Micaha wrote:Danguba wrote:Pomirenje je proces koji relativno dugo traje. I sve ovo sto je opisano je uspjeh u tom pravcu. Sjecam se 1996.god kada je samo jedna porodica(Bosnjaka) bila u Vitezu.
Znaci sve ide svojim tokom samo treba vremena.
Tako je. I potrebno je isticati ovakve pozitivne primjere
Nesretni sukob između Bošnjaka i Hrvata 1993. ( kažem sukob a ne "rat" jer sukoba između pripadnika ova dva nar0da nije bilo u Sarajevu, Tuzli, Tešnju - Usori, Bihaću, Gradačcu, Orašju, Živinicama) nisu skoro ništa napram onoga što se recimo dešavalo između između Franacuza i Nijemaca tomom vijekova, parktično jošmod vremena kada je umro Karlo Veliki i raspala sa Franačka država koja se sastojala od teritorija današnje Francuske, Njemačke i Italije.
Znači više od diljadu godina neprijateljstva, međusobnih klanja, genocida, uništavanja, teritorija Alazasa i Loraine , za koje su i jedni i drugi tvrdili ad je njihova, tri puta Njemački upad do Pariza ( 1870, 1914. i 1940). Francuski komplesk zbog sanage njemačkog oružja i nezadovoljstvo Nijemaca da ono što dobiju u ratu, gube u miru...
Onda su ljudi odlučili pružiti jedni drugima ruku, rekli dosta krvi i rušenja hajdemo da zajedno radimo...
Njemačko - francuski savez je u suštini osnova današnje Evrope ...
No u u toj Evropi nije sve medi mlijeko. Italijani Austrijancima nikada nisu oprostili poraze koje su ima ovi ( uz pomoć bošnjačkog topovskog mesa nanijeli . Austrijanci nikada nisu prežalili Južni Tirol koji su im preoteli Talijani.
Ni odnosi izmđu Poljske i Njemačke nisu idealni. Poljska je nakon WWII Nijemcima fakturisala zla koja su napravili te im uzela veliki dio Pruske ( prostor istočno od Berlina, današnji Brandenburg). Nijemci znaju šta su Poljacim auradili i i priznaju to, ali gubitak Pruske ( nekadašnjeg srca Njemačke nisu prežalili. da ranije još nisu zacijelile govori i događaja od proje neke tri četiri godine. Naime, neko je došao na ideju da se tramvajskom linijom povežu grad Franfurt na Odri i poljski grada Slubice sa druge strane rijeke Odre. Obje zajednice odbile taj projekat.
Dakle, potrebno je vrijeme . Mnogo vremena da se stvari normaliziraju.
Neko je pitao šta tačno znači normalizacija odnosa. To bi otprilike bilo da kada jedan Senad, jedan Nedžad, jedan Faruk u drušvu jedne Adise i jedne Amele uđu u kafić u Žepču ili Kiseljaku, naruče piće i počnu se dozivati imenima, a kafana zašuti u uperi oči u njih...
Ili kada kupim djetetu biciklo u Vitezu ( jer u Sarajevu duplo skuplje ) i šetam dijete parkom, onda naiđu komšije koje imaju malo dijete, "dive" se malom bajku i čude se kako nisam mogao naći "kod nas" nego sam morao ići "čak kod ustaša u Vitez."