Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Inteligencija bez ambicije je poput ptice koja nema krila.
Nemoj se bojati perfekcije - nikada je nećeš dostići.
Svako jutro nakon što se probudim iskusim najveće zadovoljstvo - a to je da sam ja Salvador Dali.
Postoje dani kada pomislim da ću umrijeti od predoziranja zadovoljstvom.
Usvoji korak prirode: njena je tajna strpljenje.
Za zacrtavanje plana djelovanja i njegovo slijeđenje do samoga kraja treba jednako toliko hrabrosti kao i biti vojnik.
Umijem tako lijepo da te volim, al’ čim se pojaviš, sve pokvariš. Jest da te volim još više, al’ šanse su mi manje. Do tebe je, ne umiješ da se ponašaš. Treba da namiguješ brže nego inače, onako zagonetno, al’ da se zna odgovor, da se smiješ kao da prvi put čuješ vic koji za tebe čitav dan uvježbavam, da kažeš: “Imaš nešto na trepavici”, kažem: “Suza, šta bi drugo bilo”, čudiš se: “Zašto bi ti oko suzilo”, “Zbog alergije na radost, nije naviklo”, pa pirneš, da oduvaš detalj sa trepavice, ako ne ide, onda sa dva prsta skineš, al’ ti ostane i trepavica među prstima, pa zamišljamo želju, mada je svejedno kome će se ostvariti, ista je. Treba prvi da se sjetiš da treba da se ljubimo (za kasnije ne brini, to je moja briga), pa kad se opustiš da priznaš da si čitav dan mislio na mene, ma, šta čitav dan – čitav život! Šta vrijedi kad ne umiješ. Zar je teško zapamtiti da treba da spustiš glavu na moje rame, da pitaš da l’ me žulja, kažem: “Ma, kakvi”, a ruka mi utrnula? I šta bi ti falilo kad si sa mnom da ti ništa ne fali? E, tupavo moje, sve te moram učiti. Za početak, obraduj se kad me vidiš i ništa ne diraj, da opet nešto ne pokvariš...
"...mozda jednom nadjes me
tamo gde prestajem ja
gde pocinjes ti, gde stali smo mi
gde sada su drugi
Ali sresces samo stranca
slucajnog prolaznika i pogled leden
iako te je taj neznanac
nekada voleo vise od sebe"
stachu wrote:"...mozda jednom nadjes me
tamo gde prestajem ja
gde pocinjes ti, gde stali smo mi
gde sada su drugi
Ali sresces samo stranca
slucajnog prolaznika i pogled leden
iako te je taj neznanac
nekada voleo vise od sebe"
stachu wrote:"...mozda jednom nadjes me
tamo gde prestajem ja
gde pocinjes ti, gde stali smo mi
gde sada su drugi
Ali sresces samo stranca
slucajnog prolaznika i pogled leden
iako te je taj neznanac
nekada voleo vise od sebe"
potočanka wrote:Umijem tako lijepo da te volim, al’ čim se pojaviš, sve pokvariš. Jest da te volim još više, al’ šanse su mi manje. Do tebe je, ne umiješ da se ponašaš. Treba da namiguješ brže nego inače, onako zagonetno, al’ da se zna odgovor, da se smiješ kao da prvi put čuješ vic koji za tebe čitav dan uvježbavam, da kažeš: “Imaš nešto na trepavici”, kažem: “Suza, šta bi drugo bilo”, čudiš se: “Zašto bi ti oko suzilo”, “Zbog alergije na radost, nije naviklo”, pa pirneš, da oduvaš detalj sa trepavice, ako ne ide, onda sa dva prsta skineš, al’ ti ostane i trepavica među prstima, pa zamišljamo želju, mada je svejedno kome će se ostvariti, ista je. Treba prvi da se sjetiš da treba da se ljubimo (za kasnije ne brini, to je moja briga), pa kad se opustiš da priznaš da si čitav dan mislio na mene, ma, šta čitav dan – čitav život! Šta vrijedi kad ne umiješ. Zar je teško zapamtiti da treba da spustiš glavu na moje rame, da pitaš da l’ me žulja, kažem: “Ma, kakvi”, a ruka mi utrnula? I šta bi ti falilo kad si sa mnom da ti ništa ne fali? E, tupavo moje, sve te moram učiti. Za početak, obraduj se kad me vidiš i ništa ne diraj, da opet nešto ne pokvariš...
Nisam ja nju ostavio, prijatelji, nije ni ona mene, mi smo se samo rastali. Onako kako se rastaju dvoje koji su se voljeli u pogrešno vrijeme, a uz pogrešno vrijeme idemo i pogrešni mi. A nismo bili…
Odgurao sam mnoge od sebe. I guram i dalje sve one koji pokušavaju taknuti nešto što je samo tvoje. Griješim, mnoge dobre odlaze. Ali nijedna ti nije ni blizu...
Nije frka smrt. Frka je loš život. Smrt je okej. Umreš, znači rodiš se negdje. Nije to problem.
Ali svi ti ljudi, znaš, ponekad pomislim da nemam ništa sa njima.
Ja i danas mogu da dobijem nešto za šta bi drugi dali dupe.
Jebi ga, imam uvjerenje.
Ja mogu da odbijem.
Živim tako kako živim.
Uzmi me ili ostavi!
Čovjek koji misli ili radi uvijek je sam, gdje god bio.
Koliko god vam život bio bijedan, suočite se s njim i živite ga; ne uklanjajte mu se i ne ocrnjujte ga. Nije on toliko loš kao vi. Izgleda najbjednije kad ste vi najbogatiji. Zanovijetalo će i raju imati što prigovoriti.
H.D.Thoreau
[...]To je jedini raj u koji još vjerujem: zaborav
kao snijeg do strehe koji sve humke i vrtače
sakrije pokrovom mekim ko duša i od sveg zemnog preostane
svilena pustinja što sluša Boga.
A od sveg našeg stradanja preostane samo polarna
tačka u koju neće nikad ničiji steg zaboden biti." (M. Vešović, "Ovo")
,,Nova godina će, razume se, stići i onima koji je ne budu čekali. Medjutim, sva čar i jeste u čekanju, a ne u Novoj godini. Lepo je čekati nešto u šta ste sigurni da će doći. Čekali smo u životu razne stvari, to svi znamo, a uvek su nam i sigurno dolazile samo nove godine."