#26
Posted: 28/01/2005 00:33
Sta fali reporteru?
http://www.novireporter.com
Evo jedan clanak iz njega.
Boris Divjak ga pisao.
Kolumna
Kantoni naši svagdašnji...
Glavni nalazi počinju sa prostom konstatacijom da kanton ili županija u državotvornosti malo zaostaje za entitetima, oko kojih se i stvorila najveća galama u zadnje vrijeme. Svaki kanton ima predsjednika, ustav, vladu, parlament, policiju itd., a de facto i svoje oružane snage i sve ono što bi pravnici nazvali elementima državnosti. Insinuacije da BiH ima preko 280 ministarstava ne stoje: FBiH ih ima 110, a Republika Srpska 16 (te još osam na zajedničkom nivou; razlika do 280 je fikcija)
Piše: Boris Divjak, predsjednik Transparency International BiH
--------------------------------------------------------------------------------
Prethodna je godina bila obilježena pozivima za reviziju Dejtonskog sporazuma. Međutim, malo se ko prisjetio drugog ključnog sporazuma, koji je jednom dijelu države takođe donio mir i etablirao ništa manje kompromisno uređenje - Vašingtonskog, a tada je uspostavio muslimansko-hrvatsku Federaciju, odnosno današnju Federaciju BiH. Sigurno je da Dejtonski sporazum ne pruža niti efikasnu, niti kvalitetnu državnu administraciju, ali interesantno je poređenje nivoa vlasti koje oba sporazuma uspostavljaju, a koje je nedavno sproveo Transparency International BiH.
Glavni nalazi počinju prostom konstatacijom da kanton ili županija u državotvornosti malo zaostaje za entitetima, oko kojih se i stvorila najveća galama u posljednje vrijeme. Svaki kanton ima predsjednika, ustav, vladu, parlament, policiju itd., a de facto i svoje oružane snage i sve ono što bi pravnici nazvali elementima državnosti. Insinuacije da BiH ima preko 280 ministarstava ne stoje: FBiH ih ima 110, a Republika Srpska 16 (te još osam na zajedničkom nivou; razlika do 280 je fikcija). To će reći 16 skupih automobila, vozača, zamjenika i sekretarica, sa pratećim osobljem u RS i 110 identičnih izdataka koje će platiti stanovnici FBiH.
Još jedno podmetanje: nema BiH 13 policija. Ima jednu u RS, jednu u Brčkom i 11 njih u FBiH. U FBiH će i ove godine građani prehranjivati 481 preplaćenog zastupnika, dok će RS jedva smoći snage i za nagomilanih 111 politikanera u oba doma. Proporcionalan je i broj pratećih izdataka, a slični su omjeri i u policijskim snagama i u svim ostalim službama, koji su veliki žulj na nozi konstitutivno-revizorskog hora.
Poreska politika među kantonima je neujednačena i otuda i dolaze svi pozivi za harmonizaciju poreskog prostora, koji je očito lakše urediti u BiH, nego u FBiH. Porezi koji su ostali van Uprave za indirektno oporezivanje i dalje se razlikuju unutar FBiH. Javni rashodi FBiH su u konsolidovanom obliku trostruki u odnosu na RS. Međutim, razlike u prikupljenim prihodima po kantonima se preslikavaju u kvalitetu rada zakonodavnih, sudskih i izvršnih organa, zdravstvene zaštite, obrazovnih i kulturnih institucija i u pružanju socijalne pomoći, što su sve nadležnosti kantona. I dok Federalna Vlada raspolaže s 29 odsto sredstava, ostatak prihoda FBiH raspoređuju kantoni i socijalni fondovi, koji prate njihovu geografiju.
S obzirom na to da FBiH, iako industrijski razvijenija i s većom stopom rasta od RS, nema privredu sa toliko visokom stopom profitabilnosti koja bi izdržala ova opterećenja, rezultat je 69 odsto poreza na plate u FBiH, u poređenju sa ionako visokih 52 odsto u RS. Takvi nameti proizvodnom sektoru u korist privilegija administrativnog bi vjerovatno našli neko opravdanje kad bi građani bili zadovoljni uslugom njihove, narodne vlasti. Na pitanja o rasprostranjenosti korupcije, građani BiH godinama odgovaraju da je ona najviše maha uzela upravo u kantonima. Gorak šećer na vrhu: samo bruto plate službenicima kantona (bez njihovih svakodnevnih troškova) su duplo viši iznos u konsolidovanom budžetu od federalnih plata, a zajedno su gotovo identične svim socijalnim rashodima za sve stanovnike FBiH, odnosno ravne ukupnom budžetu RS!
BiH nikada nije nijednim od mirovnih sporazuma uspostavila princip supsidijarnosti koji je temelj Evropske unije, tj. da se samo najpozvaniji nivo vlasti bavi određenim problemom, a nikako dupliciranje nadležnosti. Svako sarajevsko ili mostarsko preduzeće i građanin finansiraju pet nivoa vlasti (opštinu, grad, kanton, Federaciju i državu), a svaka firma predmet je kontrole npr. tri tržišne inspekcije (opštinske, kantonalne i federalne). U praksi to znači - ako poslodavac plati mito i druge dvije inspekcije će doći u posjet, a ne plati li - sve tri će biti stalni gosti u prostorijama firme, ometajući poslovanje. Slično je sa većinom inspekcijskih službi, što je dovoljno strašno u dvorazinskoj RS, a kamoli u FBiH.
Korupcija doista prožima sve nivoe vlasti, ali je mnogo prisutnija tamo gdje su nadležnosti slabije definisane, a obavljanje vlasti teže za praćenje i manje jasno. Opštine u FBiH osjećaju ogroman pritisak sa nadređene im instance, a ne postoje mehanizmi samoodbrane, iako su mnogo transparentnije i bliže problemima samih građana. S druge strane neka dobra rješenja federalne Vlade su sasvim nesprovodiva u kantonima, jer oni ili Ustavom FBiH ne moraju da ih sprovode, ili tamo gdje moraju usaglasiti svoje zakone sa federalnim, to ne čine. Stoga je Ustavni sud FBiH do te mjere zatrpan slučajevima koje federalna ministarstva podižu protiv kantonalnih, da su sebi obezbijedili posla za narednu deceniju. Doduše i pravosnažne presude se ne sprovode, tako da Vlada FBiH uglavnom odustaje od tuženja kantona. Ne postoje instrumenti koji mogu natjerati kanton da sprovodi federalne propise, pa se onda izmišljaju izvjesni "Memorandumi o razumijevanju", a jedino što kantone prisiljava da usaglase djelovanje sa FBiH su dodatna budžetska sredstva kojim ih se nagrađuje za saradnju. Premda je moguće prenošenje ovlasti u trouglu: opština-kanton-FBiH, takvo se pravo koristi u svrhe duplikacije rada, a identični organi u različitim kantonima na kraju obavljaju sasvim drugačije poslove. Ustav FBiH je stoga od samog nastajanja fleksibilan do te mjere da postaje predmet raspoloženja pojedinaca ili stranaka, odnosno - mrtvo slovo na papiru.
Transparency International zaključuje svoje nalaze time da BiH zaista treba reformisati i da postoji suvišan nivo vlasti. Efikasnost treba poboljšati i smanjiti javnu potrošnju sa nepodnošljivih skoro 70 odsto (disparitet FBiH i RS je i tu ogroman). U takvoj analizi treba poći od činjeničnog stanja i sagledati kakvo će ustavno uređenje biti racionalnije: ono s entitetima ili s kantonima. U izučavanju nekog budućeg koncepta, treba krenuti i od same svrhe spornog Vašingtonskog sporazuma i organizaciono-ustavnih mehanizama zaštite nacionalnih interesa, što će vjerovatno pokrenuti i debatu o broju potrebnih entiteta. Svakako računica ide u korist što manjeg broja, pa ukoliko su dva već nesprovodiva, nije neracionalno razmišljati o legalizaciji stvarnog stanja na terenu, tj. o broju tri kao nekom maksimumu koji ovako opustošena privreda i korumpirana uprava može podnijeti.
http://www.novireporter.com
Evo jedan clanak iz njega.
Boris Divjak ga pisao.
Kolumna
Kantoni naši svagdašnji...
Glavni nalazi počinju sa prostom konstatacijom da kanton ili županija u državotvornosti malo zaostaje za entitetima, oko kojih se i stvorila najveća galama u zadnje vrijeme. Svaki kanton ima predsjednika, ustav, vladu, parlament, policiju itd., a de facto i svoje oružane snage i sve ono što bi pravnici nazvali elementima državnosti. Insinuacije da BiH ima preko 280 ministarstava ne stoje: FBiH ih ima 110, a Republika Srpska 16 (te još osam na zajedničkom nivou; razlika do 280 je fikcija)
Piše: Boris Divjak, predsjednik Transparency International BiH
--------------------------------------------------------------------------------
Prethodna je godina bila obilježena pozivima za reviziju Dejtonskog sporazuma. Međutim, malo se ko prisjetio drugog ključnog sporazuma, koji je jednom dijelu države takođe donio mir i etablirao ništa manje kompromisno uređenje - Vašingtonskog, a tada je uspostavio muslimansko-hrvatsku Federaciju, odnosno današnju Federaciju BiH. Sigurno je da Dejtonski sporazum ne pruža niti efikasnu, niti kvalitetnu državnu administraciju, ali interesantno je poređenje nivoa vlasti koje oba sporazuma uspostavljaju, a koje je nedavno sproveo Transparency International BiH.
Glavni nalazi počinju prostom konstatacijom da kanton ili županija u državotvornosti malo zaostaje za entitetima, oko kojih se i stvorila najveća galama u posljednje vrijeme. Svaki kanton ima predsjednika, ustav, vladu, parlament, policiju itd., a de facto i svoje oružane snage i sve ono što bi pravnici nazvali elementima državnosti. Insinuacije da BiH ima preko 280 ministarstava ne stoje: FBiH ih ima 110, a Republika Srpska 16 (te još osam na zajedničkom nivou; razlika do 280 je fikcija). To će reći 16 skupih automobila, vozača, zamjenika i sekretarica, sa pratećim osobljem u RS i 110 identičnih izdataka koje će platiti stanovnici FBiH.
Još jedno podmetanje: nema BiH 13 policija. Ima jednu u RS, jednu u Brčkom i 11 njih u FBiH. U FBiH će i ove godine građani prehranjivati 481 preplaćenog zastupnika, dok će RS jedva smoći snage i za nagomilanih 111 politikanera u oba doma. Proporcionalan je i broj pratećih izdataka, a slični su omjeri i u policijskim snagama i u svim ostalim službama, koji su veliki žulj na nozi konstitutivno-revizorskog hora.
Poreska politika među kantonima je neujednačena i otuda i dolaze svi pozivi za harmonizaciju poreskog prostora, koji je očito lakše urediti u BiH, nego u FBiH. Porezi koji su ostali van Uprave za indirektno oporezivanje i dalje se razlikuju unutar FBiH. Javni rashodi FBiH su u konsolidovanom obliku trostruki u odnosu na RS. Međutim, razlike u prikupljenim prihodima po kantonima se preslikavaju u kvalitetu rada zakonodavnih, sudskih i izvršnih organa, zdravstvene zaštite, obrazovnih i kulturnih institucija i u pružanju socijalne pomoći, što su sve nadležnosti kantona. I dok Federalna Vlada raspolaže s 29 odsto sredstava, ostatak prihoda FBiH raspoređuju kantoni i socijalni fondovi, koji prate njihovu geografiju.
S obzirom na to da FBiH, iako industrijski razvijenija i s većom stopom rasta od RS, nema privredu sa toliko visokom stopom profitabilnosti koja bi izdržala ova opterećenja, rezultat je 69 odsto poreza na plate u FBiH, u poređenju sa ionako visokih 52 odsto u RS. Takvi nameti proizvodnom sektoru u korist privilegija administrativnog bi vjerovatno našli neko opravdanje kad bi građani bili zadovoljni uslugom njihove, narodne vlasti. Na pitanja o rasprostranjenosti korupcije, građani BiH godinama odgovaraju da je ona najviše maha uzela upravo u kantonima. Gorak šećer na vrhu: samo bruto plate službenicima kantona (bez njihovih svakodnevnih troškova) su duplo viši iznos u konsolidovanom budžetu od federalnih plata, a zajedno su gotovo identične svim socijalnim rashodima za sve stanovnike FBiH, odnosno ravne ukupnom budžetu RS!
BiH nikada nije nijednim od mirovnih sporazuma uspostavila princip supsidijarnosti koji je temelj Evropske unije, tj. da se samo najpozvaniji nivo vlasti bavi određenim problemom, a nikako dupliciranje nadležnosti. Svako sarajevsko ili mostarsko preduzeće i građanin finansiraju pet nivoa vlasti (opštinu, grad, kanton, Federaciju i državu), a svaka firma predmet je kontrole npr. tri tržišne inspekcije (opštinske, kantonalne i federalne). U praksi to znači - ako poslodavac plati mito i druge dvije inspekcije će doći u posjet, a ne plati li - sve tri će biti stalni gosti u prostorijama firme, ometajući poslovanje. Slično je sa većinom inspekcijskih službi, što je dovoljno strašno u dvorazinskoj RS, a kamoli u FBiH.
Korupcija doista prožima sve nivoe vlasti, ali je mnogo prisutnija tamo gdje su nadležnosti slabije definisane, a obavljanje vlasti teže za praćenje i manje jasno. Opštine u FBiH osjećaju ogroman pritisak sa nadređene im instance, a ne postoje mehanizmi samoodbrane, iako su mnogo transparentnije i bliže problemima samih građana. S druge strane neka dobra rješenja federalne Vlade su sasvim nesprovodiva u kantonima, jer oni ili Ustavom FBiH ne moraju da ih sprovode, ili tamo gdje moraju usaglasiti svoje zakone sa federalnim, to ne čine. Stoga je Ustavni sud FBiH do te mjere zatrpan slučajevima koje federalna ministarstva podižu protiv kantonalnih, da su sebi obezbijedili posla za narednu deceniju. Doduše i pravosnažne presude se ne sprovode, tako da Vlada FBiH uglavnom odustaje od tuženja kantona. Ne postoje instrumenti koji mogu natjerati kanton da sprovodi federalne propise, pa se onda izmišljaju izvjesni "Memorandumi o razumijevanju", a jedino što kantone prisiljava da usaglase djelovanje sa FBiH su dodatna budžetska sredstva kojim ih se nagrađuje za saradnju. Premda je moguće prenošenje ovlasti u trouglu: opština-kanton-FBiH, takvo se pravo koristi u svrhe duplikacije rada, a identični organi u različitim kantonima na kraju obavljaju sasvim drugačije poslove. Ustav FBiH je stoga od samog nastajanja fleksibilan do te mjere da postaje predmet raspoloženja pojedinaca ili stranaka, odnosno - mrtvo slovo na papiru.
Transparency International zaključuje svoje nalaze time da BiH zaista treba reformisati i da postoji suvišan nivo vlasti. Efikasnost treba poboljšati i smanjiti javnu potrošnju sa nepodnošljivih skoro 70 odsto (disparitet FBiH i RS je i tu ogroman). U takvoj analizi treba poći od činjeničnog stanja i sagledati kakvo će ustavno uređenje biti racionalnije: ono s entitetima ili s kantonima. U izučavanju nekog budućeg koncepta, treba krenuti i od same svrhe spornog Vašingtonskog sporazuma i organizaciono-ustavnih mehanizama zaštite nacionalnih interesa, što će vjerovatno pokrenuti i debatu o broju potrebnih entiteta. Svakako računica ide u korist što manjeg broja, pa ukoliko su dva već nesprovodiva, nije neracionalno razmišljati o legalizaciji stvarnog stanja na terenu, tj. o broju tri kao nekom maksimumu koji ovako opustošena privreda i korumpirana uprava može podnijeti.