Država wrote:Ovu temu želim odavno da započMem. Rastao sam u sistemu gdje je percepcija o bosancima uvijek bila vezana za rudnik i slične stvari, a Srbi su (na hinjaka) predstavljani kao junaci, ratnici, radnici, profesori, akademici i slično...
Mišljenja sam da nam je namjerno uvaljivan kompleks niže vrijednosti (kroz obrazovni sistem, kroz lobiranje, kroz humoristične emisije...) i da možda u tome možemo pronaći odgovor za današnje ponašanje nekih Bošnjaka. Recimo, uzmimo za primjer sok 'La Vita'. Realno, obično smeće. Ipak, Bošnjo iz nekog čudnog, neobjašnjivog razloga kupi to smeće, a na istoj polici mu stoji sok proizveden u BiH koji je boljeg kvaliteta. Ili recimo, zašto prosječan Bošnjak umire od dragosti kad vidi Seku Aleksić, Daru Bubamaru, Cecu, Anu Nikolić, Karleušu. Da li smo zapravo učeni da volimo ono što dolazi iz Srbije i kako to promijeniti...

Kompleksi i osjećaj niže vrijednosti su sistematski nametani Bošnjacima od '45 do '90. Nije se to preko noći desilo i ne možemo se mi toga lahko osloboditi. Generacije i generacije Bošnjaka su u tom periodu odrasle i obrazovane po onoj andrićevskoj matrici da sve što dolazi sa istoka i što ima veze sa Islamom, što je osmanlijska zaostavština da je nazadno, truhlo, prevaziđeno, da nije moderno i sl. Dakle, sistematski je stvaran osjećaj niže vrijednosti i kompleksi, naročito kroz obrazovanje i školsku literaturu.
Ja sam '79 godište ali se sjećam da sam u osnovnoj morao paziti da govorim otac a ne babo ili ne do Bog da kažem neki turcizam koji sam čuo od nana i deda i starijih općenito. Kada bi to nekom bošnjačkom djetetu izletilo uslijedilo bi podsmijehivanje cijelog razreda a učiteljica bi, bez obzira je li bila Bošnjakinja ili ne, obavezno naglašavala kako to nije jezički ispravno kako se tako ne govori (kao nije to naš jezik), kako to nije kulturno ili u najboljem slučaju da je to arhaizam. Fakat sam stalno imao strah da ne izletim tako nešto i da budem predmet opšteg podsmijehivanja i podrugivanja cijelog razreda? Zbog čega?????????????????????????
Ovo je samo mali primjer kako se pokušala iskorijeniti kultura, jezik, vjera, tradicija i sve ono što Bošnjake čini Bošnjacima, a sve u cilju asimilacije i nestanka. Ovaj dugogodišnji proces, uz konstantno ispiranje mozga komunističkom ideologijom koje se je iz nekog razloga najviše primala na Bošnjake (svi drugi narodi su se igrali komunizma i bratstva i jedinstva a samo su ga Bošnjaci u potpunosti pušili), je doveo dotle da su isti ti Bošnjaci počeli da mrze same sebe i da se stide svega onoga što ih povezuje sa Bošnjaštvom, pa čak i svojih najbližih roditelja, nana, deda i sl. koji su odudarali od slike i prilike modernog, po SANU-u zamišljenog, asimilarnog Bošnjaka.
Najgore od svega je što ogroman broj Bošnjaka iz takvih generacija postao zagovornik takvog (SANU-ovskog) modela Bošnjaka i nastavlja ga propagirati svom potomstvu. To me dovodi do zaključka da su, nažalost, SANU i velikosrpska politika dobrano uspjela u svom projektu asimilacije i da će nam dugo trebati da DOĐEMO SEBI.
Čak mislim da je i ovo nejedinstvo Bošnjaka na političkoj sceni djelimično posljedica toga.