BigAng, žao mi je čuti da je tebe to sve dovelo čak do paralize
meni je uglavnom želudac stradao, sad sam opet u lošijem razdoblju, sve se evo tjeram svaki dan otić doktoru, ali nikako da skupim hrabrosti.
Jel i vi imate hrpu iracionalnih strahova?
Ja se stvarno bojim svega... od nekih normalnih, uobičajenih strahova, tipa doktora, igli, insekata, visine, pa do nekih malo čudnijih, recimo bojim se mraka iako odavno nisam dijete, nedavno me pas napao pa sam razvila i tu fobiju
Imam i problema sa spavanjem, baš zbog toga što tokom dana se natovarim sa previše misli i previše osjećaja, onda mi se valjda navečer teže "ispraznit", teško se opustim i umirim, a to je ključno za zaspat. Često imam i košmarne snove.
Pronašla sam se i u nečem što je netko napisao tu, za procjenjivanje ljudi... primjećujem nekakve sitnice kod drugih i vrlo lako mogu u kratkom vremenu skontati je li neka osoba za mene ili ne, sviđa li mi se ili ne, možda zvuči malo nepravedno ljude u kratkom roku otpisivati i lijepiti im etikete, ali uglavnom se moje procjene pokažu točnim, i stvarno često primjećuje neke stvari koje drugima izmiču, i pokaže se točno nakon nekog vremena ono što sam govorila a to nitko drugi nije vidio...
Netko je upitao kako s nama hipersenzibilnima... A ja sam svjesna da sam preosjetljiva, i svjesna sam da to nije normalno, i ne očekujem da me netko tretira kao da sam od stakla, ne želim posebnu pažnju, ne želim zapravo da puno pažnje bude usmjereno na mene, ne volim kad me netko tetoši ili kad sam nekome opterećenje... Meni je sasvim dovoljno ako se ljudi prema meni odnose onako ljudski, pa i kad ima problema, kad me treba kritikovati, da to bude odmjereno i obzirno, možda će me i tad malo dirnuti, ali neću to pokazati i preć ću preko toga. Međutim, doživjela sam dosta puta, što u privatnim, što u poslovnim odnosima da se ljudi jednostavno ne znaju ili ne žele ponašati obzirno prema meni i prema drugima, i jako me boli nepravda, nevješto i zlonamjerno iznesena kritika, i zloba općenito. Nekako mi se čini da je previše takvih ljudi.
Meni je posao bio jako stresan i nakon vrlo kratkog vremena sam prestala radit jer to nisam mogla podnijeti... sreća pa je to bio samo studentski posao u pauzi od fakulteta, pa si mogu dozvolit da ga jednostavno ostavim jer mi nije ključan za egzistenciju, ali bojim se kako će mi biti jednom kad ću zaista morati raditi na nekom stresnom radnom mjestu i neću imati luksuz dati otkaz i maknuti se od toga.
A kako sam sebe ojačati... meni je zapravo najveća motivacija moje zdravlje... otkad je poremećeno trudim se manje nervirati jer si stalno govorim da nije ništa vrijedno mog zdravlja, ni fakultet, ni posao, ni nekakvi međuljudski odnosi.
Kada shvatiš koliko taj stres i briga utječu na tvoj organizam i zdravlje, prosto se zaprepastiš i kažeš si "pa zašto ja to sebi radim". Voljela bih da sam to prije shvatila... ali daleko od toga da sam u potpunosti prestala sa nerviranjem... možda sam se pomakla jedan mali, sićušan korak prema cilju koji je i dalje prilično daleko. Teško je promijeniti nešto takvo što je praktički jedan osnovni dio tvoje ličnosti, koji te čini onakvim kakav jesi.
A mislim u sebi 
cuj smjesno? Ja se pojedoh. 
ja obavezno zbrisem u drugu sobu 
