Gojeni H wrote:L u c i f e r wrote:Sad će reći neki: pa dobro Lucifere brate, sve si u pravu, haj nek ti bude, al đe je onda odgovor?
Rado bih malo detaljnije pisao o tome...
Pitanje je vrlo kompleksno i ne postoji jednoznačan odgovor. Međutim, pošto me optužuju da pišem pamflete, a i ne bih da bacam bisere đe him nije mjesto, sažet i umnogome simplificiran odgovor bi se mogao formulisati kao: sveobuhvatna i postepena progresija kolektivne svijesti odnosno socijalnih pojava i odnosa. Harizmatične vođe su samo katalisti društvenih procesa i nemaju trajnu ulogu, a pretjerano polaganje nada u tom pravcu uvije neizbježno vodi u kontraproduktivni kult ličnosti.
U tom kontekstu, kao što je već spomenuto, neophodno je imati u vidu evolutivni put zemalja skandinavije, beneluxa, i sl, te comeback Njemačke i Japana nakon ww2... Mada, da budem iskren, nisam uopšte ubjeđen da značajno bolje i naprednije stanje demokratije u pobrojanim pozitivnim primjerima znači da se konstatacija o ključnom i zakulisnom uticaju interesnih grupa može staviti ad acta, barem ne u dogledno vrijeme.
Što će reći, dok ne evoluiramo kao društvo, neće biti niti promjene u pogledu pravičnije i efikasnije metodologije upravljanja vlastitim društvenim procesima. Ili: Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni samoga sebe”. (Er-Raad, 11)
Nema čarobnog štapića niti rješenja preko noći, samo dugotrajan i strpljiv rad na sebi i svojoj okolini daje rezultate...
Sve u redu, zato tema i nije losa.
Formule nema, vec treba gledati razlicita iskustva i pokusati pronaci ono sto dogovara nama.
Prica o uspjehu Singapura, na primjer, je prica o diktatoru sa vizijom, te kolektivistickim drustvima Dalekog istoka.
Svicarska je prica o ljudima koji zele da budu izolovani i da o svojoj sudbini odlucuju sto vise, sami. Zato se i smatraju najdemokraticnijom zemljom na svijetu.
Slazem se da, da bi se bilo sta promijenilo, mora se promijeniti narod. Ali, otvorena je vec druga tema, neko mora povesti narod ... ili barem stvoriti pamflet o nekakvoj "drugacijoj" Bosni i "drugacijem" narodu.
Tako je.
Zanimljivo pitanje, ako ne i jedno od najzanimljivijih, barem za mene i kad su ove teme u pitanju:
Otkud tako upadljivo odsustvo pojave kvalitetnih političkih figura u našem narodu u posljednjih 20 godina?
U ratu smo imali more izuzetno kvalitetnih pojedinaca i heroja u punom smislu te riječi, šta se desilo u miru.
Silaskom Alije i Harisa sa političke scene, ostali su mediokriteti, ljigavci, prelivode, poltroni, neznalice, neradnici i naročito lopovi.
Moja radna teorija je sljedeća:
Šok.
Naš narod ili društvo, kako ko više voli da posmatra stvari, je po mom skromnom mišljenju još uvijek u stanju šoka nakon pretrpljene agresije i užasnog genocida na teritoriji cijele države, ali i nepravedne nagrade počiniocima genocida...
Ne zaboravimo da je 20 godina u životu jednog naroda kao par dana u životu jednog čovjeka.
Odatle i ona "samo nek ne puca" i odatle drastičan porast cinizma, hedonizma i antiintelektualizma u naš sredini.
Međutim, sve društvene pojave se po pravilu odvijaju u ciklusima i imaju svoj vijek trajanja.
Vjerujem i nadam se, da dolazi vrijeme buđenja i progresa...
Možda se samozavaravam, ali eto, vjerujem i nadam se...
