Malo ko može razumiti u potpunosti sportaše bilo kojeg sporta ali koji stvarno vole to što rade. Meni se žena ibreti vazda kad idem na trening. Kud ćeš bolan sad vidi kakvo je vrijeme, pa ide: vidi što je hladno, vidi što je toplo, kud ćeš ujutru tek si progledo, vidi hoće kiša, vidi snijeg prolijeće, vidi minus vani, vidi pada mrak, nemoj meni kasnije kukati kad se razboliš, kud si to trčao vidi blata
....... a ja više bolestan bio sa 110kg neg sad sa 93. Prije me pogodi kap kiše ja kihnem
a znao sam da to nije normalno i da smo prije na treningu baš zanemarivali vremenske uslove osim ekstrema. Imas trening i ima da ga odradis i nije ti teško jer voliš to. I tako smo se i očeličili svi kao mladi i nismo postali sigurno mlakonje po nekim pitanjima.
Kada sam počeo ponovo trčkarati posliej xy godina tijelo se toliko borilo da odustanem, uvijek bolestan, umoran, boli glava, curi nos, ali kao što rekoh, tek onda vidi čovjek koliko se zapravo zapustio. Znam da mi je tada dosata pomogao NAC 600mg, cink i vitamin C.
Ovo neko govori gore ima 35 kuka i teško je, to su kao neke godine. Evo ti prijatelju primjer: moj otac i punac, obojica 70 godina su vitalniji i u nekim svarima jači od mene. Mene je to sramota. Stari mi ima pločice kad se skine, punac vitalan ko mladić. A što, uvijek nešto rade po cijeli dan, jal bašta, jal kose travu, jal oko kuće, i NE JEDU PUNO, jedu sve ali male količine. Nit imaju šećer nit povišen pritisak nit ih sta boli. Znaju leđa zeznuti ali to je kad pretjeraju sa radom.
Znači, 35-40 su nikakve godine, to je samo pravdanje, godine su samo broj. Ne do Bog neke bolesti, to je drugi par cipela.
Jebote, stara mi natjerala starog da ide kupit sebi gaća
, i govori ona prodavačica gdje vam je stomak gospodine, ko zabezeknula se, svi joj debeli dolaze.
