Da se nikad ne zaboravi ...

[Banksy]

Sarajevo pamti.

Naš dug doktoru Nakašu: 1.500 dana rada, 15.000 operacija, 2.000 poroda...



U Sarajevu je ispred Opće bolnice "Prim. dr. Abdulah Nakaš" obilježena deveta godišnjica smrti velikog hirurga i građanina Sarajeva čije ime danas nosi ova zdravstvena ustanova.





Abdulah Nakaš bio je specijalista opće hirurgije i šef hirurških disciplina poznat po stručnosti i izuzetnom altruizmu.

Radio je kao hirurg u Općoj bolnici Sarajevo, kao predsjednik Nezavisnog strukovnog sindikata zaposlenih u zdravstvu FBiH, bio je član Liječničke komore Kantona Sarajevo te poslanik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH.

Zbog neizmjerne požrtvovanosti u periodu agresije na Sarajevo i BiH te poratnog angažmana u oblasti medicinskih nauka nagrađen je Šestoaprilskom nagradom Grada Sarajeva.

"Ovo je samo jedan od znakova da je on još u našim srcima i da će ostati tu dok god je nas i dok god je ove bolnice koja nosi njegovo ime", rekao je Bakir Nakaš dodavši da je spomenik njegovom bratu nažalost zapušten.

"On je zapušten, a sve ostalo blista. Bilo bi dobro kada bi se vodilo računa o spomeniku jer je to znak koji smo napravili da bismo opomenuli one ljude koji su na određeni način doveli do razaranja u posljednjem ratu", kazao je Nakaš građanima koji su se okupili u malom broju.

"Želimo da se ljudi prisjete Abdulaha koji je ovdje značio život. Da se prisjete njegovih 1.500 dana provedenih u bolnici, njegovih više od 15.000 operativnih zahvata, više od 2.000 poroda i svih hirurga koji su iza njega ostali i koje je on učio. To je dug koji mi imamo prema njemu", zaključio je Nakaš.

U 13:00 sati počast Abdulahu Nakašu bit će odata i na mezarju Kovači.

Direktorice nije bilo ...

[limenka2014]

http://vazda.ba/bih/djecak-koji-je-cetn ... od-103-km/

NEKA JE PROKLET ONAJ KO ZABORAVI I OPROSTI!

[julisiz es grant]

Sarajevo pamti.

Naš dug doktoru Nakašu: 1.500 dana rada, 15.000 operacija, 2.000 poroda...



U Sarajevu je ispred Opće bolnice "Prim. dr. Abdulah Nakaš" obilježena deveta godišnjica smrti velikog hirurga i građanina Sarajeva čije ime danas nosi ova zdravstvena ustanova.





Abdulah Nakaš bio je specijalista opće hirurgije i šef hirurških disciplina poznat po stručnosti i izuzetnom altruizmu.

Radio je kao hirurg u Općoj bolnici Sarajevo, kao predsjednik Nezavisnog strukovnog sindikata zaposlenih u zdravstvu FBiH, bio je član Liječničke komore Kantona Sarajevo te poslanik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH.

Zbog neizmjerne požrtvovanosti u periodu agresije na Sarajevo i BiH te poratnog angažmana u oblasti medicinskih nauka nagrađen je Šestoaprilskom nagradom Grada Sarajeva.

"Ovo je samo jedan od znakova da je on još u našim srcima i da će ostati tu dok god je nas i dok god je ove bolnice koja nosi njegovo ime", rekao je Bakir Nakaš dodavši da je spomenik njegovom bratu nažalost zapušten.

"On je zapušten, a sve ostalo blista. Bilo bi dobro kada bi se vodilo računa o spomeniku jer je to znak koji smo napravili da bismo opomenuli one ljude koji su na određeni način doveli do razaranja u posljednjem ratu", kazao je Nakaš građanima koji su se okupili u malom broju.

"Želimo da se ljudi prisjete Abdulaha koji je ovdje značio život. Da se prisjete njegovih 1.500 dana provedenih u bolnici, njegovih više od 15.000 operativnih zahvata, više od 2.000 poroda i svih hirurga koji su iza njega ostali i koje je on učio. To je dug koji mi imamo prema njemu", zaključio je Nakaš.

U 13:00 sati počast Abdulahu Nakašu bit će odata i na mezarju Kovači.

Direktorice nije bilo ...

Na drugim slikama na članku je njegov sin, dostojan nasljednik i moj stariji brat po struci dr Nedžad Nakaš.

[Blatte]

Saarjevo je za vrijeme rata pretrpilo pakao ali zalosno je da se zaboravljaju oni koji su u ta teska vremena sirili istinu o Sarajevu... zaboravljaju se oni koji su svojim pricama i fotografijama svijetu govorili istinu o sarajevskim patnjama. Jedan od tih zaboravljenih je i Zoran Erceg - covjek koji je snimio rat...

http://blog.vecernji.hr/ratne-price/zor ... o-rat-5990

[limenka2014]

http://vazda.ba/regija/srbijanski-vodit ... snjakinje/

[Banksy]

Sarajevo pamti.

Direktorice nije bilo ...

Na drugim slikama na članku je njegov sin, dostojan nasljednik i moj stariji brat po struci dr Nedžad Nakaš.

Sigurno je ponosan na svog oca, i treba biti.
Bio je to veliki, veliki čovjek.

[limenka2014]

Zamislite da ovakav gost bude u npr hrvatskoj televiziji HRT-u ...pa ruku dajem da bi par bombi do ujutro na tu zgradu bilo baceno

http://vazda.ba/vijesti/skandalozno-umj ... je-seselj/

Ovo je apsurd od drzave,uvrede za zrtve na svakome koraku

[ovo_malo_duse]

Neznam jeli bilo ako i jeste vrijedi postaviti jos jednom.

http://geto.ba/ratne-price-silovana-365-dana-u-godini/

Nemoguce prokomentarisati. Tuga, bijes

[limenka2014]

MONSTRUMI!!!!

http://vazda.ba/bih/prica-jedne-zene-ko ... a-genocid/

[limenka2014]

Hajde ljudi share i pridruzite se ovoj akciju,Adela je sehidsko dijete treba nasu pomoc

http://vazda.ba/humanitarne-akcije/stud ... bna-pomoc/

[Grover]

redovito bio žrtva iako je uvijek želio na miran i tolerantan način živjeti s drugim narodima.

-Romi nikome ne misle ništa loše. Zbog toga možda uvijek izvučemo deblji kraj. Evo, vidite što se dešava u BiH. Kada ste čuli da neko na televiziji govori o stradanju Roma? Svi stalno potenciraju samo stradanje Bošnjaka, Srba i Hrvata. Nitko ne priča o Romima. Šta smo mi? Životinje? Pa, i mi smo stradali kao svi ostali. Samo tražimo da za to neko odgovara, kaže Zijo Ribić na početku ispovijesti za "Dnevni avaz".

Četnički zločin

Skoro o svakom Romu mogao bi se snimiti film, a o životu Zije Ribića mogla bi se snimiti i serija od 100 epizoda. Ovaj tridesetogodišnjak, koji već duži period živi u Tuzli, imao je samo osam godina kada je preživio masovno strijeljanje, u kome su ubijeni njegovi roditelji, brat, šest sestara i još petnaestak rođaka romske nacionalnosti iz naselja Skočić. Zijo je ostao bez igdje ikoga. Veliki zločin dogodio se 12. srpnja 1992. godine u obližnjem selu Malešići.

Bošnjaci iz okolnih mjesta već su bili iseljeni, a Romi iz Skočića ostali su u svojim kućama, nadajući se da ih nitko neće dirati.

- Zajedno sa obitelji bio sam neko vrijeme u Loznici, a tog kobnog dana vratili smo se u Skočić, jer su oca uvjerili da neće biti nikakvog rata. Iste noći u selo je došla neka vojska. Ustvari, to je bila neka paravojna formacija "Simini četnici", kojima je zapovjedao neki Simo Bogdanović. Svi Romi koji su živjeli u Skočiću, bili su u jednoj kući, jer smo se osjećali sigurnije. Prvo su nam oduzeli sav novac i nakit, potom su nas krvnički tukli, a žene, čak i djevojčice, su silovali, kaže Zijo.

"Simini četnici" potom su, prema zapovjedi vođe Sime Bogdanovića, razdvojili odrasle muškarce od žena i djece, i sve ih kamionima odvezli do Malešića.

- U selu Malešići iz kamiona su izdvojili tri djevojke, a ostale su dovezli do jedne jame. Nakon što mi je strijeljan brat, došao je red i na mene. Ostao sam živ Božijom voljom. Stao sam mirno, čuo sam da je nešto puklo, osjetio sam ubod u vrat i pao sam na zemlju. Četnici su me uzeli i bacili dolje, u jamu, jer su mislili da sam mrtav. Pet minuta sam bez svijesti i kada sam došao sebi, oko mene su bila tijela moje rodbine i susjeda. I dalje su se čuli pucnji i vriska. Kako je bio mrak, oko 21 sat uspio sam da se izvučem s druge strane jame i počeo sam trčati, prisjeća se Ribić.

Kako kaže, ne zna odakle mu u tim trenucima tolika snaga da trči, a nakon što je izišao iz šume, utočište je našao u jednoj kući.

- Tu sam prenoćio. Kada sam se probudio, kosa mi je bila zakorena od krvi tako da se mogla lomiti. Nekako sam ustao i krenuo potražiti pomoć. U daljini sam vidio dim i samo sam išao prema njemu. Tamo sam naišao na jednu ženu, koja je pozvala dvojicu vojnika, koji su bili u uniformama Jugoslavenske narodne armije (JNA). Oni su mi dali jesti i pitali su me što se desilo. Odveli su me u ambulantu u Kozluk, gdje je bila ista vojska koja je došla u moje selo i izvršila stravičan zločin. Nisam se htio odvajati od te dvojice vojnika JNA. Simo četnik govorio im je da me ostave i da će me on prebaciti u Zvornik, ali su oni to odbili i rekli da odgovaraju za mene, prisjeća se Ribić.

Kolima Hitne pomoći vojnici su ga odvezli u bolnicu u Zvornik, gdje je bio na dječjem odjeljenju do prosinca 1994. godine. Nakon toga, Zijo je posredstvom jedne nizozemske humanitarne organizacije premješten u Institut "Simo Milošević" u Igalu u Crnoj Gori, gdje je boravio naredne dvije godine, uglavnom na psihijatriji zbog teških trauma i poremećaja sna. Poslije je smješten u Dječiji dom "Mladost" u Bijeloj u Herceg - Novom.

- U školu sam krenuo kada sam imao 12 godina. Kasnio sam za vršnjacima, ali sam pokušavao to nadoknaditi. U BiH sam se vratio 2001. i smješten sam u Dom za nezbrinutu djecu u Tuzli, gdje sam boravio tijekom školovanja. Tu sam završio školu za kuhara, a onda sam, zahvaljujući organizaciji "Amica", živio u jednoj kući dok se nisam snašao za posao. Uz pomoć humanitarnih organizacija, otišao sam u Italiju, gdje sam završio naprednu školu za kuhara i učio italijanski, kaže Zijo.

Spora pravda

Ovaj tridesetogodišnjak, koji je u životu prošao pravu golgotu, trenutno radi kao kuhar u hotelu "Tuzla".

- Kako je stanje u državi, više sam nego zadovoljan. Imati posao u BiH sada je kao dobiti bingo. Teško mi je bilo plaćati kiriju, ali sam, zahvaljujući razumijevanju direktorice Amalije Simić, dobio sobu u hotelu u kojoj živim. Ona mi je, uz sve ostale zaposlene u hotelu, velika podrška i zbog toga sam im neizmjerno zahvalan, kaže Ribić.

On se godinama borio da pravda za zločine u Malešićima bude zadovoljena, i to se samo djelimično desilo u veljači prošle godine, kada je sedam članova "Siminih četnika" osuđeno na ukupno 73 godine zatvora.

- Dugujem to svojoj obitelji, susjedima i cijelom romskom narodu, jer pravda mora biti zadovoljena. Ona je spora, ali kazna je, na kraju, stigla zločince. U pauzi jednog od suđenja, dok sam sjedio sa svojim odvjetnikom, prišla mi je optužena Dragana Đekić. Rekla mi je da joj je žao, da su bili mladi i nesvjesni onoga što rade i zamolila me da zbog njih ne mrzim cijeli srpski narod. Kazao sam joj da nikoga ne mrzim, da imam prijatelja Srba i Crnogoraca. Oprostio jesam, ali nikada neću zaboraviti, kaže ovaj tuzlanski kuhar.

Nagrada u Italiji

Zijo putuje na razne konferencije po svijetu na kojima se govori o počinjenim ratnim zločinima na Balkanu. O njemu je snimljen i dokumentarni film u američkoj produkciji pod nazivom "Zijina priča".

- Sve radim da se ovo ne zaboravi. Nedavno sam u Italiji dobio posebno priznanje, ali to ne radim zbog nagrada nego je to moja obaveza, kaže Ribić. Ne želim da se zatru korijeni Ribića

Ova tridesetogodišnjak je već duže vrijeme u vezi s Ramizom, koju zna još od vremena dok je bio smješten u domu.

- Imamo nekakve planove. Prijatelji iz Italije obećali su da će mi pomoći da napravim kuću. Dovoljno mi je da ima samo prizemlje i krov nad glavom da mogu zasnovati obitelj. Ne želim da se zatru korijeni Ribića. Ipak, neću se ženiti dok ne budem imao kuću. Ne želim da se moje dijete pati kao ja, kaže Zijo.

Romi se ne vraćaju tamo gdje se desilo nešto loše

U Skočić se Zijo neće vratiti, ali neće ni prodati roditeljsku kuću, u koju namjerava povremeno dovoditi svoju djecu i pričati im o stradanju svoje obitelji.

- Nitko se neće ni vratiti, jer kod nas, Roma, postoji običaj da se ne vraćamo na mjesto gdje se desilo nešto loše, kaže Zijo.
http://www.portaloko.hr/clanak/potresna ... t/0/67890/

[Grover]

Zločinac Bastah u pokajničkom pismu izdaje Ratne Zlocince Vlasenice

PREPIS SA RUKOPISA 17.01.2012. Bastah Predrag zvani „Car“ Vlasenica na izdržavanju kazne zatvora u Foči poslao pismo po Željko Ninković od majke Janje (navodno da je Janja sestra Bastah Predraga) koji živi u Rogatici.

Poštovana gospođo

Sada ću da vam prezentujem živu istinu što vas boli a to je pogibija vaše sestre kojoj su lično garantovali bezbjednost da će lojalna ostati u svojoj kući sa mužom ali od nema ništa. Prvo braća Stanić su primili njihovog prvog rođaka Miroslava Kraljevića zv. Mićo „Kralj“ u policiju a postavili ga za komandanta interventnog voda specijalaca koji je imao 40 mladića i sve je pobio ljude po gradu streljali babe djecu na Drumu ubili 20 ljudi, selu Pijuci 16 ljudi i oteli terensko vozilo„Hiru Cdai“ bijelu od trgovca privatne prodavnice iz tog sela iz Pijuci takođe isti su hapsili ljude po noći i vodili u logor „Sušica“ pod komandom Kraljević Miroslava kome je Stanić Radenko dao odrešene ruke da pali i ubija progoni i siluje uzima autobuse od Birča, Šumarstva kad mu god treba takođe isti Kraljević Miroslav imao je svoje dvije kancelarije gdje su ispitivali privođena lica tukli mučili, tu su priveli i tvog zeta Smaila po noći ri Kaljević ga je ispitivao i tuko tražio mu pare i zlato odma tako izjavu dao jeSmail. Drugo veče Kraljević Miroslav dolazi sa grupom ljudi u kuću tvoje sestre i suluje je na oči Smaila a isti Kraljević vozi bijelog golfa sa zastavom okačenom na mjesto antene. Auto su oteli od stolara Jašarevića bijog golfa dvojka.

Ovo je prva scena i Smajla odvoze u logor „Sušica“ tvoja sestra dolazi sva uplakana u PS moli Stanić Radenka i Mana Đurića da joj ne vode muža i ako ne može da joj dozvole odlazak za njime ali isti nisu dali već joj i dalje daju garanciju da će ostati u kući lojalna i da je neće niko dirati. Tada su u njenu kuću doveli djevojku Muminović sa Gradine jednu su uhvatili u Rovašina selu prema Cerskoj i dvije iz grada a dolazila im je u goste Daliborka Ćetković koju je dovozio Šargić Milanko načelnik tu su jeli gotivili se plesali vodili ljubav (seks) sa tvojom pokojnom sestrom lično je plesao Stanišić Ljuboje zvani Ljuban inspektor u PS i to je plesao da sam ih lično vidio sa vrata da je tvoju sestru skinuo u kupaći kostim Ognjen Ostoić inspektor vodio je ljubav sa djevojkom iz Rovaša. Mane Đurić tu je spavao a ja sam lično dolazio da ih zovem pošto su isključili motorole sistem veze vojska se pobunila i tražila smjenu policijskih starješina zašto drže žene i djevojke i vode ljubav, nastala je pobuna svih navedenih lica supruge su bile u Srbiji a Ostojić Ognjen ne oženjen on se nije trijeznio od alkohola ovo je živa istina šta su radili od tvoje sestre starješina PS Vlasenica na kraju čitavog ovog sramnog zločina isti su pobili ove nedužne mlade osobe kojima su garantovali bezbjednost i sigurnost. Glavni ljubavnik tvoje sestre bio je inspektor Stanišić Ljuboje zv. Ljuban. Ja ova ubistva nisam vidio ali sam vozio na uviđaj Šargića Milanka i Ostojić Ognjena inspektora u kući tvoje sestre nije bilo nikoga i krv je pobrisana takod a se nije vidjelo ništa. Poslije ovi inspektori pokušali su da sakriju zločin i rekli su da su ove žene otišle za Tuzlu. Ja sam to rekao tvom zetu u Bijeljini ali nažalost isti taj Smail prodao je kuću Stanić Radenku kumu policajcu koji živi u Švajcarskoj i isti Smail pokušao je na ročištu da brani zločinca Stanić Radenka koji je ovo sve isplanirao pobio silni narod a sada je i SIPI visoko rangirani radnik. Za ovo ću javno svjedočiti i rekao sam na Sudu BiH da ću tebi ovo sve reći.


Milorad Brasin


Miroslav Kraljevic

Na žalost 20.maja 1995.godine najodgovorniji ljudi su izvršili skrivanje zločina premještanje mrtvih tijela u masovnu grobnicu na „Ogradice“ udaljeno od Vlasenice 18 km. Glavni organizatori i naredbodavci su Milenko Stanić, Mane Đurić načelnik i Stanić Radenko, jamu je pronašao Klještan Milosav zv „Vepar“ direktor privatne firme „Loris“ u obezbjđenju bili su Stanić Milenko, Mane Đurić, Radenko Stanić, Milanko Šargić, Ognjen Ostojić, Ljuboje Stanišić, Klještan Milosav zvani „Vepar“, a policija je blokirala sve puteve što prolaze pored groblja „Rakita“ u groblju bilo je 5 grobnica. Bager je bio GP radnika iz Vlasenice marke „Radoje Dokić“ žute boje gusjeničar sa njim je rukovodio po naredbi Stanić Radenka rezervni policajac Lošić (Božana) Ljubisav zvani „Amerikanac“ koji živi u Čikagu (rodbina: Ljubinka (Stojka) Losic, Marko (Ljiljana) Losic) več duže godina i isti je vozio kamion „FAP-a 16.19“ kipera vlasništvo GP radnik Vlasenica. Takođe uzet je i kamion od „Boksit transa“ iz Milića mercedes 3636 dovezao ga je Stanišić Todor zvani „Tošica“ rodom iz Dervente kod Milića ovaj vozač dužio je ovaj kamion i vozio ga je, a nova ga je zadužio 1982 godine jer tada sam i ja vozio mercedesa u Boksit transu i znam vozača. Ovo je sve živa istina i ovo ću svjedočiti.

Za ove ja ležim zločince što mi nisu naredili mi da vozim mercedesa kipera, ja sam počeo buniti se da ne vozim a isti su rekli i mi smo s tobom to moraš voziti ti i Lošić Ljubisav zvani „Amerikanac“ u groblju bio je bager Petko Gradinac doveo je četr zatvorenika koji su kupili komade tijela što spadne sa bagera. Ovi momci su se zvali Ismet, Almir, Fuad i Fadil Ferhatbegović iz Papraće, Memića i Capardu što ih je vojska zarobila u maju 1992.godine. Fap je bio natovaren, ja sam dovezao mercedesa parkirao pored bagera i posmatrao utovar, poslije nekoliko zahvata kašikom pojavila su se komplet tijela ljudi nisu se raspala jer su bila u ilovači i duboko zakopana. Poznao sam tijelo Salaharević Zumre krojačice bila je glava razbijena, bila je bez suknje gola, Hasan njen muž, druga kašika bila je tvoja sestra ista kakva je bila živa u garderobi meni su suze potekle iz oči toliko mi je žao te ženei krojačice Zumre jer je šila mojoj suprugi trudničke haljine. Ovo su sve gledali moje starješine i predsjednik Milenko Stanić koji se smijao i keslao kad je vidjeo Zumru golu. Ovo zločin ću ispričati javno i želim da dodje sud na lice mjesta i da se izvrši rekonstrukcija i da kažem gdje su bile jame a zna se ko je pobio ove ljude.

Poštovana gospođo

Ovo sam vam morao prezentirati da znate ko je ubio vašu sestru jer bi i ja volio znati ko je ubio mog oca. Zato neću da ležim nevin ja sam plakao svako suđenje jer vidim da je sve namontirano i skrivaju naredbodavce i ubice. Iz tih grobnica odvežena su četiri kamiona a ima još jedna, takođe imaju još dvije grobnice pun autobus žena djece staraca na liniji razgraničenja gdje nije pronađen i u blizini Šekovića ima masovna grobnica to sam saznao i znam mjesto gdje se nalaze. Molim vas u šumi je pronađena grobnica tu je bio drugi dan bager isto Lošić Ljubisav i po danu smo vozili mrtve logoraše jer su nam rekli da su iz logora tijela bila sva raspadnuta i strula samo su bile kosti u gardarobi i ovdje su bile moje starješine sa Nivom su dolazili vozio ih je policajac sad aktivniRebić Nenad isti su bili na Ogradicama gdje nismo mogli izlaziti sa kamionima već nas izvlačio zglobni traktor vlasništvo srpskih šuma iz Vlasenice a vozio ga je Mozić Novica.

Za ovo niko ne odgovara, ovo je sakrio sve Milorad Barašin najveći zločinac koji oslobađa sve zločince lidere a obične ljude kazne smrtnim kaznama sudija Zoran Božić mene je osudio na smrt a Kličković oslobodio pa koja je ovo pravda. Meni Božić Zoran nije dao ovo da iznesem a kad me je presudio ja sam ga zvao da dođe na „Kulu“ i došao mi je sa asistenkinjom i u četir oka rekao mi je da šutim na apelaciji. Međutim ja sam bio u bolnici operisan na Koševu i sva mi je dokumentacija pokradena u KPZ Kula što sam pronašao u Tužilaštvu Suda BiH dokumentaciju sam pronašao u Tužilaštvu poslije moje presude 9.aprila ja sam se zaprepastio sa čim se Tužilaštvo služi i kako se montiraju izjave i skrivaju najodgovorniji ljudi i teške ubice i kako su vršili procjene oko određivanja ocjena ko će doći na Sud BiH.Davorin Jukić sudija odabiorao je predmet mene niko nikad saslušao a tim istražitelja bio je na terenu kojem je upravljao Bajro Kulovac, Stanišić Goran i drugi. Sve su izjave montirane samo da sakriju najglavnije zločince Stanić Radenka, koji je primao u policiju najveće zločince pa čak ljude koji su imali teška ubistva. Klao muslimane u miru, Ferida Đelmića iz Nevačke sa Han Pijeska a to je bio Mimović Stevo nije odležao ni kaznu u KPZ Foča već je pobjegao iz zatvora kada je počeo rat 1992.godine.

Ratko Mladic Boksit Stadion VlasenicaToga zlikovca primio je Stanić u policiju koji je ubijao ljude na Stanićeve oči u PS premlaćivao na mrtva imena po ztvoru tukao ljude ali on je sakriven. Rikanović Dragiša pa mnogi aktivni policajci ali svi su oslobođeni a na meni su se slomila kola ja sam sam žrtva za PS i svu opštinu Vlasenica. Samo što sam sa druge opštine. Mojoj porodici prijećeno je da ih pobiju u koliko ja progovorim, ja ovdje imam teške probleme pa mi prijete da će me ubiti ukoliko budem svjedočio ili kazao o ovome. Ja sam odlučio da svjedočim istinu pa neka poginem.Drugi zločin Stanića braće poginu drugi rođakKraljević Milenko brat Kraljevića Miroslava poslanika SNSD-a komadanta specijalaca i bila je sahrana 30.maja 1992.godine. Kraljević je 4.juna u popodnevnim satima izveo iz zatvora kod suda 28 zatvorenika staraca u autobus Dubrava marke srpske šume vozač Trifunović Slavko i odvezao 3 km od grada i njegova sestra Kraljević Višnja zvana „Beha“ sve postreljala za ovo ću biti svjedok da se uvjerite prvi je strijeljan Džodžajević Ibrahim a meni je stavljen na teret u optužnici da sam ga odvezao i riješio slobode a Stanić ga je zatvorio i njegovi su ga rođaci prebili ja sam ovo iznio na obnovi postupka ali predsjednik vijeća Davorin Jukić mi je spriječio nisu mi dali da pričam. Takođe na ročištu ja sam pozvao predsjednika SO Stanić Milenka ko svjedoka na žalost on je lagao da nije znao logor „Sušicu“ i nasmio se na upit tužioca citiram „da li ste gospodine Staniću znali za logor nisam“.

Poštovana gospođo

Ovo je detalj mali što sam vam prezentirao na ovom papiru ali želim da me pozovete na razgovor i da odemo na teren da se uvjerite da je ovo istinai da odgovaraju pravi zločinci. Ja vas molim da objavite u štampu detalje ubistva vaše sestre i glavne zločince i to u najčitanije novine „Avaz“. Ali nemojte spominjati moje ime zbog bezbednosti moje porodice i naše dalje saradnje. I sam moga prije ostvariti sa vama kontakt jer me je spriječila nagla bolest debelog crijeva i slijepog crijeva što sam operisan, na Kuli su me pokušali otrovati i inficirali su mi rane nema šta nisu radili samo da ne iznesem ovu istinu. Ja sam dao izjavu tužiocu prije ročišta i ona mi je davala 8 godina prije izjave a kad sam počeo spominjati moje šefove nudila mi je 5 godina ali moja odbrana rekla je 8 godina samo da me zbune da ne idem u nagodbu. Takođe moju izjavu tužioc Sanja Jukić dala je braniocima Todorović Todoru i Golić Radu iz Vlasenice da spriječe mojim svjedocima da svjedoče i da mene osude. Ja neću ostati na ovom ako treba ja ću pisati i Haškim istražiteljima i Glavnom tužiocu. Molim vas da pronađete preko interneta Pinjić Safeta invalida prije rata kog sam spasio i njegovu kćerku od 2 godine. Mirelu Pinjić student medicine na Koševu, Safet je u Čikagu da se uvjerite. Puno vam hvala na saradnji i na razumijevanju.

S poštovanjem Bastah Predrag.

Sve kontakte obavi ćemo preko ovog Momka.





Osuđen kao rezervni policajac

Potvrđena prvostepena presuda u predmetu Predrag Bastah i drugi
(27.04.2011. 15:11)

Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH, nakon održane javne sjednice, dana 22. februara 2011. godine, donijelo je a 26. aprila 2011. godine i otpremilo drugostepenu presudu kojom se odbijaju kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH, optuženog Predraga Bastaha i branilaca optuženih Bastaha i Gorana Viškovića, te se prvostepena presuda od 5. februara 2010. godine potvrđuje.

Sud Bosne i Hercegovine je 5. februara 2010. godine izrekao prvostepenu presudu kojom je oglasio krivim optužene Predraga Bastaha i Gorana Viškovića za krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) Krivičnog zakona BiH (KZ BiH), u vezi sa tačkama a), d), e), f), g), i) i k) u vezi sa članom 29., sve u vezi sa članom 180. stav 1. KZ BiH. Optuženom Predragu Bastahu Sud je izrekao kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 22 godine, a optuženom Goranu Viškoviću kaznu zatvora u trajanju od 18 godina.

http://zokstersomething.com/2014/12/14/ ... vlasenice/

http://www.vlasenica.info/index.php?limitstart=30

[Šunj]

http://www.otisak.ba/brcko/16252-andelk ... tavku.html

ANĐELKA ARNAUTALIĆ: NJIH TROJICA SU ZAKLALI MOG SINA, ZEKERIJA MUJKANOVIĆ DA PODNESE OSTAVKU
Anđelka Arnautalić zvana Borka je u izjavi za „otisak.ba“ kazala kako su ubice njenog 22-godišnjeg sina Jasmina oslobođene.

Naime, Jasmin je ubijen 1992.godine ispred Doma zdravlja u Brčanskom naselju Kolobara koji se od njegove kuće nalazi, na udaljenosti, od stotinjak metara.

Ona u izjavi „otisku“ objašnjava da je rahmetli Jasmin ubijen u vrijeme kada su po naselju Kolobara „ordinirali“ Kosta Kostić, Miloš Milošević i Raco Simić svi iz okoline Bijeljine.

-Ubice mog sina su oslobođene. Niko drugi nije ubio mog sina. Njih trojica su zaklali moje dijete. To je sigurno. Tražim od glavnog tužioca u Brčkom Zekerije Mujkanovića da javno prizna krivicu i da podnese ostavku. Zbog mog nezadovoljstva radom Tužilaštva u utorak izlazim pred ovu zgradu gdje počinjem štrajk glađu dok se ne pohapse i procesuiraju ubice mog sina- kazala nam je Anđelka.

Dodajući da Tužilaštvo treba da „radi šta zna“. –Neka vode postupak, neka obnove postupak, samo ubice koje su zaklale moga sina moraju odgovarati-.

Podsjetimo da su Kosta Kostić, Miloš Milošević i Raco Simić svi iz okoline Bijeljine koji su uhapšeni 31. oktobra 2005.godine, a protiv kojih je brčansko Tužilaštvo 19.aprila 2006.godine podiglo optužnicu za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Kostić je proglašen krivim i koji je dobio maksimalnu zatvorsku kaznu od 15.godina, dok su Simić i Milošević oslobođeni optužbe.

Naime, Kostiću je dokazano silovanje Raseme S., te ubistva Ahmeta Fatića, braće Terzić, Ekrema, Enesa i Muhameda, te Karamović Safeta i Mirsada.

Također, je dokazano da je ubio Begu Hasanbašića, Midhata Šabanovića, Hazima Žilića, Midhata Čembića, Osmana Suljića, Mehmeda Slomića, Muhameda Jakubovića i staricu Vasvu Peštalić koja je u vrijeme ubistva imala preko 80. godina. Kostiću će biti uračunato vrijeme provedeno u pritvoru Distirkta u kojem je boravio od kraja oktobra 2005.godine.


Veliki broj prisutnih koji su pratili objavljivanje presude bili su nezadovoljni izrečenim kaznama.

Nakon izricanja presude u sudnici se onesvijestila Anđelka Arnautalić koja je kategorična da su njenog sina Jasmina brutalno ubili upravo ova trojica koja za to nisu odgovarala. /E.R./

[email protected].....

[muha_sa]

Popovic i Beara za genocid doživotna.

Nikolic: 35 godina.

Miletic: umjesto 19 dobio 18

Pandurevic: 13

[It_is_a_Leclerc]

Nisam stigao popratiti sažetak odluke Žalbenog vijeća u ovom predmetu, ali ono što čitam kroz medije je svakako dobro. Potvrđen genocid, utvrđena genocidnost Vojske Republike Srpske (Sud je, naime, uvažio argument da je biti u VRS-u = biti dijelom zločinačkog poduhvata), postojanje genocidne namjere...

[ljevoruki]

Nisam stigao popratiti sažetak odluke Žalbenog vijeća u ovom predmetu, ali ono što čitam kroz medije je svakako dobro. Potvrđen genocid, utvrđena genocidnost Vojske Republike Srpske (Sud je, naime, uvažio argument da je biti u VRS-u = biti dijelom zločinačkog poduhvata), postojanje genocidne namjere...

Tacno tako.
Jos da sacekamo presude karadzicu I mladicu I da vidimo gdje smo.

[Agron P]

Koliko je samo neposrednih izvrsilaca genocida jos uvijek na slobodi, pa cak i u institucijama RS-a?!

Ramiza Dzaferovica terete da nije prijavio ratni zlocin, a kada bi smo procesuirali sve srbe za isto 3/4 njih bi zavrsilo iza resetaka.

[Banksy]

Tog dana, 5. februara 1994. godine na Markalama su ubijeni: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.

[Šunj]

Konacno optuznica, nakon toliko godina:
Živković Dragan zvani Travolta, sin Save, rođen 23.09.1953. u Brčkom, nastanjen u ulici Naste Nakića 58, po zanimanju radnik SUP-a;

Code: Select all

http://www.avaz.ba/clanak/148275/bivsi-policajac-optuzen-za-zlocine-nad-civilima-bosnjacke-nacionalnosti-u-brckom

Tužilaštvo Brčko Distrikta BiH podiglo je optužnicu
Bivši policajac optužen za zločine nad civilima bošnjačke nacionalnosti u Brčkom

Tužilaštvo Brčko Distrikta BiH podiglo je optužnicu protiv Dragana Živkovića iz Brčkog (57) zbog osnovane sumnje da je sredinom 1992. godine u Brčkom počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva, saopćeno je iz tog tužilaštva.

Optuženi se tereti da je u svojstvu policajca Stanice javne bezbjednosti Brčko zajedno sa drugim licima vršio nečovječna postupanja, nanosio velike patnje, povređivao tjelesni integritet i zdravlje, te vršio fizička i psihička zlostavljanja nad dva civila bošnjačke nacionalnosti. Njemu je stavljeno na teret da je jednog civila, nakon što je odbio njegovu naredbu da se krsti kao Aleksandar, sproveo u logor Luka gdje ga je u više navrata fizički maltretirao udarcima palicom i nogama. Slične inkriminacije sadržane su i u drugoj tački optužnice, koja Živkovića tereti se za fizičko maltretiranje sugrađanina ispred njegove kuće, kojeg je zatim odveo u Stanicu javne bezbjednosti, a potom i u logor Luka gdje je nastavio njegovo zlostavljanje.

Saglasno ukupnim rezultatima istrage, tokom koje je pored izjava oštećenih prikupilo više desetina materijalnih dokaza, Tužilaštvo Distrikta utvrdilo je da postoji osnovana sumnja da je optuženi počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. U skladu s takvom ocjenom Tužilaštvo je podiglo optužnicu protiv Živkovića i dostavilo je nadležnom sudu na dalji krivični postupak. S obzirom da optuženi pored državljanstva BiH posjeduje i državljanstvo druge države u koju bi mogao pobjeći Tužilaštvo je optužnicom zatražilo i da se optuženom izreknu mjere zabrane, kako bi se osiguralo uspješno vođenje krivičnog postupka. Tužilaštvo je zatražilo da se od optuženog oduzmu putne isprave i da mu se zabrani izdavanje novih. Osim toga zatraženo je da mu se zabrani korištenje lične karte za prelazak državne granice i da napusti mjesto boravišta uz obavezu povremenog javljanja policiji.

Postupajući u fazi prethodnog saslušanja Osnovni sud Distrikta prihvatio je obje tačke optužnice potvrđujući tako optužnicu u cjelosti, usvojivši uz to i sve predložene mjere zabrane. Na ovaj način prihvatajući dokazne i druge prijedloge optužbe, Sud je jednom odlukom potvrdio osnovanu sumnju da je optuženi počinio krivično djelo za koje se tereti, te osigurao njegovo izvođenje na ročište za izjašnjenje o krivici i dalje suđenje.

Optužnica protiv Živkovića posljednja je optužnica Tužilaštva Brčko distrikta BiH proistekla iz predmeta oznake „A“, za koje je Haški tribunal ocijenio da postoji dovoljno dokaza da se mogu procesuirati pred domaćim pravosuđem, navodi se u saopćenju.

****************************************************************************************************************************************************
http://pescanik.net/oni-zive-u-mome-gradu/

Oni žive u mome gradu

Tog jutra sam se zaustavio na benzinskoj stanici pored bolnice. Uzalud sam trubio, prodavača nije bilo u blizini. Sigurno je opet skoknuo na razgovor sa nekom medicinskom sestrom. Već se događalo da sam tog nekadašnjeg nogometaša morao trubom dozivati iz hlada ogromnih paprati. Nisam imao hitnog posla, te sam prestao trubiti i otvorio prozore na kolima. Oduvijek sam imao razumijevanja za kratke sretne časove ljudskog života.

– Dobro jutro!

Prilazio mi je stari Boško Maričić (rođen 18.09.1938. u Brčkom). Pod nogama mu je škripao šljunak. Prije 21 godinu bio je predsjednik SDS-a u mom rodnom gradu i svjedok odbrane u predmetu Momčila Krajišnika u ICTY-u. Znamo se samo preko novina.

Bošnjaci su tokom 1991, po Maričiću, „tajno i polutajno“ oformili paravojne jedinice – Patriotsku ligu i Zelene beretke, a Hrvatima je, tvrdio je on, oružje stizalo preko Save iz susjedne Hrvatske. Priznao je da o svemu tome nema saznanja iz prve ruke, već da su to informacije koje su „procurile od žena i komšija oficira vojno-obavještajne službe“, a da je dosta toga saznao i poslije rata.

Po Maričiću, Srbi nisu bili pripremljeni za napad na Bošnjake i Hrvate u Brčkom, i JNA u tome nije učestvovala. Početkom maja 1992. priključio se jednoj od tri čete srpske vojske u Brčkom. Ta vojska „nije imala ime“, a bila je pod komandom Ljubiše Savića Mauzera. Tu je još vidio i „dva-tri Arkanova i tri-četiri vojnika kapetana Dragana“. Prema njegovim tvrdnjama, te tri čete su bile „sav srpski narod pokupljen radi odbrane“.

Tadašnji gradonačelnik Brčkog, Đorđe Ristanić (rođen 02.08.1957. u Brčkom, stalno nastanjen u Alekse Šantića 23), izbjegao je procesuiranje, iako je bio alfa i omega prvih okupatorskih mjeseci 1992. Tada je tvrdio za zapadne medije: „Ja garantujem da u Brčkom nije ubijen nijedan civil od srpske ruke, nego od muslimanskih i hrvatskih granata“. Nakon ovih izjava, američki mediji objavili su fotografije egzekucija Huseina Krše i Hajrudina Muzurovića u Zanatskom centru u Brčkom, koje je fotografirao Ron Haviv.

Dvije decenije nakon toga, Ristanić je u ICTY-u tvrdio da je bio nemoćan. “Oni su dva puta uhitili i šamarali načelnika policije. I ja sam bio uhićen, i načelnik štaba brigade… Oni su operirali i vršljali po gradu”, kazao je na suđenju Radovanu Karadžiću govoreći o „paravojnim formacijama kao najvećoj snazi u Brčkom u to vrijeme“.

Ratni gradonačelnik je „nekoliko dana nakon preuzimanja vlasti“ saznao od načelnika policije da je formiran Sabirni centar Luka, u kojem su bili zatvoreni ljudi nesrpske nacionalnosti: „Ne znam zašto je formiran. Samo mogu da pretpostavim da su to formirale srpske vojne snage. Sjećam se da je bilo civila u ograđenom prostoru, ali prema mom mišljenju i mišljenju ratnog predsjedništva, nisu postojali pravni razlozi da se ti ljudi tamo odvode. Da bi se neko zatvorio, mora biti procedura i optužba, ali toga nije bilo.“

U logoru Luka, prema Ristaniću, logoraši su premlaćivani i zlostavljani: “Kasnije sam čuo i za ubistva u Luci, ali ne tokom rata. Tada sam znao da se ljudi maltretiraju, da ih se tjera da pjevaju. To se čulo po noći u gradu, to horsko pjevanje.”

Da podsjetimo, Luku su svakog dana posjećivali pripadnici srpske policije predvođeni Dragišom Tešićem i vršili ispitivanja logoraša kačeći im bizarne optužbe tipa: glasanje za cjelovitu i nezavisnu BiH, članstvo u SDA, posjedovanje radio-stanice, silovanje Srpkinja… Pretpostavlja se da su upravo isljednici pravili spiskove za poslijepodnevne likvidacije.

Nakon odlaska policajaca, Goran Jelisić poznatiji kao Srpski Adolf je prozivao logoraše kojima je škorpionom pucao u leđa, a onda ih odnosio do šahta i čekao da iskrvare. Njegova suradnica Monika, kasnije supruga, običavala je Bošnjake masakrirati razbijenom flašom. Na rane onih koji prežive torturu sipala je sol. Nakon likvidacija, komandanti logora su iz hangara u kojim su boravili logoraši izvodili, kako su to govorili, dobrovoljce zadužene za skupljanje leševa. Jedan od tih koji je na noć znao prenijeti po 60 leševa bio je i moj otac Edhem Ćudić. Sa takvih poslova, rijetki su se vratili.

Među monstrumima u logoru Luka, pored Gorana Jelisića, Ranka Češića, Ljubiše Savića-Mauzer, Konstantina Simonovića, Monike Ilić – Simonović – Karan, posebno su se isticali u ubijanju i mučenju logoraša Enver Stavički, Fikret Piklić, Džemal Zahirović zvani Špajzer, Gligor Zorić i Veselin Nikolić.

Logor Luka je zatvoren 20. juna 1992, nakon što je Međunarodni crveni križ najavio inspekciju. Zbog stranaca sve prostorije su okrečene, dvorište oprano, a zarobljenici prebačeni u Batkoviće kod Bijeljine. Do tada je ubijeno 3.000 civila, što je brčanski logor smjestilo odmah iza Omarske u kojoj je likvidirano 4.000 zarobljenika.

Naravno, sve je ovo moralo imati veze i sa JNA, jer se vojska naoružavala iz brčanskog garnizona. Milisav Milutinović, (rođen 18.09.1933. u Jovanu, općina Kragujevac, Srbija; prijavljen u Brčkom, Ice Volovskog 28/II), bio je rezervni major JNA, komandant Općinskog štaba Teritorijalne odbrane i član Ratnog predsjedništva općine Brčko. Trenutno živi u Srbiji, ali često je u Brčko distriktu. Građani Brčkog ga prepoznaju, ali Tužiteljstvo ne poduzima korake ka uhićenju i podizanju optužnice.

Na YouTube-u se nalazi prilog francuskog novinara iz 1992, na kojem su u logoru snimljeni Luka Milutinović i Danilo Pejić, bivši golman FK Jedinstvo. Oni na ovom snimku tvrde da tu navodno čuvaju oduzete automobile i čekaju da se jave vlasnici.

Mihajlo Grujić, (rođen 10.06.1944. u Trnjacima,općina Brčko), bio je rezervni kapetan bivše JNA, koji je u maju i junu 1992. organizovao progon civila iz geta Brezovo Polja. Nastanjen je u naselju Grčica, u Brčkom.

Vlasnik ozloglašene kafane Bolero, Mile Gatarević zvani Bolero (1958-2010), stanovao je u Jevrejskoj ulici i tu imao kafanu u kojoj su se okupljali pripadnici raznih paravojnih jedinica. Tu su se odvijali razni dogovori u vezi etničkog čišćenja grada. Nikada nije procesuiran, iako su brojne svjedokinje svjedočile o silovanjima i torturama koje je izvršio. Na njegovom lokalu još uvijek stoji tabla sa natpisom Bolero. Umro je nekažnjen u Brčkom.

Siniša Kisić (rođen 1954. u Brčkom), sadašnji član Predsjedništva Olimpijskog komiteta BiH, bivši komandant Trećeg bataljona VRS. Nalazi se na fotografijama iz logora Luka u Brčkom, u uniformi VRS. Zaposlen je u kancelariji koja koordinira odnose između institucija vlasti BiH, Brčko distrikta BiH i OHR-a. Prvi je poslijeratni gradonačenik Brčko distrikta BiH (2000-2004). Zbog mandata je trenutno nastanjen u Sarajevu.

Pored bivšeg gradonačelnika, tu je i Stako Stakić, inženjer agronomije, bivši direktor Mesne industrije Bimex. U vrijeme rata bio je ratni direktor istoimene kompanije. Ubijeni Bošnjaci i Hrvati iz logora Luka su kamionima Bimexa odvoženi na okolne farme, gdje prema federalnim izvorima ima 13 masovnih grobnica, ili u fabriku stočne hrane Farma. Svjedoci tvrde da je dio leševa prerađivan u stočno brašno. Srbi su mrtve bacali i u Savu. Na lokalitetu Farma je 1996. ekshumirano 67 identiteta. Stako Stakić je bio zastupnik u Skupštini Brčko distrikta BiH u dva mandata. Do sada je objavljena fotografija hladnjače Bimexa iz 1992. sa lokaliteta Farma. Stako Stakić nikada nije dao informacije o učešću Bimexovih hladnjača u prijevozu leševa na lokalitete masovnih gorbnica.

U Brčkom se još uvijek nalazi i poznata prostitutka Verica Simonović, koja je sa kćerkom Monikom Ilić – Simeunović – Karan i Suzanom Simeunović bila organizator silovanja u Brčkom. Ona je majka osuđenog ratnog zločinca Kostantina Simeunovića Koleta. Za nju se vežu zločini silovanja u Westfaliji nadomak Brčkog. Živi u Srpskoj varoši u Brčkom.

Merid Ljuca je pandorina kutija ratnih zločina u Brčkom. Posjeduje privatno pokopno društvo Iris. Svjedok je mnogobrojnih zločina. Prevezao je rastrgana tijela, kada je Savski most dignut u zrak (30.04.1992), u gradsku mrtvačnicu u Brčkom. Mrtvačnica je bila pod ingerencijom Bolnice Brčko, na čijem je čelu bio dr. Momir Crnić, poznatiji kao Momo. Ovi leševi su iz gradske mrtvačnice izmješteni na nepoznati lokalitet i do danas nisu pronađeni. Momir Crnić je i dalje zaposlenik Bolnice u Brčkom, gdje radi kao anesteziolog.

Dr. Dragan Ninković zvani Gagi, bio je načelnik hirurgije u Brčkom za vrijeme rata. Poslije ubistva ljekara Sakiba Edhemovića, Ninković se uselio u njegovu kuću u centru Brčkog.

Upravo onaj koji je u Višegradu otkrivao spomenik ruskim dobrovoljcima, bio je jedan od čelnih ljudi policijske uprave Brčko – Petar Đokić (rođen 1961. u Brčkom). Bio je ministar u vladi Republike Srpske, a prijeratni je predsjednik Saveza socijalističke omladine Brčko. U vrijeme rata bio je uposlenik policijske uprave, u kojoj su se događala masovna ubistva, u kojoj postoji zloglasna soba br. 13. Trenutno je nastanjen u Banja Luci.

Za ratne zločine u Brčkom, pred ICTY u Den Haagu suđeno je Slobodanu Miloševiću, Vojislavu Šešelju, Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić, Momčilu Krajišniku, Goranu Jelisiću i Ranku Češiću. Goran Jelisić je osuđen na 40, Ranko Češić na 18, Momčilo Krajišnik na 27 (Žalbeno vijeće smanjilo je kaznu na 20) i Biljana Plavšić na 11 godina zatvora. Svi su oslobođeni optužbe za genocid i osuđeni za zločin protiv čovječnosti, unatoč činjenici da su imali namjeru djelimičnog uništenja nacionalne grupe Bošnjaka i Hrvata, odnosno da su (Jelisić i Češić) počinili mnogobrojna ubistva zatočenika sa genocidnom namjerom. U slučaju Jelisića, Sudsko vijeće je donijelo presudu da nije kriv za genocid bez saslušanja odbrane i završnih riječi tužitelja i branitelja.

Podsjetimo da je Raspravno sudsko vijeće ICTY potvrdilo Slobodanu Miloševiću genocidnu namjeru i postojanje plana da se unište Bošnjaci kao nacionalna grupa, pored mnogih gradova, i u Brčkom. Ovo sudsko vijeće je zaključilo da „postoji dovoljno dokaza da je u Brčkom izvršen genocid“. Slobodan Milošević nije dočekao konačnu presudu, jer je preminuo 11. marta 2006, čime je istog dana i okončan sudski postupak.

Dok stojim na bezinskoj pumpi, u gradu u koji sam presađen, u kojem će vas svaki sokak i džada podsjetiti na neki zločin, ne mogu da krivim samo one koji su bili na vrhu civilne ili vojne vlasti. Moga oca Edhema zvanog Ekrema Ćudića je svako mogao ubiti, a danas me možda i pozdravlja na ulici. Skrivaju se i uopće se u javnosti ne oglašavaju, da ne bi neko potegao sve ono što su uradili u ovom gradu na Savi.

Pred Osnovnim sudom u Brčkom, za ratni zločin optuženi su: Kosta Kostić, Konstantin Simonović Kole, Fikret Piklić, i Monika Ilić – Simonović – Karan (suđenje u toku).

Još uvijek nisu procesuirani slijedeći izvršioci zločina u Brčkom:

Čajević Miloš, rođen 25.06.1965. u Brčkom;
Božić Božo, rodom iz okoline Beograda;
Božić Rade, rodom iz okoline Beograda;
Stravički Enver zvani Šok, rodom iz Bora, Republika Srbija;
Mitrović Goran, rodom iz okoline Bora, Republika Srbija;
Rajčić Rajko, sin Đoke, rođen 27.10.1947. u bosanskom Petrovom Selu kod Gračanice, stalno nastanjen u ulici M. Udarnika bb. u Brčkom;
Rajčić Željko, sin Rajka, rođen 01.02.1968. u Živinicama, stalno nastanjen u ulici M. Udarnika bb. u Brčkom;
Ostojić Cvjetko, sin Pere, rođen 27.08.1936. u Brčkom, stalno nastanjen u ulici S. Sidora 26 u Brčkom, po zanimanju vozač;
Radušić Milenko zvani Pjevac, sin Save, rođen 07.04.1969. u Brčkom, stalno nastanjen u ulici Vukosavačka 40 u Brčkom;
Zarić Cvjetko zvani Rasporac, sin Vasilija, rođen 14.10.1933. u Vitanovićima kod Brčkog, nastanjen u ulici J. Šibera 4 u Brčkom, po zanimanju bravar;
Marković Goran zvani Markulja, sin Boška, rođen 10.05.1965. u Brčkom, nastanjen u ulici Radomira Cvetkovića 6 u Brčkom;
Rikanović Pero, sin Cvjetina, rođen 14.03.1974. u Jasenici, općina Srebrenik, stalno nastanjen u mjestu Bukvik Gornji kod Brčkog;
Pudić Borislav zvani Čiča, sin Stojana, rođen 26.06.1954. u Brčkom, nastanjen u ulici Hivzije Jerkovića 138;
Knežević Radivoje, sin Božidara, rođen 19.12.1954. u Brčkom, nastanjen u ulici Radomira Cvetkovića 54, po zanimanju portir-čuvar;
Živković Dragan zvani Travolta, sin Save, rođen 23.09.1953. u Brčkom, nastanjen u ulici Naste Nakića 58, po zanimanju radnik SUP-a;
Lazić Vaso zvani Sova, sin Save, rođen 02.01.1965. u Brčkom, nastanjen u mjestu Potočari br. 51 kod Brčkog;
Filipović Mladen, rodom iz okoline Brčkog;
Tomić Ilija, rodom iz Bukvika, općina Brčko, živi u Brčkom;
Tešić Cvetislav, rodom iz okoline Brčkog;
Tuzlančić Duško, svojevremeno bio zamjenik Ljubiše Savića Mauzera;
Tošić Miladin zvani Slovenac, rodom iz Maribora, Republika Slovenija, roditelji mu žive u mjestu Zimča, općina Visoko, a kao izbjeglica boravi u Brčkom;
Delić Milenko zvani Pika, sin Vojislava, rođen 31.12.1956. u Brčkom, nastanjen u ulici N. Kovačevića bb;
Tanasković Dragan, sin Vasilija, rođen 29.05.1971. u Brčkom, nastanjen u ulici Hivzije Jerkovića 80;
Tadić Dušan, sin Marka, rođen 02.10.1959. u Brčkom, nastanjen u mjestu Potočari kod Brčkog;
Gojaković Milenko, sin Slobodana, rođen 10.12.1962. u Breziku kod Brčkog, nastanjen u ulici B. Kaurinovića 13 u Brčkom;
Vasić Lazo zvani Cvrcan, rodom iz Grčice, općina Brčko;
Ljubičić Slobodan, rođen 1972. u Brčkom;
Miličević Zvjezdan, rodom iz Brčkog;
Obrenović Predrag zvani Šicer, sin Tihomira, rođen 03.03.1971. u Brčkom, nastanjen u ulici Vukosavačka 85 u Brčkom;
Pajaković Stanko, rodom iz Brčkog, prije rata radio kao vozač u Autoprevoznom preduzeću Laser u Brčkom;
Rakić Jovan zvani Joco iz Grčice, općina Brčko;
Božić Dragan zvani Pera, rodom iz Brčkog;
Miljković Slobodan zvani Lugar, rodom iz Kragujevca, Republika Srbija;
Stanić Radislav zvani Raco iz Međaša kod Bijeljine.

Svi oni i dan-danas hodaju gradom i susrećemo ih kao uzorne građane Brčko distrikta i Bosne i Hercegovine. Oni su upravo one komšije za koje je Nataša Kandić u jednom intervjuu rekla (misleći na Srbiju, ali se to može prenijeti i na BiH): „U Srbiji još uvek postoje grupe koje bi obukle uniforme, kao što su to učinile 1991.“

Potencijalnim bošnjačkim povratnicima put kući, osim zločinaca koji šetaju ulicama, zatvaraju i druge „sitnice“. Naći ćemo tu klasični srpski repertoar: spomenik braniocima, uzdignute zastave i pravoslavni kulturkampf. Nedavno je kao glavni kulturni događaj u gradu organizovano ’Sedam dana ćirilice’. U sklopu ove manifestacije, u Domu kulture je održano predavanje ’Srpski jezik – Božiji jezik’.

Sa prvim mrakom ulice su puste. Radnje se zatvaraju ranije. Uglavnom se zna u kojim kafićima se okupljaju Bošnjaci, Srbi ili Hrvati. Mnogo je spomen obilježja srpskim oslobodiocima grada, dok se o gradnji obilježja žrtvama dugo vodila polemika. Spomenik četničkom vojvodi Draži Mihajloviću konačno je iz centra grada premješten na pravoslavno groblje nadomak Brčkog

Specifičan ustroj omogućio je da javne institucije Brčko-distrikta prije mnogih bosanskohercegovačkih gradova dobiju predznak multietničkog. Na zgradama tih institucija ne možete vidjeti ni jednu osim državne zastave i obilježja. To pokazuje mnogo. Ali grad je još uvijek pun onih koji su 1992. ubijali i protjerivali svoje komšije Bošnjake i Hrvate.


http://edvinkankacudic.wordpress.com/

Peščanik.net, 28.02.2013.



Autor: Fena

http://www.otisak.ba/brcko/26681-ne-gon ... amare.html

NE GONE SE PRIPADNICI VRS-a ZA UBISTVA 496 CIVILA U BRČKOM, GONE SE PRIPADNICI ARMIJE BIH ZA ŠAMARE
četvrtak, 12 Februar 2015 17:30

-Povodom izricanja presuda Hadžić Galibu, Hodžić Niazu, Tatarević Asmiru i Omazić Arminu, i suđenju Salaj Redžepu, želimo pravilno i potpuno informisati javnost o slijedećem:

Prema državnoj strategiji za rad na predmetima ratnih zločina iz decembra 2008. godine, prednost u gonjenju ratnih zločina imaju masovna ubistva u Luci, SUP-u (soba 13) hotelu Posavina, Laseru, Partizanu, drvenoj džamiji, i drugim lokacijama.

Suprotno strategiji, ti se zločini ne gone od strane Tužilaštva Bosne i Hercegovine i Tužilaštva Brčko Distrikta BiH.

Gone se pripadnici Armije BiH za eventualne šamare.

Ne gone se pripadnici Vojske RS za ubistva 496 civila u Brčkom, žele se izjednačiti eventualni šamari sa 496 ubistava civilia.

Čeka se da umru ratni zločinci, kao što je umro Stravicki iz Bora.

(dokaz fotografija Stravickog kako učestvuje u ubistvu Krše)

Haški Tribunal je otkrio izvršioca, prikupio dovoljno dokaza, po zakonu Tužilaštva preuzimaju i koriste te dokaze, tako da su te činjenice već utvrđene od strane Haškog Tribunala.

Samo optuženja nema.

Ko i zašto krije dokaze?

Nije pravda pokazati izvršioca a ne optužiti ga.

Tužilaštvo Brčko Distrikta BiH, kada otkrije ubicu civila, bošnjaka, dostavlja spis Sudu BiH da odluči da li će prenijeti nadležnost Sudu Brčko Distrikta BiH na suđenje.

Predmeti Hodžić – Hadžić, Tatarević – Omazić, Salaj i Peljto, nisu dostavljeni na nadležnost Sudu BiH, da bi taj sud odlučio o ustupanju.

Politika je da se bošnjaci gone pred sudovima u Distriktu, a teški zločini da se ne gone i da u Sudu BiH budu na čekanju, da umru zločinci, svjedoci i porodice ubijenih.

Prilog – dopisi Tužilaštva Brčko Distrikta BiH u kojima se navode rješenja Suda BiH o preuzimanju istrage.

Dakle, političko i selektivno gonjenje suprotno strategiji gonjenja.

U predmetu Pudić Branko, Tužilaštva Brčko Distrikta BiH, namjerno se izostavlja u optužnici ubistvo, kada se Pudić ne optužuje da je Goran Jelisić uz pomoć Pudića, ubio barem dvojicu pritvorenika.

Prilog - presuda protiv Gorana Jelisića Haškog tribunala broj It.95-10/1PT.

Pudić se ne goni kao saizvršilac ili pomagač u ubistvu dva civila.

Dakle, Tužilaštvo Brčko Distrikat BiH ga direktno oslobađa jer ga ne optužuje za ubistva.

Ista situacija je i sa Monikom Karan – Ilić.

Ne optužuje se za saučesništvo i pomaganje u ubistvima koja je vršio Goran Jelisić, što je utvrđeno Haškom presudom It.95-10/1PT.

Dakle, Tužilaštvo Brčko Distrikta BiH je direktno oslobađa jer je ne optužuje za pomaganja u ubistvima.

Od strane Tužilaštva Brčko Distrikta BiH kod određivanja pritvora Draganu Živkoviću Travolti se predlažu mjere zabrane, Salaj Redžepu se predlaže pritvor.

Osnovni sud Brčko Distrikta BiH određuje pritvor, Apelacioni sud Brčko Distrikta BiH odbija žalbu povodom pritvora, Ustavni sud BiH odlučuje da je pritvor Salaju od sudova u Distriktu proizvoljno određen.

Prilog - presuda Ustavnog suda BiH.

Dakle, pri predlaganju pritvora od strane Tužilaštva Brčko Distrikta BiH se vrši nacionalna diskriminacija jer je status oba osumnjičena isti, Živković je državljanin Republike Srbija i BiH, a Salaj državljanin Makedonije i BiH.

Zaključak: zbog navedenih razloga, niko objektivan ne može imati povjerenje u Tužilaštvo Brčko Distrikta BiH.

Kosta Kostić, za 14 ubistava i jedno višestruko silovanje je osuđen na 15 godina zatvora, a Armin Omazić godinu i po za šamare.

Dva pripadnika Vojne policije, za jedno silovanje u Bijeloj su dobili po 5 godina zatvora.

Pored navedenih odluka Ustavnog suda BiH o proizvoljnom određivanju pritvora Salaju od strane Osnovnog suda Brčko Distrikt BiH i Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH, niko objektivan ne može imati povjerenje u Apelacioni sud Brčko Distrikta BiH, jer raspolažemo informacijama da su:

- Predsjednik Apelacionog suda Brčko Distrikt BiH Damjan Kaurinović je kapetan Vojske RS (inače bio vojni tužilac u vrijeme genocida u Srebrenici),

- Maida Kovačević, uvijek kao sudija u vijeću kada se sudi za ratne zločine (dokaz - drugostepene presuda Pudiću, Moniki Karan - Ilić) je supruga majora Vojske RS Novaka Kovačevića,

- sudija Srđan Nedić u toku rata bio isljednik u Vojsci RS (isljeđivao npr. Čaušević Gorana).

Kako onda može biti objektivnog suđenja pripadnicima Armije BiH kada im sude pripadnici Vojske RS.

Je li to Ninberški proces?

Armija BiH nije kapitulirala kao njemačka Vojska u II svjetskom ratu, da bi pripadnicima Armije Bosne i Hercegovine kao poražene strane, mogli suditi pripadnici Vojska Republike Srpske kao pobjedničke strane.

Zato tražimo da Sud BiH, kao isključivo nadležan sudi pripadnicima Armije BiH i ni slučajno da Sud BiH prenese nadležnost na sudove u Distriktu.

Očigledno je da Tužilaštvom i Sudovima Distrikta upravljaju politika ili neformalni centri moći- navedeno je u saopćenju za javnost koje je dostavljeno: Predsjedniku Suda Bosne i Hercegovine, Glavnom Tužiocu Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Visokom sudijskom i tužilačkom vijeću BiH (svim članovima). Saopćenje su potpisali: Udruženje porodica nestalih, JOB „Unija veterana“ Brčko Distrikt BiH, Udruženje nasilno odvedenih i ubijenih Bošnjaka Brčko Distrikta BiH, Udruženje najviših ratnih priznanja ARBIH, Udruženje porodica šehida, „Zlatnih Ljiljana“ Brčko Distrikt BiHBrčko Distrikta BiH.



[email protected].

Code: Select all

http://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/mmujkic.pdf

[pici]

Najbliži saradnik ratnog zločinca Veselina Vlahovića Batka bit će izručen BiH
Autor A. H. 28.03.2015. - 15:17


Osumnjičeni za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u BiH Duško Dabetić, koji je u četvrtak uhapšen u Turskoj na osnovu međunarodne potjernice, bit će izručen pravosudnim vlastima Bosne i Hercegovine. Dabetić je pored Vaselina Vlahovića Batka, u ratu bio poznat kao gospodar Grbavice.

Federalna uprava policije raspisala je potjernicu za Dabetićem na osnovu akta Kantonalnog suda Sarajevo 2012. godine zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Kasnije je Interpol raspisao međunarodnu potjernicu. Duška Dabetića turska policija tri godine kasnije uhapsila je u Antaliji pod lažnim identitetom i sa falsifikovanim putnim ispravama. Još prošle godine, u novembru, turski policajci uhapsili su ga jer je prilikom policijske kontrole na aerodromu u Antaliji utvrđeno da posjeduje lažne putne isprave. Dugotrajnom policijskom istragom utvrđeno je da se radi o 64-godišnjem Dabetiću. Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo tražilo je njegovo izručenje, a Turska ga je i odobrila. Spisi o predmetu Duška Dabetića nalaze se u Kantonalnom tužilaštvu – potvrđeno je iz ove institucije. "Predmet koji se vodi u ovom Tužilaštvu protiv D. D. je u istražnoj fazi postupka. S obzirom na fazu krivičnog postupka u kojoj se predmet nalazi Tužilaštvo trenutno nije u mogućnosti dati više informacija" – izjavio je Alem Hamzić, glasnogovornik Kantonalnog tužilaštva KS.

Duško Dabetić rođeni je Sarajlija, a u ratu je bio najbliži saradnik Veselina Vlahovića Batka, monstruma s Grbavice. Bio je snajperista. U junu 1992. godine, kada je okupirana Grbavica, Batko i Dabetić počinili su najviše zločina. Po pričama preživjelih Sarajlija, koji su rat proveli na okupiranoj Grbavici, računa se da je Batko u ovom sarajevskom naselju ubio ili učestvovao u ubistvima oko 170 ljudi. Veselin Vlahović Batko uhapšen je u Španiji i izručen našoj zemlji 2010. Tri godine kasnije osuđen je na Sudu BiH na 45 godina zatvora.

Izručenje Duška Dabetića očekuje se uskoro, a tehničke detalje realizacije izručenja dogovara Direkcija za koordinaciju policijskih tijela BiH u saradnji s Interpolom u Ankari.

[Šunj]

Vandalski čin u gradu na Drini

Oskrnavljen mezar sultanije Fatime u Foči

-

Code: Select all

http://www.avaz.ba/clanak/171129/oskrnavljen-mezar-sultanije-fatime-u-foci

Ostaci mezara Sultanije Fatime u haremu Careve džamije u Foči potpuno su uništeni, a kameni fragmenti odnešeni.

Šta su vandali tražili i zbog čega su kopali po grobu trebala bi pokazati policijska istraga.

- To je svetinja za Carevu džamiju, jer radi se o kćerki sultana Bajazida. To se posebno poštuje i tretira u našoj vjeri i tradiciji. Iznenađeni smo takvim odnosom koji ne bi trebao biti svojstven nikome, a posebno što tokom obnove džamije nije bilo nikakvih provokacija niti neprijatnosti – kazali su nam u Odboru za obnovu Careve džamije.

Predsjednik Medžlisa IZ Foča, Salem ef. Ćemo o svemu je obavijestio policiju i očekuje brzu i efikasnu istragu.

Mezar sultanije Fatime otkriven je tokom radova na čišćenju lokaliteta Careve džamije, u oktobru 2012. godine.

Pronađen je i dio polomljenog nišana na kojem je pisalo: "U ime Allaha prouči Fatihu. On, Bog je vječno živ. Ovo je grob od Allaha oproštene Fatima sultanije, neka je Allah nastani u rajskoj kući".

Prema predanju, sultanija Fatima umrla je 1506. godine. Njen kabur preživio je da svjetska, ali ne i posljednji rat, kada je devastiran.

Careva džamija u Foči većim dijelom je obnovljena, a u toku su pripreme za izgradnju minareta.



Autor: Al. B. - See more at: http://www.avaz.ba/clanak/171129/oskrna ... JlPtW.dpuf

[muha_sa]

http://www.e-novine.com/fotogalerija/fo ... erima.html

[muha_sa]

http://www.e-novine.com/fotogalerija/fo ... grada.html




http://www.e-novine.com/region/region-t ... acije.html

[muha_sa]

http://www.e-novine.com/fotogalerija/fo ... njaka.html

[Danguba]

Dan kada su Arkanovci ušli u Zvornik i kada je počelo etničko čišćenje
| 8. April 2015.




Osmi je april 1992. godine. U ranim jutarnjim satima arkanovci, pripadnici JNA, lokalna policija i dobrovoljci iz Srbije, uspostavljaju kontrolu nad Zvornikom, podrinjskim gradićem na Drini. Počinjeni su prvi zločini, počelo je etničko čišćenje.

U Zvorniku je tada živjelo blizu 60 posto Bošnjaka i 38 posto Srba. Istovremeno, u drugom dijelu opštine, na lokalitetu Perunika, nekoliko kilometara od Crnog vrha, nalazilo se stotine bošnjačkih civila iz mnogih zvorničkih naselja. Neki procjenjuju da se tada u šumama i na livadama nalazilo i više od dvije hiljade civila.

Među njima tada su se nalazili i Mensudin Karić, Ahmet Isić, Beriz Isić i Avdo Pandur, svi iz zvorničkog naselja Glumina, koje se nalazi nedaleko od Perunike. Svi su tada čekali vijesti iz Zvornika, ali i ubrzano u strahu tražili način da pobjegnu prema Tuzli, da spase svoje živote.

U narednim sedmicama, u noćnim satima, svjedoče nam, grupe Bošnjaka su napuštale Peruniku. U kolonama su prelazili magistralnu cestu, pješačili šumama u reonu Crnog vrha i Križevačkih njiva. Konačno odredište je bilo naselje Nezuk (danas općina Sapna), koje će tri godine kasnije biti mjesto spasa za hiljade Srebreničana.

Noćna mora

Sredinom juna, na lokalitetu Perunika se nalazilo desetak zvorničkih Bošnjaka. Njihov uobičajeni junski dan, u kojem su tražili hranu da prežive i način da pobjegnu na slobodnu teritoriju, pretvara se u noćnu moru.


Čuli su se rafali. Mensudin, Ahmet, Beriz i Avdo ubrzo su bili zarobljeni i svezani. Nedugo nakon zarobljavanja, četvorica muškaraca su pretučeni. Zločinci, njih osmorica, tukli su ih i na kamionu, kojim su ih 15-ak minuta vozili do mjesta Karakaj. No, u Karakaju tek počinje njihov pakao. Tada i nastaje čuvena fotografija, koja je 1992. godine obišla svijet.




Naime, četvorica muškaraca su tada istjerana na barikadi u Karakaju i tada ih počinju maltretirati i tući pripadnici jedinice “Žute ose”. Na fotografiji, koju je tada napravio američki fotoreporter, vide se krvavi i pretučeni Mensudin (lijevo), Ahmet (u sredini) i Beriz (desno), dok se zločinac Dušan Vučković Repić, pripadnik jedinice Žute ose, nalazi okrenut leđima. Avdo Pandur se također nalazio na ovom mjestu, odmah do Beriza, ali nije fotografisan.

Preživjeli torture

Zvornički Bošnjaci su potom odvezeni nekoliko kilometara dalje, u mjesto Divič. U zapuštenoj i neuslovnoj sobici hotela Vidikovac proveli su nekoliko dana. Potom su prebačeni u Ugljevik, a nakon toga i u zloglasni logor Batković kod Bijeljine, gdje su proveli nekoliko mjeseci. Svi su preživjeli torture u logoru i nakon razmjena su se našli na slobodnim teritorijama. Beriz je preminuo nakon rata.

Dušan Vučković Repić je umro u ćeliji beogradskog Centralnog zatvora 2005. godine, osam dana prije početka suđenja. Bio je optužen za ratne zločine u Zvorniku.
S.KARIĆ/FAKTOR.BA