Stoner wrote:E jbg znao sam da ce odma sprdanje a ja mrtav ozbiljan.
Jedino je ExNihilo ukazao na nesto cega se i sam bojim, da se radi o nekom mentalnom problemu. Jbt. Prije sam plakao stalno a sad nista. Imam i ja materijala u tome je i poenta.
Vjerovatno si oguglao posto kazes da si ranije plakao, a i stari se polako. Jedna od velikih prednosti ljudskog mozga, ali ujedno jedna od njegovih najvecih opasnosti je sposobnost prilagodjavanja i prihvatanja okolnosti. Koliko god stvar bila sokantna na prvu, ako se ponovi nekoliko puta... mozak se navikne i prihvati je. Jednostavno... zivot ide dalje. Pokupis svoje prnje i nastavis. Nekon nekog vremena skontas da je to ciklicki proces koji se ponavlja sa vremena na vrijeme i onda dodjes u poziciju da te vise nista ne moze iznenaditi i da ti je svejedno sta god da se desava.
Imas 22 godine i vise nisi dijete. Odrasla si osoba htio ti to ili ne. Nemas nikakav mentalni problem nego jos nisi shvatio da si sad sam svoj. Shvatices kad udjes u 30te i kad osnujes svoju porodicu. Jedan dan se probudis i pogledas svijet oko sebe pa kazes: Jao sto se svijet promijenio. Nista nije kao prije. (hint: pogledaj temu "Samo za forumase 30+). A onda skontas da se nista znacajno nije promijenilo osim sto se sve pomjerilo za jednu generaciju. Mojih dede i nene vise nema. Roditelji su postali deda i nena a ja postao roditelj. Tvoje dijete tebe gleda na nacin na koji si ti gledao svoje roditelje i onda se upali lampica: Shit, niko me nije pitao da se pomjerim za jednu generaciju a pomjerio sam se. Niko me nece pitati da se pomjerim za jos jednu generaciju a pomjericu se, kao i moji roditelji, a onda iduce pomjeranje znaci: baj baj. Sta sam napravio u zivotu? Nista. Moram nesto uciniti sa svojim zivotom... I tako udjes u nesto sto se zove kriza 30tih godina.
Da skratim, sve je uredu s tvojim mentalnim zdravljem, samo se polako stari a ti si dovoljno inteligentan da to osjetis s tim da jos nisi dovoljno iskusan da skontas u cemu je fol.