Forum Klix.ba

It_is_a_Leclerc wrote:Neka je vječni rahmet žrtvama hrvatskih fašističkih krvožednih postrojbi koje su na današnji dan počinile težak zločin protiv čovječnosti u selu Ahmići, opština Vitez. Najmlađa žrva Ahmića bila je tromjesečna djevojčica.

Neka svaki jad, nevolja i nesreća zadesi sve one koji taj zločin minimiziraju, proslavljaju ili relativiziraju.

I neka je slava na nevino stradale žrtve u mjestu Trusina, općina Konjic.

limenka2014 wrote:Okom kamere: Na pravoslavnoj crkvi u centru Sarajeva vijorila se zastava Srbije od deset metara

http://vazda.ba/zanimljivosti/okom-kame ... et-metara/

Macić, bivši pripadnik Armije BiH proglašen je krivim po svim tačkama optužnice, koje su uključivale ubistvo četiri starice srpske nacionalnosti u selu Blace kod Konjica

VjecitiStudent wrote:

Macić, bivši pripadnik Armije BiH proglašen je krivim po svim tačkama optužnice, koje su uključivale ubistvo četiri starice srpske nacionalnosti u selu Blace kod Konjica

Suzan Abulismail (15), Edina Ahmetašević (20), Elvis Alagić Enko (17) Admir Alispahić (24), Lejla Atiković (14), Asmir Bakalović (19), Adnan Beganović (16), Damir Bojkić (27), Indira Borić (36), Ilvana Bošnjaković (17), Elma Brguljak (20), Lejla Bučuk (16), Sanja Čajić (17), Selma Čaušević (17), Amir Čekić (21), Samir Čirak (18), Almasa Ćerimović (19), Zada Dedić (20), Razija Djedović (19), Amir Đapo (20), Suzana Đušić (14), Amir Đuzel (26), Muris Fatušić (15), Ago Hadžić (20), Hamdija Hakić (48), Senad Hasanović (26), Šemsa Hasičić (20), Alem Hidanović (19), Nedim Hodžić (30), Hasan Hrustanović (25), Adnan Hujdurović Kindže (18), Elvira Hurić (16), Almir Jahić Bato (18), Azur Jogunčić (24), Sandro Kalesić (2), Franc Kantor (24), Damir Kurbašić (20), Vanja Kurbegović (17), Vesna Kurtalić Veca (15), Sulejman Mehanović (28), Pera Marinović (37), Nenad Marković Nešo (19), Amira Mehinović (21), Edin Mehmedović (19), Edisa Memić (19), Adrijana Milić (17), Nešet Mujanović (20), Edin Mujabašić Mony (21), Samir Mujić (28), Elvir Murselović (23), Šaban Mustačević (29), Dijana Ninić (20), Selma Nuhanović (17), Indira Okanović (16), Rusmir Ponjavić (20), Raif Rahmani (22), Fahrudin Ramić (34), Nedim Rekić (27), Jasminko Rosić (32), Nihad Šišić (19), Armin Šišić (19), Senahid Salamović (25), Edhem Sarajlić (20), Jasminka Sarajlić (23), Asim Slijepčević Asko (20), Savo Stjepanović (25), Jelena Jezidžić Stojičić (44), Ilinka Tadić (53), Azur Vantić (19), Mustafa Vuković (23), Adnan Zaimović Garo (27).

Dvadeset i tri godine od pokolja u Drinjači
30. Maj 2015.
14:52



Dom kulture u kojem su bila mučenja

Nakon što su četnici te pripadnici JNA očistili područje Zvornika od muslimanskog stanovništva, na red su došla i sela uz rijeku Drinu. Prvo su svoj neuspjeh doživljeli na području Kameničkog područja gdje su poraženi na Dan mladosti 25.maja. Dan kasnije pripadnici SDS-a, lokalni Srbi te vojska nekadašnje zajedničke države te Arkanovci ulaze u Drinjaču gdje razoružavaju lokalno stanovništvo koje je imalo lovačke puške te počinju sa prvim ubistvima.

Tačnije to se dešavalo u Drinjači, Kostijerevu te Sopotniku. Jedino selo Pahljevići koje je pripadalo MZ Drinjača nije pristalo na predaju, te je pružen otpor četničkim snagama.

U periodu od 26. do 30.maja četnici, te prve tadašnje komšije u Kostijerevu su zarobili, a zatim i ubili 111 civila za kojima se još uvijek traga. Pretpostavlja se da su tijela ukopana zajedno na stadionu u Drinjači, dok drugi podaci govore da su bačena u rijeku Drinu. Za njihova ubistva još niko nije odgovarao.

Jedini koji je preživio strijeljanje je izvjesni Dautović koji je bio u šestoj grupi koja je izvedena na poligon ispred Osnovne škole u Drinjači, a onda se dao u bijeg pri čemu je ranjen prešao preko rijeke Drinjače te je došao u selo Pahljeviće gdje je ispričao detalje stravičnog zločina nad Bošnjacima iz Kostijereva, Drinjače i Sopotnika.

U tim danima žene i djeca iz ovih naselja su nakon mučenja i silovanja autobusima prevezeni do linije razgraničenja između Zvornika i Kalesije gdje su razmjenjeni za zarobljene četničke vojnike. Iako su preživljeli prepoznali nekoliko komšija iz Drinjače za ubistva, mučenje, silovanja i protjerivanje još niko se nije našao na optuženičkoj klupi, a te osobe i danas obnašaju svoje funkcije u ovim mjestima poput policajaca, učitelja ili poštara.

Tima Dautović je bila u autobusu koji je razmijenjen za četničke vojnike, a svoju priču o događajima iz Drinjače ispričala je zagrebačkom „Vijesniku“ 20.avgusta 1992. godine u kojoj stoji:

„Zovem se Tima Dautović. Bila sam neposredni svjedok nezapamćenog zločina u selima Kostjerevo i Drinjača, opština Zvornik. To su uradili pripadnici srpskih četničkih hordi iz tog kraja te Srbije. Selo Kostjerevo više ne postoji. Muslimanske kuće su opljačkane i spaljene, žene silovane i zajedno sa djecom protjerane u pravcu Tuzle. Četnici predvođeni Dragom Ignjatovićem, bivšim činovnikom u Skupštini opštine Zvornik, milicionerom Ljubisavom iz Zelinja i Miletom Mijatovićem, zvani Cicvara, prisilno su doveli cjelokupno stanovništvo u Drinjaču. Muškarce su uveli u salu doma kulture i tamo su ih tukli četiri-pet sati odakle smo mi žene i djeca slušali jauke i zapomaganja nemoćnih ljudi. Sa zidova se cijedila krv. Zatim su počeli sa izvođenjem muškaraca u dobi od 17 do 70 godina te su ih klali i strijeljali. Bilo je dječaka u dobi od 14-15 godina, njih su odvezli prema Zvorniku i nikada se ne zna gdje su završili“.

S obzirom da su pomenuta mjesta bila okružena selima u kojima su većinom živjeli Srbi, slična ih je sudbina zadesila i tokom drugog svjetskog rata. Tada su četničke horde iz Kravice pod komandom Pere Đukanovića (kasnije vijećnik AVNOJ-a), prije prelaska na stranu partizana, na zvjerski način pobile svo stanovništvo Sopotnika. Svo pohvatano stanovništvo, oko 80 osoba (djeca, žene i starci) je zatvoreno u najveću kuću i zapaljeno. Dok se vatra u kući i oko kuće nije bila dobro razbuktala, četnici su na prozorima i vratima čekali sa vilama i bajonetima, a kad su se zbog toplote morali odmaći, onda su neprestano pucali tako da niko nije uspio pobjeći. Događaj bi sasvim sigurno partizanske vlasti drugačije tumačile da i u ovom zločinu jedna osoba nije preživljela te je prepoznala četničkog kolovođu, Goluba Erića iz Kravice. Ovaj četnik-partizan je zauzimao neku veliku državnu funkciju u Srebrenici kada je bio prepoznat. Uz silne peripetije i dokazivanja bio je osuđen na doživotnu robiju, ali poslije destak godina našao se na slobodi. Prema izjavama nekih progranika sa područja bratunačke opštine, ovaj isti zlikovac iako pod stare dane, bio je i ovog puta jedan od većih zločinaca u kravičkoj crkvi koja je bila privremeni logor. Sedamdesetpetogodišnji krvnik je pored zvjerskih mučenja i ubistava vršio i silovanja trinaestogodišnjih djevojčica.

Korišteni podaci iz knjige Himze Tulića “Zvornička sirat ćuprija”.

Najpoznatiji britanski snajperista: U Bosni sam dobio PTSP, a armija me danas napustila
Bivši britanski vojnik koji drži svjetski rekord za pogodak najudaljenije mete danas tvrdi da je izgubio svu vjeru u vojsku i armiju.

Craig Harrison je teško naoružanog talibanskog vojnika pogodio sa udaljenosti od 2.500 metara, a ta ga je sposobnost uzdigla među kolegama i saborcima.

"Jednostavno sam vjerovao kako sam morao nešto učiniti da spasim svojih 12 sunarodnjaka koji su bili zarobljeni u vozilu", ispričao je Harrison, a prenosi ABC.

Ipak, pored služenja za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, u Afganistanu i Iraku, bivši britanski snajperista danas je odbačen i osramoćen zbog činjenice da pati od PTSP-a.

"Nisu mi rekli ni 'hvala'. Postao sam vojnik sa svojih 16 godina, a danas se osjećam napušteno. Ništa me nije učinilo ponosnim kao moja regimenta u kojoj sam proveo 22 godine stavljajući svoj život u opasnost. Danas su me ostavili i moja vjera u ljude i u vojsku je nestala", rekao je Harrison.

Harrison vjeruje kako je PTSP razvio za vrijeme boravka u Bosni i Hercegovini, kada je svjedočio ubistvu mnogo civila koje je počinila srpska vojska.

"Mislim da je razlog bio kopanje grobnice za te ljude. Srbi su ih ubili dok su se skrivali u šumi, samo su ih izrešetali. Kada smo došli tamo na drveću su visile njihove stvari, koferi, odjeća... a onda smo morali sastavljati njihova tijela, ruke uz trup i slično", rekao je Harrison.

Britanska armija je unaprijedila proces za svoje vojnike koji pate od PTSP-a, ali to ne znači da je Harrisonova regimenta bila spremna da primi ratnog heroja sa mentalnim problemom. Nakon što je njegov nadređeni u njegovo ime odbio primanje medalje, Harrison se osjećao izdato.

"Ako je iko to trebao odbiti, to sam bio ja, a ne neka druga osoba, jer se ja ne mogu nositi sa svojim problemima", rekao je Harrison.

Nakon BiH, Harrisonovo stanje se pogoršalo u Afganistanu i Iraku, nakon čega je počeo patiti od manjka sna jer, kako tvrdi, vidi i osjeća ljude koje je ubio.

pici wrote:

Najpoznatiji britanski snajperista: U Bosni sam dobio PTSP, a armija me danas napustila
Bivši britanski vojnik koji drži svjetski rekord za pogodak najudaljenije mete danas tvrdi da je izgubio svu vjeru u vojsku i armiju.

Craig Harrison je teško naoružanog talibanskog vojnika pogodio sa udaljenosti od 2.500 metara, a ta ga je sposobnost uzdigla među kolegama i saborcima.

"Jednostavno sam vjerovao kako sam morao nešto učiniti da spasim svojih 12 sunarodnjaka koji su bili zarobljeni u vozilu", ispričao je Harrison, a prenosi ABC.

Ipak, pored služenja za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, u Afganistanu i Iraku, bivši britanski snajperista danas je odbačen i osramoćen zbog činjenice da pati od PTSP-a.

"Nisu mi rekli ni 'hvala'. Postao sam vojnik sa svojih 16 godina, a danas se osjećam napušteno. Ništa me nije učinilo ponosnim kao moja regimenta u kojoj sam proveo 22 godine stavljajući svoj život u opasnost. Danas su me ostavili i moja vjera u ljude i u vojsku je nestala", rekao je Harrison.

Harrison vjeruje kako je PTSP razvio za vrijeme boravka u Bosni i Hercegovini, kada je svjedočio ubistvu mnogo civila koje je počinila srpska vojska.

"Mislim da je razlog bio kopanje grobnice za te ljude. Srbi su ih ubili dok su se skrivali u šumi, samo su ih izrešetali. Kada smo došli tamo na drveću su visile njihove stvari, koferi, odjeća... a onda smo morali sastavljati njihova tijela, ruke uz trup i slično", rekao je Harrison.

Britanska armija je unaprijedila proces za svoje vojnike koji pate od PTSP-a, ali to ne znači da je Harrisonova regimenta bila spremna da primi ratnog heroja sa mentalnim problemom. Nakon što je njegov nadređeni u njegovo ime odbio primanje medalje, Harrison se osjećao izdato.

"Ako je iko to trebao odbiti, to sam bio ja, a ne neka druga osoba, jer se ja ne mogu nositi sa svojim problemima", rekao je Harrison.

Nakon BiH, Harrisonovo stanje se pogoršalo u Afganistanu i Iraku, nakon čega je počeo patiti od manjka sna jer, kako tvrdi, vidi i osjeća ljude koje je ubio.

solo2 wrote:

pici wrote:

Najpoznatiji britanski snajperista: U Bosni sam dobio PTSP, a armija me danas napustila
Bivši britanski vojnik koji drži svjetski rekord za pogodak najudaljenije mete danas tvrdi da je izgubio svu vjeru u vojsku i armiju.

Craig Harrison je teško naoružanog talibanskog vojnika pogodio sa udaljenosti od 2.500 metara, a ta ga je sposobnost uzdigla među kolegama i saborcima.

"Jednostavno sam vjerovao kako sam morao nešto učiniti da spasim svojih 12 sunarodnjaka koji su bili zarobljeni u vozilu", ispričao je Harrison, a prenosi ABC.

Ipak, pored služenja za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, u Afganistanu i Iraku, bivši britanski snajperista danas je odbačen i osramoćen zbog činjenice da pati od PTSP-a.

"Nisu mi rekli ni 'hvala'. Postao sam vojnik sa svojih 16 godina, a danas se osjećam napušteno. Ništa me nije učinilo ponosnim kao moja regimenta u kojoj sam proveo 22 godine stavljajući svoj život u opasnost. Danas su me ostavili i moja vjera u ljude i u vojsku je nestala", rekao je Harrison.

Harrison vjeruje kako je PTSP razvio za vrijeme boravka u Bosni i Hercegovini, kada je svjedočio ubistvu mnogo civila koje je počinila srpska vojska.

"Mislim da je razlog bio kopanje grobnice za te ljude. Srbi su ih ubili dok su se skrivali u šumi, samo su ih izrešetali. Kada smo došli tamo na drveću su visile njihove stvari, koferi, odjeća... a onda smo morali sastavljati njihova tijela, ruke uz trup i slično", rekao je Harrison.

Britanska armija je unaprijedila proces za svoje vojnike koji pate od PTSP-a, ali to ne znači da je Harrisonova regimenta bila spremna da primi ratnog heroja sa mentalnim problemom. Nakon što je njegov nadređeni u njegovo ime odbio primanje medalje, Harrison se osjećao izdato.

"Ako je iko to trebao odbiti, to sam bio ja, a ne neka druga osoba, jer se ja ne mogu nositi sa svojim problemima", rekao je Harrison.

Nakon BiH, Harrisonovo stanje se pogoršalo u Afganistanu i Iraku, nakon čega je počeo patiti od manjka sna jer, kako tvrdi, vidi i osjeća ljude koje je ubio.

Citao sam ovo isto na bbc.com i nigdje nije bilo pominjanje BiH

http://www.abc.net.au/news/2015-06-04/r ... on/6522022

http://www.abc.net.au/news/2015-06-04/w ... sd/6522676

He believes it was in Bosnia when he first began to experience PTSD.

"I think it was digging mass graves up. I remember there was an incident where the Serbians went to this wood line and all the Albanians were in this wood line and they just hosed this wood line down," he said.

"Basically we went up there after it happened and there were suitcases in the trees, clothes in the trees, and we had to put an arm to a body and match it, stuff like that.

Beograd: Sloboda za "Simine četnike" zbog nedostatka dokaza


Odjeljenje za ratne zločine u Srbiji oslobodilo je u utorak, zbog nedostatka dokaza, sedmoricu pripadnika paravojne grupe "Simini četnici" od optužbi za ratne zločine protiv civilnog stanovništva u selima zvorničke općine tokom 1992. i 1993. godine.







Vođa "Siminih četnika" Sima Bogdanović







Ovo je druga prvostepena presuda. Prvom prvostepenom presudom optuženi su bili osuđeni na ukupno 72 godine zatvora, no tu je presudu ukinuo Apelacioni sud prošle godine i naložio novo suđenje.

Optuženi su oslobođeni optužbi jer, prema stavu suda, Tužiteljstvo nije podnijelo dovoljno dokaza za svoje optužbe.

Ovaj je slučaj javnosti poznat kao "Zvornik 5". I na ovu oslobađajuću presudu, Tužiteljstvo za ratne zločine ima pravo da uloži žalbu Apelacionom sudu koji će donijeti konačnu presudu.

Optužbi su oslobođeni Zoran Stojanović, Zoran Đurđević, Tomislav Gavrić, Zoran Alić, Đorđe Šević, Dragan Đekić i Damir Bogdanović.

Oni se optužnicom Tužiteljstva za ratne zločine terete za ratni zločin protiv civila romske nacionalnosti u selima Skočić, Malešić, Klisa, Petkovci i Drinjača.

Sumnja se da su na mjestu zvanom "Hamzići" ubili trudnu ženu s djetetom od dvije godine u naručju te da su "ubili sedmoro djece starih dvije, četiri, pet, sedam, deset i dvoje po 13 godina".

Optuženi se terete i da su silovali prije ubistva Zlatiju Ribić (13) kao i da su "dijete koje se nalazilo u redu za likvidaciju, a koje je tražilo svoju majku, odveli do jame, gađali nožem, pucali u njega i zatim ga bezdušno bacili na ubijene osobe".

Sima Bogdanović zvani "Sima četnik", preminuo je u pritvoru tokom suđenja.
(FEN)

Jedini svjedok masakra u Skočiću: Ne znam da li ih mrzim

Objavljeno: 01.03.2013. - 21:54
Povodom presude pripadnicima "Siminih četnika", osuđenih za masakr u selu Skočić, podsjećamo na Žurnalov tekst iz avgusta 2011. godine. Naš novinar razgovarao je sa svjedocima zločina
Zjo Ribić: Valjda me niko nije naučio da mrzim, pa zbog toga i nemam taj osjećaj
Piše: Dalibor Tanić



(Tekst je napisan u avgustu 2011. godine)

O stradanju Roma u Skočićima danas gotovo da nema ko da svedoči. Većina njih koji su pobegli, sada su u zemljama zapadne Evrope, a oni koji su u BiH, ne žele da govore o tome.

Naš sagovornik koji je želeo da ostane anoniman, rekao nam je tek nekoliko detalja. Govori da njegovu majku više niko ne može da vrati i da mu je dosta da daje izjave i da ga ispituju.

- Ja sam pobjegao na vrijeme... Otišao sam. Moja majka nije htjela da ode iz kuće. Ne znam, stari su to ljudi, valjda je htjela da sačuva kuću i imanje – govori naš sagovornik.

Romi u ovom selu su pre rata bili jako bogati. Imali su ogromne površine plodne zemlje i šume, a i vredno su radili. Lepo su živeli sve dok nije došao rat.

ŠTA HOĆETE DA VAM KAŽEM

Pridružio nam se njegov rođak. Kada je shvatio da razgovaramo o zločinu, razbesneo se i insistirao da prestanemo.

- Zašto smo mi ponovo dužni da bilo kome dajemo izjave i govorimo o tome šta se desilo... Nemoj ništa pisati, niti slikati... Šta hoćete da kažem... Da su mi silovali sestru, jel to da kažem - rekao je ljutito i odmah otišao.

Zločin u Skočićima se desio u 11. jula 1992. Paravojna formacija iz Srbije brutalno je ubila 27 nedužnih civila, među kojima je bila i nerođena beba.

Za ovaj zločin je optuženo pet, odnosno šest pripadnika paravojne formacije, jer je optužnica proširena i na optuženog Zorana Alića, koji je nešto kasnije identifikovan kao jedan od počinilaca zločina u Skočićima.

Po prvobitnoj optužnici, za ovaj zločin su optuženi Sima i Damir Bogdanović, Zoran Stojanović, Tomislav Gavrić i Đorđe Šević.

Prema podacima Udruženja „Romska braća“ iz Skočića, tog jula 1992. godine ubijeno je 27 Roma.

Od tog broja, njih sedam je pronađeno u sekundarnoj grobnici na Crnom vrhu zajedno sa telima ubijenih Bošnjaka. Tog dana ubijeni su: Bisera Ferhatović, Džemila i Zumra Bajrić, Arif i Ziba Nuhanović, Bisera, Mehmed, Šaban, Esad, Zekira, Muradija, Beriz i Šerif (svi Aganović), te Ismet, Sarajka, Šemso, Mehmed, Rahima, Ševka, Biber, Sabrija, Zlatija, Ismeta, Zlata, Suada, Almasa i Zijada.

Ako je Srebrenica pardigma stradanja Bošnjaka u proteklom ratu, za Rome je to zasigurno masakr u Skočićima, selu u okolini Zvornika, gde je brutalno ubijeno 27 civila i silovano nekoliko žena. Između ova dva zločina postoji razlika. Istina o stradanju Bošnjaka u Srebrenici je obišla ceo svet, dok za stradanje Roma u Skočićima zna tek po koji stanovnik Bosne i Hercegovine.

Prema podacima Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, pred Odeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu, trenutno se vodi postupak protiv optuženih za zločin u Skočićima. Radi se na saslušanju svedoka, a sam proces će biti nastavljen u septembru ove godine.

Naš sagovornik s početka priče (čija je majka među nabrojanim žrtvama masakra) danas živi u okolini Tuzle. Njegov život nakon skoro dvadeset godina je potpuno drugačiji. Nekada je živeo u Skočićima, vredno radio i imao dovoljno, čak i više od toga. Sada živi u skromnoj kući, ne radi, nije zdravstveno osiguran i sastavlja kraj s krajem.

Negde 2001., on je pokušao da se vrati u Skočiće. Bio je “prijateljski dočekan”.

- Jedva sam živu glavu izvukao... Zapalili su mi kombi i pucali na mene iz automata. Bilo mi je jasno da nisam poželjan. Za mene i moju djecu nema povratka u Skočiće – govori on.

Za ovaj napad i paljenje kombija na našeg sagovornika, osuđen je Zoran Čađo na neverovatnih tri meseca zatvora.

- Odem s vremena na vrijeme, pogledam kuću, imanje... Ali isključivo danju. Od onda nisam proveo noć tamo – govori nam on.

DETALJI UBIJAJU

Pored brojnih problema koje danas ima, govori i o problemu koji ga možda najviše boli.

- Svi govore da su u ratu poginuli Muslimani, Hrvati i Srbi. A gde su Romi? Na kraju će ispasti da niti jedan Rom nije stradao, a to nije pravedno. Istina mora da se zna. Naša imena i prezimena su slična bošnjačkim, pa stradale Rome negde beleže kao stradale muslimane. I mi Romi smo žrtve prošlog rata – govori on.

Jedan gotovo neverovatan detalj iz ove priče, vezan je i za jedinog preživelog iz skočićkog masakra. Sticajem nekakvih srećnih okolnosti, on je preživeo streljanje i jedini je koji može posvedočiti o danima užasa skočićkih Roma.

Zijo Ribić tada je imao samo devet godina, ali pamti svaki detalj. On je u ovom masakru izgubio celu porodicu, pa čak i nerođenu bebu koja je bila u stomaku njegove majke.

Osam godina posle, 12. jula 1992., paravojna formacija dolazi u Zijino selo Skočić i zauvek menja njegov i život svih Roma u ovom selu.

- I nakon toliko godina se sjećam svega... Kao da je jučer bilo. Sećam se kada su došli i kada su nas pokupili. Prvo su nas tukli, tražili su zlato i oružje. Rekli su da žene i djecu neće dirati. Postrojili su nas sve ispred kuće... Moju najstariju sestru Zlatiju su silovali, ja sam to gledao – priseća se Zijo.

Nakon toga su stigla dva kamiona u koje su ih potrpali. Kada su stigli, jednog po jednog su skidali sa kamiona i dovodili pred već iskopane jame. Po Zijinom sećanju, sve se ovo dešavalo u selu Malešići.

- Prvo su izveli moju mater i brata, zatim su mene izveli. Prije toga su ponovo silovali moju sestru... Plakao sam i tražio da vidim majku. Rekli su mi da ću je odmah vidjeti. Došao sam na red. Čuo sam pucanj i dobio udarac nožem u vrat. Napravio sam se mrtav. Onda su me bacili u jamu gde su bili ostali koji su bili poubijeni – govori Zijo.

On je neko vreme bio među leševima, a zatim se preko mrtvih tela popeo na rub jame i pobegao u šumu.

Odatle je pobegao u jednu napuštenu kuću gde je prespavao. Kada je svanulo, ponovo je krenuo da luta. Posle ko zna koliko vremena, Zijo je naišao na kuću. U njoj je bio vojnik obučen u uniformu JNA. Sa još jednim kolegom, pružio je pomoć Ziji.

- Odmah su me prihvatili... Dali su mi da se umijem i da jedem... Presvukli su me, a zatim me odveli u Kozluk u ambulantu. Isti ljudi, ista ta garda koja nas je poubijala prethodne noći, bila je u ambulanti. Čvrsto sam se držao za te vojnike koji su me spasili i nisam ih puštao – seća se Zijo.

Devojka koju su zvali Dragana i komandir odreda koji je izvršio smaknuća, a kojeg su zvali Četnik, došli su po njega da ga odvedu, ali vojnici koji su ga spasili nisu to dozvolili. Oni su ga odveli u zvorničku bolnicu gde je boravio do oktobra 1994. godine.

NIKO MI NIJE POMOGAO

Iste godine, zahvaljujući jednoj humanitarnoj organizaciji, Zijo je prebačen u Igalo u institut “Dr Simo Milošević”. Imao je velike traume.

- Na ovom institutu sam trebao da ostanem možda nekoliko mjeseci, no ostao sam sve do 1996. godine. Morao sam da se liječim. Nakon toga, UNICEF me je preuzeo i prebacio u Dječiji dom “Mladost” u Bijeloj – govori Zijo.

Posle pet godina provedenih u domu u Bijelo, Zijo se vraća u Bosnu i Hercegovinu. Smešten je u Dom za nezbrinutu decu u Tuzli.

- U domu sam vanredno završio Ugostiteljsku školu. Završio sam za kuvara – kaže Zijo.

Negde 2005. Zijo izlazi iz doma i naredne dve godine provodi u tuzlanskoj Amici, kući namenjenoj deci kojoj treba smeštaj i nakon izlaska iz doma. Zahvaljujući dobroj saradnji između škole u Riminiju i Ugostiteljske škole koju je Zijo u Tuzli vanredno završio, provodi jedan period u Italiji gde se usavršio kao kuvar. Tamo je radio je nekoliko sezona, ali se ipak na kraju vratio u Tuzlu.

Zijo je sada sam. Živi u jednoj sobi koju iznamljuje, a za koju duguje već šest kirija.

Potpuno je zaboravljen. Obraćao se za pomoć, ali uvek se završava samo na obećanjima. Zijo ne traži više od posla koji bi mu omogućio da normalno živi.
Oni od kojih je najviše očekivao u njih se i najviše razočarao – romski lideri.

- Vjerujte mi... Hiljadu puta sam se obraćao za pomoć i niko mi ništa nikada nije pomogao. Iskreno, opština mi je samo jednom pomogla i našla mi posao u hotelu. Radio sam godinu dana i to je to – govori Zijo.

Porodičnu kuću Zijo posećuje s vremena na vreme, ali ne planira da se vrati tamo. Kaže da ljudi koji tamo žive, još uvek misle da je '92. godina.

Suđenje za masakr u Skočiću pred Višim sudom, odeljenje za ratne zločine u Beogradu, nastavlja se šestog septembra. Zijo je bio svedok na jednom od ročišta i tu se ponovo se susreo sa svojim krvnicima.

- Ne znam kako sam se osjećao u onom trenutku kada sam ih ponovo vidio... Susreo sam se ponovo sa tim ljudima nakon 20 godina... Oni su mi ubili porodicu. Ne znam da li ih mrzim... Valjda me niko nije naučio da mrzim, pa zbog toga i nemam taj osjećaj – govori Zijo.

Koliko god se trudio, 12. juil 1992. Zijo ne može zaboraviti. Bez obzira na sve, on ima dovoljno snage da živi. Ima tek 27 godina. Trenutno mu je jedini cilj da nađe posao. Razmišlja i o odlasku u Afganistan.

(zurnal.info)