Forum Klix.ba

Slazem se i ja sa tobom cule, ali od svih je najgori BUDIMIR, koji je pomilovao KRIMINALCE; UBICE, SILOVATELJE.

To su predmeti na koje je BiH potrosila preko milione maraka i koji su trajli godinama, a on samo tako dje dodje i pomiluje OSUDJENOG KRIMINALCA.

To samo u BiH ima.

Mozda jedna od najzanimljivijih presuda Ustavnog suda BiH u kojoj je pokazano njihovo krhko znanje, je svakako presuda broj: AP 1785 / 06 u velikom vijecu je samo jedan sudac Mato Tadic dao is pravno i IZDVOJENO MISLJENJE za razliku od misljenja svih drugih sudija Ustavnog suda BiH u ovom predmetu

Sud se u obrazlozenju poziva na sve moguce nepotrebne stvari, ali ono sto je bitno i ne spominje, a to je KOJI JE ZAKON BLAZI u konkrenom slucaju !?!?!?

Naravno onaj koji POVOLJNIJI za optuzenog, tu nema dileme, medjutim SUD BiH ne zna koji je to zakon, a ni Ustavni sud BiH, medjutim, Europski sud za ljudska prava ipak zna, pa je diskreditirao cijeli sudski sistem BiH presudom Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine - od 18.juli.2013g. presuda na BHS jeziku.

Nevjerovatno je da suci koji imaju 4.500 KM neto platu, ne znaju prepoznati koji je zakon blazi, sto bi morao da zna i svaki student pravnog fakulteta.

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Abduladhima Maktoufa, podnesena protiv Presude Suda Bosne i
Hercegovine broj KPŽ-32/05 od 4. aprila 2006. godine. Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i
Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine” i “Službenom glasniku Republike Srpske”.




IZDVOJENO MIŠLJENJE SUDIJE MATE TADIĆA SUPROTNO ODLUCI USTAVNOG SUDA U
PREDMETU BROJ AP 1785/06 OD 30. MARTA 2007. GODINE
Na osnovu člana 41. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i
Hercegovine» broj 60/05), izdvajam svoje mišljenje, suprotno mišljenju većine sudija Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine u navedenoj odluci iz sljedećih razloga:

1. Ovaj predmet pokreće više ustavnih pitanja u pogledu zaštićenih prava, kao i više pitanja
garantiranih Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

2. Prilikom odlučivanja o otvorenim pravnim pitanjima u ovom predmetu Ustavni sud nije postigao
konsenzus, a ja sam jedan od onih koji se nije u cijelosti saglasio s usvojenom odlukom.

3. Prije svega moram naglasiti da se s najvećim dijelom odluke Ustavnog suda BiH slažem s većinom
koja je glasala za ovakvu odluku. To se odnosi na pravno stanovište i argumente koji su dati na
apelantove navode o povredi člana II/2. (Ljudska prava i osnovne slobode - Međunarodni
standardi) i II/3.d) (Pravo na osobnu slobodu i sigurnost) Ustava Bosne i Hercegovine.

4. U odnosu na član II/3.e) Ustava BiH i član 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti osnovnih
ljudskih prava i sloboda - Pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga
prava u svezi krivičnog postupka, dio koji se odnosi na nepristranost suda u cijelosti je prihvatljiv.

5. Onaj dio istog pravnog pitanja koji se odnosi na neovisnost sudija u načelu podržavam, ali skrećem
pažnju da je ovaj dio trebalo drukčije obraditi i dati druge argumente. Naime, sve do potpisivanja
novog Sporazuma 26. 9. 2006. godine, pitanje standarda neovisnosti sudija u odnosu na
međunarodne sudije je vrlo upitno. Treba podsjetiti da ih je u početku imenovao Visoki
predstavnik na period od dvije godine, da ih je ponovo mogao imenovati na novi mandat od dvije
godine, da nisu podlijegali nikakvoj domaćoj kontroli, poznavanju domaćih propisa, da nisu čak, u
početku, davali zakletvu u smislu poštivanja Ustava BiH i zakona Bosne i Hercegovine, da uživaju
apsolutni imunitet za sve što učine itd., što sve dovodi u ozbiljnu sumnju standard neovisnog sudije.
Između ostalog jedan od razloga potpisivanja Sporazuma od 26. 9. 2006. godine bio je da se
otklone sumnje u njihovu ovisnost i da se u njihovo imenovanje što više uključe domaće institucije,
iako je i po ovom sporazumu izostala bilo kakva njihova odgovornost za propuste u vršenju ove
dužnosti. Međutim, Sporazumom iz 2004. godine je učinjen značajan korak naprijed u ispunjenju
standarda neovisnosti. Stoga je Ustavni sud trebao više koristiti argumente iz Zakona o sudu BiH,
Sporazuma iz 2004. godine i nedostatak bilo kakvog konkretnog navoda koji bi doveo u pitanje
neovisnost sudija, radi čega na kraju, bez obzira na ove djelimične nedostatke, mogu podržati
zaključak većine u pogledu nepostojanja povrede.

6. Također podržavam i dio koji se odnosni na ocjenu dokaza i princip pretpostavke nevinosti (in
dubio pro reo) tačke 55-59. obrazloženja Odluke.

7. Dio s kojim se nisam složio s većinom odnosi se na kažnjavanje samo na osnovu zakona -
tačke 60. do 90. obrazloženja Odluke.

8. Moj stav je da pred domaćim sudovima treba primijeniti blaži zakon, tj. zakon koji je vrijedio u
vrijeme izvršenja krivičnog djela. Koji je zakon blaži nije tako jednostavno odgovoriti, i ovo
pravno pitanje je puno složenije nego što to na prvi pogled izgleda. Prolazeći kroz nekih desetak
kriterija koje je teorija i praksa do sada razradila, dolazi se do toga da je u ovom slučaju ključni
momenat zauzimanja stanovišta blažeg zakona propisana sankcija (kazna). Kako je u ranijem
krivičnom zakonodavstvu ex Jugoslavije, koje je Bosna i Hercegovina preuzela svojom Uredbom
1992. godine, postojalo istovjetno krivično djelo (član 142. preuzetog KZ SFRJ, sa zapriječenom
kaznom zatvora od pet godina ili smrtnom kaznom), a u novom krivičnom zakonodavstvu koje je
primijenjeno u konkretnom slučaju (član 173. KZ BiH, kazna zatvora od deset godina ili dugotrajni
zatvor), osnovno pitanje je koji je zakon blaži. Na prvi pogled blaži je zakon iz 2003. godine jer ne
predviđa smrtnu kaznu. Međutim, pošto je već od stupanja na snagu Washingtonskog sporazuma
tj. Ustava u Federaciji BiH 1994. godine ukinuta smrtna kazna, što je samo potvrđeno i u Ustavu
BiH iz 1995. godine, a imajući u vidu zauzeta stanovišta redovnih sudova u Bosni i Hercegovini, u
entitetima i Brčko Distriktu (Vrhovni sud Federacije BiH, Vrhovni sud Republike Srpske i
Apelacioni sud Brčko Distrikta) da se ne može izreći smrtna kazna (ovakav stav je zauzeo i Dom
za ljudska prava u slučaju Damjanović i Herak protiv Fedracije Bosne i Hercegovine),
proizlazi da je blaži zakon iz 1992. godine. Prema ovim stanovištima i zakonu, maksimalna kazna
zatvora koja se može izreći za ovo krivično djelo bila bi 20 godina zatvora.
9. Pozivanja na član 7. stav 2. Evropske konvencije ovdje nije relevantno. Stav 2. člana 7. Evropske
konvencije ima funkciju da, prije svega, pokrije krivični progon za kršenje ženevskih konvencija
pred međunarodnim tijelima ustanovljenim za ovakve slučajeve, kao što je npr. Međunarodni
krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Ruandu i da pokrije pravno slučajeve pred domaćim sudovima
kada domaće zakonodavstvo nije propisalo ove inkriminacije kao krivična djela, odnosno nije
obuhvatilo sve elemente obilježja ovih djela po Ženevskim konvencijama. U ovom predmetu to nije
slučaj. Istovrsno krivično djelo je postojalo u domaćem zakonodavstvu i u vrijeme izvršenja i u
vrijeme suđenja, i stoga dosljedno treba primijeniti sve institute krivičnog prava i garantirana
ustavna prava, kao i prava garantirana Evropskom konvencijom. Slučaj Naletelić ovdje nije
relevantan jer je u tom slučaju osobu optužio međunarodni tužitelj pred međunarodnim sudom, koji
je posebno zasnovan i ima svoja ovlaštenja utvrđena rezolucijom Ujedinjenih naroda i Statutom, te
ne primjenjuje nacionalno zakonodavstvo, nego vlastite procedure i sankcije/kazne. Kada bi bilo
drukčije vrlo mali broj optuženih osoba bi se odazvao na postupak pred ovim sudom. Stoga
smatram da je potpuno ispravan stav Evropskog suda u slučaju Naletilić, ali da se ovdje ne može
primijeniti.

10. Smatram da je apsolutno nepotrebno preveliko pozivanje na međunarodni sud, npr. na njegovu
nadležnost i sl., jer jednostavno se radi o domaćem sudu koji vodi postupak po nacionalnom
zakonodavstvu, a ne radi se ni o predmetu koji je ustupio međunarodni sud.

11. Odluka se značajnim dijelom bavi historijom (Nirnberg, Tokio) te općenito međunarodnim
aspektom, što je u ovom slučaju potpuno nepotrebno, jer je naše zakonodavstvo, kako je
istaknuto, poznavalo ovo krivično djelo i, u vrijeme izvršenja djela, bila je propisana sankcija, za
razliku od slučaja u Nirnbergu. Osim toga, apelant to i ne spori. Upravo apelant ističe da je
domaće zakonodavstvo imalo inkriminirane radnje kodificirane kao krivično djelo i sankciju, i
samo traži da se to primijeni, tj. da je zbog neprimjene člana 142. preuzetog iz KZ SFRJ kao
KZBiH, došlo do povrede Ustava i Evropske konvencije u odnosu na član 7. stav 1.

12. Skraćujući ovu elaboraciju ukazat ću na stanovište uvaženog profesora Državnog univerziteta u
Firenci gospodina Antonia Cassesa, koji je sam bio jedno vrijeme predsjednik Međunarodnog
krivičnog suda u Hagu. U svojoj stručnoj ekspertizi koju je radio 2003. godine na temu
«Mišljenje o mogućnosti retroaktivne primjene nekih odredbi novog krivičnog zakona
Bosne i Hercegovine», profesor Cassese konstatira: »Na kraju da se posvetimo pitanju da li
Sud BiH, u slučaju zločina za koje novi krivični zakon propisuje težu kaznu od one koja je
bila predviđena ranijim zakonom, treba primijeniti blažu kaznu. Odgovor na ovo pitanje
može samo biti potvrdan. Ovaj zaključak počiva na dvije pravne osnove: prvo u
međunarodnom pravu postoji opći princip po kojem kada je jedan zločin predviđen u dva
sukcesivna propisa, a jedan od njih nameće manje strogu kaznu, ova kazna je ta koja
treba biti odmjerena po principu favor libertatis; drugo, ovaj princip se eksplicite
spominje u članu 7.1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama u
kojem se kaže da se ne smije odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjivana u
vrijeme kada je krivično djelo izvršeno. Prema tome, «Sud BiH treba uvijek primjenjivati
lakšu kaznu kad god postoji razlika u dužini kazne između stare i nove krivične odredbe.
Jasno je da se retroaktivna primjena krivičnog zakona odnosi samo na kaznu a ne i na
ostale elemente ovog člana».

13. Ono što je interesantno je da je Ustavni sud ustvari izbjegao odgovoriti na postavljeno pravno
pitanje apelanta o blažem zakonu. U svojoj odluci Ustavni sud polazi od toga da je zaista blaži
raniji zakon ne obrazlažući zašto, ali da u ovom slučaju treba primijeniti član 7. stav 2. Evropske
konvencije, koji čini izuzetak od primjene blažeg zakona.

14. Mislim da je trebalo prvo odgovoriti je li blaži zakon iz 1992. godine ili iz 2003. godine, pa ovisno
o odgovoru na ovo pitanje dati odgovor na drugo otvoreno pitanje. Naime, ako nije blaži zakon iz
1992. godine, onda ostaje samo otvoreno pitanje diskriminacije. Ako je, pak, blaži zakon iz 1992.
godine, onda se mora odgovoriti zašto u ovom slučaju neće biti primijenjen. Ustavni sud je išao
ovim drugim putem, tvrdeći da ne treba primijeniti blaži zakona, s čim se nažalost ne slažem, a da
prethodno nije utvrdio koji je blaži.

15. U odnosu na diskriminaciju, apelant ističe da je većina osoba u Bosni i Hercegovini procesuirana
za ista djela, počinjena u isto vrijeme, po blažem zakonu iz 1992. godine. Prema apelantovim
navodima ne postoji objektivno i razumno opravdanje za različit tretman i nije proporcionalno cilju
koji se želi postići. Slažem se s ovim navodima jer analiza okončanih postupaka u BiH za ovo
krivično djelo ukazuje da je apsolutna većina tretirana drukčije, tj. po blažem zakonu u odnosu na
manjinu. Pogotovo se ne slažem sa stanovištima iznesenim u našoj odluci da entitetski sudovi
moraju uskladiti svoju praksu sa Sudom BiH, jer to znači da manjina diktira principe ponašanja
većini koja je u povoljnijem položaju, umjesto obrnuto, da se manjina dovede u položaj većine.

16. Iz navedenih razloga nisam se mogao u cijelosti složiti s većinom u ovoj odluci.

@muminovic

Nevjerovatno je da suci koji imaju 4.500 KM neto platu, ne znaju prepoznati koji je zakon blazi, sto bi morao da zna i svaki student pravnog fakulteta.

Da li ti misliš da Sud BiH kaznu za genocid ne može izreći preko 15 godina zatvora ?


i još jedno pitanje,


Da li bi prema ovoj odluci ESLJP Karađiću i Mladiću, da im se sudi pred Sudom BiH, mogla izreći maksimalna kazna od 15 godina zatvora ?

Ti se zalažeš za takvu kaznu ?

condy wrote:@muminovic

Nevjerovatno je da suci koji imaju 4.500 KM neto platu, ne znaju prepoznati koji je zakon blazi, sto bi morao da zna i svaki student pravnog fakulteta.

Da li ti misliš da Sud BiH kaznu za genocid ne može izreći preko 15 godina zatvora ?


i još jedno pitanje,


Da li bi prema ovoj odluci ESLJP Karađiću i Mladiću, da im se sudi pred Sudom BiH, mogla izreći maksimalna kazna od 15 godina zatvora ?

Ti se zalažeš za takvu kaznu ?

Ja se zalazem da kazna za genocid bude smrtna kazna, javnim lincom na trgu.

Ali mi ne govorimo ovdje o nasim licnim stavovima, nego o zakonu, maksimalna kazna nije 15, nego 20 godina zatvora za najteza djela pocinjena u ovim predmetima

Ako pogledaj osude suda BiH, mislim da je manje od 1% kazni zatvora koje su izrecene po STROZIJEM ZAKONU A DA SU VECI PERIOD od 20 godina.

Dakle mnogo je bilo bolje da je SUD BiH sudio na osnovu valjanog zakona pa makar i po 20 godina, nego da se sada sve ODLUKE PONISTAVAJU i predmeti teku iznova, to znaci milione maraka na sudske postupke, ponovo izvodjenje svih svjedoka (ako su zivi), ponovo sikaniranje zrtve (ispitivanje pred sudom) itd... Da li ce optuzeni ponovo i docekati zivi presude, da li ce umrijeti kao nevini ? (presuda im ponistena). ?!?!?

------------

Karadzicu i Mladicu se ne sudi u BiH, po pomenutim zakonima, nego u Haagu.

Po ranijem KZ SFRJ maksimalna kazna zatvora koja se je mogla izreći je 15 godina. Smrtna kazna se mogla zamijeniti kaznom zatvora od 20 godina. Pošto naši sudovi ne bi mogli izreći smrtnu kaznu, zbog zabrane, znači da ne bi istu naknadno mogli mijenjati kaznom zatvora od 20 godina. To nadalje znači, da nisi u pravu, i da maksimalna kazna po KZ SFRJ bi bila 15 godina zatvora i da naši sudovi ne bi mogli izreći strožiju kaznu od te.

Sud BiH ima presude za genocid. I zbog ovih presuda ESLJP i USBiH, u ponvljenom postupku, Sud BiH će morati za genocid izreći tim krvnicima maksimalno 15 godina zatvora. S tim da ti osuđenici neće provesti niti toliko u zatvoru jer će sigurno koristiti određene mogućnosti prijevremenog izlaska. Praktično ni blizu 15 godina neće provesti iza rešetaka.

To su pravne konsekvece tih presuda, koje nisu niti malo u interesu pravde, već u interesu tih krvnika koji su sijali smrt ovim prostorima.

condy wrote:Po ranijem KZ SFRJ maksimalna kazna zatvora koja se je mogla izreći je 15 godina. Smrtna kazna se mogla zamijeniti kaznom zatvora od 20 godina. Pošto naši sudovi ne bi mogli izreći smrtnu kaznu, zbog zabrane, znači da ne bi istu naknadno mogli mijenjati kaznom zatvora od 20 godina. To nadalje znači, da nisi u pravu, i da maksimalna kazna po KZ SFRJ bi bila 15 godina zatvora i da naši sudovi ne bi mogli izreći strožiju kaznu od te.

Sud BiH ima presude za genocid. I zbog ovih presuda ESLJP i USBiH, u ponvljenom postupku, Sud BiH će morati za genocid izreći tim krvnicima maksimalno 15 godina zatvora. S tim da ti osuđenici neće provesti niti toliko u zatvoru jer će sigurno koristiti određene mogućnosti prijevremenog izlaska. Praktično ni blizu 15 godina neće provesti iza rešetaka.

To su pravne konsekvece tih presuda, koje nisu niti malo u interesu pravde, već u interesu tih krvnika koji su sijali smrt ovim prostorima.

Ne bih se slozio sa tobom, a evo razloga:

Moj stav je da pred domaćim sudovima treba primijeniti blaži zakon, tj. zakon koji je vrijedio u
vrijeme izvršenja krivičnog djela. Koji je zakon blaži nije tako jednostavno odgovoriti, i ovo
pravno pitanje je puno složenije nego što to na prvi pogled izgleda. Prolazeći kroz nekih desetak
kriterija koje je teorija i praksa do sada razradila, dolazi se do toga da je u ovom slučaju ključni
momenat zauzimanja stanovišta blažeg zakona propisana sankcija (kazna). Kako je u ranijem
krivičnom zakonodavstvu ex Jugoslavije, koje je Bosna i Hercegovina preuzela svojom Uredbom
1992. godine, postojalo istovjetno krivično djelo (član 142. preuzetog KZ SFRJ, sa zapriječenom
kaznom zatvora od pet godina ili smrtnom kaznom), a u novom krivičnom zakonodavstvu koje je
primijenjeno u konkretnom slučaju (član 173. KZ BiH, kazna zatvora od deset godina ili dugotrajni
zatvor), osnovno pitanje je koji je zakon blaži.

Na prvi pogled blaži je zakon iz 2003. godine jer ne predviđa smrtnu kaznu. Međutim, pošto je već od stupanja na snagu Washingtonskog sporazuma tj. Ustava u Federaciji BiH 1994. godine ukinuta smrtna kazna, što je samo potvrđeno i u Ustavu BiH iz 1995. godine, a imajući u vidu zauzeta stanovišta redovnih sudova u Bosni i Hercegovini, u entitetima i Brčko Distriktu (Vrhovni sud Federacije BiH, Vrhovni sud Republike Srpske i Apelacioni sud Brčko Distrikta) da se ne može izreći smrtna kazna (ovakav stav je zauzeo i Dom za ljudska prava u slučaju Damjanović i Herak protiv Fedracije Bosne i Hercegovine),
proizlazi da je blaži zakon iz 1992. godine. Prema ovim stanovištima i zakonu, maksimalna kazna
zatvora koja se može izreći za ovo krivično djelo bila bi 20 godina zatvora.

Nadalje, ono što je interesantno je da je Ustavni sud ustvari izbjegao odgovoriti na postavljeno pravno
pitanje apelanta o blažem zakonu. U svojoj odluci Ustavni sud polazi od toga da je zaista blaži
raniji zakon ne obrazlažući zašto, ali da u ovom slučaju treba primijeniti član 7. stav 2. Evropske
konvencije, koji čini izuzetak od primjene blažeg zakona.

Mislim da je trebalo prvo odgovoriti je li blaži zakon iz 1992. godine ili iz 2003. godine, pa ovisno
o odgovoru na ovo pitanje dati odgovor na drugo otvoreno pitanje. Naime, ako nije blaži zakon iz
1992. godine, onda ostaje samo otvoreno pitanje diskriminacije. Ako je, pak, blaži zakon iz 1992.
godine, onda se mora odgovoriti zašto u ovom slučaju neće biti primijenjen. Ustavni sud je išao
ovim drugim putem, tvrdeći da ne treba primijeniti blaži zakona.

muminovic wrote: Prema ovim stanovištima i zakonu, maksimalna kazna
zatvora koja se može izreći za ovo krivično djelo bila bi 20 godina zatvora.[/b]

@muminoviću mislim da ne bi trebao olako davati komentare na Odluke Ustavnog suda BiH.

KAZNA ZATVORA i SMRTNA KAZNA, su DVIJE posebne VRSTE KAZNI.

Po KZ SFRJ mogla se je izreći maksimalna kazna zatvora u trajanju do 15 godina. Tako taj zakon propisuje. Ako ti tvrdiš suprotno onda citiraj zakon.

Smrtna kazna se po KZ SFRJ mogla zamijeniti isključivo i fiksno kaznom zatvora od 20 godina.

Prema EKLJP, u BiH sudovi ne mogu izreći smrtnu kaznu.

Pošto domaći sudovi ne mogu izreći smrtnu kaznu, onda je ne mogu ni zamijeniti za kaznu od 20 godina jer da bi je mijenjali kaznom od 20 godina zatvora moraju prethodno izreći smrtnu kaznu.

Dakle, ti ne razlikuješ uopće da se radi o dvije različite vrste kazni.

Npr. čl. 141. KZ SFRJ propisuje za genocid kaznu zatvora od najmanje 5 godila ili smrtnu kaznu.
Smrtnu kaznu ne može sud u BiH izreći, pa zbog toga je ne može ni mijenjati za 20 godina zatvora.

Dakle, uvjet da bi se izrekla kazna zatvora po KZ SFRJ u trajanju od 20 godina je da se prethodno presudom izrekne smrtna kazna. Drugačije ne može. Takve presude u trajanju kazne zatvora od 20 godina u BiH nemaš, a entiteski sudovi primjenjuju KZ SFRJ godinama prilikom procesuiranja ratnih zločina.

Sad, ponovo reci mi da li je za genocid u Srebrenici adekvatna kazna od 15 godina ?
Ovo pitanje za vas očigledno nije bitno, i preko njega prelazite tek tako. Pa to ne mogu nikako da shvatim, zašto ?

Ja nikad neću prihvatiti za Srebrenicu kaznu od 5 ili 10 ili max. 15 godina zatvora. Svjestan sam ja da vi niste o ovome razmišljali, kad ste govorili o retroaktivnoj primjeni zakona. Međutim, zbog čega jednostavno ne cijenite više svoja zgarišta i ljude koji su dali svoje živote. Misliš, da bi to moglo bilo gde drugo osim ovdje ? Šta da su amerikancima napravili srebrenicu ? U tom slučaju bili bi metar pod zemljom već barem dvadeset godina, i bili ko govorio amerikancima, o retroaktivnoj primjeni zakona, i drugim glupostima, i bili njih neko mogao obavezati na takvu primjenu zakona.

condy wrote:

muminovic wrote: Prema ovim stanovištima i zakonu, maksimalna kazna
zatvora koja se može izreći za ovo krivično djelo bila bi 20 godina zatvora.[/b]

@muminoviću mislim da ne bi trebao olako davati komentare na Odluke Ustavnog suda BiH.

KAZNA ZATVORA i SMRTNA KAZNA, su DVIJE posebne VRSTE KAZNI.

Po KZ SFRJ mogla se je izreći maksimalna kazna zatvora u trajanju do 15 godina. Tako taj zakon propisuje. Ako ti tvrdiš suprotno onda citiraj zakon.

Smrtna kazna se po KZ SFRJ mogla zamijeniti isključivo i fiksno kaznom zatvora od 20 godina.

Prema EKLJP, u BiH sudovi ne mogu izreći smrtnu kaznu.

Pošto domaći sudovi ne mogu izreći smrtnu kaznu, onda je ne mogu ni zamijeniti za kaznu od 20 godina jer da bi je mijenjali kaznom od 20 godina zatvora moraju prethodno izreći smrtnu kaznu.

Dakle, ti ne razlikuješ uopće da se radi o dvije različite vrste kazni.

Npr. čl. 141. KZ SFRJ propisuje za genocid kaznu zatvora od najmanje 5 godila ili smrtnu kaznu.
Smrtnu kaznu ne može sud u BiH izreći, pa zbog toga je ne može ni mijenjati za 20 godina zatvora.

Dakle, uvjet da bi se izrekla kazna zatvora po KZ SFRJ u trajanju od 20 godina je da se prethodno presudom izrekne smrtna kazna. Drugačije ne može. Takve presude u trajanju kazne zatvora od 20 godina u BiH nemaš, a entiteski sudovi primjenjuju KZ SFRJ godinama prilikom procesuiranja ratnih zločina.

Sad, ponovo reci mi da li je za genocid u Srebrenici adekvatna kazna od 15 godina ?
Ovo pitanje za vas očigledno nije bitno, i preko njega prelazite tek tako. Pa to ne mogu nikako da shvatim, zašto ?

Ja nikad neću prihvatiti za Srebrenicu kaznu od 5 ili 10 ili max. 15 godina zatvora. Svjestan sam ja da vi niste o ovome razmišljali, kad ste govorili o retroaktivnoj primjeni zakona. Međutim, zbog čega jednostavno ne cijenite više svoja zgarišta i ljude koji su dali svoje živote. Misliš, da bi to moglo bilo gde drugo osim ovdje ? Šta da su amerikancima napravili srebrenicu ? U tom slučaju bili bi metar pod zemljom već barem dvadeset godina, i bili ko govorio amerikancima, o retroaktivnoj primjeni zakona, i drugim glupostima, i bili njih neko mogao obavezati na takvu primjenu zakona.

Ja sam ti u prvom odgovoru rekao, izgleda da ti nisi ni procitao, adekvatna kazna je lincovanje na trgu do smrti, u najtezim mukama.

Smrtna kazna je adekvatna kazni zatvora od 20 godina, da li si uopste procitao sto sam gore iznad napisao, pošto je već od stupanja na snagu Washingtonskog sporazuma tj. Ustava u Federaciji BiH 1994. godine ukinuta smrtna kazna, što je samo potvrđeno i u Ustavu BiH iz 1995. godine, a imajući u vidu zauzeta stanovišta redovnih sudova u Bosni i Hercegovini, u entitetima i Brčko Distriktu (Vrhovni sud Federacije BiH, Vrhovni sud Republike Srpske i Apelacioni sud Brčko Distrikta) da se ne može izreći smrtna kazna (ovakav stav je zauzeo i Dom za ljudska prava u slučaju Damjanović i Herak protiv Fedracije Bosne i Hercegovine).

Ne znam da li si i procitao koji je stav zauzeo Dom za ljudska prava u slučaju Damjanović i Herak protiv FBiH ?

Smrtna ne postoji = 20 godina zatvora.

Znaci po tvom misljenju, bolje je sto sudije suda BiH grijesile, i sada ce im se sve presude ukinuti.

Neki dan je Ustavni sud BiH nakon odluke ESLJP ukinuo 10 (deset) presuda Suda BiH.

Evo i vijesti:

Ustavni sud ukinuo deset presuda za genocid
23 oktobar 2013 Izmijenjeno 17:22 CEST
Ustavni sud Bosne i Hercegovine ukinuo je deset presuda Suda BiH za genocid i ratne zločine protiv civilnog stanovništva.

stavni sud Bosne i Hercegovine ukinuo je deset presuda Suda Bosne i Hercegovine za genocid i ratne zločine protiv civilnog stanovništva, jer je njima povrijeđen član 7. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava.

Prema ocjeni Ustavnog suda, apelantima je nanesena šteta retroaktivnom primjenom Krivičnog zakona iz 2003. godine, jer je u vrijeme činjenja zločina na snazi bio blaži zakon.

Predmeti su vraćeni Sudu Bosne i Hercegovine da po žurnom postupku donese novu odluku.

Prva grupa zahtjeva

Ovo je prva grupa zahtjeva za apelaciju o kojima je Ustavni sud odlučivao nakon presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine.

Ukinute su presude Milenku Trifunoviću, Aleksandru Radovanoviću, Brani Džiniću, Slobodanu Jakovljeviću i Branislavu Medanu, osuđenima na višedesetljetne kazne zatvora za kazneno djelo genocida koje su počinili kao pomagači.

Osuđeni su za sudjelovanje u strijeljanju više od 1.000 Bošnjaka u selu Kravica 1995. godine.

Ustavni sud ukinuo je i presude protiv Milorada Savića i Mirka Pekeza, osuđenih na 21, odnosno 14 godina zatvora zbog sudjelovanja u strijeljanju skupine bošnjačkih civila na području općine Jajce 1992. godine.

Ukinuta je i presuda protiv Nikole Andruna, osuđenog za mučenje i sudjelovanje u mučenju i ubistvu počinjenom tokom 1993. godine u logoru Gabela u Hercegovini.

Još dvije presude vraćene su na ponovno odlučivanje Sudu Bosne i Hercegovine. U pitanju su presude protiv osoba koje su zatražile da ostanu anonimne.

Rješavanje hronološkim redom

Osim ovih zahtjeva za apelaciju, Ustavni sud je primio veći broj sličnih zahtjeva u protekle tri godine, koje će rješavati hronološkim redom, izjavio je za Al Jazeeru sekretar Ustavnoga suda Zvonko Mijan.

"Evropski sud je u predmetu Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine naglasio koji su standardi koji se moraju poštovati u slučaju člana 7. Evropske konvencije i Ustavni sud u svojim odlukama slijedi primjenu tih istih standarda", ističe Mijan.

Ustavni sud sva svoja stanovišta izjašnjava kroz odluke koje donosi, tako da je to mjesto gdje treba tražiti osnov za dalje postupanje, a ne komentira, niti daje upute za predmete koji još nisu odlučeni.

Izvor: Al Jazeera

----

Znaci po tebi je ispravno ovo sto se desava.

@muminovic :

Smrtna ne postoji = 20 godina zatvora.

pokušao sam ti objasniti, kako se izriču kazne po KZ SFRJ, ali ....

bez ljutnje, ako ovakve stvari ti tvrdiš, onda ti uopće nisi kompetentan sagovornik.

manje čitaj portale, novine, i sl. a više uzmi zakon u ruke i stručnu literaturu.

condy wrote:@muminovic :

Smrtna ne postoji = 20 godina zatvora.

pokušao sam ti objasniti, kako se izriču kazne po KZ SFRJ, ali ....

bez ljutnje, ako ovakve stvari ti tvrdiš, onda ti uopće nisi kompetentan sagovornik.

manje čitaj portale, novine, i sl. a više uzmi zakon u ruke i stručnu literaturu.

Izgleda nisi niti procitao izdvojeno misljenje suca Mate Tadica na odluku AP 1785/06

Izvini molim te, ali tobom ne rukovodi nauka, nego emocije, to je mana.

condy wrote:@muminovic :

Smrtna ne postoji = 20 godina zatvora.

pokušao sam ti objasniti, kako se izriču kazne po KZ SFRJ, ali ....

bez ljutnje, ako ovakve stvari ti tvrdiš, onda ti uopće nisi kompetentan sagovornik.

manje čitaj portale, novine, i sl. a više uzmi zakon u ruke i stručnu literaturu.

Sud BiH pustio na slobodu deset osuđenih ratnih zločinaca
Apelaciono odjeljenje Suda BiH obustavilo je danas izvršenje zatvorske kazne za deset osoba koje su pred ovim sudom osuđene za ratni zločin i one će biti pušteni na slobodu.

Riječ je o Slobodanu Jakovljeviću, Aleksandru Radovanoviću, Branislavu Medanu, Brani Džiniću, Milenku Trifunoviću i Petru Mitroviću koji su osuđeni na kaznu dugotrajnog zatvora za ratne zločine.

Oslobođeni su i Nikola Andrun, Milorad Savić, Mirko (Špire) Pekez i Mirko (Mile) Pekez koji su osuđeni za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, saopšteno je iz Suda BiH.

Rješenjem o obustavi izvršenja kazne osuđeni se odmah puštaju na slobodu.

Ova odluka donesena je nakon što je Ustavni sud BiH 22. oktobra usvojio apelacije osuđenih pred Sudom BiH, utvrdio povredu prava optuženih iz člana 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, ukinuo presude Suda BiH i naložio ovom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa ovim članom.

Nakon što je Ustavni sud BiH ukinuo drugostepene presude Suda BiH, prestao je da postoji zakonski osnov za dalje izdržavanje kazne zatvora osuđenih lica.

Protiv ovog rješenja žalba nije dozvoljena.

Branioci osuđenih za genocid najavljuju obnavljanje postupaka

Branioci osuđenih za genocid i ratne zločine pred Sudom Bosne i Hercegovine najavljuju da će u još velikom broju predmeta doći do obnavljanja postupaka zbog pogrešne primjene krivičnog zakona.

Pravni eksperti: Na slobodi bi se moglo naći još 70 osuđenih ratnih zločinaca


Osim deset osoba koje su u puštene na slobodu nakon što je Ustavni sud BiH ukinuo njihove presude, Državni sud je u još 21 presudi osudio osobe za genocid i ratne zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima prema krivičnom zakonu BiH, a ne krivičnom zakonu bivše Jugoslavije.

U 21 presudi, Državni sud je osudio 26 osoba na 352 godine zatvora za genocid, zločine protiv civila i ratnih zarobljenika.

Branioci u ovim predmetima tvrde da su već podnijeli apelacije Ustavnom sudu BiH, također zahtijevajući da se presude protiv njihovih klijenata ukinu zbog pogrešne primjene zakona.

Advokat Radivoje Lazarević je kazao da je 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu, nakon što je njegov branjenik Radomir Vuković proglašen krivim da je pomagao genocid prema krivičnom zakonu BiH i osuđen na 31 godinu zatvora.

"Poslije donošenja odluke u Stasbourgu u predmetu Maktouf i Damjanović izvršio sam dopunu apelacije i pozvao se na neke stavove. Poslije dešavanja zadnjih mjesec dana očekujem istovjetan razvoj događaja i kad je Vuković u pitanju", rekao je Lazarević.

Uz Vukovića, za genocid počinjen u Srebrenici prema Krivičnom zakonu BiH osuđeni su Milorad Trbić, kojem je izrečena kazna od 30, Željko Ivanović na 24 godine, te Duško Jević na 32 i Mendeljev Đurić na 28 godina zatvora.

Đurićev branilac Miodrag Stojanović je kazao da je podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH, kao i prijedlog za ponavljanje postupka Sudu BiH.

"Apsurdno je da je pravosnažna presuda u predmetu Đurića po Krivičnom zakonu BiH donesena nakon presude Evropskog suda za ljudska prava, dakle kao da za Sud BiH ne postoji Strasbourg", rekao je Stojanović.

Državni sud je, prema krivičnom zakonu BiH iz 2003. godine, za zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima osudio Šefika Alića, bivšeg pripadnika Armije BiH (ABiH) na deset te Esu Macića na 13 godina zatvora za zločine počinjene u logoru Čelebići.

Ljubiša Vranješ i Mladen Milić osuđeni su na po osam godina zatvora zbog zločina nad civilima u Kotor-Varoši, a na istu kaznu osuđen je i Zurahid Mujčinović zbog zločina u Srebreniku.

Miodrag Marković osuđen je na sedam godina zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva na području Doboja, a Marko Škrobić na devet godina za zločine u Kotor-Varoši.

Ivica Vrdoljak je zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva osuđen na pet godina zatvora. Vrdoljak je osuđen za nečovječno postupanje prema zatvorenicima srpske nacionalnosti u objektima na području Dervente i Bosanskog Broda.

Novak Đukić je osuđen zbog zločina protiv civilnog stanovništa počinjenog u Tuzli na 25 godina zatvora, a Ante Kovać i Zrinko Pinčić za zločine nad civilima u Vitezu i Konjicu osuđeni su na po devet godina. Suad Kapić osuđen je na 17 godina za ratni zločin protiv ratnih zatočenika na području Sanskog Mosta.

Sud BiH je Sretena Lazarevića osudio na deset, Dragana Stanojevića na sedam, a Milu Markovića i Slobodana Ostojića na kaznu po pet godina zatvora. Osuđeni su za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u Zvorniku, dok je Suljo Karajić, osuđen na 18 godina zatvora zbog ratnog zločina na području Bihaća.

Posebna situacija će se desiti u predmetima Ratka Dronjka koji je osuđen na 18 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina protiv civilnog stanoništva na području Drvara te Jadranka Palija, koji je također zbog zločina protiv čovječnosti i zločina protiv civilnog stanovništva u Visokom osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora od 28 godina.

Slobodan Perić, branilac Ratka Dronjka, kazao je da je i on podnio apelaciju Ustavnom sudu, ali da ne zna da li će ona biti prhvaćena s obzirom da je njegov klijent osuđen i za zločin protiv čovječnosti, koji nije obuhvaćen zakonom bivše Jugoslavije.

"Nisam siguran da će apelacija imati bilo kakvog uticaja na njegovu presudu upravo radi tog dijela presude kojom je osuđen za zločin protiv čovječnosti. Ne mogu prejudicirati kako će Sud odlučiti mada mislim da se mora jasan stav zauzeti kako se ne može izreći kazna koja nije bila predviđena, bilo kojim zakonom, u vrijeme izvršenja djela", rekao je Perić.

Presuda Veliboru Bogdanoviću, bivšem pripadniku Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji je pobjegao nakon izricanja presude kojom je osuđen na šest godina zbog zločina protiv civilnog stanovništva u Mostaru, također bi mogla biti dovedena u pitanje, javio je BIRN - Justice Report.

-----

napomena, ako kome treba super praksa BiH sve na jednom mjestu, evo ovdje ima i odlicno je svaka im cast na trudu koji je ulozen da se sva praksa BiH ujednaci na jedno mjesto: http://www.advokat-prnjavorac.com/sudsk ... a-BiH.html

.

Evo par misljenja:

Neodređena vrijednosna obilježja nekih kaznenih djela u Kaznenom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine

mailprint fav manja slovaveća slova

02.09.2010.

1. Zakonsko obilježje "veći iznos" kod:
- kaznenog djela: Lažna porezna prijava iz čl. 274. st. 2. KZ FBiH,

postoji kad ugrožena naplata većeg iznosa javnih prihoda kod navedenog kaznenog djela prelazi 15.000,00 (petnaest tisuća konvertibilnih maraka).


2. Zakonsko obilježje «znatna imovinska korist» kod:
- kaznenog djela: Iznuda iz čl. 295. st. 2.KZ FBiH,
- kaznenog djela: Ucjena iz čl. 296.st.2 KZ FBiH,

postoji kad vrijednost imovinske koristi pribavljene počinjenjem navedenih kaznenih djela prelazi 15.000,00 (petnaest tisuća konvertibilnih maraka).


3. Zakonsko obilježje «znatna imovinska šteta» kod:
- kaznenog djela: Nesavjesno poslovanje u privredi iz čl. 242. st. 1.KZ FBiH,

postoji kad vrijednost prouzročene imovinske štete prelazi 15.000,00 (petnaest tisuća konvertibilnih maraka).


4. Zakonsko obilježje «znatna šteta» kod:
- kaznenog djela: Nepostupanje po propisima za suzbijanje bolesti životinja i bilja iz čl. 310. st. 3. KZ FBiH,
- kaznenog djela: Oštećenje, uništenje i nedopušteni izvoz spomenika kulture i zaštićenih objekata prirode iz čl. 321. st. 2. KZ FBiH,
- kaznenog djela: nedopušteno vršenje istraživačkih radova i prisvajanje spomenika kulture iz čl. 322. st. 2. KZ FBiH,

postoji kad vrijednost prouzročene imovinske štete prelazi 15.000,00 (petnaest tisuća konverbitilnih maraka).


5. Zakonsko obilježje «stvar velike vrijednosti» kod:
- kaznenog djela: Teška krađa iz čl. 287. st. 2a. KZ FBiH,
- kaznenog djela: Zagađivanje stočne hrane ili vode za napajanje stoke iz čl. 312. st. 2. KZ FBiH,

postoji kad vrijednost ukradene stvari, ili imovinske štete prelazi 15.000,00 (petnaest tisuća konvertibilnih maraka).


6. Zakonsko obilježje "imovina većeg obima" kod:
- kaznenog djela: Izazivanje opće opasnosti iz čl. 323. st. 1. i 2. KZ FBiH,
- kaznenog djela: Oštećenje zaštitnih naprava na radu iz čl. 325. st. 1. i 2. KZ FBiH,
- kaznenog djela: Nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova iz čl. 326. st. 1. KZ FBiH,
- kaznenog djela: Neotklanjanje opasnosti iz čl. 331. st. 1. i 2. KZ FBiH,
- kaznenog djela: Ugrožavanje javnog prometa opasnom radnjom iz čl. 334. st. 1. KZ FBiH,
- kaznenog djela: Nesavjesan nadzor nad javnim prometom iz čl. 335. st. 1. i 2. KZ FBiH,

postoji kad vrijednost imovine prelazi 30.000,00 (trideset tisuća konvertibilnih maraka).
7. Zakonsko obilježje «imovina velike vrijednosti» kod:
- kaznenog djela: Neizvršenje i odbijanje izvršenja naređenja iz čl. 399. st. 1.KZ FBiH,
- kaznenog djela: Povreda stražarske, patrolne ili druge slične službe iz čl. 405. st. 1. KZ FBiH,
- kaznenog djela: Podnošenje neistinitog raporta i izvješća iz čl. 406. KZ FBiH,
- kazenog djela: Nepoduzimanje mjera za zaštitu vojne jedinice iz čl. 407. st. 1. KZ FBiH, («imovina velike vrijednosti»),
- kaznenog djela: Neosiguranje pri vojnim vježbama iz čl. 408. st. 1. KZ FBiH,

postoji kad vrijednost ugrožene imovine prelazi 60.000 (šesdeset tisuća konvertibilnih maraka).


8. Zakonsko obilježje: "imovinska korist velike vrijednosti" kod:
- kaznenog djela: Pranje novca iz čl. 272. st. 2. KZ FBiH,

postoji kad ta imovinska korist prelazi 50.000 (pedeset tisuća konvertibilnih maraka).


9. Zakonsko obilježje «imovina većih razmjera» bilo kao štete ili ugrožavanja takve imovine, kod:

- kaznenog djela: Ugrožavanje javnog prometa iz čl. 332. st. 1. i 2. KZ FBiH,

postoji kad vrijednost ugrožene imovine prelazi 50.000,00 (pedeset tisuća konvertibilnih maraka).


10. Zakonsko obilježje «imovinska šteta velikih razmjera», kod:
- kaznenog djela: Onečišćavanje okoliša iz čl. 303. st. 4. i 6. KZ FBiH,
- kaznenog djela: Teška djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz čl. 328. st. 1. i 3. KZ FBiH,
- kaznenog djela, Teška djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 336. st. 1. i 3. KZ FBiH,
- kaznenog djela: Povreda stražarske patrolne ili druge slične službe iz čl. 405. st. 3. KZ FBiH,
- kaznenog djela: Nepoduzimanje mjera za zaštitu vojne jedinice iz čl. 407. st. 2. KZ FBiH,
- kaznenog djela: Neosiguranje pri vojnim vježbama iz čl. 408. st. 2. KZ FBiH,
- kaznenog djela: Izazivanje šumskog požara iz čl. 317. st. 1. KZ FBiH,

postoji kad šteta, ili ugrožavanje imovine prelazi 100.000,00 (sto tisuća konvertibilnih maraka).

Neodređene vrijednosti kao zakonska obilježja nekih krivičnih djela u Krivičnom zakonu Republike Srpske

mailprint fav manja slovaveća slova

02.09.2010.

1. "Veći iznos" kao zakonsko obilježje krivičnog djela

- lažna poreska isprava iz čl. 288. stav 2. Krivičnog zakona RS

postoji ako iznos prelazi 10.000,00 (desethiljada) KM.


2. „Veća vrijednost“ kao zakonsko obilježje krivičnog djela

- nedozvoljena trgovina iz člana 281. stav 1. Krivičnog zakona RS

postoji ako vrijednost prelazi iznos od 10.000,00 (desethiljada) KM.


3. „Veća šteta“ kao zakonsko obilježje krivičnog djela:

- oduzimanje motornog vozila iz člana 237. stav 2. Krivičnog zakona RS

postoji ako šteta prelazi iznos od 10.000,00 (desethiljada) KM.


4. „Veća imovinska šteta“ kao zakonsko obilježje krivičnih djela:

- neovlašteno primanje poklona ili darova iz člana 267. stav 1. Krivičnog zakona RS
- nesavjestan rad u službi iz člana 354. stav 1. Krivičnog zakona RS

postoji ako imovinska šteta prelazi iznos od 10.000,00 (desethiljada) KM.


5. „Znatna imovinska korist“ kao zakonsko obilježje krivičnih djela:

- stvaranje monopolističkog položaja na tržištu iz člana 257. Krivičnog zakona RS
- zloupotreba ovlaštenja u privredi iz člana 263. stav 2. Krivičnog zakona RS

postoji ako vrijednost imovinske koristi prelazi iznos od 15.000,00 (petnaesthiljada) KM.


6. „Znatna šteta“ kao zakonsko obilježje krivičnih djela:

- sabotaža iz člana 303. Krivičnog zakona RS
- zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja iz člana 347. stav 2. Krivičnog zakona RS

postoji ako šteta prelazi iznos od 15.000,00 (petnaesthiljada) KM.


7. „Znatna imovinska šteta“ kao zakonsko obilježje krivičnih djela:

- neovlašteno ulaženje u zaštićenu kompjutersku bazu podataka iz člana 238. stav 2. Krivičnog zakona RS
- stvaranje monopolističkog položaja iz člana 257. Krivičnog zakona RS
- nesavjesno privredno poslovanje iz člana 264. stav 1. Krivičnog zakona RS

postoji ako imovinska šteta prelazi iznos od 15.000,00 (petnaesthiljada) KM.


8. „Znatna materijalna šteta“ kao zakonsko obilježje krivičnog djela:

- terorizam iz člana 299. stav 4. tačka 4. Krivičnog zakona RS

postoji ako šteta prelazi iznos od 15.000,00 (petnaesthiljada) KM.


9. „Imovina većeg obima“ kao zakonsko obilježje krivičnih djela:

- izazivanje opšte opasnosti iz člana 402. stav 1. i 2. Krivičnog zakona RS
- stvaranje opasnosti iz člana 403. stav 1. Krivičnog zakona RS
- neotklanjanje opasnosti iz člana 408. stav 1. i 2. Krivičnog zakona RS
- ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 1. Krivičnog zakona RS
- ugrožavanje javnog saobraćaja opasnom radnjom iz člana 412. stav 1. Krivičnog zakona RS
- nesavjesno vršenje nadzora nad javnim saobraćajem iz člana 413. stav 1. i 2. Krivičnog zakona RS

postoji ako vrijednost imovine prelazi iznos od 30.000,00 (tridesethiljada) KM.


10. „Velika šteta“ kao zakonsko obilježje krivičnih djela:

- prisvajanje, uništenje ili oštećenje spomenika kulture, zaštićenih objekata prirode ili drugih predmeta koji su od posebnog kulturnog ili istorijskog značaja iz člana 253. stav 4. Krivičnog zakona RS
- zaključenje štetnog ugovora iz člana 266. stav 2. Krivičnog zakona RS

postoji ako šteta prelazi iznos od 50.000,00 (pedesethiljada) KM, a kao zakonsko obilježje krivičnog djela

- terorizam iz člana 299. stav 4. tačka 4. Krivičnog zakona RS

postoji ako šteta prelazi iznos od 10.000,00 (desethiljada) KM.


11. „Velika vrijednost“ kao zakonsko obilježje krivičnih djela:

- pranje novca iz člana 280. stav 3. Krivičnog zakona RS
- nepreduzimanje mjera za obezbjeđenje vojne jedinice iz člana 324. stav 1. Krivičnog zakona RS
- neobezbjeđenje pri vojnim vježbama iz člana 325. stav 1. Krivičnog zakona RS

postoji ako vrijednost prelazi iznos od 50.000,00 (pedesethiljada) KM.


12. „Velika imovinska šteta“ kao zakonsko obilježje krivičnog djela:

- organizovanje nedozvoljenih igara na sreću iz člana 241. stav 3. Krivičnog zakona RS

postoji ako šteta prelazi iznos od 50.000,00 (pedesethiljada) KM.


13. „Velika imovinska korist“ kao zakonsko obilježje krivičnog djela:

- neovlašteno ulaženje u zaštićenu kompjutersku bazu podataka iz člana 238. stav 2. Krivičnog zakona RS

postoji ako vrijednost imovinske koristi prelazi iznos od 50.000,00 (pedesethiljada) KM.


14. „Imovina većih razmjera“ kao zakonsko obilježje krivičnog djela:

- oštećenje zaštitnih uređaja na radu iz člana 404. stav 1. i 2. Krivičnog zakona RS

postoji ako vrijednost imovine prelazi iznos od 60.000,00 (šezdesethiljada) KM.


15. „Šteta velikih razmjera“ kao zakonsko obilježje krivičnih djela:

- paljevina iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona RS
- zloupotreba ovlaštenja u privredi iz člana 263. stav 2. Krivičnog zakona RS
- izazivanje požara iz člana 432. stav 1. Krivičnog zakona RS

postoji ako šteta prelazi iznos od 100.000,00 (stotinuhiljada) KM.


16. „Imovinska šteta velikih razmjera“ kao zakonsko obilježje krivičnih djela:

- povreda posebne vojne službe iz člana 322. stav. 3. Krivičnog zakona RS
- nepreduzimanje mjera za obezbjeđenje jedinice iz člana 324. stav 2. Krivičnog zakona RS
- neobezbjeđenje pri vojnim vježbama iz člana 325. stav 2. Krivičnog zakona RS
- nepropisno staranje o povjerenom oružju iz člana 326. stav 3. Krivičnog zakona RS
- izazivanje opšte opasnosti iz člana 402. stav 5. Krivičnog zakona RS
- oštećenje zaštitnih uređaja na radu iz člana 404. stav 4. Krivičnog zakona RS
- ugrožavanje posebnih vidova saobraćaja iz člana 411. stav 3. Krivičnog zakona RS
- ugrožavanje javnog saobraćaja opasnom radnjom ili sredstvom iz člana 412. stav 3. Krivičnog zakona RS
- nesavjesno vršenje nadzora u javnom saobraćaju iz člana 413. stav 4. Krivičnog zakona RS

postoji ako šteta prelazi iznos od 100.000,00 (stotinuhiljada) KM.




Načelno pravno mišljenje usvojeno na sjednici krivičnog odjeljenja Vrhovnog suda Republike Srpske od 30.06.2004. godine na osnovu člana 26. u vezi sa članom 20. tačka 6 Zakona o sudovima i sudskoj službi

Primjena člana 43a. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine

mailprint fav manja slovaveća slova

31.05.2012.

Pravno shvatanje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine o primjeni člana 43a. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine



Za odlučivanje o zahtjevu osuđenog za zamjenu kazne zatvora do jedne godine novčanom kaznom, stvarno i mjesno nadležan je prvostepeni sud koji je donio pravomoćnu presudu kojom je izrečena kazna zatvora.
U okviru stvarno i mjesno nadležnog suda, funkcionalno nadležno za postupanje po tom zahtjevu je vanraspravno vijeće (član 23. stav 6. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine) odnosno sudija pojedinac ako je riječ o djelu za koje je nadležan sudija pojedinac.
Odluku o zahtjevu osuđenog sud donosi nakon održanog ročišta na kojem je strankama i branitelju bilo omogućeno kontradiktorno raspravljanje o zahtjevu odnosno okolnostima koje su od značaja za donošenje odluke o zahtjevu.
Ukoliko usvoji zahtjev osuđenog, sud će donijeti presudu kojom će kaznu zatvora do jedne godine izrečene pravomoćnom presudom zamijeniti novčanom kaznom, a, ukoliko nađe da je zahtjev neosnovan donijeće rješenje o njegovom odbijanju.
Pri zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom jedan dan kazne zatvora izjednačava se sa 100,00 (stotinu) KM novčane kazne a sa jednim dnevnim iznosom novčane kazne kada je utvrđeni dnevni iznos novčane kazne veći od 100,00 (stotinu) KM.
Pri odlučivanju o zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom sud će voditi računa o svim relevantnim okolnostima koje se odnose na ličnost osuđenog i učinjeno krivično djelo kao o svrsi kažnjavanja i svrsi izvršenja kazne zatvora.



Usvojeno na sjednici Krivičnog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH od 01.11.2011.



__________________________________



Članom 18. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, broj 42/10) iza člana 43. dodat je novi član 43a. koji se odnosi na zamjenu kazne zatvora.

U dosadašnjoj primjeni navedenog instituta određena pitanja su se pojavila kao sporna. Pri njihovom rješavanju sudovi su različito postupali što je dovelo do nejednakog položaja osuđenih osoba – podnositelja zahtjeva za zamjenu kazne zatvora do jedne godine novčanom kaznom u postupku odlučivanja o njihovom zahtjevu. Iz tih razloga donijeto je ovo Pravno shvatanje.

Pri zauzimanju navedenog Pravnog shvatanja, imalo se u vidu:

Pomenuta zakonska odredba propisuje mogućnost zamjene jedne vrste kazne drugom vrstom kazne (zamjenu kazne zatvora iz pravomoćne presude novčanom kaznom), a ne samo jedan poseban oblik ili način izvršenja kazne zatvora izrečene pravomoćnom presudom. Na takav zaključak upućuje i odredba člana 43c. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZ FBiH) - Kućni zatvor sa elektronskim nadzorom, koja je dodata u KZ FBiH članom 1. Zakona o dopunama KZ FBiH („Službene novine FBiH“, broj 42/11) i koja se odnosi na izvršenje kazne zatvora kao kućnog zatvora sa elektronskim nadzorom propisujući da osobe osuđene na kaznu zatvora do jedne godine tu kaznu mogu izdržavati i kao kućni zatvor sa elektronskim nadzorom. Navedena zakonska odredba, dakle, ne predviđa zamjenu izrečene kazne zatvora do jedne godine kućnim zatvorom sa elektronskim nadzorom, koji u KZ FBiH nije ni predviđen kao posebna vrsta kazne nego određuje samo takvu mogućnost izdržavanja odnosno izvršenja kazne zatvora do jedne godine.

S obzirom da odredba člana 43a. KZ FBiH predviđa izmjenu u pogledu odluke o kazni pravomoćne presude suda kojom je izrečena kazna zatvora u trajanju do jedne godine, odluku o zamjeni kazne zatvora do jedne godine novčanom kaznom može donijeti samo sud koji je izrekao pravomoćnu presudu.

Kako je odredbom člana 25. stav 6. ZKP FBiH propisana funkcionalna nadležnost vijeća sastavljenog od trojice sudija za donošenje odluka izvan glavnog pretresa, funkcionalno nadležno tijelo za odlučivanje povodom zahtjeva osuđenika za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom je vanraspravno vijeće iz člana 25. stav 6. ZKP FBiH, osim u slučajevima kada je pravomoćnu presudu donio sudija pojedinac, u kojem slučaju bi sudija pojedinac bio i funkcionalno nadležan za donošenje odluke o zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom.

Takođe, s obzirom da se prilikom zamjene kazne zatvora novčanom kaznom mijenja pravomoćna presuda u pogledu izrečene kazne, to se može učiniti samo presudom jer je Zakonom o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hrecegovine (ZKP FBiH) inače određeno da se kazne mogu izreći samo presudom. Osim toga, ZKP FBiH poznaje institut nepravog ponavljanja krivičnog postupka (član 340a.) koji podrazumijeva preinačenje pravomoćnih presuda u odluci o kazni bez ponavljanja krivičnog postupka, a koje se takođe vrši presudom.

Nadalje, budući da odredba člana 43a. KZ FBiH zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom predviđa samo kao mogućnost, te da predviđa različite načine zamjene kazne zatvora novčanom kaznom, presuda kojom se zamjenjuje kazna zatvora novčanom kaznom može se donijeti tek nakon što se povodom zahtjeva osuđenika održi sjednica vanraspravnog vijeća nadležnog suda ili ročište pred sudijom pojedincem nadležnog suda, kako bi se omogućilo tužitelju da se izjasni o zahtjevu osuđenika i osiguralo kontradiktorno raspravljanje o okolnostima koje su relevantne za odluku suda povodom zahtjeva osuđenika.

S obzirom da, za razliku od odredbe člana 47. stav 1. KZ FBiH, odredba člana 43a. stav 2. KZ FBiH ne propisuje supsidijarnost zamjene kazne zatvora novčanom kaznom u određenom iznosu pri čemu se dan izrečene kazne zatvora izjednačava sa 100,00 KM u odnosu na zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom u dnevnim iznosima, odluka o tome na koji način će se od ova dva moguća načina zamijeniti kazna zatvora novčanom kaznom leži isključivo na sudu koji je nadležan za donošenje odluke o zahtjevu osuđenika za zamjenu izrečene kazne zatvora novčanom kaznom.

Kako položaj osuđenika može biti različit u zavisnosti od toga za koji način zamjene kazne zatvora novčanom kaznom se sud odluči, pri donošenju te odluke sudovi bi se trebali držati određenih kriterija kojima bi se osigurala jednakost osuđenih osoba u ovom postupku, izbjegla arbitrarnost pri odlučivanju i neizvjesnost u pogledu sadržine te odluke ukoliko se zahtjev osuđenika usvoji.

Ukoliko bi se izrečena kazna zatvora zamjenjivala novčanom kaznom u određenom iznosu (pri čemu se jedan dan kazne zatvora izjednačava sa 100,00 KM novčane kazne) samo u slučajevima kada zamjena novčanom kaznom u dnevnim iznosima nije moguća, osobe koje ne ostvaruju plaću i nemaju drugih dohodaka (čija je visina osnov za određivanje visine dnevnog iznosa novčane kazne), zbog nemogućnosti da im se na zakonom propisani način odredi visina dnevnog iznosa novčane kazne i kojima bi se, usljed toga, zamjena izrečene kazne zatvora vršila tako što bi se jedan dan kazne zatvora izjednačavao sa 100,00 KM, bile bi dovedene u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na osuđenike koji ostvaruju neto plaće i druge dohotke (i kojima bi dnevni iznos novčane kazne, u pravilu, bio niži od 100,00 KM).

S obzirom na to, kako bi se osigurala jednakost građana pred zakonom a i omogućilo poštovanje odredbe člana 49. stav 3. KZ FBiH, kojom je propisano da će sud pri odmjeravanju novčane kazne uzeti u obzir imovno stanje učinitelja, pri zamjeni kazne zatvora novčanom kaznom u smislu člana 43a. KZ FBiH bi, u pravilu, trebalo jedan dan izrečene kazne zatvora izjednačiti sa 100,00 KM novčane kazne. Drugi predviđeni način zamjene kazne zatvora novčanom kaznom (pri kojem se jedan dan izrečene kazne zatvora izjednačava sa jednim dnevnim iznosom novčane kazne) trebalo bi primjenjivati samo u slučajavima u kojima bi, primjenom člana 47. stav 5. KZ FBiH, visina dnevnog iznosa novčane kazne prelazila iznos od 100,00 KM.

U prilog ovom shvatanju, ukazuje se da je odredbom člana 57. stav 3. KZ FBiH - Uračunavanje pritvora i ranije kazne propisano da se, u slučaju uračunavanja pritvora u kaznu zatvora odnosno novčanu kaznu, dan pritvora izjednačava sa jednim danom zatvora odnosno sa 100,00 KM.

Kako je zamjena kazne zatvora novčanom kaznom na zahtjev osuđenika zakonom predviđena samo kao mogućnost, pri ocjeni da li će uvažiti zahtjev osuđenika i izrečenu kaznu zatvora zamijeniti novčanom kaznom, nadležni sud je dužan voditi računa o svim okolnostima koje se odnose na učinjeno krivično djelo i ličnost osuđenika. Zamjena izrečene kazne zatvora do jedne godine novčanom kaznom bi imala opravdanja samo u slučajevima kada sud ocjenom navedenih okolnosti dođe do zaključka da se i novčanom kaznom može ostvariti svrha kažnjavanja i svrha izvršenja kazne zatvora.

Pravno shvatanje Apelacionog suda Brčko Distrikta od 25.05.2010 vazano za primjenu odredaba ZPP-a

mailprint fav manja slovaveća slova

28.02.2012.
Na osnovu člana člana 18. i člana 19. stav 1 Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine broj 57/08), građansko-privredno-upravno odjeljenje Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine dana 21.05.2010. godine usvojilo je pravna shvatanja koja se nalaze u prilogu (prateći dokument).

Primjena odredbe člana 33. stav 1. Zakona o sudovima Republike Srpske u vezi sa članom 433.b Zakona o parničnom postupku


16.10.2012.

Primjena odredbe člana 33. stav 1. Zakona o sudovima Republike Srpske (''Službeni glasnik'' RS br. 37/12) u vezi sa članom 433.b Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik'' RS br. 58/03 do 49/09)



„ZA POSTOJANJE STVARNE NADLEŽNOSTI OKRUŽNIH PRIVREDNIH SUDOVA POTREBNO JE DA SU ISPUNJENA KUMULATIVNO OBA USLOVA IZ ČLANA 33. STAV 1. TAČKA A) ZAKONA O SUDOVIMA REPUBLIKE SRPSKE :



- DA SE RADI O SPORU KOJI SE ODNOSI NA PRAVA I OBAVEZE PO OSNOVU PRAVNOG PROMETA ROBE, USLUGA, VRIJEDNOSNIH PAPIRA, VLASNIČKIH I DRUGIH STVARNIH PRAVA NA NEKRETNINAMA, KAO I NA PRAVA I OBAVEZE PROISTEKLE IZ VRIJEDNOSNIH PAPIRA,



- DA SU OBJE STRANKE U POSTUPKU PRAVNO ILI FIZIČKO LICE KOJE U SVOJSTVU SAMOSTALNOG PREDUZETNIKA ILI U DRUGOM SVOJSTVU OBAVLJA PRIVREDNU ILI DRUGU REGISTROVANU DJELATNOST U VIDU OSNOVNOG ILI DOPUNSKOG ZANIMANJA“.





Zaključak Građansko-upravnog odjeljenja Vrhovnog suda Republike Srpske od 01.10.2012. godine

Primjena odredaba člana 277. u vezi sa članom 186. Zakona o obligacionim odnosima (''Službeni list'' SFRJ br. 27/78 do 57/89 i ''Službeni glasnik'' RS br. 17/93, 3/96 i 39/03)

16.10.2012.

„ZATEZNE KAMATE NA NOVČANO POTRAŽIVANJE NAKNADE NENOVČANE MATERIJALNE ŠTETE TEKU OD TRENUTKA ŠTETE“.

Zaključak Građansko-upravnog odjeljenja Vrhovnog suda Republike Srpske od 01.10.2012. godine

Odluke donesene u upravnom postupku, a koje glase na određeno novčano potraživanje

17.12.2013.

Odluke donesene u upravnom postupku, a koje glase na određeno novčano potraživanje, sprovode se po pravilima izvršne procedure, ukoliko nije drugačije određeno (član 23. stav 1. tačka 2. u vezi sa članom 24. stav 2. Zakona o izvršnom postupku).

Saglasno navedenom rješenja kantonalnih službi za zapošljavanje o utvrđivanju prava na novčanu naknadu nezaposlenim demobilisanim braniocima za vrijeme nezaposlenosti predstavljaju izvršne isprave koje se izvršavaju u sudskom izvršnom postupku.

Izvršenje na revalorizovani glavni dug, odnosno glavni dug usklađen sa porastom visine prosječne plaće, može se sprovesti samo onda ukoliko je takav zahtjev (usklađivanje potraživanja) dosuđen u izvršnoj ispravi, pri čemu nije bitno da li je za odgovarajući vremenski period revalorizacija, odnosno usklađivanje bila propisana zakonom ili ne.

Ovo stoga, jer izvršni sud nema tzv. kognicijska ovlaštenja i ne može preuzimati ovlaštenja parničnog suda ili upravnog organa da odlučuje o postojanju i visini određenog prava, o kome nije odlučeno izvršnom ispravom, pa se tako ne može upuštati ni u rješavanje pravnog pitanja da li demobilisanom braniocu pripada pravo na usklađivanje novčanog iznosa, utvrđenog u izvršnoj ispravi, sa porastom prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Načelni stav zauzet na proširenoj općoj sjednici Vrhovnog suda F BiH održanoj 30.7.2013. godine


Napomena: stav je objavljen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda F BiH, broj: 1-2/2013

Parnični postupak – preciziranje tužbenog zahtjeva

06.08.2010.

Prvostepena odluka o prestanku radnog odnosa čini pravno jedinstvo sa drugostepenom odlukom poslodavca, donesenog povodom pravnog lijeka protiv prvostepene odluke.

Zbog toga se neće smatrati preinačenjem tužbe, nego preciziranjem tužbenog zahtjeva, ako drugostepena odluka poslodavca nije pobijana u postupku pred prvostepenim nego samo pred drugostepenim sudom.

Zaključak građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Republike Srpske od 29.12.2008.

Obligaciono pravo - Prouzrokovanje štete - Građansko pravni imunitet

mailprint fav manja slovaveća slova

06.08.2010.

TUŽBA RADI NAKNADE ŠTETE PROTIV SUDIJE ZBOG NEZAKONITOG ILI NEPRAVILNOG RADA IMA SE ODBACITI KAO NEDOPUŠTENA.

Obrazloženje:
U posljednje vrijeme uočena je učestala praksa podnošenja tužbi radi naknade štete protiv sudija zbog nezakonitog ili nepravilnog rada prilikom donošenja odluke.

Najčešće se radi o tužbama jednoobraznog sadržaja u kojima je kao štetna radnja označeno navodno nepravilno postupanje sudije prilikom donošenja rješenja o vraćanju tužbe na ispravku ili dopunu, nakon čega tužitelj proširuje tužbu na postupajućeg sudiju i predsjednika nadležnog suda, stavljajući istovremeno i prijedlog za delegaciju. U slučaju usvajanja prijedloga za delegaciju drugog stvarno nadležnog suda tužitelj, zbog navodnog nepravilnog postupanja sudije delegiranog suda, proširuje tužbu i na postupajućeg sudiju delegiranog suda ili sve sudije tog suda.

Važeći Zakon o parničnom postupku, kao i prethodni, ne sadrži pravilo o odbacivanju tužbe zbog nedostatka utuživosti kao procesne pretpostavke za podnošenje tužbe. Stoga je dosadašnja sudska praksa prihvatala meritorno odlučivanje u sporovima pokrenutim protiv sudija radi naknade štete zbog nezakonitog ili nepravilnog rada i takve tužbene zahtjeve odbijala zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženih.

Zbog novih tendencija u evropskom pravu, koje se ogledaju, između ostalog, i u pojačanoj težnji za zaštitom sudija u obavljanju njihove funkcije, uz istovremeno pooštravanje njihove disciplinske odgovornosti, jasno izraženog ustavnog principa o građanskopravnom imunitetu sudija te shvatanja doktrine o utuživosti, kao procesnoj pretpostavci za podnošenje tužbe, nameće se potreba zauzimanja pravnog shvatanja o odbacivanju tužbe radi naknade štete protiv sudije zbog nezakonitog ili nepravilnog rada.

Kantonalnim Zakonima o sudovima propisano je da kanton odgovara za štetu koju u vršenju službe nanese sudija građaninu ili pravnoj osobi svojim nepravilnim ili nezakonitim radom, a da kanton može od sudije zahtijevati naknadu isplaćene svote samo kada je sudija štetu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

Ustav Federacije Bosne i Hercegovine (član IV c, 5. stav 2.) određuje da sudije sudova Federacije neće biti krivično gonjeni niti odgovorni u građanskom postupku za bilo koju radnju učinjenu u vršenju svoje funkcije, izražavajući na taj način princip imuniteta sudija.

Evropski zakon o sudijama iz 1998. godine u članu 5. tačka 1. sadrži pravilo o građanskopravnom imunitetu sudije i nemogućnosti njegove deliktne odgovornosti zbog greške u suđenju, uz mogućnost regresa države od sudije u tačno određenim slučajevima.

Osnovna načela o nezavisnosti sudstva, usvojena u Milanu od 26.08. do 08.09.1985. godine, u odjeljku o imunitetu (tačka 15.), navode da sudije moraju uživati lični imunitet od građanske odgovornosti u parnicama za naknadu štete uslijed neprimjerenih postupaka ili grešaka u vršenju svoje sudijske funkcije, ne dirajući time u pravila o disciplinskoj odgovornosti ili naknadi štete od države, u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom.

Preporuka (P.94) broj 12 Komiteta ministara Savjeta Evrope državama članicama o nezavisnosti, efikasnosti i ulozi sudija, u odjeljku koji se bavi opštim načelima nezavisnosti sudija, određuje da u postupku suđenja sudije treba da budu nezavisne i sposobne da djeluju bez ograničenja, neprimjerenih uticaja, podstrekavanja, pritisaka, prijetnji ili miješanja, neposredno ili posredno sa bilo koje strane i iz bilo kog razloga.

U pogledu pitanja kako sud treba da postupi povodom zahtjeva za zaštitu prava kojeg zakon isključuje kao u predmetnom slučaju, ranija jugoslavenska teorija je većinskim dijelom izrazila mišljenje da je utuživost procesna pretpostavka i da bi u slučaju njenog nedostatka tužbu trebalo odbaciti (tako: dr Borivoje Poznić – „Građansko-procesno pravo“, 1982. godina, strana 41; Borivoje Poznić – Vesna Rakić Vodinelić – „Građansko-procesno pravo“, 1999. godina, strana 39; Juhart – „Građansko-procesno pravo“, Ljubljana, strana 258.).

U njemačkoj pravnoj teoriji takođe prevladava stav da je utuživost procesna pretpostavka, pa da bi stoga tužbu trebalo odbaciti u slučaju u kojem zakon izričito ili prećutno isključuje mogućnost da potraživanje bude u njoj istaknuto (vidjeti: dr Mihajlo Dika i mr Jozo Čizmić – Komentar Zakona o parničnom postupku F BiH, Sarajevo 2000. godina, strana 302.). U istom Komentaru (strana 303.) izneseno je mišljenje da je, ukoliko se prihvati stav judikature da je utuživost stvar samog subjektivnog prava i da u slučaju njenog nedostatka valja odlučiti presudom, moguće razlikovati slučaj u kome već iz navoda tužbe proizilazi da se kondemnacija traži s obzirom na potraživanje koje nije utuživo, od slučaja u kome se tek na osnovu raspravljanja to može utvrditi, pa da bi u tom slučaju tužbu trebalo eventualno odbaciti zbog nedostatka pravozaštitne potrebe (čak i da je istina ono što tužitelj tvrdi, od vođenja pokrenute parnice on ne može očekivati traženi rezultat, pa bi tužba bila nedopuštena zato što je prima facie neosnovana).

Iz svega izloženog za ovaj sud nesumnjivo proizilazi zaključak da pravo na naknadu štete protiv sudije zbog nezakonitog ili nepravilnog rada nije podobno za sudsku zaštitu i da je posljedica nepostojanja utuživosti odbacivanje tužbe.

Pri tome je ovaj sud imao u vidu i pravni stav Evropskog suda za ljudska prava, prema kome davanje sudijama imuniteta od građanske odgovornosti nije u suprotnosti sa članom 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima ukoliko postoje druga pravna sredstva koje pojedinac može iskoristiti u slučaju da traži naknadu štete koju je pretrpio kao posljedicu radnje sudije ( „Ernst i ostali protiv Belgije – 2003.“, navedeno prema Donna Gomien – „Kratki vodič kroz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima“, 3. izdanje, strana 60.).

Imunitet, koji u procesnom smislu znači odsustvo ili prekid započetog postupka, predstavlja povlasticu odnosno pravo određenog subjekta da bude izuzet od primjene pojedinih propisa koji se na druga lica redovno primjenjuje.

Imajući u vidu navedeni sadržaj imuniteta, iz koga proizilazi nepostojanje odgovornosti tuženog sudije za grešku u obavljanju funkcije, te kako je u parnicama pokrenutim protiv sudija po osnovu naknade štete zbog nezakonitog ili nepravilnog rada ishod spora unaprijed poznat, nema opravdanja za dopuštanje vođenja parničnog postupka. Vođenje parnice u ovom slučaju značilo bi društveno neopravdano trošenje vremena i sredstava te slabljenje autoriteta suda i sudija, ali i besciljno vršenje prava kod jasno definisane zaštite stranke putem zahtjeva za naknadu štete od Federacije ili Kantona, tako da podnošenje tužbe za naknadu štete protiv sudije na određen način predstavlja i povredu načela savjesnog korištenja prava (član 9. ZPP).

Osnov za donošenje rješenja o odbacivanju tužbe treba biti analogna primjena odredbe člana 67. stav 1. tačka 7. ili direktna primjena Ustava Federacije BiH i citiranih međunarodnih standarda.


Zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH od 26.10.2009. godine

Radno pravo - Plaće nisu povremena potraživanja - Povremena potraživanja - član 372. stav 1. i Kamata na kamatu - član 279. stav 3. ZOO

06.08.2010.

Plaće i druga novčana potraživanja iz radnog odnosa ne predstavljaju povremena potraživanja iz člana 372. Stav 1. ZOO, pa zatezna kamata na navedena novčana potraživanja teče počev od dospjelosti svakog pojedinog iznosa, a ne počev od dana podnošenja tužbe.

Zaključak građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH od 17.09.2009. godine
kojim se mijenja pravni stav ovog suda objavljen u Biltenu sudske prakse
Vrhovnog suda FBiH, broj: 1/2006, sentenca broj 24

Vanparnični postupak - Dopuštenost revizije

29.10.2010.

Član 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku FBiH

Član 26. Zakona o vanparničnom postupku FBiH

Protiv pravomoćnih rješenja drugostepenog suda, donesenih u vanparničnim postupcima u kojima je odlučivano o stambenim stvarima te o određivanju naknade za eksproprisanu nepokretnost, revizija je uvijek dozvoljena neovisno o tome da li je ispunjena pretpostavka za dopuštenost revizije iz člana 237. Stav 2. Zakona o parničnom postupku.

Zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH od 17.09.2009. godine.

Revizija protiv odluke o troškovima postupka

29.10.2010.

Član 237. stav 2. i 3. Zakona o parničnom postupku FBiH

Revizija protiv odluke o troškovima postupka dopuštena je pod uslovima iz člana 237. Stav 2. ZPP uz ispunjenje dva kumulativna uslova i to prvog, da bi revizija po navedenoj zakonskoj odredbi bila dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari, i drugog, da pobijani dio pravosnažne odluke o naknadi troškova postupka prelazi iznos od 10.000,00 km.

Revizija protiv odluke o zakonskoj zateznoj kamati dopuštena je pod uslovom iz člana 237. stav 3. ZPP.

Zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH od 17.09.2009. godine.