Forum Klix.ba

SmokingMan wrote:Predstavi se narodu kao "Božiji Poslanik",nosaj musaf okolo kao kakav pustinjak u trošnoj odjeći,i to je to,narod voli senzacionalizam...

Već viđeno,

dek wrote:Ovo me već duže vrijeme zaokuplja a posebno obzirom da sam u zadnjih nekoliko godina upao u jednu zdravstvenu i psihičku krizu iz koje ne vidim izlaza temi kao posljednja nada ostaje da nađem nekakav smiraj u vjeri u Boga.
Inače sam odgajan u relativno pobožnoj muslimanskoj porodici i hajmo reći prošao sam svu tu neku ''naobrazbu'' međutim dugo vremena, uprkos obavljanju tih nekih formalnih dužnosti koje zahtijeva Islam, imam osjećaj kao da klizim prema ateizmu jer nikad nisam osjetio ''to nešto'' niti u namazu ni u bilo kojoj drugoj vrsti zikira. Nisam tip vjernika koji smatra da trebam svaki dan pročiti neku dovu x puta i kao to je to. A opet s druge strane imam veliku želju da učvsrtim vjeru, da nekako krenem od početka i u svemu tome nađem sebe.

Pitanje ''Kako povratiti vjeru'' je možda više retoričko jer ne očekujem nekakav magični odgovor možda samo du čujem iskustva drugih koji su možda našli u sličnoj situaciji.

Obično ljudi teže religijskim principima i traže izlaz u vjeri prilikom težih kriza, događanja, i nemogućnošću da promjene ishod pa se traže u nadnaravnom, traže smisao patnje, a kako uglavnom monoteističke religije prihvaćaju princip patnje zbog "većeg dobra" ljudima postaje primamljivo. Jedino u čemu bih te mogao savjetovati na ovo malo informacija jest da ne postaneš radikalan u procesu "formalnih dužnosti" jer je to još jedan začarani krug koji ima jako malo veze sa Duhom i duhovnim zbog čega se pojedinac na kraju razočara i ne postoji način da se upotpuni, tj. kao što si napisao da nađeš sebe.

dek wrote:Ovo me već duže vrijeme zaokuplja a posebno obzirom da sam u zadnjih nekoliko godina upao u jednu zdravstvenu i psihičku krizu iz koje ne vidim izlaza temi kao posljednja nada ostaje da nađem nekakav smiraj u vjeri u Boga.
Inače sam odgajan u relativno pobožnoj muslimanskoj porodici i hajmo reći prošao sam svu tu neku ''naobrazbu'' međutim dugo vremena, uprkos obavljanju tih nekih formalnih dužnosti koje zahtijeva Islam, imam osjećaj kao da klizim prema ateizmu jer nikad nisam osjetio ''to nešto'' niti u namazu ni u bilo kojoj drugoj vrsti zikira. Nisam tip vjernika koji smatra da trebam svaki dan pročiti neku dovu x puta i kao to je to. A opet s druge strane imam veliku želju da učvsrtim vjeru, da nekako krenem od početka i u svemu tome nađem sebe.

Pitanje ''Kako povratiti vjeru'' je možda više retoričko jer ne očekujem nekakav magični odgovor možda samo du čujem iskustva drugih koji su možda našli u sličnoj situaciji.

Ne klizis ti prema Ateizmu, bez brige... Prema Ateizmu se ne klizi. Ili vjerujes slijepo u ne samo da Muhamed nije lagao o svojim dogadjajima iz pecine (gdje slucajno nije bilo nikog osim njega) vec i u to da ako se to stvarno desilo nije njegova masta, ili si covjek koji odbaciva tvrdnje za koje nema dokaza. To klizanje jer nesto ne osjecas u srcu te samo moze odvesti u jos jednu glupost (drugu vjeru) gdje ces naci nesto sto ces "osjecati" whatever the fuck that means.

dek wrote:Ovo me već duže vrijeme zaokuplja a posebno obzirom da sam u zadnjih nekoliko godina upao u jednu zdravstvenu i psihičku krizu iz koje ne vidim izlaza temi kao posljednja nada ostaje da nađem nekakav smiraj u vjeri u Boga.
Inače sam odgajan u relativno pobožnoj muslimanskoj porodici i hajmo reći prošao sam svu tu neku ''naobrazbu'' međutim dugo vremena, uprkos obavljanju tih nekih formalnih dužnosti koje zahtijeva Islam, imam osjećaj kao da klizim prema ateizmu jer nikad nisam osjetio ''to nešto'' niti u namazu ni u bilo kojoj drugoj vrsti zikira. Nisam tip vjernika koji smatra da trebam svaki dan pročiti neku dovu x puta i kao to je to. A opet s druge strane imam veliku želju da učvsrtim vjeru, da nekako krenem od početka i u svemu tome nađem sebe.

Pitanje ''Kako povratiti vjeru'' je možda više retoričko jer ne očekujem nekakav magični odgovor možda samo du čujem iskustva drugih koji su možda našli u sličnoj situaciji.

Strasno je citat tvoj post...
Mislim da si pod losim uticajem od nekoga , i da ti neko tamo pokusava solit pamet , poslusaj razum a ne druge , vjeri se ne vracaj jer ti ne treba , uostalom po tebi nikada nisi ni bio u tome prema tome trazis odgovor ovdje jer si nesiguran , labilan , ocito i lako povodljiv dok postavljas ovu temu?!...

jedno pitanje: kazes nikad nisi osjetio 'to nesto'...a sta to? a s druge strane zelis da osjetis 'to nesto' sto nikad nisi ni osjetio..
imam osjecaj da puno gledas druge i da ti drugi sole pamet bas sad kad si ocito krenuo ka default stavu , ispravnom nacinu zivota.

''obicni covjek prima boju vremena, a duhovni covjek boji vrijeme svojim bojama'' (:

I meni se isto desilo.
Samo sto sam ja osjetila vjeru, vjerovala, pa je izgubila.
Isto tako splet okolnost, preda mnom neke odluke, donesem pogresnu, sve se okrene protiv mene i, jednostavno sam osjecala da Bog nije sa mnom.Dok sam slusala srce osjecala sam vjeru, cim sam ukljucila razum nestalo je.
I onda sam presla na agnosticizam. (dobro, nije sve bilo bas ovako crno bijelo, ali ovo je ukratko). Tako sam bila mozda neke 2-3 godine, i bila sam poprilicno izgubljena, jer kad nemas vjere, nemas ni granice......
I onda, kao nekim cudom, samo mi je doslo, to vracanje vjere, isto kao da je bila connection lost, pa opet connect sa Bogom, Kosmosom, tom Bozanskom Energijom...
Da se razumijemo, nije mi sveu zivotu sjajno bajno, ali imam konekciju.
Nego, poenta je da to samo dodje. Barem iz mog iskustva. Ne razmisljaj puno o vjeri, ne pitaj , ne trazi odgovore, nego samo osjecaj, posmatraj prirodu, zivotinje, zivot, smrt i povezat ces se...

Sve ti je u životu predodređeno kao jedan mašala golemi test. Kako bi bilo praktično lako živjeti život da si vjernik i da su svi vjernici. Ali eto, ne da nam se ... sve ti je to plan, veliki plan ... da ti ovaj život ne bude lagan.

zijancer wrote:''obicni covjek prima boju vremena, a duhovni covjek boji vrijeme svojim bojama'' (:

Mnogo mi se sviDža.

dek wrote:Ovo me već duže vrijeme zaokuplja a posebno obzirom da sam u zadnjih nekoliko godina upao u jednu zdravstvenu i psihičku krizu iz koje ne vidim izlaza temi kao posljednja nada ostaje da nađem nekakav smiraj u vjeri u Boga.
Inače sam odgajan u relativno pobožnoj muslimanskoj porodici i hajmo reći prošao sam svu tu neku ''naobrazbu'' međutim dugo vremena, uprkos obavljanju tih nekih formalnih dužnosti koje zahtijeva Islam, imam osjećaj kao da klizim prema ateizmu jer nikad nisam osjetio ''to nešto'' niti u namazu ni u bilo kojoj drugoj vrsti zikira. Nisam tip vjernika koji smatra da trebam svaki dan pročiti neku dovu x puta i kao to je to. A opet s druge strane imam veliku želju da učvsrtim vjeru, da nekako krenem od početka i u svemu tome nađem sebe.

Pitanje ''Kako povratiti vjeru'' je možda više retoričko jer ne očekujem nekakav magični odgovor možda samo du čujem iskustva drugih koji su možda našli u sličnoj situaciji.

Sretno sa vraćanjem vjere. Sa ovim svim dešavanjima tj. radikalizmom samo se ljudi ustvari udaljavaju od vjere.

MyTao wrote: Ili vjerujes slijepo u ne samo da Muhamed nije lagao o svojim dogadjajima iz pecine (gdje slucajno nije bilo nikog osim njega) vec i u to da ako se to stvarno desilo nije njegova masta,

Joj kad pocnu ovo uzimat za argument ne znam bil se smijao ili plakao.

Kao da Kur'an nije objavljivan 23 godine. No treba imat malo vise sivih celija da to skontas

Prati šta ti razum kaže.

Nemoj ništa na silu jer nema koristi od toga.

Živi, pusti druge da žive, pomozi kome treba, uputi lijepu riječ ili osmjeh, provodi vrijeme sa osobama koje voliš a i sa onim koje vole tebe mada ti oni nisu baš nešto život je kratak za čas prođe.

Uzvišeni je svakome namjenio neku ulogu.

apsidejzi wrote:Hocemol' sad jednu turu o tome kako je nepismeni pustinjski covjek uspio doci do zakljucaka koji su pronadjeni i prevedeni 150 godina nakon njegove smrti sa grckog na arapski...

može biti da te miješam s nekim kvalitetnijim sagovornikom (?), ali ove "argumente" od tebe još nisam vidio

''don't remind the world that it is sick and troubled. remind it that it is beautiful and free''

dek wrote:Ovo me već duže vrijeme zaokuplja a posebno obzirom da sam u zadnjih nekoliko godina upao u jednu zdravstvenu i psihičku krizu iz koje ne vidim izlaza temi kao posljednja nada ostaje da nađem nekakav smiraj u vjeri u Boga.
Inače sam odgajan u relativno pobožnoj muslimanskoj porodici i hajmo reći prošao sam svu tu neku ''naobrazbu'' međutim dugo vremena, uprkos obavljanju tih nekih formalnih dužnosti koje zahtijeva Islam, imam osjećaj kao da klizim prema ateizmu jer nikad nisam osjetio ''to nešto'' niti u namazu ni u bilo kojoj drugoj vrsti zikira. Nisam tip vjernika koji smatra da trebam svaki dan pročiti neku dovu x puta i kao to je to. A opet s druge strane imam veliku želju da učvsrtim vjeru, da nekako krenem od početka i u svemu tome nađem sebe.

Pitanje ''Kako povratiti vjeru'' je možda više retoričko jer ne očekujem nekakav magični odgovor možda samo du čujem iskustva drugih koji su možda našli u sličnoj situaciji.

Ja sam odrasla izmedju nereligioznih roditelja i nena koje su bile umjereno religiozne. Poboznost mi je bila zanimljiva u djetinjstvu kad sam joj pripisivala neka cudesna, misticna svojstva najvise vodjena lijepim pricama mojih nena.
Nikada nisam osjecala nista sto bi mi predavali na vjeronauci kao blisko i vjerodostojno. Mozda sam imala lose predavace a mozda previse izjednacavam poboznost na nasim prostorima s najprljavijim oblicima ponasanja pa ne zelim nikako da budem dio toga.
Danas vazim za najstabilniju osobu i u svojoj siroj porodici i u radnim okruzenjima. Suocavam se s brojnim teskocama i preprekama kao i vecina ljudi. Vodim se principima zivota koji su na mene prenosili nereligiozni roditelji, vrijedni i pravedni ljudi, i to nekako najbolje funkcionise. Ne bih se mijenjala ni sa kim. Ne osjecam se slabije ni zakinuto sto nemam taj formalni religiozni dio sebe. Spavam mirno.

dobar osjecaj wrote:

dek wrote:Ovo me već duže vrijeme zaokuplja a posebno obzirom da sam u zadnjih nekoliko godina upao u jednu zdravstvenu i psihičku krizu iz koje ne vidim izlaza temi kao posljednja nada ostaje da nađem nekakav smiraj u vjeri u Boga.
Inače sam odgajan u relativno pobožnoj muslimanskoj porodici i hajmo reći prošao sam svu tu neku ''naobrazbu'' međutim dugo vremena, uprkos obavljanju tih nekih formalnih dužnosti koje zahtijeva Islam, imam osjećaj kao da klizim prema ateizmu jer nikad nisam osjetio ''to nešto'' niti u namazu ni u bilo kojoj drugoj vrsti zikira. Nisam tip vjernika koji smatra da trebam svaki dan pročiti neku dovu x puta i kao to je to. A opet s druge strane imam veliku želju da učvsrtim vjeru, da nekako krenem od početka i u svemu tome nađem sebe.

Pitanje ''Kako povratiti vjeru'' je možda više retoričko jer ne očekujem nekakav magični odgovor možda samo du čujem iskustva drugih koji su možda našli u sličnoj situaciji.

Ja sam odrasla izmedju nereligioznih roditelja i nena koje su bile umjereno religiozne. Poboznost mi je bila zanimljiva u djetinjstvu kad sam joj pripisivala neka cudesna, misticna svojstva najvise vodjena lijepim pricama mojih nena.
Nikada nisam osjecala nista sto bi mi predavali na vjeronauci kao blisko i vjerodostojno. Mozda sam imala lose predavace a mozda previse izjednacavam poboznost na nasim prostorima s najprljavijim oblicima ponasanja pa ne zelim nikako da budem dio toga.
Danas vazim za najstabilniju osobu i u svojoj siroj porodici i u radnim okruzenjima. Suocavam se s brojnim teskocama i preprekama kao i vecina ljudi. Vodim se principima zivota koji su na mene prenosili nereligiozni roditelji, vrijedni i pravedni ljudi, i to nekako najbolje funkcionise. Ne bih se mijenjala ni sa kim. Ne osjecam se slabije ni zakinuto sto nemam taj formalni religiozni dio sebe. Spavam mirno.

Do kada će to trajati?

Mašinac wrote: Do kada će to trajati?

Mašinac wrote:Do kada će to trajati?

???

Mašinac wrote:

dobar osjecaj wrote:

dek wrote:Ovo me već duže vrijeme zaokuplja a posebno obzirom da sam u zadnjih nekoliko godina upao u jednu zdravstvenu i psihičku krizu iz koje ne vidim izlaza temi kao posljednja nada ostaje da nađem nekakav smiraj u vjeri u Boga.
Inače sam odgajan u relativno pobožnoj muslimanskoj porodici i hajmo reći prošao sam svu tu neku ''naobrazbu'' međutim dugo vremena, uprkos obavljanju tih nekih formalnih dužnosti koje zahtijeva Islam, imam osjećaj kao da klizim prema ateizmu jer nikad nisam osjetio ''to nešto'' niti u namazu ni u bilo kojoj drugoj vrsti zikira. Nisam tip vjernika koji smatra da trebam svaki dan pročiti neku dovu x puta i kao to je to. A opet s druge strane imam veliku želju da učvsrtim vjeru, da nekako krenem od početka i u svemu tome nađem sebe.

Pitanje ''Kako povratiti vjeru'' je možda više retoričko jer ne očekujem nekakav magični odgovor možda samo du čujem iskustva drugih koji su možda našli u sličnoj situaciji.

Ja sam odrasla izmedju nereligioznih roditelja i nena koje su bile umjereno religiozne. Poboznost mi je bila zanimljiva u djetinjstvu kad sam joj pripisivala neka cudesna, misticna svojstva najvise vodjena lijepim pricama mojih nena.
Nikada nisam osjecala nista sto bi mi predavali na vjeronauci kao blisko i vjerodostojno. Mozda sam imala lose predavace a mozda previse izjednacavam poboznost na nasim prostorima s najprljavijim oblicima ponasanja pa ne zelim nikako da budem dio toga.
Danas vazim za najstabilniju osobu i u svojoj siroj porodici i u radnim okruzenjima. Suocavam se s brojnim teskocama i preprekama kao i vecina ljudi. Vodim se principima zivota koji su na mene prenosili nereligiozni roditelji, vrijedni i pravedni ljudi, i to nekako najbolje funkcionise. Ne bih se mijenjala ni sa kim. Ne osjecam se slabije ni zakinuto sto nemam taj formalni religiozni dio sebe. Spavam mirno.

Do kada će to trajati?

ne kontam to pitanje? Nije valjda da misliš kako svi ljudi funkcionišu na bazi straha? Da će negdje goriti, ako ne budu dobri, ako ne budu se ponašali dobro?

dobar osjecaj wrote:

dek wrote:Ovo me već duže vrijeme zaokuplja a posebno obzirom da sam u zadnjih nekoliko godina upao u jednu zdravstvenu i psihičku krizu iz koje ne vidim izlaza temi kao posljednja nada ostaje da nađem nekakav smiraj u vjeri u Boga.
Inače sam odgajan u relativno pobožnoj muslimanskoj porodici i hajmo reći prošao sam svu tu neku ''naobrazbu'' međutim dugo vremena, uprkos obavljanju tih nekih formalnih dužnosti koje zahtijeva Islam, imam osjećaj kao da klizim prema ateizmu jer nikad nisam osjetio ''to nešto'' niti u namazu ni u bilo kojoj drugoj vrsti zikira. Nisam tip vjernika koji smatra da trebam svaki dan pročiti neku dovu x puta i kao to je to. A opet s druge strane imam veliku želju da učvsrtim vjeru, da nekako krenem od početka i u svemu tome nađem sebe.

Pitanje ''Kako povratiti vjeru'' je možda više retoričko jer ne očekujem nekakav magični odgovor možda samo du čujem iskustva drugih koji su možda našli u sličnoj situaciji.

Ja sam odrasla izmedju nereligioznih roditelja i nena koje su bile umjereno religiozne. Poboznost mi je bila zanimljiva u djetinjstvu kad sam joj pripisivala neka cudesna, misticna svojstva najvise vodjena lijepim pricama mojih nena.
Nikada nisam osjecala nista sto bi mi predavali na vjeronauci kao blisko i vjerodostojno. Mozda sam imala lose predavace a mozda previse izjednacavam poboznost na nasim prostorima s najprljavijim oblicima ponasanja pa ne zelim nikako da budem dio toga.
Danas vazim za najstabilniju osobu i u svojoj siroj porodici i u radnim okruzenjima. Suocavam se s brojnim teskocama i preprekama kao i vecina ljudi. Vodim se principima zivota koji su na mene prenosili nereligiozni roditelji, vrijedni i pravedni ljudi, i to nekako najbolje funkcionise. Ne bih se mijenjala ni sa kim. Ne osjecam se slabije ni zakinuto sto nemam taj formalni religiozni dio sebe. Spavam mirno.

Dokaz si da si dostigla nivo svjesnosti da postupaš lijepo kao insan, bez da to radiš jer se bojiš nečega.

apsidejzi wrote:

MyTao wrote: Ili vjerujes slijepo u ne samo da Muhamed nije lagao o svojim dogadjajima iz pecine (gdje slucajno nije bilo nikog osim njega) vec i u to da ako se to stvarno desilo nije njegova masta,

Joj kad pocnu ovo uzimat za argument ne znam bil se smijao ili plakao.

Kao da Kur'an nije objavljivan 23 godine. No treba imat malo vise sivih celija da to skontas

Kao i djetinjaste naivnosti da se u tako nešto povjeruje .....

fatamorgana wrote:

apsidejzi wrote:

MyTao wrote: Ili vjerujes slijepo u ne samo da Muhamed nije lagao o svojim dogadjajima iz pecine (gdje slucajno nije bilo nikog osim njega) vec i u to da ako se to stvarno desilo nije njegova masta,

Joj kad pocnu ovo uzimat za argument ne znam bil se smijao ili plakao.

Kao da Kur'an nije objavljivan 23 godine. No treba imat malo vise sivih celija da to skontas

Kao i djetinjaste naivnosti da se u tako nešto povjeruje .....

Stas, nekom je Petar Pan uzor

apsidejzi wrote:

fatamorgana wrote:

apsidejzi wrote: Kao da Kur'an nije objavljivan 23 godine. No treba imat malo vise sivih celija da to skontas

Kao i djetinjaste naivnosti da se u tako nešto povjeruje .....

Stas, nekom je Petar Pan uzor

Glas iz pećine nije iz Petra Pana već iz jedne druge bajke.

fatamorgana wrote:

apsidejzi wrote:

fatamorgana wrote:
Kao i djetinjaste naivnosti da se u tako nešto povjeruje .....

Stas, nekom je Petar Pan uzor

Glas iz pećine nije iz Petra Pana već iz jedne druge bajke.

Ja sam mislio na onaj dio o djetinjastoj naivnosti. Izgleda da si zaboravio ideju iza price o Petar Panu. Sto se tice glasa iz pecine... ne znam koliko pratis nauku u posljednje vrijeme no to ne bi bilo bas neobjasnjivo. Interferencija sa sluznim ili ocnim zivcom je sasvim logicno objasnjenje. Evo da ne bude suplja, pogledaj ovaj video pa mozda pocnes nazirat da ono cemu se ismijavas nije u domenu nemoguceg.

dek wrote:Ovo me već duže vrijeme zaokuplja a posebno obzirom da sam u zadnjih nekoliko godina upao u jednu zdravstvenu i psihičku krizu iz koje ne vidim izlaza temi kao posljednja nada ostaje da nađem nekakav smiraj u vjeri u Boga.
Inače sam odgajan u relativno pobožnoj muslimanskoj porodici i hajmo reći prošao sam svu tu neku ''naobrazbu'' međutim dugo vremena, uprkos obavljanju tih nekih formalnih dužnosti koje zahtijeva Islam, imam osjećaj kao da klizim prema ateizmu jer nikad nisam osjetio ''to nešto'' niti u namazu ni u bilo kojoj drugoj vrsti zikira. Nisam tip vjernika koji smatra da trebam svaki dan pročiti neku dovu x puta i kao to je to. A opet s druge strane imam veliku želju da učvsrtim vjeru, da nekako krenem od početka i u svemu tome nađem sebe.

Pitanje ''Kako povratiti vjeru'' je možda više retoričko jer ne očekujem nekakav magični odgovor možda samo du čujem iskustva drugih koji su možda našli u sličnoj situaciji.

Ti prijatelju moras raditi na sebi, nebitno koliko godina imas. Moras se trgnuti iz apatije, letargije, pomalo mijenjati navike koje su ocigledno lose po tvoje psihicko zdravlje. Mijenjaj to, postepeno, ne previse brzo.

Ne znam o kakvim se zdrastvenim problemima radi, ali, uvijek mozes naci nacin da se aktiviras i da uneses neke novosti u svakodnevnicu.

Imao sam i ja krizne periode u zivotu. Spasavalo me samopostovanje, samopouzdanje koje nikada nisam izgubio, nisam dozvolio da izgubim. Kada bi me obuzimale neke stetne misle, uvijek sam ih prekidao nekakvom akcijom. Recimo, neraspolozen, nesto me muci. Patike, trenerka i pravac staza za trcanje. Pa onda druzenje sa ljudima, to uvijek pomaze. Pa muzika, pa neka zanimacija, neki hobi. Naci bilo sta sto ce te na trenutak uciniti sretnim. Ima bezbroj nacina koji covjeku mogu uciniti zadovoljstvo. Mozda cak neces ni osjetiti u prvi mah, ali ces vremenom vidjeti da ti se zivot makar za par procenata poboljsao. I to ti onda daje motiv da nastavis u istom ritmu.

Mene te crne misli mogu drzati sat vremena i ja to razbijam momentalno. Ne znam da li se ikada desilo da sam dva dana zaredom bio ucrnjacen. A desavalo se svasta....

Ne smijes se prepustiti.

Vjera je obmana, samoobmana. Moze i to pomoci, nema govora, ako se bas duboko uneses u to. Ako pokusas na silu i uradis polovicno, obmna ce se vrlo brzo urusiti.

Meni kada bi se malo poljuljalo samopouzdanje, zanao sam sam sebe izmanipulisati, na neki nacin motivisati.... .... Al to je sve kratkog vijeka...... Nema prave srece ako nije OPIPLJIVA! Nema te vjere koja ti moze zamijeniti neke stvari koje drustveno bice poput covjeka cine sretnim.

Kikibombona wrote:
Imao sam i ja krizne periode u zivotu. Spasavalo me samopostovanje, samopouzdanje koje nikada nisam izgubio, nisam dozvolio da izgubim. Kada bi me obuzimale neke stetne misle, uvijek sam ih prekidao nekakvom akcijom. Recimo, neraspolozen, nesto me muci. Patike, trenerka i pravac staza za trcanje. Pa onda druzenje sa ljudima, to uvijek pomaze. Pa muzika, pa neka zanimacija, neki hobi. Naci bilo sta sto ce te na trenutak uciniti sretnim. Ima bezbroj nacina koji covjeku mogu uciniti zadovoljstvo. Mozda cak neces ni osjetiti u prvi mah, ali ces vremenom vidjeti da ti se zivot makar za par procenata poboljsao. I to ti onda daje motiv da nastavis u istom ritmu.

Joj Kiki, kralju. Pa sve navedeno moze raditi i dok u Boga vjeruje. :šejkingmajhed: