Jedna konstatacija i jedno pitanje (nerazumijevanje).
Činjenica je da smo vrlo brzo nakon rata počeli usvajati neke zapadne norme ponašanja, od ravnopravnosti žene i muškarca, zatim školovanje i izražena samostalnost, do žena koje zbog karijere potisnu u drugi plan zasnivanje prodice i sl.
Naravno, ima još hiljadu razloga zbog kojih muškarac ili žena ostane sam/a, svaka je priča individualna i ne treba upadati u zamku generalizacije, a posebno, kako već neko napisa, ne trebamo mi biti nekakve sudije tim osobama.
Drugo što sam želio ovim postom jeste moje lično neshvatanje/nerazumijevanje tog stalno prisutnog pitanja da li kod žena opadaju ili rastu kriteriji kada prekorači tu neku dob od 30 godina. Mislim da se stvari potpuno pogrešno postavljaju.
I djevojke od 17 do 20 i neke godine imaju svoje kriterije koji mogu biti visoki ili niski, realni ili nerealni, promišljeni ili naivni, s tim da se tu može više govoriti o nekom mladalačkom zanosu da će se vremenom sve stvari posložiti na svoje mjesto.
S druge strane, žena od 30+ godina ne bi trebala da razmišlja o dizanju ili spuštanju kriterija, već bi trebala da posjeduje životnog iskustva i da u tim godinama zna da život nije bajka i da u braku ne cvjetaju uvijek ruže.
Dakle, nije mi jasno zbog čega žene u tim godinama posmatraju stvari iz nekog pogrešnog ugla - dizanje ili spuštanje kriterija, a ne razmišljaju zrelo i ne ponašaju se malo kooperativnije kada im se muškarac pokuša približiti, jer ako tada ne znaju šta hoće i šta mogu neće nikad ni znati.
Inače,
za post od kolegice @Bambi_na_kofeinu, uvijek otvoreno i u kost (možda je upravo ona nekakav primjer te otvorene i zrele djevojke/žene, takođe
za post od kolegice @Gretta... obje su uozbiljile temu i i izvukle je iz domena isključivo muške diskusije (koja ponekad zna biti pomalo zajedljiva
).
).
i da napravim djete i da ga mama cuva i da gleda Farmu i Sulejmana ili prije Dinastiju
