U bošnjačkom slučaju stvari su nešto drugačije. Nema mnogo polemisanja ni problematiziranja istorijskog revizionizma niti rehabilitiranja, najblaže rečeno, kontroverznih ličnosti iz njihove nacionalne istorije. Malo se o tim ljudima zna, a malo se o njima znalo i u periodu SFRJ. Velika većina njih je ili odmah nakon Drugog svjetskog rata rehabilitirana ili su rehabilitirani na način Huseina Đoze i nastavili manje-više noramalan život sa stalnim zaposlenjem, u skladu sa svojom strukom i s mogućnošću napredovanja. Prema jednom dijelu je postupljeno nemilosrdno i ti postupci se bez problema mogu okvalifikovati kao zločini protiv čovječnosti. Takav je slučaj, npr., s Mustafom Busuladžićem, intelektualcem bliskim ustaškom režimu koji je gotovo odmah nakon oslobođenja Sarajeva streljan. Zahvaljujući činjenici što je streljan, on unutar bošnjačkog nacionalizma dobija izvjesnu auru svetosti. Proglašava se šehidom, mučenikom i sl. Njegova kazna amnestira ga od bilo kakve odgovornosti za saradnju s fašizmom i za njegove, najblaže rečeno, antimoderne i retrogadne stavove po brojnim pitanjima. Busuladžić je, npr., bio predsjednik Mladih muslimana kad su oni djelovali kao podružnica El-Hidaje, organizacije koja je izdavala i ovakve proglase: „
Nakon svečane službe Božije u Begovoj džamiji za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku održana je 11. svibnja svečana sjednica ‘El-Hidaje’ organizacije islamskog svećenstva Nezavisne Države Hrvatske. S te svečane sjednice upućeni su pozdravni brzojavi Poglavniku dr. Anti Paveliću, Podpretsjedniku vlade Nezavisne Države Hrvatske g. dr. Osmanbegu Kulenoviću, Doglavniku i ministru za bogoštovlje i nastavu g. Mili Budaku i Doglavniku Ademagi Mešiću.“
Bio je saradnik časopisa Osvit čiji je vlasnik bio ustaški logornik Hasan Hadžiosmanović (saradnik Osvita je, recimo, bio i Enver Čolaković, također u komunizmu rehabilitiran a danas veličan kao jedan od najvećih Bošnjaka u povijesti) gdje je, recimo, objavio intervju s jerusalimskim musftijom El-Huseinom o formiranju Handžar divizije, u kojem se, dakako, o njoj govorilo s ushićenjem. Njemu danas pripisuju antifašizam, međutim, njemu se može pripisati samo izraziti antikomunizam, a njegovi antikomunistički tekstovi obiluju onim što bi se danas nazvalo govorom mržnje. Evo jednog odlomka iz njegovog teksta „Mladi i život“: „Drugu grupu sačinjavaju oni duševni pigmeji čija je savjest uznemirena povjetarcem koji duva iz ateističke literature. Ovamo spada vojska bezvjeraca i njihovih saveznika komunista i marksista kojima je sve materija. Iz ove predrasude otisnuo se je val bezboštva u čijem zagrljaju pliva jedan dio naše školovane i neškolovane omladine Reminiscencije crveno obojene. To su duševni kreteni, crvi u ljudskom društvu, ljudi bez ideala i borbenosti čije je znanje u većini slučajeva ograničeno na jadno poznavanje nekoliko izreka bezvjerskih pisaca za koje se očajnički zaklanjaju kada otvaraju paljbu na kulu vjere i sve stvaralačke vrednote čovjekove.“
U tekstu „Kult golotinje“, objavljen u časopisu El Hidaje 1943., žestoko je okrenut protiv emancipacije žena: „Val opće seksualne pokvarenosti i tjelesne golotinje, nošen mahnitanjima feminističkog pokreta, koji se razmahao u europskim zemljama, težeći da umjetno premosti nikad nepremostive duboke psihičke i tjelesne razlike, u biću muškarca i žene, zahvatio je djelomično muslimanku, koja je sve više zanemarujući poziv majke, postala rob svoga tijela, svojih strasti, rob vanjštine i mode kao i njezina drugarica u Europi. Stoga je naša obitelj kako u gradu tako i na selu u cijelosti ugrožena. Sada se tek može prosuditi koliko su bila kratkovidna ali istodobno za nas pogibeljna poslijeratna mahnitanja romantičarskog modermizma naših, mahom poluinteligenata sa svim osobinama osrednjosti, koji su uprezali sve svoje snage da muslimanku emanicipiraju i izjednače je sa Europkom, da je uvedu u vrtlog suvremenog života, kako bi sudjelovala u izgradnji društva.“ Dakle, na tragu je one misli koja je punu podršku imala u NDH, a to je što je moguće veća arhaizacija muslimanskog identiteta te preko toga bolje veze NDH s islamskim zemljama.
Mustafa Busuladžić je radio i kao novinar u fašističkom Rimu na radiju kao spiker za hrvatski jezik, a takva mjesta, složit ćemo se, nisu mogla dobiti antifašisti jer je vladala politička selekcija podobnih.
Danas Mustafa Busuladžić ima ulicu u Sarajevu, koja mu možda i nije data zbog njegove ideologije, već zbog intelektualnog rada, koji je također bio retrogradan, ali simptomatično je to da se po njemu zove ulica koja se prije rata zvala po istinskom antifašisti i narodnom heroju Fuadu Midžiću. I danas dio te ulice nosi Fuadovo ime, a dio se zove po Mustafi. Na simboličkoj ravni, u ideološkom smislu, ta dva čovjeka su izjednačena na isti onaj način kako su izjednačeni četnici i partizani u Srbiji. Izjednačene su ideologije koje su iza njih otvoreno stajale, pa čak i ako Mustafu ne odredimo kao fašistu ne možemo reći da ga fašistički režim nije privilegirao i stajao iza njega. To još niko nije problematizirao. Kao ni mnoge druge slučajeve kakvi su ovdje ovlaš spomenuti Enver Čolaković, zatim Ahmed Muradbegović, Alija Nemtak, itd.
Poseban osvrt zaslužuju svakako i iz memorijalne kulture izbrisani antifašisti koji idu u prilog tezi o tome da Bošnjaci u istorijskom revizionizmu ne zaostaju za drugima. Takvi su, npr., Razija Omanović, djevojka koja je poginula u desantu na Drvar po kojoj se prije rata zvala jedna osnovna škola u Sarajevu, ili njen brat Remzija po kojem se zvala jedna ulica. Izbrisan je i revolucionar Alija Alijagić, ali i brojni drugi antifašisti.
http://www.tacno.net/kolumna/bosnjaci-i-fasizam/
