valensija wrote:Stavrogine, uporedi Ivana Karamazova i Stavrogina - po čemu su slični, a šta ih razlikuje u shvatanju života?
Ivan Karamazov........"A kada se rastao sa Aljošom, Ivan Fjodorović je pošao kući, u dom Fjodora Pavloviča. Ali čudna stvar iznenada ga je obuzela nepodnošljiva tuga i, što je najvažnije- tuga koja je sa svakim korakom, što se više približavao kući, sve više i više narastala."......
Ova rečenica ide u prvom poglavlju nakon "Velikog Inkvizitora", po meni ona oslikava jedan dio Ivanove ličnosti.
Ivan je i dalje sposoban da osjeti tugu, uostalom tuga, beznadežnost, revoltiranost, i jesu jedini stanari njegovog doma. Ivan se rastaje sa Aljošom, u rastanku sa tim istim Aljošom on osjeća da je izgubio i ono zadnje što bješe sveto i čisto u njegovim očima. Dostojevski boga postavlja kao jedini spas svojim junacima, što su junaci dalje od boga to su i beznadežniji. Ivan je u beskompromisnom ratu sa bogom, teoretskim ratom. On ne opovrgava božiju opstojnost, to čak i nije njegov ključni problem, bog je tek sporedni u svemu tome. Ono sa čim se Ivan ne može pomiriti je sveopći nesklad na svijetu, nešto u kontekstu onoga Mitjinog sna kada je išao u Sibir, kada je vidio da djetence plače, i pitao se zašto djetence plače.
Ivan je davno vidio djetence kako plače, to djetence će vječno plakati, Ivan to pak ne može prihvatiti i zato se debelo okomio na onoga koga smatra odgovornog za plač djetenceta. Ivan je nesposoban za zlo. Da li možeš zamisliti Ivana kako nekoga ubija? Ja i ne baš, Ivan je jak teoretičar, ali kada treba preći na djela, na konkretne akcije, Ivan će se snebivati. Ivan je sav u duhu, uostalom u knjizi se nigdje ne spominje Ivanov vanjski opis, dok se spominje opis svih ostalih protagonista romana. Ivan je ideja, Ivan je teorija. On je nepobitno osuđen da propadne u toj ideji, u teoriji, kada dođe na rub svojih mentalnih kapaciteta. Poludjeće, ubiće se (iako će pri izvršenju istog plakati nad svojom sudbinom), izliječiti se neće nikada, ko jednom ode na Ivanov put njemu spasa nema. Ivan je nesposoban da postoji sam za sebe, Ivan mora imati publiku da iznese svoje teoretske zamisli. Ivanovo znanje mu cijedi srce, ali srce i dalje bespomoćno zapomaže jer je svjesno samo sebe. Nikolai Stavrogin je svoje srce davno ubio, i sada je mirniji. Medicinskim rječnikom rečeno Stavrogin mi se čini kreiranim psihopatom. On je silovao djecu, ubijao, radio je sve što je trebalo da se srce ubije, uspio je. Tu je samo tijelo, sve ono što se naziva dušom u njega je nestalo. Samo jednom u čitavoj knjizi Nikolaju u snovima naleti kao neki trenutak grižnje savjesti, kada mu u snove dođe djevojčica koju je natjerao na samoubistvo. Uzmi "Zločin i Kaznu" i naći ćeš istu situaciju sa Svrdigajlovom. I njemu jedne situacije dolazi u snove djevojčica koju je navodno silovao. Ta dva lika su mi najupečatljivija u čitavom opusu Dostojevskog, s tim da je Svrdigajlov relativno ljudskiji u odnosu na Stavrogina.
Stavrogin (onaj koji se na krst uzneo). Stavrogin je prototip novog čoveka. Od boga potpuno slobodnog čoveka, Dostojevski ga je pokazao kao hladnog, kao nekoga ko može uraditi i dobro i zlo, ali njemu je i jedno i drugo svejedno.... "ne osećam zlo i dobro, i ne samo da sam ja to osećanje izgubio nego da i nema zla i dobra (to mi je bilo prijatno), nego postoji samo predrasuda; da ja mogu biti slobodan od svake predrasude, ali da ću, kad tu slobodu postignem, ujedno i propasti. Eto to je taj Stavrogin, on je postigao da nema predrasuda, ali je i propao kao živo biće koje pati i koje se raduje, u njemu nema više te dvije emocije koje su tako svojstvene živom čovjeku, u njemu samo puše bezbojni suvi vetar, i puhaće do trenutka dok se ne objesi. U svakom od ovih likova Dostojevski nas uči da je život bez boga nemoguć, da je čovjek nesposoban da podnese slobodu, onaj koji je stavi na nejaka pleća završiće kao sve bogoubice.
Ne sviđa mi se što su svi ovi likovi svojevrsna borba Dostojevskog spram socijalizma, ne sviđa mi se ta nota njegovih romana, ali pokušavam da ih ne gledam tako. Stavrogin je klasičan primjer čovekoboga kojeg su socijalisti promovirali, ravnodušnog čoveka, i on im je pokazivao kakav bi bio taj njihov čovek. Uostalom Petar Verhovenski Stavroginu govori da je on njihov princ, njihov bog. Socijalizam nije čemu, ali nije ni tako loš kakvim ga je Dostojevski cijelo vrijeme prikazivao, to su neke njegove bubice iz doba zaslijepljenosti socijalizmom, ali jbg niko nije savršen.
Nikolai Stavrogin...... "Jaka svilena pređa, sigurno ranije izabrana i nabavljena, o koju se Nikolai Vselovodovič objesio, bila je dobro namazana sapunom" Sve je dokazivalo svesnost i nameru do posljednjeg trenutka...." Ovo je već pravi samoubica, a ne zbunjeni Kirilov. Sapun da ne žulja, svjesnost do zadnjeg trenutka. Djeluje demonski više nego čovječiji. Nikolai ne plače, ne smije se, on je samo mehanizam oslobođen emocija.
Šta misliš o Smerdjakovu? Jesi li čitao "Ponižene i uvrijeđene" ( jesi li plakao čitajući istu knjigu) ?
Ako si u frci sa vremenom onda pročitaj "Kapetanovu kći", meni se mnogo dopala, a pruža uvid i u historijske činjenice, odnosno usko je vezana za Pugačovljevu bunu u Rusiji za vrijeme kraljice Katarine. Tihi don ne bih čitao da sam na tvom mjestu 
. "Zapisi iz podzemlja" 
, to je jedina knjiga koja mi fali od Dostojevskog u biblioteci, pročitao dakako, ali imam veliku želju ponovo, a nema je čak ni u gradskoj, ako hoćeš da si zaviješ dane u crno obavezno nju čitaj. Nisam čitao od ovih sa liste, Zamjatina, Solženjicina, i "Belu Gardu" od Bulgakova.
), budući da su nihilistička udruženja i njihovi bombaški napadi na cara bili nimalo neobična pojava. Ali ko da im zamjeri što su željeli skinuti kamen s grbače, što su željeli živjeti boljim životom?
? Pretražih 7,8 stranica o "Kulturi i umjetnosti" na klixu al' ne nađoh sličnu temu.
.Kasnije sam shvatio da je "Zločin i kazna" toliko popularizovana i glorificirana jer je knjiga za lektiru , svi su ju čitali pa im je eto kao ona najbolja 