Nisam ga jos pogledala, nigdje da ga nadjem u Svedskoj
ali sam bas sinoc procitala jednu detaljinju recenziju o filmu...
http://www.gay.hr/portal/opsirno-2389.php
a za likove slicne ovom Kukuruz_Barbe-q postavljam jedan intesresantan clanak...
Dani: Razlozi zbog kojih bi većina trebala prihvatiti manjinu
Vijesti - 13.10.2004.
"Božija stvorenja"
“Zasto bi vecina trebala prihvatiti manjinu”, upitala se televizijska voditeljica u raspravi o homoseksualcima. Kasnije je to njezino pitanje citirano po novinama, kao “biser” ili kao vrhunaravna glupost kojoj ne treba odgovora ni komentara. Medutim, kako nema glupih pitanja, a ovo je jedno od onih koje je i globalno i lokalno silno aktualno, bilo bi zanimljivo na njega i odgovoriti. Naravno, ostavljajuci po strani argumente koji se ticu nacelne ljudskosti, jer oni odgovore na ovako postavljena pitanja cine samorazumljivima. Valja zaboraviti i na vjerske razloge, jer je u svakoj monoteistickoj religiji upisano prihvacanje slabijih, nemocnijih, nezasticenih, dakle – manjinskih, Bozijih stvorenja. Pitanje Arduane Pribinja-Kuric nije, medutim, ni besprizorno, a ni demodirano u svijetu kojim vlada George W. Bush. To odgovor cini jos potrebnijim.
Vecina treba prihvatiti manjinu iz prakticnoga i sasvim egoisticnoga razloga – da bi i sama bila prihvacena kao manjina u nekoj drugoj situaciji. Na konkretnom primjeru homoseksualaca u Bosni to znaci sljedece: ako bosanski ili bosnjacki heteroseksualci ne prihvacaju to da homoseksualci imaju prava na osobno dostojanstvo i integraciju u zajednici, tada je sasvim logicno i ocekivano da homoseksualci izvan Bosne, kao i svi oni koji drze da pederi zavreduju jednaka prava kao i drugi ljudi, ne prihvate Bosance ili Bosnjake kao dio svoje zajednice. Ta zajednica moze biti Europa, a moze se dozivjeti i bitno sire od Europe i obuhvacati sve zemlje u kojima se homoseksualci ne kaznjavaju smrcu ili im se ne odsijecaju usi. Eto, recimo, gradonacelnik Pariza je deklarirani homoseksualac. Kao sto je homoseksualaca bilo i medu novinarima i politicarima, prijateljima Bosne i Sarajeva, koji su tokom rata reskirali i vlastite zivote da bi se cula istina o Milosevicevoj agresiji i stradanju bosanskih muslimana. Jest, oni su djelovali s pozicija ljudskosti, a ne s pozicija vlastitih seksualnih opredjeljenja, ali i ta su opredjeljenja dio njihovih osoba. Hocemo li ih postovati, ili cemo im sjeci usi? Postovanje razlicitosti je i sasvim prakticna nuznost. Nitko na svijetu, pa ni heteroseksualci, ni Sjedinjene Americke Drzave, ni Bush, nije toliko mocan da bi bez te nuznosti na kraju pobijedio.
Ali vecina treba prihvatiti manjinu i zbog jos necega: drukciji stav je samorazoran i samoubilacki, jer je identitet manjine vazda upisan u identitet vecine. Unistavajuci njemacke Jevreje Hitler nije unistavao samo njih, nego i kulturu koju su oni stvorili. A ta je kultura u velikoj mjeri bila upravo njemacka. U bosanskom slucaju ili u slucaju bosanskih homoseksualaca moglo bi se to postaviti ovako: tko moze staviti ruku u vatru da su zrtve posljednjega rata bili sve sami heteroseksualci? Ili jos drasticnije: zar bi se netko usudio reci da u obrani ove zemlje nije sudjelovao nijedan peder, nijedna lezbijka?
Zar su na masovnim grobnicama ispisana samo imena ljudi koji su ljubili suprotni spol?
Ili ce, ipak, biti da su i pripadnici jedne manjine stradali skupa s vecinom i da su tom sudbinom njezin integralni dio? Stoga i nema nista neobicno niti ekscentricno u ideji Ahmeda Imamovica da se u svom, jos uvijek nevidenom filmu bavi i ratnom pricom dvojice homoseksualaca. Zalosno bi bilo da se Imamovic uplasio svoje ideje, ili da je shvatio kako mu je pametnije odustati. I to zalosnije po Bosnu nego po njega.
U konkretnom slucaju prakticni razlozi zbog kojih bi vecina trebala prihvatiti manjinu ne mogu se odrediti kao dio ljevicarskog svjetonazora. Da su pitanja vecine i manjine bila pitanja ljevice i desnice, tada Bosna i Hercegovina ne bi postojala. Prvi put bi nestala s Mehmedom Osvajacem, drugi put s barunom Filipovicem, a treci put s Jugoslavijom. Vazda bi se to dogadalo jer osvajaci nisu bili ljevicari, niti su razmisljali o polozaju manjina i ljudskim pravima. Bosna je nastala i opstala u stalnom i krvavom pokoravanju volji svojih slavnih osvajaca, ali sve do posljednjeg rata nije izmijenila vlastitu prirodu. Vazda u polozaju manjine, skupa s vlastitim manjinama. Za razliku od drugih, homoseksualci su, naravno, bila skrivena i sramna manjina. Tako je bilo u cijelom krscanskom svijetu. Medutim, u srcu Otomanske imperije, koja je najduze vladala nasim krajevima i s kojom smo se jednim dijelom mentalno srodili, stvari su malo drukcije stajale. Zazor prema muskoj istospolnoj ljubavi niti je bio dubok kao u krscana, niti je bitno odredivao vladajuci moral i svjetonazor carevine. Turska je, sta god itko o tome danas mislio, u to vrijeme bila bliza antickom homoerotskom idealu nego zapadnom strahu od pedera. Muska i djecacka ljubav je, naravno, bila povlasticom visokih drustvenih slojeva. Zadatak raje bio je, kao i svugdje, da se mnozi i rodi kao sto se mnoze i rode zivotinje i biljke.
Pa, eto, i taj dio tradicije ide u prilog prihvacanju seksualne manjine od strane seksualne vecine. Ili barem negiranju ideje o tradiciji kao razlogu za nesto suprotno. Naravno, osim ako se ne pozivamo na zapadnu krscansku tradiciju, a cini mi se da o tome, barem kada je rijec o nedovrsenom filmu Ahmeda Imamovica, ovaj put nema govora. Arduana Pribinja-Kuric zasluzuje odgovor na pitanje zasto bi vecina prihvatila manjinu. Zasluzuje ga svatko tko zaista ne zna odgovor. Oni koji znaju a svejedno pitaju, zavreduju psovku ili prezir. Ako ni zbog cega drugog, a ono radi manjinaca, ukljucujuci i one seksualne, koji su Bosni ucinili neko dobro.
Na kraju: nijedan film nisam cekao s ovakvom strepnjom i nadom. Da je moj vlastiti, ne bih toliko zelio da bude dobar.
Miljenko Jergović
Dani br.382, 8.10.2004.
