralo se", ko biva onako samo od sebe, s neba spalo
reformirale u negativnom smislu komunjare koje su se pobile i za vratove ufatile na 14. konresu gdje nisu bili sposobni , a kakvi su bili nije ni čudo, da odgovore izazovu novog vremena i promjena na globalnom nivou,...mislili da će sranje od socijalizma trajat vjekovima a oni u neradu i bez pameti uživat dovijeka

bosna boy wrote:a narod na prvim demokratskim izborima rekao jasno šta misli i o komunjarama i o bivšem sistemu
rekao NE
kome se ne sviđa takva demokratija i hoće totalitarizam eno mu sjeverne koreje, venecuele ili kube
bujrum nek uživa u blagodetima preostalog socijalizma i sa Čavezom i Kastrom pevaju pesmice da će Amerika i Engleska postat zemlja proleterska

insomnia78 wrote:Pa kad pogledas sta je u to doba vozio, kako je zivio i gdje je ljetovao prosjecan Englez, Francuz ili Svabo sve ti se samo kaze

piupiu wrote:Ja imam potpuno drugačije mišljenje. Sistem je bio autoritaran, jer su balkanski kolektivi kultorološki autoritarni. I to se jako jasno vidi iz načina 'sprovodjenja' demokratije danas; koja je, u praksi, autoritarno-feudalnog karaktera. Što će reći, kakav god sistem nama da daš, mi ćemo ga sprovoditi na sličan način; kao što će uvijek postojati i simbolički tata | babo u kojeg će se gledati k'o u sliku.

Prednost onog prethodnog sistema je da imao jako visok nivo discipline (koliko god to nevjerovatno zvučalo) u odnosu na ovo danas; da je imao nekakav zajednički ideološki okvir i da je (koliko god to nevjerovatno zvučalo) bio jako demokratičan u praksi, u smislu da je u donošenju i provodjenju odluka učestvovala ogromna većina u društvu (na primjer Socijalistički Savez Radnog Naroda Jugoslavije imao je preko 13 miliona članova u državi od 23 miliona ljudi; upravo je taj sistem napravio od svih Balkanaca 'strastvene političare'); ali nije bio politički demokratičan u smislu političkog pluralizma. Ni današnja uredjenja anglo država, gdje se dvije partije sa gotovo identičnim političkim platformama samo smjenjuju u izbornim ciklusima, nisu ništa puno više demokratična; a ideološki su maltene monolitna.

Tako da - titoizam je ... mislim, iskreno rečeno, nema smisla sa ideološkog stanovišta; komunizam, hajd', to svi znamo, to je američka uvezenica, kad kažeš 'komunizam', mala djeca trče pod krevet da se sakriju, bez obzira što toga nigdje nikad nije ni bilo; totalitarizam - hm, to bi se moglo debatirati, mada, danas postoje mnogo totalitranija društva u smislu kontrole privatnog života, i ja lično Jugoslaviju ne bih nazvala totalitarnom u tom smislu.

Ona je stvarno bila nešto izmedju.

emillio estevez wrote:
Pusti filozofski pristup temi.

Broj clanova KPJ potvrdjuje tvoje pisanje.
Ali desavanja od 90 pa do danas dokazuju drugacije , da cu clanovi komunjara bile osobe vecinom iz zelje za boljim poslom i pozicijama.

Sto je jednom seljaku nakon 45 komunizam donio dobro?
On je zivio od svoga rada , ne od rada kolektiva.

Seljaci

U monarhističkoj Jugoslaviji prije 1941. višak poljoprivredne radne snage procjenjivao se na oko 60%, odnosno na između šest i sedam milijuna ljudi od ukupnog broja od 15.5 milijuna stanovnika, a predstavljao je najvažnije ekonomsko pitanje (Woodward 67); pomalo u pozadini, to je ostao i u SFRJ gdje je gradove opskrbljivao beskrajnim prilivom imigranata. Kasnija putanja seljaštva bila je paradoksalna: neposredno nakon Oslobodilačkog rata 1941-45, seljaci su (zajedno s obrtnicima, kojih je tada bilo oko pola milijuna) činili više od 70% stanovništva Jugoslavije, oko 10.5 milijuna ljudi (Bilandžić 73: 156, ELZ5: . Partizansku vojsku sastavljali su uglavnom seljaci, i to najčešće mladi. Neki od najaktivnijih i najviše politiziranih među njima postali su profesionalni djelatnici Partije, civilni ili vojni, a kasnije dio dominantne klase ili klasa; njihov mali postotak može se ocijeniti iz broja članova KPJ iz 1945. od 141,000, većinom seljačkog porijekla. To su članstvo 1948. po porijeklu činili seljaci sa 49%, radnici s 30% i ostali (uglavnom intelektualci ili službenici) s 21%, dok članstvo su lokalni partijski komiteti imali 23% članova seljačkog porijekla, a federativni centralni komitet 5% (Barton i dr. 47). No, oko 1949., kada je Partija pokrenula ogromnu kolektivizaciju poljoprivrede, većina seljaka prešla je u oštru, premda uglavnom pasivnu opoziciju. Nakon nekoliko godina kolektivizacija je opozvana, radne zadruge brzo su se raspustile, a seljaci su ostali kao zemljoposjednici s vrlo malim posjedima (SG81: 83) na kojima su u prosjeku radila tri čovjeka (nuklearna obitelj), i s manjim brojem državnih farmi u nizinama (koje su 1957. činile 9% obradive zemlje). Početkom 1950-ih, “SKJ je prestala biti uglavnom seljačka stranka, ali nije postala stranka radničke klase” (Rusinow 96-98); ustvari, postala je uglavnom stranka službenika i funkcionara, koji su do sredine 60-ih postigli apsolutnu većinu (Horvat 199-204). U to vrijeme u SKJ, koja je brojila milijun članova, bilo je 77,000 seljaka (Filipi 754-55, usp. Rusinow 144-45), uglavnom funkcionera trgovačkih zadruga i sličnih ustanova na selu.

Nakon ranih 50-ih, seljaštvo je uglavnom zaboravljeno i ostavljeno da ”[dalje tavori] na svojim malim imanjima” (Bilandžić 73: 156) pod pretpostavkom da će industrijalizacija prorijediti njihove redove (što se i dogodilo) te riješiti sve druge probleme. Poljoprivredni prinosi znatno su porasli oko 1960, sela su bila na putu prema potpunoj elektrifikaciji, no kako je prosječni obiteljski posjed, čini se, bio manji od 4 ha (Fiamengo i dr. ur. 63) – što jedva da vodi većim prinosima – problemi su ostali. G. 1974., prema SG81: 236-37, poljoprivreda je zemlju obilato opskrbljivala mesom, ribom, mlijekom i jajima, ali, po vrijednosti, uvozilo se dvije trećine žitnih proizvoda i više od polovice voća i povrća; Horvat ističe (181) da je četiri milijuna jugoslavenskih seljaka hranilo dvadeset milijuna ljudi, uz produktivnost na razini od otprilike jedne šestine produktivnosti američke poljoprivrede. Uloga seljaštva kao političkog subjekta bila je nevažna; 1961. postotak nepismenosti seljaka još je bio blizu 29% (Horvat 181); sve do 1971, četvrtina stanovnika imala je manje od četiri godine osnovne škole, što znači da su se umjeli potpisati, a vjerojatno su također prepoznavali brojke i slova. Međutim, kad je seljaštvo, s oko devet milijuna ljudi, 1969. palo ispod polovice ukupnog broja stanovnika po prvi put nakon neolitika, bila je to epohalna promjena; u manje od četvrt stoljeća, 1.5 milijuna preselilo se u manje ili veće gradove, iako ne svi na stalna radna mjesta. Sredinom 70-ih poljoprivredno stanovništvo brojilo je vjerojatno oko 7.5 milijuna, ili oko 36% ukupnog broja stanovnika, sa stalnim velikim odlivom u gradske, iseljeničke kao i “neredovite“ radnike; oko 1.5 milijuna radnika s nepunim radnim vremenom, takozvanih “radnika seljaka”, konjunkturno je fluktuiralo između industrije i poljoprivrede, a broj im je rastao (usp. Vlado Puljiz i Vladimir Cvjetičanin, obojica u Žuvela i dr. ur.., 144-50 i 243-55). Procjenjivalo se da su seljaci 1981. činili samo 20% stanovnika (Šuvar, “Radnička” 34), a više od polovice obitelji imalo je barem jednog člana koji je bio stalno zaposlen izvan poljoprivrede (Cvjetičanin 248).

piupiu wrote:

emillio estevez wrote:
Pusti filozofski pristup temi.

Broj clanova KPJ potvrdjuje tvoje pisanje.
Ali desavanja od 90 pa do danas dokazuju drugacije , da cu clanovi komunjara bile osobe vecinom iz zelje za boljim poslom i pozicijama.

Sto je jednom seljaku nakon 45 komunizam donio dobro?
On je zivio od svoga rada , ne od rada kolektiva.

Nije filozofski, vec sociološki. Ako hoćeš pričati o nekom društvu, valjda treba znati o čemu pričamo.

Nije to bio broj članova KPJ, već SSRNJ, to je nešto drugo.

Ne znam šta je seljaku socijalizam donio dobro. Nisam sa sela, ali, na primjer, donio mu je struju, puteve, pismenost i mogućnost da se preseli u grad, ako ništa drugo. Broj seljaka koji su emigrirali iz Grčke, Italije, Irske, itd je puno veći od broja seljaka koji su emigrirali iz Jugoslavije, primjera radi. No, evo, studija, da ne pričam ja o onome o čemu više nagadjam:

Seljaci

U monarhističkoj Jugoslaviji prije 1941. višak poljoprivredne radne snage procjenjivao se na oko 60%, odnosno na između šest i sedam milijuna ljudi od ukupnog broja od 15.5 milijuna stanovnika, a predstavljao je najvažnije ekonomsko pitanje (Woodward 67); pomalo u pozadini, to je ostao i u SFRJ gdje je gradove opskrbljivao beskrajnim prilivom imigranata. Kasnija putanja seljaštva bila je paradoksalna: neposredno nakon Oslobodilačkog rata 1941-45, seljaci su (zajedno s obrtnicima, kojih je tada bilo oko pola milijuna) činili više od 70% stanovništva Jugoslavije, oko 10.5 milijuna ljudi (Bilandžić 73: 156, ELZ5: . Partizansku vojsku sastavljali su uglavnom seljaci, i to najčešće mladi. Neki od najaktivnijih i najviše politiziranih među njima postali su profesionalni djelatnici Partije, civilni ili vojni, a kasnije dio dominantne klase ili klasa; njihov mali postotak može se ocijeniti iz broja članova KPJ iz 1945. od 141,000, većinom seljačkog porijekla. To su članstvo 1948. po porijeklu činili seljaci sa 49%, radnici s 30% i ostali (uglavnom intelektualci ili službenici) s 21%, dok članstvo su lokalni partijski komiteti imali 23% članova seljačkog porijekla, a federativni centralni komitet 5% (Barton i dr. 47). No, oko 1949., kada je Partija pokrenula ogromnu kolektivizaciju poljoprivrede, većina seljaka prešla je u oštru, premda uglavnom pasivnu opoziciju. Nakon nekoliko godina kolektivizacija je opozvana, radne zadruge brzo su se raspustile, a seljaci su ostali kao zemljoposjednici s vrlo malim posjedima (SG81: 83) na kojima su u prosjeku radila tri čovjeka (nuklearna obitelj), i s manjim brojem državnih farmi u nizinama (koje su 1957. činile 9% obradive zemlje). Početkom 1950-ih, “SKJ je prestala biti uglavnom seljačka stranka, ali nije postala stranka radničke klase” (Rusinow 96-98); ustvari, postala je uglavnom stranka službenika i funkcionara, koji su do sredine 60-ih postigli apsolutnu većinu (Horvat 199-204). U to vrijeme u SKJ, koja je brojila milijun članova, bilo je 77,000 seljaka (Filipi 754-55, usp. Rusinow 144-45), uglavnom funkcionera trgovačkih zadruga i sličnih ustanova na selu.

Nakon ranih 50-ih, seljaštvo je uglavnom zaboravljeno i ostavljeno da ”[dalje tavori] na svojim malim imanjima” (Bilandžić 73: 156) pod pretpostavkom da će industrijalizacija prorijediti njihove redove (što se i dogodilo) te riješiti sve druge probleme. Poljoprivredni prinosi znatno su porasli oko 1960, sela su bila na putu prema potpunoj elektrifikaciji, no kako je prosječni obiteljski posjed, čini se, bio manji od 4 ha (Fiamengo i dr. ur. 63) – što jedva da vodi većim prinosima – problemi su ostali. G. 1974., prema SG81: 236-37, poljoprivreda je zemlju obilato opskrbljivala mesom, ribom, mlijekom i jajima, ali, po vrijednosti, uvozilo se dvije trećine žitnih proizvoda i više od polovice voća i povrća; Horvat ističe (181) da je četiri milijuna jugoslavenskih seljaka hranilo dvadeset milijuna ljudi, uz produktivnost na razini od otprilike jedne šestine produktivnosti američke poljoprivrede. Uloga seljaštva kao političkog subjekta bila je nevažna; 1961. postotak nepismenosti seljaka još je bio blizu 29% (Horvat 181); sve do 1971, četvrtina stanovnika imala je manje od četiri godine osnovne škole, što znači da su se umjeli potpisati, a vjerojatno su također prepoznavali brojke i slova. Međutim, kad je seljaštvo, s oko devet milijuna ljudi, 1969. palo ispod polovice ukupnog broja stanovnika po prvi put nakon neolitika, bila je to epohalna promjena; u manje od četvrt stoljeća, 1.5 milijuna preselilo se u manje ili veće gradove, iako ne svi na stalna radna mjesta. Sredinom 70-ih poljoprivredno stanovništvo brojilo je vjerojatno oko 7.5 milijuna, ili oko 36% ukupnog broja stanovnika, sa stalnim velikim odlivom u gradske, iseljeničke kao i “neredovite“ radnike; oko 1.5 milijuna radnika s nepunim radnim vremenom, takozvanih “radnika seljaka”, konjunkturno je fluktuiralo između industrije i poljoprivrede, a broj im je rastao (usp. Vlado Puljiz i Vladimir Cvjetičanin, obojica u Žuvela i dr. ur.., 144-50 i 243-55). Procjenjivalo se da su seljaci 1981. činili samo 20% stanovnika (Šuvar, “Radnička” 34), a više od polovice obitelji imalo je barem jednog člana koji je bio stalno zaposlen izvan poljoprivrede (Cvjetičanin 248).

vazi wrote:eee, nikad vise one ljepote

emillio estevez wrote:
Proces industrijalizacije , bi se desio bez obzira na vladajucu kliku.

Struj i drugi komunisticki doprinosi seljacima je starije od uspostave komunista u tzv. Jugoslaviji.

Sto i ficeka su donijeli komunisti

piupiu wrote:

emillio estevez wrote:
Proces industrijalizacije , bi se desio bez obzira na vladajucu kliku.

Struj i drugi komunisticki doprinosi seljacima je starije od uspostave komunista u tzv. Jugoslaviji.

Sto i ficeka su donijeli komunisti

Ne bih rekla. Evo jedna zapadna studija Jugoslavije iz 1988., citiram:

"By 1974, ... the average life span had been extended from 48 years before the war to 67 years in 1970; 30,000 kilometers of roads and railway lines had been built and modernised; two milion flats had been built so that every third family resided in an appartment constructed after 1954; more than 80 percent of rural households had been connected to electricity."

Izvor: "Yugoslavia: Politics, Economics and Society" Bruce Mc Farlane, 1988, strana17; evo, maksuz odoh po knjigu da nadjem podatak, baš sam se potrudila.

Može se Jugoslaviji svašta zamjeriti, ali ova moderna propaganda nakih strančica koje nisu 100 kilometara puta napravile u zadnjih 20 godina, a struju proizvode iz 'titoističkih' centrala zaista nije kompetentna da komentariše onaj sistem.

HAVANA wrote:Zivjelo se lijepo,ni previse,ni premalo.Taman.Mjera.
Svi bili tu negdje,to mi se najvise svidjalo.

Mister Yes wrote:Pa nikakav problem. Daj onda da javno kažemo da nećemo u EU i gotovo. Pa ko je ovdje lud?