Izabrani komentari sa Klix portala

[Gojeni H]

Znaci samo kad bi Bosnjaci zaboravili na genocid i stradanja, a Sarajlije na opsadu, sve bi procvjetalo?

Barem ja tako prevodim ovo sto je nepoznati autor htio napisati.

[berenice]

Kakva bolan mitologija, pa vidis li ti na sta licimo?!

Ne mozemo se "unormaliti" time sto necemo spominjati rat i konfontirati time i sebe i one tamo i ove 'vamo - ne kazem da bas uvijek i u svakoj prilici dolici sjecati se proslosti, ali nekad se neke stvari drugacije ne mogu ni shvatiti, ni objasniti. A takvih stvari je, ruku na srce, previse, a da bismo zakljucali temu rata jednom zauvijek.

Ne znam, ali moj zivot je oznacen tim dosadnim ratom - a nista vala pozitivno u tome nema...

[Danguba]

Kakva bolan mitologija, pa vidis li ti na sta licimo?!

Ne mozemo se "unormaliti" time sto necemo spominjati rat i konfontirati time i sebe i one tamo i ove 'vamo - ne kazem da bas uvijek i u svakoj prilici dolici sjecati se proslosti, ali nekad se neke stvari drugacije ne mogu ni shvatiti, ni objasniti. A takvih stvari je, ruku na srce, previse, a da bismo zakljucali temu rata jednom zauvijek.

Ne znam, ali moj zivot je oznacen tim dosadnim ratom - a nista vala pozitivno u tome nema...

blago tebi.

[Drinski]

Znaci samo kad bi Bosnjaci zaboravili na genocid i stradanja, a Sarajlije na opsadu, sve bi procvjetalo?

Barem ja tako prevodim ovo sto je nepoznati autor htio napisati.

Naravno.

[DZONPI]

Ovdj ese radi o tome da se hoce rec eto samo se u Sarajvu ratovalo i samo se u Srebrenici ignulo.E kad dodjes u to sarajvo i ako nesto pokusas zinut idu normala reakcije sta ti ba znas jesi ti bio ovdje cjeli rat.Fazon je u tome da eto sad ako nisi bio tu cjeli rat nemas pravo misljenja govora.I u pravu je izapran je mozak ali totalno sa ratom.Krenite u diskusiju i cucete e ja sam prije rata ovo ono a sad eto onako.Pa radi se o prije 20 godina halo a ne sta si ti prije 2 godine radio.

[dječak sa šibicama]

Autor, a i ovaj sto ga citira... sto se `no kaze, baca biserje pred svinje.

[L u c i f e r]

Klix je najveci skup mentalnih bolesnika

Ono tamo u komentarima sve pobjeglo iz jagomira.

Odavno ih ne citam uopste.

Na forumu makar ima nesto malo normalnih.

[piupiu]

Klix je najveci skup mentalnih bolesnika

Ono tamo u komentarima sve pobjeglo iz jagomira.

Odavno ih ne citam uopste.

Na forumu makar ima nesto malo normalnih.

Nije daleko od istine. Mene je pocelo bivati strah ljudi otkad citam komentare na Klixu i razmisljam da je to nekakav prosjecan svijet, dakle vecina, dakle neko ko stoji pored nekoga u samoposluzi. Fali ... zdravog razuma, o samokontroli da ne pocinjemo ...

[Cherry-Cherry]

Klix je najveci skup mentalnih bolesnika

Ono tamo u komentarima sve pobjeglo iz jagomira.

Odavno ih ne citam uopste.

Na forumu makar ima nesto malo normalnih.

Nije daleko od istine. Mene je pocelo bivati strah ljudi otkad citam komentare na Klixu i razmisljam da je to nekakav prosjecan svijet, dakle vecina, dakle neko ko stoji pored nekoga u samoposluzi. Fali ... zdravog razuma, o samokontroli da ne pocinjemo ...

Pa sve su to ljudi iz naše okoline. To je možda teta iz samoposluge, čiko iz pošte, prvi komšija, kolega sa kojim nekad kafu na pauzi popijemo...

[natt]

Sustina je da je njoj zapalo za oko sto je prva stvar koju sam rekla je da dolazim iz zemlje u kojoj je nekad bio rat ... dakle, ona me je 'vratila' iz proslosti u sadasnjost i pitala me o meni ... danas. Imam li neku pricu nevezanu za nesto sto se zavrsilo, sto je u proslosti i sto nije moj zivot danas. Nju je zanimalo ko sam ja - individualno - danas, cime se bavim, sta su mi interesovanja, sta me raduje, fascinira, itd - a da to nije vezano za neku (bilo koju) traumu iz proslosti.

Ona je psiholog koji smatra da je konstantno fokusiranje na traumu neproduktivno, da covjek koji se konstantno ponovo traumatizira prezivljavanjem traume kao da se ona dogadja upravo sada ne moze da se skoncentrise na svoj zivot u sadasnjosti. I da se svjesno treba od toga 'otrgnuti' da mu zivot ne bi prosao u lamentiranju proslosti i ostao neodzivljen van te traume. Tako nekako sam ja to skontala.

Odlicno je rekla.
Ovo je zemlja ljudi koji se na svaki moguci nacin vracaju u proslost i prozivljavaju je iznova. Zato nema naprijed. Samo tapkanje u mjestu.

[Seoskivaralica]

Svašta sam napisao i obrisao.....
Kakav forum takvi komentari......
Istina boli na sve strane....

[Seoskivaralica]

Sustina je da je njoj zapalo za oko sto je prva stvar koju sam rekla je da dolazim iz zemlje u kojoj je nekad bio rat ... dakle, ona me je 'vratila' iz proslosti u sadasnjost i pitala me o meni ... danas. Imam li neku pricu nevezanu za nesto sto se zavrsilo, sto je u proslosti i sto nije moj zivot danas. Nju je zanimalo ko sam ja - individualno - danas, cime se bavim, sta su mi interesovanja, sta me raduje, fascinira, itd - a da to nije vezano za neku (bilo koju) traumu iz proslosti.

Ona je psiholog koji smatra da je konstantno fokusiranje na traumu neproduktivno, da covjek koji se konstantno ponovo traumatizira prezivljavanjem traume kao da se ona dogadja upravo sada ne moze da se skoncentrise na svoj zivot u sadasnjosti. I da se svjesno treba od toga 'otrgnuti' da mu zivot ne bi prosao u lamentiranju proslosti i ostao neodzivljen van te traume. Tako nekako sam ja to skontala.

Odlicno je rekla.
Ovo je zemlja ljudi koji se na svaki moguci nacin vracaju u proslost i prozivljavaju je iznova. Zato nema naprijed. Samo tapkanje u mjestu.

Taće ona....

[jao_situacije]

Klix je najveci skup mentalnih bolesnika

Ono tamo u komentarima sve pobjeglo iz jagomira.

Odavno ih ne citam uopste.

Na forumu makar ima nesto malo normalnih.

Nije daleko od istine. Mene je pocelo bivati strah ljudi otkad citam komentare na Klixu i razmisljam da je to nekakav prosjecan svijet, dakle vecina, dakle neko ko stoji pored nekoga u samoposluzi. Fali ... zdravog razuma, o samokontroli da ne pocinjemo ...

ma to je max. 20 ljudi sa 5-6 profila i stranački botovi.

[uglavnomja]

Klix je najveci skup mentalnih bolesnika

Ono tamo u komentarima sve pobjeglo iz jagomira.

Odavno ih ne citam uopste.

Na forumu makar ima nesto malo normalnih.

Nije daleko od istine. Mene je pocelo bivati strah ljudi otkad citam komentare na Klixu i razmisljam da je to nekakav prosjecan svijet, dakle vecina, dakle neko ko stoji pored nekoga u samoposluzi. Fali ... zdravog razuma, o samokontroli da ne pocinjemo ...

razlozi za sve to su zivotni problemi, beznadje, neipunjenost, ... frustracije koje se lijece na slabijem, odnosno anonimno lupajuci po tastaturi...

fino tekst danas u solobodjenju objasnio situaciju, stanje u zemlji i stanje svijesti "fukare" koja trazi razlog za svoje nezadovoljstvo na svim drugim stranama, osim na onoj pravoj

Ekstremno raslojavanje u BiH: 300 ljudi ima u vlasništvu sedam milijardi eura

Šest miliona eura zaradio je u prošloj godini jedan Banjalučanin izdajući nekretnine, pokazuju podaci entitetske poreske uprave. O ovolikom novcu većina građana može samo da sanja u zemlji u kojoj 40 odsto ljudi ne radi i gdje su realne plate u visini cijena odijela većine političara, piše Radio Slobodna Evropa.


http://www.oslobodjenje.ba/ekonomija/ek ... jardi-eura



a ovaj dio treba uokviriti:

"Potpuna kontrola nad siromašnim stanovništvom je ostvarena, politička, ideološka, socijalna, kulturna, ekonomska, nacionalna, vjerska. Dakle svi će stati na stranu bogataša i nabeđenih ili samoproglašenih vođa, čim se malo zaoštri situacija", smatra Šijaković, piše Radio Slobodna Evropa.

[natt]

razlozi za sve to su zivotni problemi, beznadje, neipunjenost, ... frustracije koje se lijece na slabijem, odnosno anonimno lupajuci po tastaturi...

fino tekst danas u solobodjenju objasnio situaciju, stanje u zemlji i stanje svijesti "fukare" koja trazi razlog za svoje nezadovoljstvo na svim drugim stranama, osim na onoj pravoj

Ekstremno raslojavanje u BiH: 300 ljudi ima u vlasništvu sedam milijardi eura

Šest miliona eura zaradio je u prošloj godini jedan Banjalučanin izdajući nekretnine, pokazuju podaci entitetske poreske uprave. O ovolikom novcu većina građana može samo da sanja u zemlji u kojoj 40 odsto ljudi ne radi i gdje su realne plate u visini cijena odijela većine političara, piše Radio Slobodna Evropa.


http://www.oslobodjenje.ba/ekonomija/ek ... jardi-eura



a ovaj dio treba uokviriti:

"Potpuna kontrola nad siromašnim stanovništvom je ostvarena, politička, ideološka, socijalna, kulturna, ekonomska, nacionalna, vjerska. Dakle svi će stati na stranu bogataša i nabeđenih ili samoproglašenih vođa, čim se malo zaoštri situacija", smatra Šijaković, piše Radio Slobodna Evropa.

Obzirom da smo imali rat...

[berenice]

Sustina je da je njoj zapalo za oko sto je prva stvar koju sam rekla je da dolazim iz zemlje u kojoj je nekad bio rat ... dakle, ona me je 'vratila' iz proslosti u sadasnjost i pitala me o meni ... danas. Imam li neku pricu nevezanu za nesto sto se zavrsilo, sto je u proslosti i sto nije moj zivot danas. Nju je zanimalo ko sam ja - individualno - danas, cime se bavim, sta su mi interesovanja, sta me raduje, fascinira, itd - a da to nije vezano za neku (bilo koju) traumu iz proslosti.

Ona je psiholog koji smatra da je konstantno fokusiranje na traumu neproduktivno, da covjek koji se konstantno ponovo traumatizira prezivljavanjem traume kao da se ona dogadja upravo sada ne moze da se skoncentrise na svoj zivot u sadasnjosti. I da se svjesno treba od toga 'otrgnuti' da mu zivot ne bi prosao u lamentiranju proslosti i ostao neodzivljen van te traume. Tako nekako sam ja to skontala.

Odlicno je rekla.
Ovo je zemlja ljudi koji se na svaki moguci nacin vracaju u proslost i prozivljavaju je iznova. Zato nema naprijed. Samo tapkanje u mjestu.

To je tacno, ali ja ipak mislim da prije svega treba jedno kvalitetno suocavanje sa prosloscu, kako bi se moglo nastaviti sa sadasnjost. Mozda bas to fali.

[drag_gost]

Odlican komentar o mitologiji i konstantnom odrzavanju kolektivne ratne traume vec 20 godina.

Tog petog aprila 1992. sam imao devet (i pol) godina. Baka Ankica, još je živa, pokrenuta „situacijom" u zemlji, i osjetnom napetošću u gradu Sarajevu, povela me na „mirne demonstracije Sarajlija protiv rata".

Sunčan dan. Kolona od nekoliko tisuća prosvjednika se kretala glavnom gradskom prometnicom. Činilo mi se tada, a i sada, da su se građani okupili spontano, i da nisu bili sasvim sigurni što žele postići. Tenzija, koje se i danas jako dobro sjećam dok sam hodao od Otoke do zgrade Parlamenta, bila je posljedica sve izvjesnijeg rata.

Ona strana

Negdje na Dolac Malti čuli su se prvi povici da se prijeđe most i krene „na onu stranu". To mi je bilo čudno, jer sam još prije neki dan bio na „toj strani" i ništa neobično nije bilo. Ipak, da je došlo do značajne promjene u tih nekoliko dana postalo je jasno kod zgrade Socijalnog. Kasnije sam vidio na televiziji da se na „onu stranu nije moglo". Bio milicioner s kalašnjikovom.
Kako bilo, povorka „mira" napredovala je prema zgradi Parlamenta sa nejasnim zahtjevima. Bilo je tu svega. Mnogo se spominjao Tito. „Tito ovo ne bi dozvolio, Tito bi to drugačije, Tito Tito bla bla bla"... Već i kao djetetu priča mi je bila glupa. Da sam znao da ću je slušati i dan-danas vjerojatno bih pobjegao na „onu stranu"… Doduše, i tamo bih je slušao.

Nekako smo stigli do zgrade Parlamenta. S obzirom da je baka više puta rekla da smo se „zaputili pred zgradu Parlamenta", i kako se samo o tom pričalo u povorci, očekivao sam pred Parlamentom nešto veliko. Kad tamo ništa. Mislio sam da smo na snimanju Nadrealista, i da će nam se s prozora obratiti Nele. Ali na prozoru nigdje nikoga. U masi se ponovo čulo sporadično, i sve glasnije, ohrabrivanje „hajmo prijeći tamo, je..at im majku".

To je trajalo možda pola sata, dok se masa u jednom trenutku zaista nije zaputila prema Vrbanja mostu i Kovačićima. Ja sam s bakom krenuo tamo, ali u jednom trenutku dok sam bio na mjestu gdje se zgrada Parlamenta dodiruje s cestom, začula se pucnjava. Čuo se kalašnjikov i meci koji zvekeću po asfaltu. Raja se povaljala po podu, masa se razbježala. Baka me ubacila u kontejner sa smećem. Nakon što se konfuzija malo smirila, izvadila me iz smeća, prošunjala do Filozofskog fakulteta i onda nazad na Otoku.

To je otprilike ono čega se sjećam. Sva ostala sjećanja su kasnije kontaminirana brojnim TV prilozima i naknadnim rekonstrukcijama. Ono što nije kontaminirano jeste osjećaj napetosti, jeze u samu zoru rata u Sarajevu.

Tako je nekako i počeo rat. Već prvih dana postalo je jasno što znači „ona strana". „Ova" strana je skoro od prvog dana zasuta granatama, a među zgradama su odjekivali sporadični rafali Teritorijalne odbrane. Bio sam u „opkoljenom Sarajevu" dva mjeseca rata. Dovoljno da osjetim što je to rat u Sarajevu, i kakav je to osjećao opkoljenosti.

Da si u Sarajevu proveo rat...

Nisam do sad pisao o svojim ratnim iskustvima. Ne smatram da su posebna, niti vrijedna pisanja. Pogotovo ne smatram da njima treba opterećivati sadašnjost. I mislim da je to ispravan stav. Isto mislim i nakon što sam napisao ovo iznad.
Ali ne misle svi tako. Naprotiv. Čini se da oni koji su ostali cijelo vrijeme u Sarajevu smatraju da cijeli svijet mora znati što su oni proživjeli. I ne samo znati, nego znati sve detalje, i ponavljati ih do kraja života i „širiti istinu" gdje god ikad krenu. Dapače, „istina o Sarajevu" mora biti zauvijek aktualna, mora se zauvijek obilježavati svaki dan opsade, mora se umnožavati, rekonstruirati, medijski reproducirati, filmski bilježiti i turistički promovirati. I tako dok svijet ne „shvati što se zaista događalo u Sarajevu". Kao da je nekog u svijetu briga…

Sjećanje na opsadu Sarajeva u posljednjih 20 godina su se umnožile do granice potpunog zagušenja komunikacijskih kanala. I danas određuju karakter većine tema o gradu i državi. Kroz cijelu godinu se nešto obilježava, na televiziji se emitiraju potresne i traumatične snimke iz rata.

Na portalima se smjenjuju teme o broju žrtava, danima opsade, tunelu spasa, muzejima opsade, priče o poginulim šehidima (to su oni urbani građani bez obzira na vjeru i naciju koji su branili grad) i preživjelim ratnicima koji su goloruki rastjerali šešeljovce, arkanovce, niške specijalce, 10.000 četnika i Četvrtu vojnu silu na svijetu. I pri tom se dobro zabavljali pričajući viceve i slušajući rock&roll.

Onima koji danas žele bilo kakvu društveno-političku funkciju u Sarajevu gleda se gdje su bili u ratu, a za bilo kakav kritički spomen promocije rata u Sarajevu, traži se debela kvalifikacija. Poput ove koju sam dao na početku teksta. Koja će naravno biti odbačena kao neadekvatna, jer „da si proveo cijeli rat u opsadi onda bi znao Istinu".

Ne, nisam proveo cijeli rat u opkoljenom Sarajevu, nego u opkoljenom Kiseljaku. Naravno, samo Sarajevo ima monopol nad opkoljenošću, i nitko više nije bio opkoljen, niti je bio u opasnosti. No, to nije tema.

Tema je mitologizacija ratnog Sarajeva i kontinuirano aktualiziranje ratnih trauma.

Ratna trauma je strašna. Proveo sam dva mjeseca u opkoljenom Sarajevu. I danas mi odjekuju detonacije, i danas čujem rafale. Bistro se sjećam prijateljice Nataše, djevojčice sa desetog kata kojoj je granata odbila nogu. Nose Natašu i za njom nogu.

Sjećam se gospođe koja je bila s nama u podrumu, pa otišla u stan da „prostre veš". Sljedeće minute je pometena tenkovskom granatom. Sjećam se i opsesivnog skupljanja gelera i podrumskih priča „gdje je zaustavljen prodor".

Vidio sam i mrtve i ranjene. I mogu samo zamisliti kakva je trauma provesti cijeli rat u ratnoj zoni. Ali ništa, pa ni to, ne daje za pravo držati traumu aktualnom 20 godina! Trauma nikad ne završava, a ljudi imaju pravo zaboraviti. I danas je u medijima prisutna skoro svakodnevno.

Ako koji dan padne u zaborav, tu je uvijek barem neka izložba ratnih fotografija, tu je ekskluzivna izjava „dječaka iz ratnog spota" ili „ponosne žene sa ratne fotografije". Zlu ne trebalo, nađe se i neki britanski novinar ili francuski filozof koji traži da se „nikad ne zaboravi opkoljeno Sarajevo". Dođe mi nekad da sprejem napišem na fasadi: „Ne oprostiti ali zaboraviti!"

Priča i pričanje o opkoljenom Sarajevu na dramatici dobiva u kombinaciji s mitom o Jugoslavenskoj idili koja je u svom najboljem izdanju egzistirala upravo u Sarajevu:

„U sretnom i bogatom jugoslavenskom društvu, Sarajevo je bilo najsretniji grad, najbogatije kulturne scene. Sarajevo je imalo najbolju školu rocka i humora. Grad je imao olimpijske igre koje su ga učinile svjetskom prijestolnicom sporta. Nisu postojale nikakve razlike među ljudima, svi su bili sretni i zadovoljni a Tito, najveći sin, najviše je volio upravo Sarajevo od svih gradova."

Na ovaj način se ratna trauma dobiva sočan kontrast. Najstrašniji rat nakon najvećeg blagostanja. Kakva braća Grimm, kakav Disney, kakvi bakarači…

Ova jednostavna mitologija na dnevnoj bazi se ponavlja više od dvadeset godina. Uspješnost je razarajuća: Građani BiH, posebno Sarajeva, ogorčeni su sadašnjošću. Sve vide crno i besperspektivno. Od sadašnjosti im je crnja samo budućnost. Kao da ružnoj curi svaki dan govorite kako joj je majka bila lijepa.

Mediji su tu da traumu održavaju aktualnom, i odrede krivce za sumornu sadašnjost: Zločinački srpski i kriminalni hrvatski nacionalisti. Za potrebe lažne multietničnosti, spomenu se Vahabije i Fatmir Alispahić.

Rat kao (svako)dnevni događaj

I danas se sjećam mrtvih i ranjenih iz rata. Ne zato što sam ih mnogo vidio, nego zato što me mediji, iz Sarajeva prije svih, više od 20 godina svakodnevno podsjećaju. U glavi su mi sjećanja koja nisu moja. Što onda možemo pretpostaviti da se nalazi u glavama poslijeratnih generacija!?
Nedavna priča o Anti iz Mostara koji se trudi objasniti fiziološku razliku Hrvata i Bošnjaka izazvala je bujicu lažnog iznenađenja. Pa u Sarajevu sam od 2007. do danas bar 30 puta u ozbiljnom društvu čuo kako su „Srbi crnomanjasti jer su im Turci je….li majke!".

Kakve sam gadosti čuo od znatno iskrenijih Srba, neću ni navoditi. Kod Hrvata se obično ističu neke etno-karakterne osobine naroda, ništa manje rasističke u biti. I sam nekima baratam, zgodne su za zbijanje šala u vremenu beznađa. Bezazlene u diskursu odraslih, ali razarajuće u dječjoj i adolescentskoj pameti.

Ante je plod medijske slike kakva se servira. Ante je još i dobar s obzirom da bar ima priliku vidjeti sugrađane druge etničke skupine. U većina gradova BiH, uključujući i Sarajevo, Antini vršnjaci nemaju priliku uživo vidjeti pripadnike drugog naroda istog uzrasta.

Tu generaciju oblikuje dvadesetogodišnje repriziranje kadrova iz rata: Kadrovi Vijećnice u plamenu, zapaljivih metaka sa Jevrejskog groblja, gorućih Mome i Uzeira, rešetanja civila kod Filozofskog, zapaljenih tramvaja kod Predsjedništva….

To su dramatični snimci koji se urezuju u pamćenje. I iznova tvore traumu koje kod poslijeratne generacije u suprotnom ne bi bilo. Iako s ratom nemaju veze, rat određuje i njih. Bez potrebe. A onda se čudimo kako se djeca ne druže, kako imaju predrasude jedni prema drugima.

Pa tinejdžeri u Sarajevu Srbe doživljavaju skoro isključivo kao neke šumske divljake s Trebevića koji samo čekaju na priliku da ponovo ruše grad, ili u boljem slučaju provociraju podizanjem „Krsta na Zlatištu".

Koliko godina treba proći da rat u BiH prestane biti dnevni događaj u medijima!? Povucimo paralelu sa mitologizacijom drugog svjetskog rata. I tog se perioda sjećam. Prije 1992. godine, dok sam išao u prva tri razreda osnovne škole, svakodnevno se u nekom obliku spominjao drugi svjetski rat, Titov narodnooslobodilački pokret. Polagali smo nekakve vijence, učili imena narodnih heroja, sve znali o fašistima i partizanima, pjevali partizanske pjesmice, mirno stajali na godišnjicu Titove smrti. Nama to ništa nije značilo.

Radili smo što nam se kaže. Kasnije sam shvatio da su isti osjećaj indiferentnosti imali i stariji đaci, pa čak i studenti. U biti, svi koji nisu živjeli u vrijeme drugog svjetskog rata. Ali to ne znači da nisu nosili traumu drugog svjetsko rata. Nosili su je u sebi u onoj mjeri u kojoj im je Jugoslavenska propaganda uspijevala nametnuti, kroz televiziju, novine i prije svega – film.

Pravac Potočari!

Je li to sudbina sadašnje propagande? Sprdaju li se danas djeca sa genocidom u Srebrenici? Nisam čuo, ali neću biti iznenađen kada čujem. Pa u Sarajevu je prije nekoliko godina momak ušao u tramvaj i vozaču rekao „pravac Potočari!", imitirajući poznati snimak Ratka Mladića iz Srebrenice. Poneki smiješak, stidljivo negodovanje s kraja tramvaja i to je reakcija.
Zaista bi trebalo ispitati kako tinejdžeri doživljavaju protekli rat. Da ne daju društveno poželjne odgovore, nego iskrene. Koliko sam razumio, ponašaju se kao i tinejdžeri osamdesetih na spomen narodnooslobodilačke borbe.

Neki dan čitam status kolege s Facebooka, rođen 1996. godine u Sarajevu. Piše o stradanju Sarajeva, i u vlastitom napadu patetike nehotice piše kako „nikad neće zaboravit šta su mu (Oni s Trebevića, op.a.) uradili". Naravno, neću ništa komentirati da ne bih povrijedio njegove vjerske, etničke, antifašističke, humanističke, ideološke i druge osjećaje.

Jer tko sam ja, koji nije proveo ni cijeli rat u opkoljenom Sarajevu, da govorim koliko će tko, i kako žaliti za „ubijenom djecom Sarajeva".

Kako jadan tekst. Decko je poceo dobro, ali se onda pogubio pokusavajuci da sebe stavi kao zrtvu. A ti Kemice oprosti i zaboravi, ja cu oprostiti, ali zaboraviti - nikada.
Iskompleksiran tekst strasno. Jos iskopavaju komsije po Bosni i Hercegovini, a vi biste da zaboravljate. Trebamo biti slozni u ne zaboravljanju i obrazovanju svoje djece, ako zaista zelimo da se ne ponovi jos jedan rat.

Sto se tice te psihologinje i njene price o traumi, sve to ima smisla, ali pitao bih je ja da li bi imala traumu da je 4 godine jela Milku sa orasima bez prestanka, a ne da joj je glava bila u torbi, psihicki, fizicki i na sve nacine konstantno mucena strahom. I ne moze znati kako je bilo niko ko nije bio tu, moze nagadjati samo. Pustite se suplje.

[L u c i f e r]

pitao bih je ja da li bi imala traumu da je 4 godine jela Milku sa orasima bez prestanka, a ne da joj je glava bila u torbi, psihicki, fizicki i na sve nacine konstantno mucena strahom. I ne moze znati kako je bilo niko ko nije bio tu, moze nagadjati samo. Pustite se suplje.

[Danguba]

To je tacno, ali ja ipak mislim da prije svega treba jedno kvalitetno suocavanje sa prosloscu, kako bi se moglo nastaviti sa sadasnjost. Mozda bas to fali.

[DoZeN]

Ne moze se prestati pricati o ratu,kada su posledice svuda oko nas,a istinu o ratu ne zele da kazu jer ce se drzava i ideologija srusiti.
Uz to u BIH postoje mediji koji podgrijavaju situaciju,kada vidim da Face Tv preuzima izvjestaje TV BN kao jedna su drzava a ne mogu se Senad i Vlado Trisic sloziti sta se zapravo desilo 2 maja 1992 u Sarajevu,to nam govori zasto ideologije i politike opstaju na sceni u BIH.
U BIH i danas 20 godina posle prekida rata vladaju SDS,SDA,HDZ uz DF,SNSD nekada Stranka za BIH, nema tu mnogo razlike, Agresija/Odbrana Srpstva itd
Narod u BIH i u dijaspori je licemjeran,puste kuce zlaje po Podrinju citavu godinu ili oko Banjaluke,imaju gdje da se vrate,ali nece u RS,a i sto ce ?bolje zivjeti u Svedskoj,St Louisu,Canadi,Danskoj itd nego u Srebrenici,Bratuncu,Rogatici,Visegradu.Bosnjatstvo se brani u BIH uz Drinu,a ne daleko,bio sam u Srebrenici nekoliko puta posle rata, tamo onaj Camil Durakovic radi zajedno sa SNSD i SDS u gradskoj vlasti,a eno ga sada cuci ispred zatvora u Svici zbog Nasera, i sta ocekujete?

A Srbi su druga prica, dodju u Sarajevo,otidju na Bas Carsiju na cevappe,ne rijetko se slikaju pored one cesme na Bas Carsiji itd,vrate se u RS ili u Srbiju,druge zemlje i kazu: Ono Sarajevo se promjenilo,tamo nema ni 20% sarajlija i glasaju kao Bosnjaci za svoje i podrzavaju RS

Licemjeri i jedni i drugi,kao i njihovi politicari koji nece da im kazu istinu, a rat,prica o ratu? to se samo koristi,da se izbace frustracije,da se onom drugom jebe mater,a ne onome kome treba.
a muka mi je i oko onog:Ko nas bre ili ba zavadi? Ko te zavadi ? Neko ti rekao da ubijes komsiju? i da sada krijes zlocince i zlocine?
Licemjerstvo pa eto

[DoZeN]

To je tacno, ali ja ipak mislim da prije svega treba jedno kvalitetno suocavanje sa prosloscu, kako bi se moglo nastaviti sa sadasnjost. Mozda bas to fali.

To ce ici veoma tesko,jedna Amerika ne smije reci sta se zapravo desilo u Vijetnamu ili pri svrgavanju Saddama,ili opravdavaju to,a ti ocekujes da se suocis sa prosloscu u BIH? gdje pobjednika nije bilo

[berenice]

Pa najteze je doci do toga da se volis kad se pogledas u ogledalo. Krvav je to put - mislim, da uopste dodjes do tacke na kojoj samom sebi priznajes istinu - sve ostalo ide onda samo od sebe. Ali ebga, to je stvarno gadan proces - za pojedinca, a kamoli za jedan narod.

[drag_gost]

Hajde konkretno zivota vam: sa cim to mi treba da se suocimo?

Mi koji smo bili tu suoceni smo sa tim itekako. Ponosni sto smo prezivjeli to sto jesmo. Ponosni na sebe, porodicu, sugradjane. Boga mi ponosni na ljude koji su branili grad, dali svoje zivote, dijelove tijela. Opet zivimo ovdje, osnivamo porodice, zapocinjemo poslove, radimo, placamo doprinose drzavi i onda treba da se suocimo sa necim zbog necega? Jer pricamo o ratu? Naravno da pricamo. I treba da pricamo i opominjemo. I treba da se zna ko je sta radio, koliko i zasto. Ne da bi se mrzilo, vec da bi se bilo na oprezu i da se historija ne bi "prekrojavala".

Ja licno ni ne spominjem taj rat koliko bih trebao, dakle rijetko bas i ne mogu da se otmem dojmu da ljudi koji nisu bili ovdje mnogo vise pricaju o tome, nego mi koji jesmo. Evo i ovaj sto je napisao ovaj tekst. Mi koji smo tu bili znamo najbolje sta smo prezivjeli, ne treba neko ko nije to iskusio 4 godine da nam otvara oci i da nas "pomiruje sa nama samima". Puteve pomirenja neka ostave za zapadno trziste na ebayu za 4.99$, dok je u Sarajevu to iskustvo neprocjenjivo.

[berenice]

Pa upravo o tome i govorim - da treba da se pominje i prica o ratu - sada, kada su se emocije koliko toliko smirile, najbolje je vrijeme da se ocijene neke stvari. To ja smatram suocavanjem - ne mislim samo na kriticki pogled naspram samog sebe, nego jedan stvarniji i iskreniji pogled, koji onda dobije i pravi naziv.

Ako je tuga, neka bude tuga i neka se ne upakuje kao nesto sto nije i ne manifestira mrznjom.
Ako je krivnja, neka bude krivnja i neka se ne upakuje u junastvo i ne manifestira zataskavanjem, izolacijom...

Sigurna sam da ne mislis da je rat ostavio oziljke samo na ljudima koji su to vrijeme proveli u Bosni...

To je samo moje misljenje. Tako i osjecam.

[ultima_palabra]

Autor, a i ovaj sto ga citira... sto se `no kaze, baca biserje pred svinje.

Autor je ovdje svinja... Tvrtko Milović, raja sa poskoka.

Provlači staru herceg-četničku priču, Sarajevo nema pravo na svoje žrtve i sjećanja, jer je to precijenjen i napuhan grad, i sva ta fama oko opsade je medijski isfabrikovana. Ne znam što se oduševljavate njim kad priča isto što i Kusta i Nele zadnjih 20 godina.