#26 Re: Pitanje za advokata
Posted: 12/05/2015 15:31
Pozdrav svima.
Imam pitanje (vjerovatno će do kraja posta biti i potpitanja) u vezi s podjelom imovine.
Naime nakon smrti vlasnika imovine, na ostavinskoj raspravi (1986. godine), sinovi (osobe A i B) se proglašavaju nasljednicima nekretnine koju čine kuća i dvorište, a udovica (osoba C) nasljednicom novca-ušteđevine pokojnika i njegove (vojne) penzije. Uz napomenu: “supruga ostavitelja zadržava doživotno pravo uživanja nekretnina ostavitelja sa 1/3 dijela, odnosno na tom dijelu sa 1/1 dijela”. Prigovora na rješenje nije bilo.
Nakon smrti majke, osobe C, sinovi nasljeđuju akcije jednog od fondova i ništa više.
Imovina se, inače, sastoji od dvorišta oko 600m² i kuće 8x10 m koja ima ukupno 3 sobe, kuhinju, kupatilo, predsoblje i ostavu. Dok je i ostavilac bio živ, u kući, dakle u prostorijama u prizemlju, živjeli su vlasnik i supruga, te 1 sin, osoba A, sa svojom suprugom i djecom. Drugi sin, osoba B, je sa svojom suprugom i troje djece živio na tavanu dimenzija 2,7x7 (ne radi se o uređenom i izgrađenom potkrovlju, nego bukvalno tavanu, na čije grede je pričvršćena iverica, zimi je -10, ljeti +50 stepeni, nije pregrađeno, sve je jedna prostorija). Ispod stepeništa za tavan je napravio minijaturno kupatilo, bez WC-a, jer je klozet za njih smješten u šupu u dvorištu (poljski wc). Na tavanu nema vode, izolacije, niti osnovnih uslova za život jedne porodice u modernom dobu.
Nakon ostavinske rasprave iza oca, osobi B, je onemogućavan ulazak u posjed bilo koje prostorije u prizemlju, te je on u želji da porodici obezbijedi barem jednu prostoriju koja se može nazvati sobom, “provalio” zid iz improvizovanog kupatila, iako je po ostavini vlasnik polovine kuće. Nije želio i drugu sobu, jer je mati još bila živa i živjela je u domaćinstvu sa drugim sinom, iako njegova djeca tokom svog djetinjstva nisu imali ni wc osim onog poljskog. Nakon smrti majke, i dalje mu se negira pravo na njegovu ½ kuće, govoreći mu da ima dovoljno, smatrajući da neuslovan tavan može biti jednak prostorijama u prizemlju. Osoba B nije insistirao na diobi, iako su porodični odnosi već uveliko narušeni. U međuvremenu, osoba A umire, nasljeđuje ga supruga (osoba A1), a djeca se sele u kuće koje su sebi napraville. Sad samo jedna osoba koristi 2 sobe, kuhinju, kupatilo, ostavu i predsoblje. Za svo to vrijeme Osoba B ostaje da živi u jednoj sobi, neuslovnom tavanu, improvizovanom kupatilu i s poljskim WC-om. Njegova dva odrasla sada žele da riješe svoje stambeno pitanje proširenjem ili dogradnjom objekta. Prvobitno data saglasnost za gradnju koju je osoba A1 dala osobi B i sinovima biva povučena iz niza razloga tipa “zaklonićete nam pogled, nećemo imati svjetlosti…” itd, mada ništa od toga ne odgovara realnom stanju. Apsolutno ne pristaje na to da se na kući napravi visoko prizemlje, ali prvobitno nije izrazila protivljenje da se uz kuću gradi objekat u kojem bi oni živjeli, tako da se u njenom stanovanju ništa ne bi promijenilo, oni su čak spremni i odustati od svog dijela kojeg imaju u prostorijama koje ona koristi. Na posljednjem sastanku u opštini, izjavila je da ipak ne pristaje i da ne važi više saglasnost koju je dala. Bilo kakav pokušaj dogovora je nemoguć, a da se ne daje bilo kakvo smisleno i realno objašnjenje, pa se da zaključiti da se radi o tipičnoj zavisti balkanskog tipa “sad ćete vi konačno imati kuću, koja će možda biti ljepša i svakako novija od moje”. Osoba B i sinovi su na rubu živaca i više ne znaju šta da rade, jer su “ispucali” sve fine načine kojima su mogli da postignu dogovor.
Oni sada razmišljaju da predu sudom pokrenu proces diobe i da traže zaista svoju polovinu, nebitno im je da li će biti horizontalna ili vertikalna, pa da onda uz svoj dio mogu da izgrade sebi dodatne prostorije i da konačno imaju pristojne uslove za život. Međutim, što se prava tiče, laici su, i ne znaju kakve su im šanse pred sudom da zaista dođu do svoje ½. Pravnik im je rekao da je tu “sve svačije u omjeru 1/2”. Znači li to da bi oni mogli koristiti i kuhinju i kupatilo koji već postoje u toj kući? Da li je kod naših sudova zaista realno da će presuditi u njihovu korist i da će oni dobiti još jednu prostoriju u prizemlju? Oni ne žele u taj posjed ući na nasilan način, na koji je njihov otac zaista ušao u tu jednu jedinu prostoju koju imaju. Ali koliko vremena će to trajati pred sudom i je li dug postupak? Ukoliko imovina i bude podijeljena, da li im za dogradnju i dalje treba saglasnot nje koja živi u drugom dijelu kuće? Da li im je za ovo potreban advokat ili da se sami upuste u ovo pred sudom?
Unaprijed zahvaljujem na odgovorima koje ću proslijediti originalnom pitaocu.
Imam pitanje (vjerovatno će do kraja posta biti i potpitanja) u vezi s podjelom imovine.
Naime nakon smrti vlasnika imovine, na ostavinskoj raspravi (1986. godine), sinovi (osobe A i B) se proglašavaju nasljednicima nekretnine koju čine kuća i dvorište, a udovica (osoba C) nasljednicom novca-ušteđevine pokojnika i njegove (vojne) penzije. Uz napomenu: “supruga ostavitelja zadržava doživotno pravo uživanja nekretnina ostavitelja sa 1/3 dijela, odnosno na tom dijelu sa 1/1 dijela”. Prigovora na rješenje nije bilo.
Nakon smrti majke, osobe C, sinovi nasljeđuju akcije jednog od fondova i ništa više.
Imovina se, inače, sastoji od dvorišta oko 600m² i kuće 8x10 m koja ima ukupno 3 sobe, kuhinju, kupatilo, predsoblje i ostavu. Dok je i ostavilac bio živ, u kući, dakle u prostorijama u prizemlju, živjeli su vlasnik i supruga, te 1 sin, osoba A, sa svojom suprugom i djecom. Drugi sin, osoba B, je sa svojom suprugom i troje djece živio na tavanu dimenzija 2,7x7 (ne radi se o uređenom i izgrađenom potkrovlju, nego bukvalno tavanu, na čije grede je pričvršćena iverica, zimi je -10, ljeti +50 stepeni, nije pregrađeno, sve je jedna prostorija). Ispod stepeništa za tavan je napravio minijaturno kupatilo, bez WC-a, jer je klozet za njih smješten u šupu u dvorištu (poljski wc). Na tavanu nema vode, izolacije, niti osnovnih uslova za život jedne porodice u modernom dobu.
Nakon ostavinske rasprave iza oca, osobi B, je onemogućavan ulazak u posjed bilo koje prostorije u prizemlju, te je on u želji da porodici obezbijedi barem jednu prostoriju koja se može nazvati sobom, “provalio” zid iz improvizovanog kupatila, iako je po ostavini vlasnik polovine kuće. Nije želio i drugu sobu, jer je mati još bila živa i živjela je u domaćinstvu sa drugim sinom, iako njegova djeca tokom svog djetinjstva nisu imali ni wc osim onog poljskog. Nakon smrti majke, i dalje mu se negira pravo na njegovu ½ kuće, govoreći mu da ima dovoljno, smatrajući da neuslovan tavan može biti jednak prostorijama u prizemlju. Osoba B nije insistirao na diobi, iako su porodični odnosi već uveliko narušeni. U međuvremenu, osoba A umire, nasljeđuje ga supruga (osoba A1), a djeca se sele u kuće koje su sebi napraville. Sad samo jedna osoba koristi 2 sobe, kuhinju, kupatilo, ostavu i predsoblje. Za svo to vrijeme Osoba B ostaje da živi u jednoj sobi, neuslovnom tavanu, improvizovanom kupatilu i s poljskim WC-om. Njegova dva odrasla sada žele da riješe svoje stambeno pitanje proširenjem ili dogradnjom objekta. Prvobitno data saglasnost za gradnju koju je osoba A1 dala osobi B i sinovima biva povučena iz niza razloga tipa “zaklonićete nam pogled, nećemo imati svjetlosti…” itd, mada ništa od toga ne odgovara realnom stanju. Apsolutno ne pristaje na to da se na kući napravi visoko prizemlje, ali prvobitno nije izrazila protivljenje da se uz kuću gradi objekat u kojem bi oni živjeli, tako da se u njenom stanovanju ništa ne bi promijenilo, oni su čak spremni i odustati od svog dijela kojeg imaju u prostorijama koje ona koristi. Na posljednjem sastanku u opštini, izjavila je da ipak ne pristaje i da ne važi više saglasnost koju je dala. Bilo kakav pokušaj dogovora je nemoguć, a da se ne daje bilo kakvo smisleno i realno objašnjenje, pa se da zaključiti da se radi o tipičnoj zavisti balkanskog tipa “sad ćete vi konačno imati kuću, koja će možda biti ljepša i svakako novija od moje”. Osoba B i sinovi su na rubu živaca i više ne znaju šta da rade, jer su “ispucali” sve fine načine kojima su mogli da postignu dogovor.
Oni sada razmišljaju da predu sudom pokrenu proces diobe i da traže zaista svoju polovinu, nebitno im je da li će biti horizontalna ili vertikalna, pa da onda uz svoj dio mogu da izgrade sebi dodatne prostorije i da konačno imaju pristojne uslove za život. Međutim, što se prava tiče, laici su, i ne znaju kakve su im šanse pred sudom da zaista dođu do svoje ½. Pravnik im je rekao da je tu “sve svačije u omjeru 1/2”. Znači li to da bi oni mogli koristiti i kuhinju i kupatilo koji već postoje u toj kući? Da li je kod naših sudova zaista realno da će presuditi u njihovu korist i da će oni dobiti još jednu prostoriju u prizemlju? Oni ne žele u taj posjed ući na nasilan način, na koji je njihov otac zaista ušao u tu jednu jedinu prostoju koju imaju. Ali koliko vremena će to trajati pred sudom i je li dug postupak? Ukoliko imovina i bude podijeljena, da li im za dogradnju i dalje treba saglasnot nje koja živi u drugom dijelu kuće? Da li im je za ovo potreban advokat ili da se sami upuste u ovo pred sudom?
Unaprijed zahvaljujem na odgovorima koje ću proslijediti originalnom pitaocu.
Nema na cemu..drago mi je ako sam olaksala odluku , da pokrenu postupak.
Jel lose iskustvo
Vrlo lose. Sta mozes kad nisi u Bosni.