Islo je to mnogo dalje od obicnih predrasuda.
ISPLIVALA ISTINA nakon 30 godina: Kako su ljubomorni Slovenci htjeli minirati Olimpijadu u Sarajevu
Iako se i ranije znalo o ljubomori Slovenaca iskazanoj nakon što su unutar tadašnje jugoslavenske zajednice “nesposobni i lijeni” Bosanci dobili organizaciju Olimpijskih igara 1984. godine, tek sada se doznaju detalji o tome kako su ondašnji slovenski komunisti pokušali “minirati” zimsku olimpijadu u glavnome gradu BiH. Išli su čak do tadašnjeg jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita, kao nespornog autoriteta, pokušavajući ga uvjeriti da podrži tada prevladavajući stav u slovenskoj javnosti da sarajevsku olimpijadu treba otkazati ili odgoditi?!
No, nisi uspjeli, a kako su tekle rasprave unutar tadašnjih foruma opisao je u svojoj knjizi Put u raspad još uvijek živi svjedok svega što se događalo – bivši visoki bosanskohercegovački dužnosnik Raif Dizdarević. Riječ je o knjizi u kojoj su, uz propratni tekst kako bi se olakšalo razumijevanje konteksta, objavljeni stenogrami i izlaganja unutar tijela tadašnje zajedničke države SFR Jugoslavije. Evo što u knjizi piše o dramatičnoj borbi za spas zimske olimpijade u Sarajevu, koja je naposljetku vrlo uspješno organizirana u drugom mjesecu 1984. godine:
NIJE SVE TEKLO GLATKO
Kad je Međunarodni olimpijski komitet (1978. godine) donio odluku da se XIV zimske olimpijske igre održe u Sarajevu oduševljenju nije bilo kraja. U čitavoj zemlji je to primljeno i kao priznanje Jugoslaviji. Ono stoje presudno uticalo da Sarajevo dobije Olimpijadu – bio je zaista veliki međunarodni ugled Jugoslavije koja je u to vrijeme smatrana jednom od najsigurnijih evropskih zemalja što se potvrdilo čitavim tokom trajanja priprema i u toku same Olimpijade. Naš strateški prilaz je bio daje Olimpijada, pripremama i održavanjem, jedinstvena razvojna šansa, a ne potrošački poduhvat, da njene pripreme uz maksimalno osiguravanje sportskog uspjeha, trebaju biti usmjerene na trajne razvojne ciljeve da Olimpijada donese razvoj zimskog turizma i da se ostvarenjima priprema i održavanja stvori i atmosfera, i osnova, i organizovanost za zamah takvog postolimpijskog razvoja.
Olimpijada je bila šansa za potiskivanje provincijalnih shvatanja i provincijalne uskosti i zatvorenosti, za prodor modernog organizovanja i poslovanja i sricanja savremenih svjetskih iskustava.
Sve ocjene – i one od učesnika, i one od istaknutih gostiju, državnika – i posebno od Međunarodnog olimpijskog komiteta, koji je na prvoj sjednici poslije Olimpijade (u Los Angelesu, u junu 1984. godine) jednoglasno ocijenio da su to “do sada najbolje organizovane olimpijske igre” i to je više puta, u raznim varijantama, prilikama, ponavljano.
Finansijski je završila ne samo pokrivanjem svih troškova vlastitim prihodima preko 80 posto, ostatak su doprinosi – krajnji finansijski efekat je bio čist prihod preko 10 miliona dolara, plus trajna vrijednost onoga što je sagrađeno.
Treba reći i da, naročito u prvoj fazi, nije sve teklo glatko, bez problema, pa i pokušaja miniranja Olimpijade. (…)
TITOVA PODRŠKA OLIMPIJADI
Ubrzo poslije početnog oduševljenja i pozitivnog reagovanja u čitavoj zemlji, počeli su se javljati prigovori što se Sarajevo kandidovalo i pokušaji da se pripreme i održavanje Olimpijade miniraju. To je dolazilo, prije svega, iz rukovodstva Slovenije. Iz Slovenije se počeo osjećati i sve otvorenije ispoljavati negativan odnos, tendenciozne javne tvrdnje i negativni komentari sve do nekih napisa koji su vrijeđali dostojanstvo Bosne i Hercegovine i njenih građana. Preraslo je to u javne zahtjeve da Sarajevo treba da odustane od Olimpijade ili daje “odgodi” (kao daje to stvar odluke Sarajeva!).
Josip Broz Tito - presudilo je njegovo DA
Vrhunac takvog negativnog stava slovenačkog rukovodstva je bila intervencija kod predsjednika Tita. Posredno smo saznali da je rukovodstvo Slovenije, u razgovoru sa Titom na Brdu kod Kranja, u proljeće 1979. godine, iznijelo svoje negativne ocjene i stavove o kandidovanju Sarajeva za Olimpijadu i pripremama koje su već bile u toku. Iznijeli su Titu mišljenje da Sarajevo treba da odustane od Olimpijade i tvrdili kako im je Tito rekao “dobro bi bilo da se sporazumijete sa Bosnom i Hercegovinom”
Najružnije u tom postupku je bilo stoje slovenačko rukovodstvo to učinilo iza naših leđa, sa rukovodstvom BiH nije uopšte o tome razgovaralo niti je učinilo ma šta da se u direktnom kontaktu obavijeste o činjenicama pa i da nama iznesu svoja negativna gledanja Mi smo u rukovodstvu Bosne i Hercegovine to
primili sa velikim nezadovoljstvom, bili smo prosto ogorčeni zbog takvog nekorektnog postupka i odnosa prema našoj republici. Odlučili smo zbog toga da obavijestimo predsjednika Tita o našim gledanjima, konceptu priprema i širem značaju Olimpijade. Također smo odlučili da predložimo susret i razgovore radi razjašnjenja sa slovenačkim rukovodstvom.
Nikolu Stojanovića i mene Tito je primio 21. juna 1979. godine na Brionima. Bio je vrlo raspoložen, djelovao je odmorno. Čim smo se pozdravili, prije nego što smo sjeli, upitao me je: “Kako idu pripreme?” Nisam odmah shvatio na šta misli, pa sam upitao. Rekao je “pa Olimpijade” Očigledno je očekivao razgovor i o tome. Odgovorio sam da smo upravo i o tome željeli da ga informišemo.
Predsjednika Tita smo detaljno informisali o pripremama Olimpijade. Izložili smo našu ocjenu međunarodnog značaja odluke da se njena organizacija povjeri Jugoslaviji; da je to izraz povjerenja u našu unutrašnju stabilnost, sigurnost i sposobnost da organizujemo takav poduhvat; da će višegodišnje pripreme i samo održavanje Olimpijade doprinositi međunarodnoj afirmaciji Jugoslavije; da je Olimpijadu dobila Jugoslavija i da želimo i nastojimo da ona bude jugoslovenski poduhvat; da Olimpijadu smatramo razvojnim, a ne potrošačkim projektom i da ćemo je pripremati kao projekat razvoja zimskog turizma i uspostavljanja poslovnih aranžmana sa svijetom; da insistiramo na racionalnim pripremama, koristićemo, prije svega, svoje postojeće potencijale, gradićemo ono što će donosili trajne koristi i odlučno se suprotstavljati investomaniji i potrošačkim apetitima; koristićemo maksimalno prihode koje možemo ostvariti ustupanjem prava stranim partnerima, međunarodnim i domaćim marketingom, zatim sredstva samodopri-nosa građana BiH, sredstva Republike i na to ograničenu sumu sredstava republika, pokrajina i Federacije, itd. Rekao sam da, nažalost, ima u zemlji neshvatanja velikog međunarodnog značaja što nam je povjereno organizovanje Olimpijade i njenog razvojnog značaja, pa da čak ima i ideja da se odustane. Tito je reagovao riječima: “Jeste, ona i do mene dolaze.”
Nakon svega što smo mu izložili o Olimpijadi Tito je reagovao pohvalno, podržao je našu orijentaciju riječima “samo nastavite tako” i posebno naš napor da se dogovorom u zemlji ujedinjujemo za ovaj poduhvat.
RAZGOVOR SA RUKOVODSTVOM SLOVENIJE
(Stenogram izlaganja R. Dizdarevića, predsjednika Predsjedništva SRBiH, na sastanku delegacija Slovenije i BiH, 05.07.1979. godine)
Na naš prijedlog sastale su se, u Sarajevu, 5. jula 1979. godine, delegacije Slovenije i Bosne i Hercegovine. Jedno od glavnih pitanja u razgovorima su bila slovenačka neslaganja i akcije protiv organizovanja Olimpijade u Sarajevu. Ja sam, u ime delegacije BiH, izložio naša gledanja o tom pitanju. Rekao sam sljedeće:
“Predstavnici Slovenije dali su svoju saglasnost da se istakne kandidatura Sarajeva za domaćina Zimskih olimpijskih igara 1984. godine, kada je ta ideja razmatrana u Saveznom izvršnom vijeću, u Jugoslovenskom olimpijskom komitetu i u Savezu organizacija fizičke kulture Jugoslavije. Poslije veoma pozitivnih reagovanja javnosti i štampe Slovenije, zbog toga stoje Sarajevo dobilo organizaciju, ubrzo se javio, i do danas zadržao, jedan negativan – imamo utisak zvaničan odnos. On se izrazio u nekim napisima u slovenačkoj štampi koji, kao i karikature, ne izražavaju samo neslaganje, nego prelaze i u vrijeđanje koje ovo konkretno pitanje pretvara u sredstvo trovanja raspoloženja šire javnosti jedne i druge republike. U ljubljanskom Teleksu su, na primjer, objavljeni članci pod naslovom Olimpijsko trošenje u Sarajevu pred nosom cijele Jugoslavije, Olimpijske igre u Sarajevu imamo, no ne zaboravimo da imamo i čobane kojim Sarajevo jedva i da znaju, Opanke možeš odbaciti, ali ne i dušu, Sarajevske olimpijske besposlice, i si.
Katarina Witt (istočno) njemačka klizačica bila je jedna od zvijezda sarajevske olimpijade
Takav negativan odnos i efekat imaju i neka javna istupanja. U Skupštini SFRJ je Rudi Koprivnik, član slovenačke delegacije, shvatili smo u ime Republike, postavio delegat-sko pitanje koje je krajnje tendenciozno i koje je na isti način popratila slovenačka štampa, kao i nezadovoljstvo odgovorom koji je dat. Zatim, Marija Vilfan je, na sastanku Savjeta Republike Slovenije, postavila pitanje da li je tačno da će ZOI u Sarajevu koštati 800 milijardi, na što je odgovorio Mitja Ribičić, tadašnji predsjednik Republičke konferencije SSRN Slovenije, da će biti uložena velika sredstva u objekte od kojih neće biti koristi. Zatim da je “najgori moralni element da je cjelokupna organizacija povjerena stranim stručnjacima, a otkazana domaćim snagama” te da bi “trebalo prekinuti sa praksom i iluzijama da se društveni tokovi mogu usmjeravati subjektivnim savjetovanjem sa saveznicima i pritiskom na najuglednije ličnosti” što je, između ostalog, bila aluzija na naše informisanje predsjednika Tita. Iznose se na taj način tvrdnje i sa njima operiše kao činjenicama, iako ne stoje, niko ovdje u BiH o njima nema pojma, stvarne činjenice su drugačije. Vinko Hafner, predsjednik Sindikata Slovenije je, na sjednici Vijeća Saveza sindikata Jugoslavije, 22. maja ove godine, iznio mišljenje da treba da se odreknemo dobije-ne kandidature. Čuli smo daje isti prijedlog ponovljeno iznošen drugu Titu u razgovorima rukovodstva Slovenije sa njim na Brdu kod Kranja.
JUGOSLOVENSKI PODUHVAT
Sve to u široj javnosti BiH izaziva neraspoloženje i pitanje kod svih nas zašto se to čini, šta je stvarni motiv? Kod velikog broja sportskih radnika i privrednika Slovenije nailazimo na drugačiji odnos, spremnost da se angažuju i već se uključuju i u aranžmane i poslovne odnose u pripremama Olimpijade. Ono što nas zbunjuje je da se stavovi, ocjene, tvrdnje, javno iznose, pokreću prijedlozi o odustajanju i čak o tome i razgovara sa predsjednikom TItom, a da niko od drugova iz Slovenije nije od nas zatražio informacije, nije nama iznio ta mišljenja, niti objasnio negativan odnos. Normalno bi bilo da se prvo međusobno razjasnimo i da ne dopustimo da se javnim istupima i zvaničnim inicijativama truju raspoloženja. To se doživljava i kao neka vrsta paternalizma prema BiH, nezadovoljstva mogućom konkurencijom u zimskim sportovima, a prostora za razvoj zimskog turizma ima za sve. Mi do sada nismo javno reagovali.
Kakvi su naši stavovi i orijentacija kad je riječ o Olimpijadi koje smo (nakon njihovog razgovora) i mi izložili Predsjedniku Titu?
Olimpijada je povjerena Jugoslaviji, to je izraz priznanja međunarodnom ugledu i angažovanju Jugoslavije i povjerenja u našu unutrašnju stabilnost i sposobnost da organizujemo takav poduhvat – prvi put u jednoj nesvrstanoj zemlji. Pripreme će trajati nekoliko godina i to će, kao i samo održavanje Olimpijade, više godina doprinositi međunarodnoj afirmaciji naše zemlje. Olimpijadu je dobila Jugoslavija, ona je interes Jugoslavije i u svemu – što se nas tiče – ona će biti jugoslovenski poduhvat. To će značiti i afirmaciju sposobnosti Jugoslavije za velike poduhvate, čime će se ubuduće koristiti svi dijelovi zemlje.
Olimpijada nije potrošački poduhvat, već šansa našem ukupnom razvoju. U toku njenih priprema razvijaće se neke proizvodne aktivnosti, uspostaviće se poslovne veze sa svijetom sa trajnim efektima i osposobiće se brojan kadrovski potencijal čije će sposobnosti i iskustvo kasnije koristiti zemlji. Već je u ovoj fazi priprema uključen veliki broj ličnosti iz čitave zemlje (naravno, i iz Slovenije, čija preduzeća pokazuju veliki interes za poslove u pripremanju Olimpijade).
Mi insistiramo na racionalnosti priprema, koristićemo, prije svega, sve postojeće kapacitete i mogućnosti, gradićemo ono što je inače planirano u razvojnoj orijentaciji, sve što se bude gradilo orijentisaćemo se da bude trajno korišteno, odlučni snio protiv investomanije i potrošačkih apetita. Koristimo već sada samodoprinos građana i kad ovaj istekne raspisaćemo i koristiti novi. Sada planirani troškovi su 187 milijardi starih dinara, od čega će 157 milijardi biti utrošeno na iz-izgradnju objekata – u toj sumi će učestvovati po trećinu grad Sarajevo, Republika BiH i sve republike i pokrajine (oko 52 milijarde dinara). Računamo sa ozbiljnim prihodima od marketinga, prodaje različitih prava, donacijama koje daju velike svjetske i domaće firme u reklamne svrhe i si.”
BIANCO ČEK
Na moje izlaganje odgovorio je France Popit. Rekao je kako prilaze Olimpijadi polazeći od onoga “što je na liniji samoupravnih odnosa” (?!) pa su zato alergični na prijedloge koji znače svršen čin. U Saveznoj skupštini se oko toga dolazi lako do rješenja koja su skoro bianco ček. Pitao je da li sve treba uzeti kako je predloženo, smije li se reći drugačije mišljenje, postoje različiti interesi. Teško podnosimo da se govori o stabilizaciji, a ničega se ne odričemo. Bili su kod Tita i predložili da bi bilo dobro da se sa Bosancima dogovorimo o odustajanju od Olimpijade ili da se prolongira njeno održavanje (što je besmislica, jer to može odlučiti samo MOK). To je jedna ideja. Mislili smo da bi to bio dobar gest, jer se poslije dobijanja kandidature mnogo promijenilo na gore – pogoršavanje ekonomske situacije, platni deficit, naftna kriza, pomoć Crnoj Gori zbog zemljotresa. To je jedini motiv. Ne bi željeli da se oko toga pravi problem u Jugoslaviji. Tito im je, navodno, rekao “dobro bi bilo da se sporazumijete sa BiH” Popit je još rekao kako se priča “da su oni u Sloveniji ljubomorni što je Sarajevo dobilo Olimpijadu” – “meni je sasvim svejedno, problem je koliko dohotka iz Slovenije ide u tu svrhu”
***
Mi smo ponovili da smo prije isticanja kandidature imali jugoslovensku (i u tome njihovu) saglasnost, da nismo i nemamo namjeru nikoga dovoditi pred svršen čin, da su rasprave u Skupštini SFRJ dogovaranje republika i pokrajina i da mi nikako ne želimo da Olimpijada bude problem jedinstva, obratno, da bude korist za sve u zemlji. Imamo sve razloge i interese da sa njima razgovaramo o razlikama i o negativnim pojavama u odnosima – otvoreno i drugarski – da bismo se razjasnili i bolje sarađivali.
Slovenačkoj delegaciji smo rekli da smo detaljno obavijestili Tita o Olimpijadi i kako je Tito reagovao na naša objašnjenja.
Raif Dizdarević
Međutim, i poslije ovih razgovora i razjašnjavanja, negativan odnos prema Olimpijadi iz rukovodstva Slovenije nije prestajao. Malo, malo, pa se ili u štampi ili u nekim izjavama i stavovima, osjećao taj negativan odnos, a moram da kažem da je iz više reakcija izbijala zavist što je Olimpijadu dobila i što se upustila u kandidaturu BiH, a ne oni, iako Slovenija nije ni razmišljala niti se usuđivala da ide u takvu akciju.
Mi smo i u kasnijim razgovorima sa rukovodstvom Slovenije morali da se vraćamo na ovo pitanje. O tome je bilo riječi i u razgovorima delegacija Bosne i Hercegovine i Slovenije, 17. novembra 1980. godine na Brdu kod Kranja. Sa njihove strane u ovim razgovorima je rečeno kako u Republičkoj konferenciji Socijalističkog saveza Slovenije postoje kritike da izgradnja sportskih objekata u zemlji nije u skladu sa sistemom, nanosi štetu stabilizacionim naporima, zbog čega građani Slovenije izražavaju svoje negodovanje. Bila je to očigledna aluzija na Olimpijadu. Prije toga smo čuli daje predsjednik Izvršnog vijeća Slovenije rekao slovenačkim funkcionerima u Federaciji da Slovenija neće dati ni dinar za Olimpijadu.
“NESRETNA OLIMPIJADA”
Kao i uvijek, France Popit je bio najdirektniji, pa i najgrublji. Rekao je kako su nam eksplicitno rekli, oko te “nesretne Olimpijade” da ne ulazimo u odnose u kakve se ušlo. Politički je, rekao je on, teško objasniti da se u ovim teškoćama i naporima ide u Olimpijadu – kako je moguće da Sarajevo i BiH organizira jednu ovakvu priredbu, kao što je Olimpijada, u ovakvoj situaciji borbe za stabilizaciju. To ljudi teško shvaćaju. “Vodite računa o tome da ljudi ne mogu sve da razumiju.”
Ja sam morao ponoviti nešto od onoga što smo im prije više od godinu dana rekli, a što je ostalo bez efekta. Kazao sam daje kod nas i šire u Jugoslaviji rasprostranjen utisak daje osnovni razlog protivljenju i stalnom stvaranju teškoća iz Slovenije oko pripremanja Olimpijade, u suštini, u tome što će se u BiH pomoću Olimpijade razviti centar zimskog turizma, da u tome vide konkurenciju i da se onda to izražava u negativnom stavu prema Olimpijadi. Ponovili smo da je Olimpijada šansa razvoja i tako ćemo je koristiti. Samo se po sebi razumije da će Organizacioni olimpijski komitet i naša preduzeća sarađivati sa svima onima koji imaju interesa za Olimpijadu, a ne sa onima koji nas u tom, za Jugoslaviju veoma korisnom poduhvatu, ometaju.
“Ko se slagao i učestvovao, ko ne, Olimpijada će biti održana u Sarajevu pa i po cijenu da građani BiH za tu razvojnu priliku učine i još veće žrtve.” Ponovili smo da je velik broj sportskih radnika i preduzeća iz Slovenije već uključen u pripreme. Morali smo reći: “Ako nemate interesa da se Olimpijada održi u Sarajevu i da u njenim pripremama učestvujete, nemojte nam odmagati.”
Ostali smo pod utiskom da će se negativan odnos nastaviti i da naša objašnjenja nisu prihvaćena – zadržan je aprioran negativan stav.
Predrasude su nastajale i zbog kulturoloskih razlika, bas kao i na osnovu uzoraka koji nisu imali obrazovanje i isli su da rade u druge republike, a takvi su dolazili i u Bosnu iz tzv. razvijenih republika, iako je BiH jedina imala vanjskotrgovniski suficit u periodu od kraja 70-ih do rata. U stvarnosti, Bosanci, bez obzira na vjeroispovjest, u vecini stvari su presisali svoje susjede i komsije, od nauke, umjetnosti, sporta, ekonomije i industrije, toliko drugih stvari, ali generalno, masa je svuda primitivna i glupa i nema razlike izmedju krkana iz okoline Kladuse i krkana iz slovenske Stajerske ili Slavonije. Probelm je u tome sto svi drugi znaju cijeniti svoje uspjehe na svim planovima, dok mi ne, cak gubimo i sjecanje na najblistavije trenutke ove zemlje i njenih ljudi i sto je jednako grozno, pristajemo na ulogu manje vrijednih koju su nam dodjeljivali u Jugoslaviji. Susjedi od smijesnih stvari prave prepoznatljive kulturne brendove, dok smo mi mnogo mnogo toga vrijednog devalvirali i prepustili zaboravu. Mi i danas imamo primitivce koji obnasaju vazne funkcije, a ne mogu se odvojiti od slike Bosne koja je nametana decenijama, a to su vicevi i cevapi, pa kao vrhunac dozivljaja vode goste na cevape i pricaju im viceve. Bio ovaj, bio onaj, bila i Kolinda nedavno i isla da jede cevape
Strasno kakvo je to ponizenje za cijelu kulturu, a i za goste, voditi ih da jedu junk food. Tudjmanolika Kolinda vjerujem da je i izrazila tu zelju i zato ju je trebalo odvesti kod Trovaca da papa, ali sta su drugi skrivili.
Sarajevo ima i danas mnogo vecu vidljivost i znacaj u sirem kontekstu od Ljubljane, Zagreba, cak i Beograda, koji su imali svoj znacaj iskljucivo zbog svog povlastenog polozaja u SFRJ.
Ovo s Olimpijadom nije bio jedini slucaj, isto je bilo i sa osnivanjem ASU i brojnim drugim stvarima, najvise zbog opstrukcija iz Beograda i Zagreba.
Inace, predrasudama se vode iskljucivo glupi i zatucani ljudi, pa vi procjenite ko je ko.
Mljac
Daleko im kuca od mene 
