Forum Klix.ba

Karanfil




Omarska, juli 92'
Pista. Jedna grupa, od oko 500 zatočenika , bila je smještena na prostor između upravne zgrade i hangara. Preko dana smo bili na pisti a noću su nas raspoređivali po drugim prostorijama. I jutros smo, u ranu zoru, istjerani iz restorana na pistu. Trčimo, guramo se, pokušavamo zauzeti što bolje mjesto, po mogućnosti, što bliže hangaru. Danas sam se uspio izboriti za VIP-poziciju, uz sam zid hangara. Za očekivati je još jedan lijep, sunčan, julski dan. +40°C (hlada nema). Sjedim, naslonjen na zid hangara. Pored mene moj bivši radni kolega Karanfil. Maštamo o prvoj jutarnjoj kafi i ......cigareti. Već danima nismo pušili. Na glad smo se već privikli ili misli o hrani potisnuli u neki daleki ćošak mozga, ali cigareta......Danas je "dobra" smjena straže. Dozvoljeno nam je da sjedimo. Čak i da ustanemo, noge da protegnemo. (Ponekad moramo cijelu smjenu preležati na pisti, na tvrdom betonu. 8, 10 sati potrbuške, sa rukama na potiljku.) Karanfil i ja pričamo o svemu i svačemu, pokušavamo smesti s uma gdje smo, zašto smo ovdje, šta nas očekuje. Prisjećamo se nekih drugih, boljih vremena, prošlih a možda i ....ostaje nedorečeno, radi uroka. U toku dana, na pistu dolazi jedan stražar i naređuje da se jave svi koji su nekad radili u rudniku. Nevoljno, oprezno, dižu se jedan po jedan. 5,6,7.........među njima i Asmir Čehić- Lopez, Milanko Bjekić, Irfan Alić, moji Ljubijci, bivše radne kolege iz rudnika Omarska. Dižem se i ja. I tad me neko udari po nogama. Uz bolni jauk, padoh na zemlju.Kroz suze gledam- Karanfil. Ljuto me gleda i kaže: "Lezi dole, budalo !" "Pa, zar nije dovoljno što nas "ovi" tuku, sad su me počeli i moji udarati", prolijeće mi kroz glavu, ali brzo shvatam svoju krivicu. Prekršio sam jedno od zlatnih pravila preživljavanja: nikad se dobrovoljno ne javljaj. Pokušavam se opravdati Karanfilu: " A možda bi dobio nešto za jesti, možda cigareta......". A i željni smo bilo kakve promjene. Dolazi i vrijeme dijeljenja obroka hrane, tzv. ručak. Svo vrijeme mog boravka na pisti, brojao sam grupe od po 30 ljudi koje su ulazile u restoran. I svaki dan isti broj- 80 grupa. Svakodnevno su dovođeni novi ljudi iz Prijedora, Ljubije, Trnopolja, sa Brda. 20,30,40 novih zatočenika, ali sutradan je opet bilo samo 80 grupa po 30 ljudi. Neshvatljiva matematika.....ili ih je mrak gutao ? Prolazi dan, spušta se veče, očekujemo da nas rasporede po drugim prostorijama na noćni počinak. A grupa bivših radnika Omarske, koja je otišla na "rad", se ne vraća.
Ni tu veče, ni sutradan, ni.........

Nekad



Dok se po Deželi, k'o fol ratovalo, to nam je djelovalo nekako avanturistički uzbudljivo, konačno da se i u našim krajevima nešto zbiva.




Vukovar, Pakrac, Lipik, Dubrovnik su bili nešto bliži, ali ni to nas se nije previše ticalo.



Dok su po Bosni harale horde zla, to nije bio naš rat.



Kad su Kozarac i Mataruško brdo sravnjivali sa majčicom zemljom, ispijali smo gemištece i igrali bele.



Dok su nesrbe odvodili u "sabirne centre", bilo nam je hladno oko srca, ali ništa više.



Al' kad dođoše po nas, bi malo drugačije.....

Danas
Dok nam niječu jezik naš bosanski, mi šutimo.
Dok nam zemljicu rodnu otimaju i k'o na pijaci rasprodaju, ramenima sliježemo.
Dok nam istoriju prekrajaju, po guz'ci se češkamo.
U "Konjević polja" gledamo k'o telad u šarena vrata.
Dok spomenike žrtvama zabranjuju, ratnim zločincima iste podižu, zlikovce k'o heroje dočekuju i istima imena ulica nadjevaju, trpimo - šutimo i u boga se ufamo.
Dok nam postgenocidaši uz svesrdnu pomoć podguznih muha gaće kroje, mi čekamo na bolje dane.
Dok nas i dalje terorišu, progone, ponižavaju, po torovima razvrstavaju, po dužini čune popisuju, mi saburišemo.
I nikad ništa pametno naučiti.

Koji smo mi retardirani šupci !

bh.tornjak wrote: Koji smo mi retardirani šupci !

Goldenhand wrote:

bh.tornjak wrote: Koji smo mi retardirani šupci !

izjava pisca svih ovih tekstova....covjeka (velikog covjeka) koji je prezivio golgote...Omarske,Trnopolja,Keraterma...
i sa tom njegovom izjavom se potpuno slazem...

Nedo od Ljubije




Ljubija, avgust-septembar 92'

Postlogoraški dani u Ljubiji.

Par dana je kako sam se vratio kući iz logora. Keraterm, Omarska, Trnopolje. Nije veselo. Čamim po vascijeli dan u stanu. Željan sam svega. Društva, prijatelja, priče, druženja. Ničeg od toga. Željan sam šetnje, hodanja, ali ni to nije poželjno. Strah me je izaći na ulicu. Bojim se uniforme i uniformisanih. Bojim se pucanja. A pucanje ne prestaje. Puca se iz objesti. Malo i loše spavam. Budim se na svaki šum. Na svaki korak u stepeništu. Strah se uvukao u svaku poru moga tijela.




Glavna mi je preokupacija hrana. Jedem sve što oči vide (a nema se puno). I posjete. Dolaze mi svakodnevno, uglavnom žene, djevojke. Muškaraca (osim uniformi) u Ljubiji skoro pa više i nema. Uglavnom su po logorima ili.....Dolaze, raspituju se za svoje najmilije, koji su bili sa mnom po logorima. Željne bilo kakve vijesti. Sa strahom u očima o mogućem saznanju o najgorem.

Jedan dan me posjećuju moje prijateljice iz Donje Ljubije, sestre Sanda i Sabina. Donose mi velikodušan poklon. Dvoje pilića. "Nek' se nađe", kaže Sabina. Znam da otkidaju od svojih usta, ali uzimam poklon. Željan sam, gladan sam. Jedna je to od ugodnijih posjeta. Od njihovih bližnjih, niko nije završio u logoru.

Nedugo poslije njih mi dolaze u posjetu dvije djevojke iz Briševa. Znamo se iz viđenja. Raspituju se o ljudima, zatočenicima po logorima , iz njihovog sela. Pričam što znam. Pitaju me za jednog čovjeka, koji je bio sa mnom u Omarskoj. Kažem da je živ, odveden je na Manjaču. I pričam im u detalje, koje je brutalnosti taj čovjek preživio u Omarskoj. Zapanjeno me gledaju, slušaju, a onda briznuše u plač: "To je naš tata ",kažu mi kroz suze. E, jebiga, nisam morao baš ovako detaljno pričati o jadima njihovog oca. Ovaj me događaj tjera u nedoumicu, moralni rascjep. Šta, kako i koliko ispričati ?

Slijedeća mi posjeta pada puno lakše. Dolazi mi Indira (sa kutijom keksa). Konačno neko, kome mogu ispričati i nešto pozitivno. Radujem se njenoj posjeti. Pričam joj o njenom ocu Smaji. Preživio je Bijelu kuću u Omarskoj, odveden je na Manjaču. Na Indirinom se licu, nagriženom neizvjesnošću, bolom, patnjom nazire smješak olakšanja, nade.

Ali slijedeća posjetiteljka, jedna druga Indira, mi zadaje glavobolju. Njen brat, Irfan, je "nestao" (ubijen) u Omarskoj, prvih dana po dolasku u logor. Zajedno sa još dvojicom Ljubijaca, bivših radnika Omarske, Milankom i Lopezom. Šta joj reći ? Odlučujem se za laž. Ili utjehu, nadu ? Ne znam, ali joj kažem da je Irfo prebačen na Manjaču. Ispraćam je sretnu , a u meni vrisak.



Ne mogu više izdržati u stanu. Odlučujem se na izlazak i malu šetnju. Dogovaram se sa Majstorom, s kojim sam obišao sve tri logora, da se nađemo kod njega. Malo kasnije, naziva me Majstor, kaže mi da ne dolazim, pod prismotrom je . Odgađamo susret, za neki drugi dan. (Nikad se više nismo vidjeli.)

Par dana kasnije u Ljubiju stižu prvi povratnici sa Manjače. Braco Šahura i Nedo Ilišin. Pretpostavljam, najteži slučajevi, najmršaviji, bolesnici. Radujem se kao malo dijete. Ipak se nešto dešava. Ide nabolje.

Sutradan me naziva Braco. Njegova me poruka udara k'o maljem : " Nedo je ubijen." Zvanično, od "nepoznatog" počinioca. A "nezvanično", svi mu znaju ime, prezime, datum rođenja i broj cipela.

Odlučujem, idem vidjeti Bracu. Pa šta bude, bude. Braco me dočekuje pred svojom kućom. Još je manji, sitniji, mršaviji nego kad sam ga zadnji put vidio u Omarskoj. Četres kila košćurina i kože. Uz malo napora, komotno bi mogao stati u fildžan.

Sjedimo, pijemo kafu (našlo se odnekud), pušimo (svako svoju cigaretu !), pričamo satima. Ima se o čemu a i željan sam razgovora. Sa i među svojima.

Napuštam ga i krećem kući. Pred Bracinom kućom, naoružana uniforma. Bez straha i sa osmjehom na licu mu prilazim, to je moj prijatelj Dado Radulović. A Dado me mrko gleda i podsmješljivo primjećuje : " A, tu se , dakle, sakupljaju ustašice !" Sa zgražanjem i gađenjem prolazim pored njega bez pozdrava i produžavam. Žurim kući, strah me je.

Pred mojom me zgradom zaustavlja komšinica Senka. Pokazuje mi, bez riječi, na dvojicu uniformisanih ispod moga balkona. Da li su tu potražili hladovinu ili sam i ja pod prismotrom ? Da li sam sada, pod budnim okom vojničkim , sigurniji ili nesigurniji ?

Počinjem razmišljati o bježaniji iz ovog ružnog grada......

bh.tornjak wrote:

Goldenhand wrote:

bh.tornjak wrote: Koji smo mi retardirani šupci !

izjava pisca svih ovih tekstova....covjeka (velikog covjeka) koji je prezivio golgote...Omarske,Trnopolja,Keraterma...
i sa tom njegovom izjavom se potpuno slazem...

Slažem se i ja. Zato sam i stavio onaj smajli.

Dok čitam ovo tek mi neke stvari postaju jasne.

GLUMAC
Omarska, juli 92'

Naša svakodnevna, logoraška mantra "nešto se dešava" počinje da se ostvaruje. Ali u negativnom smislu. U "žicu" unesoše mrtvaca. Do sada smo ih samo iznosili. Svakodnevno. Bezbroj.

Po povratku sa "ručka" nađosmo nepomično tijelo na prljavom betonskom podu u "žici". Tijelo ? Više je to bila bezlična masa rasuta po podu obučena u par komada poderanih dronjaka. Neprepoznatljiv dio tijela koji je nekad bio ljudsko lice. Natečene, k'o jabuke velike, krvlju podlivene oči, nabubrena, krezuba usta. Vrat, koji je nekom služio za gašenje cigareta. Posjekotine po nogama, tijelo u duginim bojama. Preovladava plavetnilo, koje prelazi u crno. Po cijelom tijelu osušena , zgrušana krv. I smrad.

Proučavamo "ovo" što je još prije nekoliko dana bilo ljudsko biće. Pogled se zaustavlja na lijevoj ruci. Mršavo, izgladnjelo tijelo od 50-tak kila, noge k'o dvije grančice a podlaktica lijeve ruke k'o u sumo rvača. Najveća ruka koju smo ikad vidjeli.Polomljena, natekla, crvena, upaljena.

Iskusno oko logoraško, koje je sve već vidjelo, osjetilo, iskusilo, daje dijagnozu: "Ovaj je gotov." Još jedan manje.

Po onim pocijepanim, prljavim, krvlju natopljenim dronjcima na njemu prepoznajemo: pa to je Glumac, Ljubijac, jedan od četvorice braće Daltona. I brat Ante mu je ovdje u logoru, jedan od veterana, doveden u prvoj ljubijskoj grupi.

Glumca smo posljednji put vidjeli prije desetak dana, kad su ga odvodili u Bijelu kuću. Ni slutili nismo da ćemo ga još jedanput vidjeti. Ili ovu šaku jada što je ostala od njega.

Braco preuzima ulogu doktora.Vrši detaljan pregled. Tužno odmahuje glavom :" Neće još dugo" , kaže. Više reda radi, šaljemo poruku doktoru Esi. Hitan slučaj. Eso hitno dolazi. Kratak pregled i brza intervencija.

Dvojica logoraša asistiraju Esi. Drže Glumca. Okrećem glavu na drugu stranu, ne mogu gledati. Par sekundi kasnije čujem zvijerski krik. Glumčev.

Doktor Eso mu je prstom probio kožu na upaljenoj ruci. Iz rane je počela kuljati smrdljiva, gnojna, bijela masa. Na litre. Nepodnošljivi smrad je ujedao za nosnice, tjerao na povraćanje. Srećom, nismo imali šta povratiti. Neki, koji su bili u blizini Glumca, kažu da su iz rane počeli izlaziti bijeli crvi. Ne vjerujem.

Eso odlazi. Ostavlja nam Glumca u amanet i recept: "Dajte mu vode da pije i stavljajte mu hladne obloge." Daljnju njegu i brigu oko Glumca ponovo preuzima Braco. Na "operisanu" ruku mu stavlja sasušenu kožu od jednog komada slanine, koji je obišao već mnoga polomljena rebra, ruke, noge. Nakapa mu vodu u žedna usta, natapa mu odjeću vodom. Obloge.

Glumac je slijedećih dana u komi, trese ga groznica. Ali se otima. I ote se.Polako se vraća u život. Par dana kasnije, Glumac smožede snage da nam tiho, kroz natečene usne i polomljene zube ispriča o svom boravku u Bijeloj kući:

" Samo fasada...prljava više nego bijela...krvava..nijemi čuvar naših patnji...bola...agonije...i naše smrti.Jedanaest dana...tog bijelog... pakla...Da se nikad iz nje ne vratiš čovjekom kakav si bio...ako se vratiš..Ja jesam, iznio me andjeo na svojim krilima, u radionu, da umrem kasnije..sve ostale uzdigao sebi u naručju i na nebeske njive...a poželio milion puta da nisam..Doživao smrt svake minute provedene u njoj...osjećao joj masturbiranje na vratu..gledao joj u oči...izbliza...vidio je svuda oko mene...prkosio i izazivao..pružao ruke da je ščepam za vrat..zavolio je..Nije htjela...uzvratiti ljubav...rospija...navratiće poslije..Kad je se,opet, budem bojao..Onda se,kao stidljiva nevjesta,bojala ona...tolikog uzimanja...Nije, možda, ni mogla stići...radila je ..prekovremeno.. sve tri smjene..Jebem li je..ogavnu..i ljigavu, neminovnu i tihu...nju, koja ne zarobljava...odvodi kad i koga ona hoće.Bijela ...užasa, jada, tuge, čemera,stravičnosti...prepuna ta kuća..Kuća gdje se smrti odlazilo premlaćivanjem...Gdje se umiralo danima a nije moglo...Gdje su krv, znoj, polomljene kosti,odvaljeni bubrezi,izbijeni zubi,fekalije,glad i žedj pripadale svakom od nas posebno...i svima zajedno..gdje smo spavali na mrtvima i pustali mrtve da spavaju na nama..gdje se ni udahnuti nije moglo ništa drugo osim smrti ..U jednom sobičku su...popisivali nasa imena i pljačkali zlato, srebro, satove, novčanike, trgali ''burme'' od oženjenih i sa drhtavih prsta, skidali cipele...uporedjivali brojeve...u jednoj manjoj su se...po četnickoj tradiciji..zahvaljivali...u treću su te bacali...živa ili mrtva..Sa ispitivanja sam vraćen slomljenog vrata, rane od noža,ugašenih ćikova "hercegovine''na zglobovima nogu , slomljenog rebra, dva polomljena zuba, usta punih krvi, i u modricama od uzoraka rude..Toliko im je trebalo da mi upišu ime u registar..a nisu..jos...ni počeli..sa upisivanjem

..U momentima zahvale...a valjda na divlji zov četnickog folklora, nadmoći i tradicije, pojavilo se njih šestorica... domaćini igara ''Gluhog Glamočkog''...U jednom kutku sobice vojnički krevet...štrčale mu žice na sve strane...štrčaće i meni rebra...malo kasnije...i mnogo više od krevetka..u drugom šank pun ličnih karti...iz kojih su, stidljivo provirivale nijeme slike nevinih duša, dječaka, mladića i staraca,isprintana imena i adrese ljudi i mijesta koja su nepovratno nestajala te noći..papirića...sitnih stvari koje su se zatekle u našim dzepovima prilikom odvodjenja..Smeće, jer im ne sjaji..Domaćinima pune ruke poklona...palice...sajle...kablovi..pendreci..noževi...poluosovine...letve sa nečijih taraba...Krkanova smjena..Mene je prestravilo čekanje...ne udarci..čak ni urlanje svijesti da možda neću ni preživjeti..I danas čujem krikove,razaznajem lomove kostiju, tupe udarce po bubrezima...kao udarci bose noge po nogometnoj lopti...razbijanje i pucanja ljudskih lobanja od radijator - palicom ili poluosovinom ,i danas vidim komadiće istrgnutog ljudskog mesa,i osjetim smrad ljudske krvi... svuda po zidovima bijele kuće...i danas se bojim čekanja...da me prozovu...i danas se bojim bijelog...i Omarske..Koliko dugo su se zahvaljivali...ne znam...znam da sam vlastitom snagom...nešto na koljenima nešto puzeći...nesto i zbog ove rudače u meni..zbog bijesa i inata...zbog ono malo dostojanstva i ljudstva što nije bilo usmrćeno u toj maloj izbici..zbog straha..svoje nesvjesnosti..ja sam...sa svom šestoricom na ovim mojim krhkim ledjima prešao medju mrtve i umiruće...Možda sam i jedini koji je, tu noć, uzvratio udarac...i koji će da ih boli...poslije..vise nego je mene boljelo tada i više nego me boli danas....Poklonjeno mi je i ostavljeno u amanet šesnaest polomljenih zuba, četiri slomljena rebra, slomljena, crvljiva lijeva ruka , krvarenje, iznutra i izvana,ožiljci od gašenja cigareta po vratu i nogama, zarezivanje nozevima, posjekotine... otekline, kvrge , crvenila , plavetnila i crnila ...a bila je..to..samo jedna noć Bijele kuće...od jedanaest...bijelih."

Početkom avgusta započe velika seoba. Logor Omarska se raspušta. Rastavljaju nas, jedni odlaze u Trnopolje, drugi na Manjaču. Među njima je i Glumac. Pet mjeseci Manjače. Pa ni to nije dovoljno. Putešestvije se nastavlja. Upoznaj domovinu da bi je više.......Nakon Manjače: Batkovići, pm, Kamenica i napokon Livno i razmjena. 400 i nešto dana. Glumac je odigrao ulogu svog života.

Ruka je zacijelila, rane su zarasle, ožiljci po tijelu su još jedva vidljivi. Ali, ona druga rana, ljuta, iz duše pjesničke, zjapi k'o vrata pakla iz kojeg je izašao. I vrišti i danas, 20 godina kasnije i vrištaće za vjeke vjekova.

.

Goldenhand wrote:

bh.tornjak wrote:
izjava pisca svih ovih tekstova....covjeka (velikog covjeka) koji je prezivio golgote...Omarske,Trnopolja,Keraterma...
i sa tom njegovom izjavom se potpuno slazem...

Slažem se i ja. Zato sam i stavio onaj smajli.

Dok čitam ovo tek mi neke stvari postaju jasne.

do meine je ....pogresno sam te razumio....
samo citaj.....pozzz

Mitar Mirić




Moj prijatelj Satko je u jednoj svojoj priči ( Hajd' pjevaj, šta šutiš ? ) napravio klasifikaciju stražara. I ja sam ih doživio ( a hvala bogu i preživio ) u svim mogućim izvedbama. Ali najbolji komentar o njima bi mogao dati Đuro iz Nadrealista :" Ja razlike....".

Jedno jutro u garažu uđe stražar, na njemu plava policijska košulja, maskirne hlače, na nogama tenisice. Naoružan. Panika među nama, povlačenje od ulaza prema ćoškovima.


" Dobro jutro, junaci" progovori stražar " evo, ja završio smjenu, odo' kući...jel' može jedna pjesma za mene ?" Nećkamo se, muk, niko ne otvara usta, ne progovara. " 'oćel' ta pjesma ?" , izdera se čedo. Irfan, prvi do vrata, započe: " Ne može nam niko ništa" ( najomiljenija pjesma među četnicima, najčeše smo je morali pjevati). Drugi se nadovezaše, istina, tiho,stidljivo, ali se pjevalo. Stražar gleda okolo, ima li ko da ne pjeva. Pjesma sve glasnija, ori se garaža. Završismo pjesmu, stražar se zahvali i krenu. Na vratima ga zaustavi glas:" Majstore, možel' još jedna ?" i zapjeva " Ko to kaže, ko to laže ". Pjevamo.

Kad je stražar izašao, mi se okomišmo na Irfu. On se brani: " Pa, pjevanje ne boli." Tog smo stražara često viđali, bio je lako uočljiv- uvijek u kombinovanoj uniformi: maskirna bluza, policijske hlače, gumene čizme, drugi put : civilna košulja, SM hlače, vojne čizme. Svrstali smo ga u kategoriju "nesvrstanih ". Tih, miran, uvijek po strani, čovjek kakvog bi za komšiju poželio. Jedan dan dolazi naš "nesvrstani" u logor, za ruku vodi sina, 8-9 godina star. I naš "nesvrstani", naš dobri komšija, skide masku i pokaza pravo lice. Uz svesrdnu podršku svojih saboraca, poče tandžarom udarati ljude polegle na pisti. Tek toliko da sin nauči, šta i kako treba raditi sa ustašama i balijama..........

Žica

Omarska, juli 92'
Zatočenici sa piste imaju novu "adresu".Smještaju nas u dempersku radionicu u hangaru. U borbi za što bolje mjesto u novom "domu", moja grupa i ja gubimo bitku. Među poslijednjima smo i jedina, još slobodna mjesta su u sredini hale, uz samu žicu. Mirimo se sa sudbinom ( a šta nam drugo i preostaje). Logoraška terminologija daje ime našem novom prebivalištu : ŽICA.
Nas osmorica prijatelja iz Ljubije se smještamo, sa svom svojom imovinom, na šatorsko krilo koje je Braco "pozajmio" od Žige u Keratermu. (S tim krilom će Braco otići i na Manjaču). Tijesno nam je, ali svakim danom je bolje- sve smo manji, tanji i mršaviji. Bracu procjenjujemo na ispod 50 kg, kosti presvučene kožom. Najviše nam mjesta zauzima Suljo , koji je prije dolaska u logor imao 140 kg, ali je već i on spao na ispod 100.
Dani prolaze. Torture, šikaniranja, batinanja, odlasci na "ručak", batine od posjetilaca, batine od domaćih stražara, prozivke, odlasci zatočenika bez povratka. Dani straha i neizvjesnosti. Gladovanje. Dan za danom. Večernji su sati, ukoliko nas puste na miru, najpodnošljiviji. Ležimo, tiho pričamo, padne i po koji vic. A najljepše od svega, kratko pred spavanje, bile su Bahrijine gastronomske uspavanke. Bahrija nam je kuvao, mijesio, pohovao, pekao, roštiljao najljepše bosanske specijalitete. Pričao je, pričao a mi smo ga slušali, gledali velikim, gladnim očima, mljackali na prazno, a prazni stomaci su krčali. I zadovoljni zaspivali.
Najviše smo strijepili i strahovali od prozivki. Bez najave, iznenada bi se u hangaru pojavio (najčešće) Kvočka-zamjenik komandanta logora, i to nikad nije donosilo ništa dobro. Izvadio bi spisak prozivao i odvodio. Prozvani bi se rijetko kad vratili. Ukoliko bi se vratili, to nisu bili oni isti. Isprebijani, polumrtvi. Jednog dana se Kvočka ponovo pojavi u hangaru. Muk, strah, isčekivanje, nada: "Neće mene." Kvočka staje na dva koraka od mene, vadi ceduljicu iz džepa i prodera se: " Anto Tomić !" Zamirem. Ne progovaram, šutim. Koristim svoje pravo na logoraško pravilo broj 1- nikad se ne javljaj dobrovoljno. Kvočka ponavlja moje ime. Sve oči se mahinalno, nenamjerno okreću prema meni. Kvočka me pita: "Zašto se ne javiš ?" "Spavao sam, nisam čuo." mrmljam. Gleda me desetak sekundi bez riječi, proučava, a onda me pita :" Od kud poznaješ Milana Ćurguza (rezervni policajac iz Ljubije) ?" Zbunjeno mu odgovaram:" To mi je komšija, prijatelj i radni kolega mog oca." Kvočka izlazi iz radione i nakon par sekundi se vraća unutra sa putnom torbom u ruci.
Prepoznajem, moja putna torba i na njoj uvezana deka. Kvočka mi predaje torbu uz riječi :" Poslao ti otac po Ćurguzu." i odlazi. Ne mogu vjerovati, prvo prozivanje bez poslijedica. I prvi i jedini poklon "izvana" za bilo koga od nas za cijelo vrijeme boravka u Omarskoj. Još uvijek drhtavih nogu i lupajućeg srca otvaram torbu. Bogatstvo. Deka. Na vrhu torbe kutija cigareta. Uzbuđeni smo. Nas petorica pušača palimo jednu cigaretu. Ima se, bogati smo. Gledamo dalje. Kruh, kolač- još vruć, kutija cedevite, kutija soli, jabuke, komad slanine. Na dnu torbe par komada odjeće i čarape. Bijele. I flaša voćnog sirupa i termos boca. Najbogatiji smo ljudi u cijelom logoru. Ostali nas sa zavišću gledaju. Bahrija preuzima dužnost raspodjele hrane. Siječe i dijeli nam jednu jabuku. Na komadu slanine crta šahovsko polje. Dnevni obroci. Pijemo sok. Kako divan dan. Liježemo. Vrijeme za spavanje. Zadovoljno tonem u san sa torbom pod glavom.
U toku noći me budi bol. Neko me drži za kosu. Izvlači torbu ispod glave, vadi stvari. Uzima sok, kolač, kruh, cedevitu, sol i odlazi. Svi oko mene su budni. Zaprepašteno sa suzama u očima gledaju. Braco kroz stisnute zube psuje ;" Bokseru, sjeme ti se u grobu zatrlo ." Naš noćni posjetilac bio je logoraš iz Kozarca, doušnik koji je iz samo njemu poznatih razloga, surađivao sa stražarima, špiunirao, odavao druge logoraše, tukao ih. Znali smo samo njegov nadimak - Bokser. Sutradan se, prolazeći pored nas, podrugljivo smješkao. Znao je da znamo. Plakao bih od nemoći i bjesa i tuge, da je suza bilo. Usahnule. A naši snovi o par dana boljeg zarobljeničkog života su se ugasili. I naši logoraški dani su tekli dalje: torture, šikaniranja, batinanja, glad, neizvjesnost, strah i ....prozivke. Još nismo stigli do Danteovog devetog kruga......

Prsten




Omarska, juli 1992'

Jutro je, vrijeme za napuštanje restorana, našeg noćašnjeg prebivališta. ( Prošla je još jedna dobra, mirna noć. Krkan i njegova smjena su nas poštedjeli nasilja. U restoranu je noćas ubijen samo Ismet Taraš.)

Istrčavamo napolje, tražimo i zauzimamo što bolja mjesta na pisti. Najpoželjnija su mjesta uz zid hangara, što dalje od stražara a i hladovina je najdeblja.


Danas nisam te sreće. Smještam se na "vanjsku" poziciju, prvi red do bijele kuće. Sam pogled i pomisao na bijelu kuću , ledi mi krv u žilama. "Ne daj me bože", mislim se.

Dolazi autobus sa isljednicima iz Prijedora. Parkira se iza upravne zgrade. Nesmijemo gledati u tom pravcu. Slijedi stražarska naredba: " Lijezi dolje!" Liježemo. Slijedeća naredba:" ...'oću da vidim ruke !"E, jebi ga. To je značilo: ruke na potiljak, prsti isprepleteni, nos u betonu. I tako cijeli dan. Ili dok se neko od stražara ne bi smilovao i dopustio nam da sjednemo. I to se dešavalo !

Iz pravca bijele kuće dolazi jedan stražar. Negdje je ugazio u blato, vidim mu prljave čizme. Prilazi do nas, penje se na Tonija, koji leži pored mene. A i ima se našta popeti, dva metra čoeka. Stoji na Toniju, gazi ga, gazi, briše čizme. A Toni prebijen, premlaćen na "ispitivanju", jedva se kreće, još teže diše.

Čizme očišćene, uš traži novu žrtvu. I nađe je odmah pored Tonija. Mene. Krajičkom oka vidim kako se puščana cijev spušta prema mojoj glavi. Jeknuh. Bol prostruja kroz cijelo tijelo. Uš viče:" Dig se !"

Ustajem. Nešto toplo mi curi niz vrat. " Je li , mangupe, a šta će ti to ?", pokazuje na naočale. Deja vu. Moje naočale sa zatamnjenim staklima su zapele za oko i Čupi Banoviću za vrijeme mog boravka u Keratermu. Kod Čupe sam prošao bez prolijevanja krvi.

Objašnjavam stražaru i pružam mu naočale. On ih isprobava i sa gađenjem ih baca prema meni. Hvatam ih u zraku. Uš je ostala bez plijena.

Nedugo zatim, pred bijelu kuću stiže tamić. Za volanom moj bivši radni kolega Kobas. Četvorica "dobrovoljaca" sa piste odlaze na "utovar". Neko pored mene tiho broji :"...... 10, 11, dvanaest... ". Noć i nije bila tako mirna kako mi se činilo.

Odlazak na "ručak", povratak na pistu, na staro mjesto. A dan dug, nikad proći. Vrelina, sparina, žeđ a vode premalo. Pečemo se na julskom suncu, hlada ni za lijeka....

Konačno veče, suton. Vrijeme za napuštanje piste. Vrata i prozori restorana se otvaraju. Počinje stampedo. Trka, gužva , zbrka. Kupim svoje stvari, trčim prema ulazu. Na vratima me dočeka pendrek preko leđa. ( Dobro je , nije po glavi. Za danas mi je dosta glavobolje.? "Dosta", viče stražar "puno !"

Okrećemo se i trčimo nazad prema hangaru. Poznat nam je put: prvi ulaz,stepenice na prvi sprat. Na ulazu jedan stražar, sa osmjehom pendreči i utjerava nas unutra. Eskiviram pendrek i sa smješkom trčim uz stepenice. Na vrhu stepenica čeka slijedeći krvožednik sa palicom. Pripremam se za slijedeći udarac. Na zadnjoj stepenici se spotakoh i padoh. Iza mene nasta komješanje. Zonja, moj komšija iz Ljubije, preskoči preko mene. Stražar ga dočeka sa par udaraca palicom. Ja iskoristih stražarevu zaokupljenost Zonjom i šmugnuh pored njih nedodirnut palicom.

Uguraše nas u jednu od manjih prostorija iznad demperske radionice. Tridesetak nas je , ne valja. Što nas je manje u prostoriji, to smo nesigurniji, manje zaštićeni.

U jednom ćošku sjedi Zonja, liječi rane i kuka. Zonja je jedan od rijetkih ( možda i jedini ) koji do sad nije "popio" batine. Psuje me : " Jebem te smotana, 8 godina radiš ovdje, a ne znaš ići uz stepenice."

Pola sata kasnije, otvaraju se vrata. Ulazi stražar. Ubacuje nam kartonsku kutiju i kaže : " Sto maraka i dobijete šteku cigara. Inače će trojica od vas najebati. " Odlazi. Iz džepova se grebu poslijednje markice. 20, 25, 30.......malo. Neko će najebati. A ja prvi do vrata. Drago Jakara skida svoj vjenčani prsten i stavlja ga u kutiju. To mu je već prešlo u naviku, svako veče stavlja prsten u kutiju, ali mu ga svaki put vrate. Ponovo prebrojavam pare. Još uvijek premalo. Gledam po prostoriji. Ljudi odmahuju glavom. Nema se više. Znam. Gledam Samira i sat mu na ruci. Samir nijemo odmahuje glavom. Mrko ga gledam. Samir nevoljno skida sat sa ruke, ubcuje ga u kutiju. Plačnim glasom kaže :" Uspomena." Par minuta kasnije ulazi naš "prijatelj "- trgovac. Uzima kutiju i izlazi. Nedugo zatim se vraća i ubacuje nam šteku Hercegovine. Nadamo se da je ovo zadnja posjeta stražara za noćas.
Negdje iz mraka čujem Dragin glas :" Jebo mater, ne vrati prsten. Šta će mi žena reći ? " Smijeh. Sve se umiruje, pokušavamo spavati. Neko već hrče. A iz ćoška se još uvijek čuje Zonjino mrmljanje : "......da ga jebem smotana, ni uz stepenice ne zna ići.... "

Historia mater




Petak poslije podne. Planiranje vikenda. Za večeras je sve već organizovano, pijanka. Za nedjelju je planirano gledanje prijepodnevne rukometne utakmice, ručak pa poslije podne na utakmicu Rudara. Krajiški derbi, Rudar protiv banjalučkog Borca. A poslije toga : zna se - pijanka......

Za subotu još ne znam gdje ću i šta ću. Iz razmišljanja me trže telefonski poziv. Zove me kum Zlatko. Dobar znak, jer otkako se oženio, zove me samo kad ga žena pusti s lanca , da bi mogao malo izaći na slobodu, u "život". Pita me kum, kakav sam sa vremenom u subotu. "Slobodan sam ", kažem, "šta je u planu ?" "Idemo žena i ja u kupovinu namještaja, možeš li pričuvati Inu ?"


Ina je njihovo jednogodišnje derište, moje malo kumče. Volim je, ali ostati sat-dva sam sa njom ??? Nevoljno, ali ipak pristajem.

Dolazim u zakazano vrijeme ( još uvijek mahmuran od sinoćne pijanke ). Sretni roditelji prepuštaju svoje mezimče u moje brižne ruke i pod moju skrb. Posljednje upute , flašice, sokići, čaj, igračke, pelene (fuj) i odlaze.

Moja pametna mala curica još ne govori, ali zna već svašta. Zna reći tata, mama a nakon pola sata treniranja, moj mali papagaj , sav sretan i ponosan, zove me po imenu : "Ate".

Pet-šest sati kasnije sretni roditelji se vraćaju kući. A Ina ne može dočekati da pokaže mami i tati , šta je naučila od "Ate". Ja joj postavljam pitanja a ona odgovara naučenu lekciju:

- Kako kaže koka ?

-Av, av, av....

-Kako kaže maca ?

- Muuuuu......

- Šta kaže ovca ?

- Mijauuuu....

Sretnim roditeljima je trebalo šest mjeseci da Inu odviknu od govorne mane. Ina im nije vjerovala.

Dvadest godina prije toga

Ljetni raspust kod bake na selu. Sakupi nas se čitav čopor bakinih unučića. Kod bake je najljepše. Po cijeli dan na svježem zraku, u igri , bez obaveza, sretni i zadovoljni. A u večernjim satima, bez radia i TV, baka je zadužena za animaciju razuzdane gomile. Priča nam priče iz svog djetinjstva, o svojoj djeci kad su djeca bila, o preživjelim ratovima. Onog prvog se slabo sjeća, bila je mala. ali ovaj zadnji joj je kao da je jučer bilo. Ali njene priče se razmimoilaze sa istinom koju mi učimo u školi. U bakinim pričama nije bilo dobrih. Njemci, ustaše, četnici, partizani.....svi su joj bili isti, sve ih je stavljala u isti koš, svi su joj bili loši..... A mi joj nismo vjerovali....

Danas

Prekopavam i istražujem po starim, buđavim, povijesnim knjižurinama, od seobe starih Slavena, Avara, Kulina bana, preko Turaka, Austrijanaca i Mađara, svjetskih ratova , pa do ovih nedavnih domaćih istrijebljenja. Googlam, pregledam you tube, Wikipediu, internet mi je postao k'o ljubavnica. I tako već godinama a ništa pametniji nisam postao. I tek sad ništa više ne vjerujem.

Često se sjetim moje bake Anđe.

Pričala nam je o ratu i Nijemcima koji su često prolazili kroz selo i djeci davali čokoladu i dvopek. Pričala je o četnicima koji su joj ubili muža i posinka, o partizanima, koji su njoj i njenoj desetero djece otimali i posljednju kravu iz štale i ambar pomeli do zadnjeg zrna žita. I kroz suze nam je pričala o ustaškom zločinu počinjenom zime 42' u susjednom selu Drakuliću. Poznavala je po imenu i prezimenu i datumu rođenja svih tristotinjak mučki ubijenih pravoslavnih komšija, prijatelja, kumova....( Par godina kasnije, na spomeniku tim žrtvama ustaškog terora, bi uklesano oko 700 imena. Pred rat 92' godine, Vuk Drašković je govorio o 1500 stradalnika, a na parastosu 2009 godine spomenik krase imena 2315 žrtava masakra.)

Ponekad pomislim, možda bi povijesne knjige trebali pisati gubitnici, a ne oni drugi. Jer, ovoj staroj kurvetini istoriji nije za vjerovati.

Strasne price

Sta se to desi u psihi covjeka pa da se sad ne osvete svi ti logorasi cuvarima i svima koji su ih zlostavljali u logorima

bh.tornjak wrote:

izjava pisca svih ovih tekstova....covjeka (velikog covjeka) koji je prezivio golgote...Omarske,Trnopolja,Keraterma...
i sa tom njegovom izjavom se potpuno slazem...

@bh.tornjak pitanje

da nemaš neke dublje veze sa prijedorskim krajem?

Strasno iskustvo, nikome se ne ponovilo!!!

Daj nam imena zlotvora, sta trenutno rade (ako imas info) da se ne zaboravi jer tuga je kad zrtva iznese svoje svjedocenje i kaze zna se ko je odgovoran ( kao nebih spominjao, kao da mu je najrodjeniji )...

Onaj ko zaboravi, istorija mu se ponavlja!

Fikret i Meca




Fotografije. Stari, ofucani foto albumi, slike nekih dragih ljudi. Događaji koji ostaju u sjećanju. Uspomene.

Ili neke druge fotografije, o ljudima i događajima, koje su se se urezale u sjećanje : Merilin Monro u bijeloj haljini,

Einstein, sa isplaženim jezikom, Willy Brandt na koljenima u Varšavi....

Moja osobna fotografija, koju nikad neću zaboraviti, vezana je za životni period, koji se i mene tiče.


Fotografija, koja je obišla svijet, koja se pojavila u svim značajnim svjetskim novinama (osim u srpskim), i postala simbol nečega, što se smatralo izumrlim u civilizovanoj Evropi. Zločini, genocid, koncentracioni logori u srcu Evrope na kraju 20. vijeka.

Fotografija je nastala u koncentracionom logoru Trnopolje (ili kako su to Srbi zvali - "sabirni centar") početkom avgusta 92. godine. Na slici, u prvom planu, iza bodljikave žice stoje dva živa skeleta. (Negdje u pozadini sam i ja, ali sam toliko mršav, da sam se komotno mogao sakriti iza metle.)

Lijevo na slici je Fikret Alić, Kozarčanin, jedan od preživjelih logora Keraterm. Sa četrdesetak kila težine manje nego po ulasku u logor, Fikret je iz Trnopolja završio u Danskoj, gdje je godinama bio na liječenju. Danas, 21 godinu kasnije, Fikret se vratio u rodni Kozarac, gdje živi sa suprugom i sinom. Redovan je "gost" u Haagu na suđenjima prijedorskim ratnim zločincima.

Desno na slici je Mehmedin Meca Fejić iz Prijedora. Meca je proveo 3 mjeseca po logorima, od toga najduže u logoru Omarska (na svom bivšem radnom mjestu). Po izlasku iz Trnopolja, Meca je izvjesno vrijeme proveo u Mađarskoj, Češkoj i Njemačkoj, a od '94 godine živi i radi u St. Louisu, USA. Oženjen je i ima jednog sina. U rodnom Prijedoru nikad više nije bio.

Fikret i Meca danas ponovo izgledaju kao ljudska bića, ali duboki tragovi su na njima ostali. Ta tijela su previše zla pretrpjela, te oči su previše zla vidjela. A sjećanja dušu žderu.

Kako god, nek' ste nam živi, drugovi moji.

A fotografija će živjeti još dugo, nadživjeće Fikreta i Mecu, i podsjećati pokoljenja na zločine nad nedužnima.

LipeCvat wrote:

bh.tornjak wrote:

izjava pisca svih ovih tekstova....covjeka (velikog covjeka) koji je prezivio golgote...Omarske,Trnopolja,Keraterma...
i sa tom njegovom izjavom se potpuno slazem...

@bh.tornjak pitanje

da nemaš neke dublje veze sa prijedorskim krajem?

nemam....osim sto su me potresla stradanja Prijedorcana (kao i svih drugih sirom BiH) i pisanja covjeka koji je napisao ove tekstove...pa na ovaj nacinn zelim da se tuzna istina tog kraja siri i da se cita....i da se NIKAD NE ZABORAVI...

Jolpaz wrote:Strasno iskustvo, nikome se ne ponovilo!!!

Daj nam imena zlotvora, sta trenutno rade (ako imas info) da se ne zaboravi jer tuga je kad zrtva iznese svoje svjedocenje i kaze zna se ko je odgovoran ( kao nebih spominjao, kao da mu je najrodjeniji )...

Onaj ko zaboravi, istorija mu se ponavlja!

prijatelju....ako budes pazljivo citao saznat ces....
Autor ovih tekstova ih "proziva" imenom i prezimenom....

BOSANKA




Ljeto 1991. godine, jedno selo blizu Banja Luke

Baka Anđa je u svojo bašči. Bere zrele paprike, krastavce, paradajz. Ponosna je na svoju bašču, svoj mali raj. Rado je ona u toj bašči. Uvijek se ima nekog posla. A i raditi se mora, dok je zdravlja. Njoj je tek 81 godina, može se još. Nalazi mir u ovoj oazi tišine i mirisa bašte. Najviše voli miris kopra.


Spušta korpu sa povrćem na zemlju, rukom briše oznojeno čelo. Diže glavu i u daljini vidi da neko ide prema njenoj kući. ( Dobro ona vidi, može još uvijek uvući konac u iglu.) Razaznaje da su posjetioci muškarac i žena. "Ko li bi mogao biti ?", pita se. Ne očekuje nikog.

Briše ruke, zateže crni rubac na glavi, poravnava suknju. U tom i posjetioci ulaze u dvorište. On sa kravatom, ona - curetak. Predstavljaju se, kažu "komisija za popis stanovništva". Anđa ih uvodi u kuću, nutka ih kafom, rakijicom. Red je red.

Baka sa podozrenjem gleda posjetioce - popisivače. Naučila je u životu, od bilo kakvih popisa - ništa dobro. I u onom zadnjem ratu su dolazili i popisivali. Ustaše, četnici, partizani. Popisivali, odnosili i odvodili. Poslije svakog popisa, Anđa je imala manje žita u ambaru, manje stoke i hrane za svojih desetero djece. Poslije rata, "vlast" je pravila popise sa istim rezultatom. Ne vjeruje njima baka Anđa već odavno.

"Kravata" se smije, kaže, nije to više tako, druga su vremena, ovo je čisto statistički popis. Anđa ga podozrivo gleda, ne razumije baš sve što joj ovaj priča, nije ubjeđena u njegove riječi.

Popisivač vadi iz tašne formulare, baka Anđa donosi limenu kutiju sa slikama i vadi iz nje svoju "legtimaciju". Kad je već zvanično !

"Kravata" unosi u formular osnovne podatke. Ime prezime, datum i mjesto rođenja. Dolazi do imovinskog stanja. I to je lako za baku Anđu. Nema se puno.

"Vjeroispovijed ?", pita popisivač.

Anđa još jednom zateže rubac na glavi, prokašljava se i svečanim glasom kaže :" Katolkinja." Sa osmjehom na licu. Ponosno, sa vjerom u duši.

"Nacionalnost ?"

Baka ga gleda, gleda, pa mu odgovara :" Bosanka, šta ću drugo biti ?"

"Kravata" sažaljivo gleda neuputnu staricu, pa joj učenim glasom objašnjava : "Nema toga, Anđo, jesi li Hrvatica, Srpkinja, Muslimanka ili nešto drugo ?"

Sad njega bakica sažaljivo gleda, pa mu veli : "Sinko, ovdje kod nas su samo Bosanci. S ove strane su katolici, a tamo preko potoka su pravoslavci a Muslimana i tih tvojih Srba i Rvata ovdje nema. Bio je prije rata tamo kod škole jedan Čifut, drž'o zadrugu, al' ni njega više nema. Ima u selu i jedan Slovenac, odnekud doš'o, ovdje se oženio i ostao. Bila je i jedna Ruskinja, učiteljica, ali je i ona davno umrla. Drugih nema ", završi Anđa.

A "kravata" uporan, hoće baku Anđu da svrsta u neku od kategorija. A baka se ne da. I tako nastaviše, on po svome ( kako je naučio na kursu za popisivače) a ona po svome, dok Anđi neprekipi. Još jedanput zateže rubac, uspravi se i ljutito reče : " Mrš mi iz kuće, pašče jedno, tiš men' govorit šta sam ja . "

"Komisija" odlazi poluobavljena posla, a baka Anđa još dugo, ljutito gleda za njima.

2013. bake Anđe neće biti na popisu stanovništva.

Počivaj u miru, velika moja, ponosna, gorda, plemenita Bosanko.

Moja baka Anđa.

Deset




Sjeđah na brdu bosanskome, čuh riječi vjetrova i zapisah :

1. Ja sam Bosna i Hercegovina tvoja, domovina tvoja jedna i jedina i ne imaj drugih domovina osim mene

2. Ne kaljaj imena mojega, bosanskoga, uzalud

3. Slavi i svetkuj Bosnu svoju i Hercegovinu

4. Poštuj Bosnu i Hercegovinu svoju, da ti dobro bude i da dugo poživiš u njoj

5. Ne ratuj, ne laći se oružja, ne ubijaj

6. Ne ljubi zemlje druge, jer ja sam domovina tvoja jedina

7. Ne laži, ne iskrivljuj povijest svoju ponosnu

8. Ne kradi

9. Ne poželi ništa što je tuđe. Ne poželi kuću bližnjeg svojega

10.Budi i ostani Bošnjanin i ne poželi biti nešto drugo

I bi tako, na stećku zapisano, za vijeke vjekova.

Rođendan




Avgust, 92'

Kažu, ljudski mozak je najsavršenija stvar, savršenija i bolja i od najmodernijih kompjutera. Možda, ali za moj to ne važi. Zaboravljam.

Zaboravljam protekle mjesece, hapšenje, torture, Keraterm, Omarsku, Trnopolje, zaboravljam glad , strah, očaj, mučenje, zaboravljam stotine ubijenih, maltretiranih, osakaćenih, nestalih.

Zaboravljam Fuštare, Došene, Mrđe, Žige, Duće, Mejakiće, Krkane, Kvočke i ostalu bratiju iz vražijeg legla. Zaboravljam i prethodnu noć i okus ulja i metala pištoljske cijevi u ustima.


Ništa više nije važno. Danas napuštam logor Trnopolje, odlazim kući! Nisam toliko naivan da mislim da idem na slobodu, ali ipak kući. Na listi sam Međunarodnog crvenog križa za konvoj i put na slobodu, ali moja je odluka, ipak, bila: još jedanput kuća, moja 4 zida, moj krevet. Nakon toga, šta bude. A i prvi konvoj kreće tek za 3-4 dana. Toliko čekati ne mogu. Što prije , što dalje iz ovog pakla.

Jutro. Iščekivanje. Nervoza. Čekam na Staroga i prevoz. Vrtim se u krug, pozdravljam se i opraštam od svakog koga sretnem. Znanih i neznanih. "Idem kući!" Jedni se raduju, drugi me gledajuj sa tugom i sjetom u očima : "Imao sam je i ja ...nekad..."

I moji Ljubijci su se već prorijedili - Kaurini, Dimači, Majstor - otišli su kućama. Ja sam slijedeći ! Opraštam se od kuma Bijelog i Cepe. I Karanfil je još tu, čeka na prvi konvoj (žena i dijete su mu, takođe, pristigli u logor, obitelj je kompletirana).

Ispred komande "sabirnog centra" gužva. Prave se spiskovi za odlazak, za konvoj, put u sigurnost, slobodu. Izdaju se potvrde za "dobrovoljno" iseljenje.

Na prozoru Crvenog krsta televizor. Pokušavam gledati prijenos Olimpijskih igara iz Barcelone. Slike prolaze pored mene, gledam ali ne vidim ništa. Normalan život. Zar tako nešto još postoji ?

Vrijeme prolazi, čekam, vrpoljim se, ne znam šta bih sa sobom. Dijelim i posljednje sitnice koje posjedujem ovima što ostaju. Nema se puno, ali njima će valjati. Sebi ostavljam samo ovo što je na meni. I moj kamenčić koji nosam sa sobom još iz Keraterma. Moj kamen sreće. Od stalnog držanja u ruci i trljanja, već se istanjio i prepolovio. Čuvam ga, meni je donio sreću, preživio sam.

Oči su mi pobijelile od gledanja na cestu u pravcu Kozarca. Stari, gdje si ? I konačno. U logor stiže bijeli golf. Moj Stari i vozač u uniformi. Dobro je, uz "uniformu" imam bolje šanse za bezbijedan odlazak kući. Posljednje potvrde u komandi logora i krećemo na put.

7 kilometara do Prijedora i još više punktova, barikada, kontrola. Moj "zahtjev za iseljenje" se ispostavlja kao dobra propusnica a i vozač-uniforma (bivši radni kolega moga oca) je garant (?) da ću stići kući. Vozač razgovara sa mojim ocem, na mene se ne obazire, ignoriše me. Nema veze, i ne poznajemo se. " Ali, dobar je čovjek," zaključujem, "nisu svi isti."

Sjedim pozadi, okrećem se, bacam pogled na Trnopolje. Moj posljednji logor. Nadam se. Prolazimo kroz Prijedor. Još 13 kilometara do Ljubije, do kuće. Dal' je moguće ?

Prolazimo još nekoliko kontrolnih punktova. Bez problema. Hambarine. Ili ono što je nekad bilo. Ostale su samo spaljene ruševine . Bez ljudi.

Vozimo se dalje. Prolazimo pored kuće Jovana Radočaja, mog sudruga iz Keraterma. Srbin, ubijen od "svojih", jer je drugačije razmišljao.

Konačno Ljubija. Nešto me u grlu steže, oči se rose. Napetost popušta. Ne mogu više, ridam. Stari se okreće prema meni i prvi put u životu vidim suzu u ćaćinom oku.

Stigli smo. Uniforma se parkira pred zgradom, ulazimo u haustor. Tata vadi novčanik i odbrojava. 300 maraka mijenja vlasnika. Preračunavam u glavi: "Jebote, pa ovaj je bolje plaćen po kilometru nego Ayrton Senna." I teza o ljudskoj dobroti pada u vodu.

Stari odmahuje rukom, kao :" Nema veze, važno je da si došao kući, na slobodu." Kod kuće sam, slobodan, ponovo rođen.

A kolika je ta moja sloboda, pokazat će slijedeći dani......

Horde zla
Omarska, juli 92'

Pored dugomjesečne gladi, žeđi, prljavštine, maltretiranja, premlaćivanja, svakodnevnog straha za ovo malo života i neizvjesnosti, stalni nam je pratilac i neinformisanost. Ograničenost kretanja među logorašima, smanjuje nam i onako slab dotok informacija. Živimo u svom mini svijetu. Preživljavamo. Uvijek u nadi da ćemo dočekati sutrašnji dan.

A i novosti koje nam donose novi zatočenici, ne zvuče dobro. To što nam pričaju o dešavanjima izvan logora, zvuči van svake pameti, zdravog razuma, za ne povjerovati. Briševo, Šurkovac, Volar, Hambarine, Rizvanovići, Bišćani, Ljubija.....Iz Kozarca više ne dolaze novi- svi preživjeli su već po logorima.
Da nismo sve već vidjeli i doživjeli, rekli bismo : lažu. Na žalost, znamo da je to brutalna stvarnost. Teški uzdasi, pokoja suza, tiha molitva proprate pričanje novopridošlih. I depresije teške k'o stijene na krhkim, izmučenim , logoraškim dušama.
Svijetle trenutke, nama zatočenicima u "žici", donosile su posjete doktora Ese i još jednog zatočenika iz Mujine sobe. Eso je dolazio svakodnevno u posjetu svojim pacijentima. (Na pacijentima nije oskudjevao). A liječio je , uglavnom, vodom ( "pij vode, stavljaj obloge od vode " ), lijepom riječju, tješenjem i svojim šarmom, karizmom. Sve što bi izgovorio, uzimalo se kao zakon. "Eso je rekao." Nadanja i očekivanja dobijale su na snazi.

Ovaj drugi logoraš iz Mujine sobe (kojem nikad nisam saznao ime), bio je naša dobra vila. Svaka njegova posjeta "žici", bila je popraćena njegovim riječima :" Ljudi, nešto se dešava !"

Bio je pun informacija sa ratišta ("rat samo što nije završen"), o stanju u logoru ("nema više hrane, puštaju nas kućama"), o dolasku Međunarodnog crvenog križa i Amerikanaca ( "peta flota je na Jadranu"). O svemu je znao sve. A mi smo mu vjerovali - jer smo to htjeli. A i on je znao šta želimo čuti. Po njegovom odlasku, imali smo o čemu pričati, maštati, praviti planove, nadati se.

Ponekad smo mogli, preko razglasa u hali, slušati radio. Uglavnom srpske radio stanice. Bili smo prisiljeni slušati, htjeli to ili ne. "Muzički" izbor je bio bolan za uši, na nivou batinanja, a tek vijesti.

Ni jedne vijesti nisu mogle proći bez priče o golorukom srpskom narodu i obrani vjekovnih ognjišta. Samo su još gusle falile.

Posebnu pozornost smo obraćali na vijesti sa ratišta. Već smo naučili slušati između redova, razlikovati i naslućivati istinu. Dobre i loše vijesti. Gradačac, Derventa, Posavina. Tamo su bili "naši" ratnici, "naši" junaci iz prijedorskog bataljona.

I, ma kako to pogano sa naše strane bilo, navijali smo (gluho bilo) za srpsku vojsku. Jer, svaka loša vijest sa ratišta po "nebesku" vojsku, negativno se odražavala na naše zdravlje. Odmazda za pretrpljene gubitke su bile posebno okrutne. Batinanje, zlostavljanje, mučenje sa užitkom. A gomila na "odlagalištu" leševa pored Bijele kuće se povećavala.

Krajem jula , stiže nova grupa zatočenika iz Keraterma. I nove vijesti užasa. Mi, okorjeli Omarščani, koji smo mislili da smo sve već čuli, vidjeli i doživjeli, učimo novu lekciju. Ništa nas ne može iznenaditi. Može ! Zvijeri su svuda oko nas. Novopridošli nam pričaju o pokolju, masakru u Keratermu. Noć užasa.

Gdje, kako, zašto ? 1000 pitanja. Ono, "koliko ?", ne smijemo ni izustiti.

K'o kliještima izvlačimo odgovore od ovih, još pod šokom, od straha i proživljenih zvjerstava, poluludih paćenika. "Trojka", kažu. " Cijelu noć, noć krikova i vapaja, ubijanja, klanja, potoka krvi, noć krvožednih vampira.....200 !!!!

I pored svog zgražanja i bola, nekako mi je lakše. Moji su u "jedinici" i "četvorci" zatočeni. Nada.

Ali, nema se vremena za predah, žaljenje, razmišljanje, oplakivanje. Stižu novozarobljeni civili iz Ljubije. Nove vijesti i novo saznanje : Omarska nije jedini pakao.

Među Ljubijcima je i Emilko, poznanik iz Briševa. Njegova priča nas je dotukla:

" Briševa više nema. Spaljeno, opljačkano, poklano, pobijeno." Dvodnevna gozba razularenih četničkih hordi. Sedamdeset i dvoje civila, žena, djece, staraca. Nedužnih.

A vremena za plač, suze, tugu nema. Jebeni život (?) vuče se dalje.

Troglava ažbaha

Neđo od Ljubuškog ! Srđan od Trebinja ! Emir od Prijedora !

Junaci današnjih i nekih drugih vremena. Šindleri devedesetih i Gandi današnjice. Likovi o kojima treba pričati, pisati, pjesme pjevati, filmove snimati. Ljude koje ne smijemo zaboraviti. Ljudi koji su pokazali veličinu u poganim vremenima. Ljudi, koji ostaju u srcima pravih, časnih ljudi.

Klanjam se njihovoj hrabrosti, građanskom otporu i neposlušnosti. Njihovoj humanosti i ljudskosti. Oni su veliki. Veličanstveni.

Ali, ne bismo mi bili to što jesmo, kad ne bi bilo ALI........

Zgražavanje, ljutnja, bijes, negodovanje, bojni poklici, negiranje, protesti, fizički napadi, uvrede, blaćenje.....nema mjesta za velike ljude među nama. Tipično mi.

I svako dolazi do svog mišljenja i zaključka (vlastitog ili nametnutog). Pa i ja. Moje polustoljetno životno iskustvo me naučilo na oprez i skepsu i na poglede iza ćoška. Đeko, inače moj dobar prijatelj,( a ni sa Kožom nije u rodbinskoj vezi), bi rekao :" Koga mlijeko oprži i na jogurt duva."

I postavljam si pitanje, zašto se to dešava baš sada, iznenada i bez najave. Odgovor se nameće sam od sebe:

Vrijeme izbora !

A u ovoj zemlji je ( viđeno očima onih "odozgo", naših nebeskih vođa ) nešto trulo. Raja/puk se k'o nešto kofrči.

Budi se građanska svijest, ujedinjuju se, stvaraju kojekakve Grupe, šetaju parkovima, čuvaju kamenje i potonule ćuprije, protestiraju, peticije pišu. Sve nekakvi Spasitelji, Guardiani, Republikanci, Antidejtonaši, Patriote......Haos, rekla bi Pokojna Mileva, inače moja dobra prijateljica.

" E, pa neće moći", dogovoriše se oni odozgo, naše vođe nebeske, uz svesrdnu podršku novih Iznoguda i trećerazrednih Berluskončića.

Vrijeme je da se podmetne kamen spoticanja, ubaci kost razdora među svjetinu (koja je počela razmišljati svojom glavom). Svjetinu, koja bi da mijenja neustavni Ustavni poredak, nametala reforme, raskrinkavala drumske razbojnike, uvodila transparentnost, sadila cvijeće......i još stotinu kojekakvih kvazidemokratskih novotarija koje slabo puštaju korijenje na ovim Balkanskim prostorima.

I montažeri raskola i lovci u mutnom krenuše na djelo:

Zavadi, da bi svoje ovčice ponovo stjerali u vlastite torove.

Zavadi, da bi troglava ažbaha nastavila žderati svoju djecu. Do slijedećih izbora.



Pozdrav. Anto od Hamburga.

P.S. Jedan mi prijatelj (a nije ni Kožo ni Đeko) sinoć posla poruku. Ima on taj običaj, da u gluho doba noći napiše nešto pametno:

"Lakše ćemo izaći na kraj s Turcima, nego sa sobom", zaključio je Zmaj od Bosne, prije nego što je izvadio sablju iz korica i podigao put neba.

Dobrica




Trnopolje, avgust 92'

" Ja razlike!", sjetim se Đure i Nadrealista dok šetam "Sabirnim centrom" Trnopolje. Nakon Omarske i pakao bi bio životni boljitak. Pogotovo za nas Ljubijce. Imamo specijalni, povlašteni tretman. Pod patronatom smo šefa Crvenog krsta, Pere Ćurguza. I on je naš Ljubijac, učitelj u osnovnoj školi.

Brine se o nama. (Neko reče:"Skuplja poene:" Neka, nama valja.) Smjestio nas je bivši kafić u mjesnom Domu kulture. Imamo i WC samo za nas tridesetak (vodu moramo sami donositi sa bunara iz sela. Kretanje dozvoljeno.)


A u klozetu provodimo najviše vremena. Dizenterija. Neki od nas su je donijeli iz Omarske a ostali su se sjebali od previše hrane. Pero nas hrani k'o božićne ćurke. Ne žali. Dijeli nam hranu, argentinske konzerve, kruh. A kruh.......taze, još vruć, mekan, mirisan, direktno iz pekare.

Ivica Majstor , jedan od zatočenika, nas opominje, udara po prstima, upozorava na poslijedice prežderavanja, al' glad je jača. Jedemo dok ima, ko zna šta će sutra biti. Svjesni smo šta nas isčekuje, ali svejedno. Oči su veće od razuma.

Poslije preobilnog žderanja, odlazimo u selo po vitamine. Nedozrele jabuke, kruške, šljive samo čekaju na nas da ih oberemo. Znamo da nije baš poželjno, ali oči..... Ne usuđujemo se previše udaljiti od naše "baze". I pored, relativne, slobode kretanja, sigurnost nam nije garantovana, još uvijek je previše "uniformi" oko nas. A ni od klozeta se nije pametno predaleko udaljiti.

Jedno jutro nam Pero donosi hranu, sjeda među nas i priča o novostima proteklih mjeseci. Sa njim je i njegov sin Igor, osobni tjelohranitelj, gardista, komandanta logora, Slobodana Kuruzovića. Najviše nas zanima Perina priča o pogibiji njegovog mlađeg brata Milana, kojeg svi znamo samo po nadimku "Krivi". Čovjek sumljive prošlosti a po početku "nemilih događaja", jedan od čelnih ljudi SDS-a i visoki funkcioner lokalnih vlasti u Ljubiji.

Većinu od tristotinjak zatočenika iz Ljubije i okoline, hapsio je i u prijedorske logore odvodio Krivi. A poslije toga nam je donosio u logor hranu, odjeću, lijekove. Nikako ga nismo mogli skontati.

O njegovoj pogibiji smo čuli već raznorazne priče i pričice, ništa provjereno. E, sad ćemo čuti priču iz prve ruke. Pero nas gleda sa prijekorom u očima i počinje priču :

" Vi ste krivi za njegovu pogibiju. I sam je to slutio, a i drugi su mu to predviđali i nagovještavali. Zato što vam je pomagao." (Jeste, pomagao nam je da što prije završimo po logorima, mislimo ali ne govorimo ništa.) Pero nastavlja:

"Krivi je bio u akciji hvatanja policajca Aziza sa Hambarina (vođa "pobunjenika"). Aziza nisu uhvatili, ali su Krivog ubili. Njegovi. S leđa. A znate da Krivi nije bio kukavica, nikad ni od koga nije bježao."

Znamo. I vjerujemo Peri.



Nedugo nakon ispričane Perine priče, dolazi iznenadna posjeta u logor. Novinari prijedorskog Kozarskog vijesnika i banjalučke televizije. Među njima je i Milenko, moj prijatelj od ranog djetinjstva. Milenko-Peni je sad na drugoj strani. Prijateljski se pozdravlja sa nama. S nevjericom nas gleda i pita: "Odkud vi ovdje ?" Standarno pitanje na koje smo već oguglali.

Milenko, nepristrasni, objektivni novinar, priprema Peru za interviju. Postavlja Peru par metara ispred nas, mi služimo kao kulise. I Pero počinje , po drugi put tog dana, priču o pogibiji svog mlađeg, voljenog brata, od svih poštovanog i uvažavanog građanina, hrabrog borca. Ponavlja priču o akciji hvatanja Aziza, ali ovaj put priča ima drugačiji kraj:

".......i u borbi protiv brojčano nadmoćnog neprijatelja, zelenih beretki, izgibe mi brat. I nije im bilo dovoljno što su ga zvjerski ubili, nego su mu glavu odsjekli i na kolac nabili... ", završi Pero sa suzom u oku.

Kulise se samo nijemo zgledaše a ja se sjetih Dobrice:

"Mi Srbi lažemo da bi varali sami sebe, da tešimo druge, mi lažemo za oprost, mi lažemo da bi se borili protiv straha. Lažemo da ohrabrimo druge, lažemo da bi sakrili sav svoj jad. Laganje je oblik našeg patriotizma, potvrda naše urođene inteligencije. Mi lažemo o svemu i svačemu na kreativan, maštovit i inventivan način..... "


Milenko Rajlić - Peni, objektivni, nepristrasni ratni izvještač Kozarskog vjesnika iz '92 godine, danas živi i radi kao konzul BiH u Jordanu, a prije toga je radio kao konzul u Vatikanu !