Da se nikad ne zaboravi ...

[Drinski]

http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/ ... e-ostavila

http://www.bportal.ba/index.php?option= ... &Itemid=58


ne znam da li je bila

BOSNJACKIM SRCIMA...

Golim rukama srce su Vam vadili,
zelju za zivotom crnom kapom gasili,
sve da hoce gore biti ne moze.

U ovoj noci, cistoj, mekanoj, umiljatoj,
ja poznam opet taj vas svet,
sad je taj svet na nebu,
i iznova vecan je.

U devedesetim bez srca i ponosa,
i ponovo oni bez srca i ponosa,
plašili su se vaseg srca nebeskog,
i prosarano oblacnim zavijutcima,
jer vaša velika dusa boravila je na zemlji,
a to nije smela...

Bili ste deca bez igracaka,
veliki pljusak leti, zar se i to desava,
verujuci u Boga,
i svom snagom u ljubav,
na ovom opasnom dunjaluku,
vasa dusa je bila prepreka.

A ja...
Sam sa sobom i Vama,
hiljadu put snivam, hiljadu bisera govorim,
postujuci vasa zemaljska stradanja,
diveci se vasim nepreglednim visinama,
znam,
samo vam se dusa na Ahiret preselila.

I ja opet sam,
ziveci s puskama,
koje su vas poslali gore,
znam,
tudj sam, a ipak Vas.

A Vi,
svake noci mi saljete andele,
na zemlji su vam ostale velike zelje,
jer i ja sam poprimio Vasu klicu stradanja,
Bosnjacka srca zeljna radovanja.
U ogledalu ste iza mene,
a ispred svih nas
kad vera dotakne ljubav,
kad stradanja povrede nadanja,
kad Drinom se rasipa glas...

Svaki mir zaboravlja zrtve,
svaka zrtva se samo retko seti.
A ja, Bosnjaci moji,
cele cu godine zaliti,
sto sam bio sprecen
da pozdravim Vaše duse u Srebrenici.

Ja vec sada s vama lutam Rajem,
ja vec sada vidim neka draga lica,
ja i sada placem i kad se smejem,
ja sam mrtav, al' jos svetom lutam,
ja sam opet sam,
sa Vama il' bez Vas.

Teci suzo i Drinu pomuti,
duni vetre, Sava nek' se peni,
a ti Boze - cuvaj Bosnjake...

D.Todorović

[Banksy]

Od svega čime se u životu bavio, ovo radi ubjedljivo najbolje.
Ovo iznad su možda najbolji redovi bosanskohercegovačke postratne proze.

Zapisi o zlu: Iz neobjavljene knjige „Samouk“
Prošlost je zbirka razbacanih kostiju
Piše: Emir Suljagić


Zovem se Muhamed. Ime sam dobio po Božjem poslaniku i po svom pradjedu, koji je od tifusa umro u zbjegu 1942. godine i pokopan u neobilježeni grob negdje u blizini Bijeljine. Djed mi je pričao kako je zima te godine bila strašna, kako je kao nikad prije ili poslije u njegovom sjećanju te godine zaledila i Drina. Njemačke trupe stacionirane u Zvorniku – kod kojih su izbjeglice iz susjednih mjesta u istočnoj Bosni potražile zaštitu pred napadima četnika – dinamitom su razbijale led i tako se snabdjevale vodom. Kratko nakon što su izbjegli, pradjed, inače umirovljeni vojnik Njegovog kraljevskog i carskog Veličanstva Franje Josipa, razbolio se i polako, pred očima familije, uvenuo.

Ispričat ću kako je izgledao moj posljednji susret s ocem, Sulejmanom, koji je dobio ime po jednom drugom Božijem poslaniku. I hoću da ispričam – ne samo zato što vjerujem da sam naslijedio očev dar pripovjedanja, ah, kako je taj lijepo umio pripovjedati!, ne zato što je naš posljednji susret bio jedinstven po nečemu, ne zato što smo jedan drugom rekli riječi koje će neko drugi pamtiti zbog njihove mudrosti ili značaja – nego zato što je to samo jedan od – pretpostavljam – stotina hiljada takvih susreta očeva i sinova u tim godinama i što smo jedan drugom kazali ono što bi svaki otac kazao svakom sinu, ne znajući, ali se plašeći, da bi to mogao biti njihov posljednji susret. Ustvari, nas dvojica se nikad nismo oprostili: jedanput sam ga pratio u borbu iz koje se vratio, drugi put sam kroz prozor gledao kako odlazi da se ne vrati. Spadam u brojne sinove kojima su očevi u naslijeđe ostavili samo preranu i nasilnu smrt; zato ova priča nije samo moja. Nije moja i zato što nije važno – kao što je jednom rekao Elie Wiesel, čovjek mnogo pametniji i važniji od mene – kada čovjek postane siroče, u sedmoj, sedamnaestoj ili sedamdesetoj godini; to je žig koji je uvijek očigledan, teret koji je uvijek pretežak.

***

Moj otac me nije razočarao. Štaviše, u trenutku kada je odlučio da svjestan rizika ode u manje ili više sigurnu smrt, ostao je dosljedan sebi, dosljedan onome čemu me učio od rođenja. Ponekad bih volio da je bio manje skrupulozan, jer vremena su bila takva. Ali, moj stari umro je pošteno, onako kako je i živio, i pored toga što ne shvatam, izmiče mi naime, njegovo razumjevanje poštenja: da goloruk stane pred do zuba naoružane i obučene profesionalne vojnike. Majka je tog jutra otišla do općine i strpljivo stajala u redu, čekajući na dvije deke iz humanitarne pomoći, koje su nam pripadale. Na sebi je imala očev svjetloplavi sako, jedino što je ponio od kuće. Čekala je u redu sa drugim ženama i muškarcima i svi su znali, jer je tog jutra u grad već stigao glas o njegovoj smrti. Ali, niko joj nije rekao.

Bojim se da će sve što mi se kasnije dogodilo, način na koji se moj život odvijao i na koji sam skončao u korijenu imati tu vrstu beznadežnog poštenja koju je zagovarao moj otac, potrebu da u nešto, bilo šta, vjeruje. Na kraju izdao sam svog oca ne zato što sam htio praviti kompromise – Bog mi je svjedok da nisam, nikad, ni želio ni htio – nego zato što sam ostatak svog života, iako kratkog, oko sebe tražio ljude ili bolje rečeno čovjeka koji bi makar i izdaleka bio veliki kao on. I svaki put sam se prevario: svaki put sam, tačnije, bio prevaren, izdat, pogažen. I svaki put sam to znao unaprijed, ali se usprkos tome nikad nisam zaustavio: trebalo mi je da budem prevaren, da se još jednom uvjerim kako čovjek ima samo jednog oca. Da budem još jednom siguran da mi je svako ko je nakon smrti mog oca rekao da me voli kao svoje dijete – lagao. Jer, kad sam izgubio oca, izgubio sam istinu. Nikad više nisam mogao povjerovati nikome.

***

Vijest je sa fronta udaljenog dvadesetak kilometara u Srebrenicu donio moj amidža Mehmed, koji je tu noć otišao u smjenu, sa još nekoliko drugih muškaraca iz komšiluka, ali je stigao tačno na vrijeme za očevu sahranu ako se tako može nazvati nešto što se odvijalo u žurbi, mraku i pod artiljerijskom vatrom. Poginuo je na Brdu, starom dijelu sela, tamo gdje su izgrađene prve kuće, prije nego što se našim precima plodna dolina oko rijeke učinila dovoljno sigurnom i privlačnom za naseljavanje. Poginuo je tamo gdje je rođen i odrastao, a na brzinu je pokopan ispod divlje jabuke u dvorištu naše stare kuće, u blizini rijeke duž koje se pružala linija fronta. Amdiža je otvorio vrata i bez snage da uđe u sobu, započeo rečenicu: „Sulejman...“, slomio se i zaplakao, i dalje stojeći u okviru vrata.

Mrzim smrt. Plašim je se tačnije. Plašim se tog trenutka o kojem nemam jasnu predodžbu, strah me neopozivosti i nepovratnosti fizičkog nestanka, samoće i usamljenosti koja mora da čeka na drugoj strani. Nedavno sam prvi put shvatio i zašto. Naime, tek jako kasno poslije rata mi je prvi put palo na pamet da zapravo nemam nijednu fotografiju od prije. I da budem pošten, to mi nije bio nikakav problem; nisam ni želio nikakve dokaze da je prije nulte, 1992. godine, postojalo išta, da budem podsjećan na strašni poraz kojem sam bio jedini svjedok. I tek sam zahvaljujući spletu okolnosti koji se ovdje niti može niti treba rasvjetljavati dobio dvije fotografije, obje iz osnovne škole, jedna iz trećeg, druga iz četvrtog ili petog razloga, nisam više siguran.


Na te dvije fotografije smo ukupno šestorica nas: Rijad - živi negdje u Beču, nismo se sreli nikad poslije rata, ali fotografije su zapravo njegove - Hasib - živi u Sarajevu, radi u nekoj medicinskoj ustanovi, ne znam tačno šta - Hasan - ne znam ništa o njemu - Zlatan - sin Miše i Zumre, poginuo u četnicima - i Mijat - ako me pamćenje ne vara, posljednji put sam ga vidio u Bratuncu kako, gol do pojasa, stoji na kapiji svoje kuće i pljuje na autobuse preživjelih koji su se vraćali na obilježavanje neke godišnjice Srebrenice - i ja.

Kada sam vidio te fotografije, prvi put u životu sam se zapravo suočio sa vlastitom smrtnošću, shvatio da ću – umrijeti. Malo me stid da to priznam, ali sam se uspaničio, ukočio, falilo mi je zraka i danima nisam uspijevao misliti na bilo šta drugo; kroz glavu mi je prolazilo samo jedno, jedino pitanje: kako izgleda prva noć u grobu, kako li strašna mora biti ta usamljenost?

Nije mi smetalo ni to što ništa više na toj fotografiji nije živo: ni zemlja u kojoj smo se slikali, ni naša prijateljstva, čak ni neki od nas – iako djeca na slici nisu ničim zaslužila to što im se dogodilo – i sve sam vrijeme pokušavao odgonetnuti zašto me tako strašno strah od smrti. Moj odnos prema smrti temelji se na tome da je svaka smrt u mom životu – od zemlje u kojoj sam se rodio, preko prijateljstava, do smrti dragih ljudi – nije bila proces, logičan, miran i previdiv kraj brojnih godina, nego događaj, bez izuzetka nasilan, brutalan i neočekivan.

Plašim se, dakle, smrti i godinama sam – sve dok nisam pronašao njegove kosti – imao sliku svog oca kako leži, potpuno sam, kilometrima oko njega nigdje nikoga, u tom plitkom, na brzinu iskopanom grobu. Ponekad sam ga zamišljao kako sam luta tuda i iznova posjećuje mjesta svog djetinjstva, ali iz nekog razloga mogao sam ga zamisliti samo u onoj odjeći u kojoj sam ga posljednji put vidio. Godinama kasnije nisam ga mogao u sjećanje prizvati drugačije; nisam s njim mogao prizvati mir, njegovu neforsiranu eleganciju, koja nikako nije išla uz mjesto i vrijeme u kojem živio; njegovo bonvivanstvo, koje me nerviralo sve dok nisam shvatio da je moj otac nesretan čovjek.

Neke davne, predratne zime, vraćao sam se iz škole pješice i tek što sam htio skrenuti sa glavne ceste na odvojak put koji vodio do kuće, iza mojih leđa pojavio se autobus i stao. Iz autobusa je, teturajući se, izašao otac. Klatio se na nogama i bio iskreno sretan kada me u mraku – to je moja majka nazivala vakasus doba, ono vrijeme kada dan još nije žavršio, a noć se nije spustila – prepoznao. Doslovno je pao po meni i stotinjak i nešto metara do kuće morao sam ga nositi. Bio je gojazan, a ja sam tada bio mršavo, štrkljasto i nejako dijete, ali mi nije na pamet palo da ga pustim. Donio sam ga do kuće i on je kao da se odvaljuje od mene sjeo na hladan beton ulaznog stubišta.

***

Htio je studirati i tek što se bio upisao na fakultet, djed mu je poslao poruku da se vrati na selo. Novaca nije bilo, a otac svakako nije imao dovoljno uvjerljive ocjene u srednjoj školi. Birajući između troje djece, djed je odlučio da on kao stariji sin ostane kod kuće, a njegov mlađi brat će kao bolji đak, otići u Tuzlu i završiti fakultet. Otac se vratio i na njihov nagovor oženio ženu koja će poslije postati moja majka i s njom nastavio živjeti u relativno nesretnom braku. Brzo je dobio posao u obližnjem rudniku, ali naprosto nije bio skrojen za to.

Moj stari i ja imali smo mnogo više zajedničkog nego što je on ikada mogao naslutiti. Jedina je razlika između nas dvojice to što je njegovu sudbinu za njega odredio neko drugi; moja je mene izabrala. Prije nego nastavim, moram još nešto objasniti. Ne znam odakle mi potreba da pišem o svom ocu, ali ne radim to pisanja radi, nego iz unutarnje potrebe da preispitam svoj odnos prema njemu, dovršim ono što je nasilno prekinuto, zatvorim knjigu u kojoj su do sada ispisane samo dvije riječi: njegovo ime i prezime. Poći ću od jedne crno-bijele fotografije. Fotografije, uokvirene u veliki ram sa desetak drugih fotografija, na zidu u kući mog djeda po majci. Na slici smo otac, majka i ja. Moj otac neprepoznatljivo mršav, majka pretpostavljam zbunjena, i jedno i drugo neoprostivo mladi...

Neko zvoni na ulaznim vratima i prekida me. Napuštam sve, odlazim do vrata i otvarajući ih ugledam poštara. Pozdravlja me, daje mi nekakvu brošuru, a potom plavu kovertu, na koju se u majčinom odsustvu moram potpisati. Ne volim te plave koverte, vjerovatno refleksno, i brzo zatvaram vrata. Otvoram kovertu i vidim da je riječ o rješenju koje je izdao općinski organ Ministarstva za boračka pitanja. Tekst počinje velikim slovima napisanom rečenicom: "Priznaje se i dalje pravo na porodičnu invalidninu...." S druge strane dokumenta, to se valjda zove dispozitiv, navode se dokazi, na osnovu kojih je moja majka dobila porodičnu penziju: "- da je Sulejman S., rođen 1952. godine bio pripadnik Oružanih Snaga BiH u periodu od 15.05. 1992. god. do 24. 12. 1992. god. i da je vršeći vojnu dužnost poginuo (Dokaz: uvjerenje Uprave za odbranu Tuzla, Odjela za odbranu u općini Tuzla, broj:17-1902-41.1-314/04-5941 od 17.12.2004. godine); - da su Sulejman S. i Sabina zaključili brak 1975. god. (Dokaz: Izvod iz Matične knjige vjenčanih općine B., broj: 03-201-1077 od 27.09.2002. godine); - da je Sulejman S. upisan u matičnu knjigu mrtvih općine B., broj 05-202-294/04 od 26.09.1997. godine. "

Prvo što mi pada u oči je da su se moji roditelji vjenčali tek u godini u kojoj sam se rodio. Odmah potom me preplavi osjećaj da je to sve što je ostalo od mog oca. Niz dokumenata, zavedenih pod nekim rednim brojem, zbirka uvjerenja i rješenja, povjerena na čuvanje nekoj brkatoj i onduliranoj gospođi koja masnim rukama premeće po njima u pauzama između dva zvrka bureka i jogurta. Ne dam. Ne dam. Ne dam. Tražim zaštitu u sjećanju, u drugoj crno-bijeloj fotografiji, u istom onom ramu, na istom onom zidu, koja je odvojena od svih drugih. Na njoj je otac, u tamno-plavoj, mornarskoj uniformi, na odsluženju vojnog roka u Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji, u luci Lora, u Splitu. Nešto mi nije jasno na toj slici, njegova udaljenost, odalečenost od okruženja u kojem ga jedino pamtim.


tek tad mi postaje jasno da je svaki moj bijeg, ne obavezno od stvarnosti, ali od okruženja, od primitivizma i vjerske zatucanosti, od laži i od cinizma, nastavak putovanja koje je započeo moj otac. Da bježim, ne za sebe, nego za njega, jer je on to htio i jer mi je od svega ostavio samo to: kao da mi i mrtav govori, „Bježi sine, idi!“ Jer, slobodan si samo onda kad si sam, kad si isjekao korijenje koje su drugi pustili za tebe, kada si spalio sve mostove iza sebe i kada svijetom kročiš sam, samcijat, bez igdje ikoga i potrebe za bilo kim – samo si tada slobodan. I sve što imaš je ta sloboda, najviše što ikad možeš postići – biti slobodan čovjek. Da bih postao potpuno slobodan, morao bih se odreći vlastitog oca, nadrasti ga: ali, kako nadrasti mit, kako nadrasti čovjeka koji je sve mnogo više nego čovjek, kako nadrasti vlastitog oca koji to nikad nije imao priliku istinski biti, kako za Boga miloga??!

***

Dobro se sjećam kada me otac prvi put odveo na posao sa sobom. Bio je to, do tada, najveći i najvažniji dan u mom životu. Radio je kao poslovođa u plinskoj stanici, koja je zemnim gasom snabdjevala skoro svu industriju u B. Proveo me kroz kapiju i onda dalje, skoro kilometar mimo postrojenja u kojem su se proizvodile keramičke pločice. Iza te zgrade, bila je jedna manja, a iza nje, brojne cisterne, pune gasa. Njegovo radno mjesto bila je povelika soba, odvojena staklom od druge veće prostorije nakrcane raznim mjeračima pritiska, zraka, metana i čega sve ne, u kojoj je sve smrdilo na ono što se narodski zove plinom. Skakutao sam posvuda za njim, uključujući i radničku menzu, a vrhunac dana bio je kada me otac odveo kod Avde G., čuvara koji je sjedio u omanjoj kabini između posljednje cisterne i visoke žičane ograde, u braon uniformi, sa izvezenim žutim "Obezbjeđenje" na jednom džepu bluze, pištoljem koji je visio oko pojasa i puškom okačenom na jednom od zidova. Otac je nakratko otišao provjeriti nešto na jednoj od cisterni, a Avdo ispod čije kape su izvirivali pramenovi sjede kose je u međuvremenu strpljivo odgovarao na sva moja pitanja.

- Šta je ovo?

- Puška?

- A što će ti?

- Ako bi narodni neprijatelj napao ovo postrojenje, puška nam treba da se odbranimo.

"Narodni neprijatelji" zvučalo je dovoljno impresivno da ušutim.

Kada je počeo rat, Srbi iz susjednih sela uz pomoć jedne jedinice JNA i paravojne jedinice koje je prethodnih dana stigla iz Srbije, upali su u Avdino selo, Glogovu. Avdu i njegovog sina, mog vršnjaka, zarobili su, natjerali ih da uđu u ćumez, a potom ga zapalili. Trinaest godina poslije tog zločina bio sam u Haagu, i sada kao novinar izvještavao sa Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju. Jedini preživjeli zločina u Glogovoj, visoki, pogrbljeni starac sa francuzicom na glavi, u kockastoj košulji i sakou kratkih rukava, svjedočio je na suđenju Slobodanu Miloševiću. On je preživio strijeljanje tako što je skriven ispod leševa ležao u ledenom potoku cijeli dan dok mu je iz vode virio samo nos.

Pripovjedao je kako su svih devedeset muškaraca sakupili ispred seoske škole, a potom ih poveli izvan sela. "Vode oni nas tako, naredili nam da sagnemo glave, a ja onako ispod oka gledam, one naše komšije stoje pored puta, k'o da su kaharli..." "Prevodioci mole svedoka da ponovi poslednju rečenicu!", čuo sam ženski glas u slušalicama, koje sam držao na glavi tek toliko da bih provjeravajući tačnost prevoda na trenutke mogao pobjeći od težine priča koje sam slušao svakodnevno. Starac se nije dao zbuniti, ponovio je rečenicu od riječi do riječi, ponavljajući na kraju dva puta zaredom: "Kaharli, kaharli..." Sve je na trenutak stalo. Prevoditeljica je na koncu preskočila taj dio njegovog svjedočenja a meni se sve vrijeme vrtilo u glavi. Zaboravio sam gdje sam, počeo se osvrtati oko sebe, tražeći nekoga sjede kose, tražeći nekoga u braon uniformi, pred očima mi je svijetlilo jarko žuto "Obezbjeđenje" i morao sam istrčati iz sudske galerije, vani, da se ne bih ugušio.

Bio sam istovremeno zaprašten i impresioniran. Impresionirao me sam čovjek, njegova sudbina, jer to nije bio jedini masovni zločin koji je preživio; bio sam potučen njegovom smirenošću, mirom s kojim je prihvatao ono što mu se desilo. Ne, nije mu bilo svejedno zbog toga, ali je njegovo uvjerenje da će umrijeti tek onda kada dođe taj trenutak davalo jeziv ton svjedočenju. Zaprepastila me, pak, njegova potreba da nađe neku olakšavajuću okolnost za svoje susjede, da vidi, a potom i kaže kako im nije bilo svejedno, kako su bili makar tužni. Rastužilo me to što sam shvatio da ja to u sebi nemam: meni je samo falio moj otac, falio na način fundamentalan i težak; rupa koju je u stomaku, u grudima ostavila njegova smrt širila se kao rak i gutala sve što je ličilo na život, što je od života ili onoga što se pretvaralo da je život preostalo; muka od usamljenosti koju nisam tražio satirala je dijete koje nikad nisam prestao biti.

***

Ne znam puno o očevom životu iz vremena kada je radio u rudniku. Osim onoga što sam u fragmentima čuo kasnijih godina, o tome kako danima pio i vraćao se kući bez ijednog dugmeta na košulji i sakou. Ulazio u kuću, mijenjao odjeću i padao na krevet. A onda sve iznova. Znam ponešto o tome šta se zbivalo nakon što je napustio rudnik, sjećam se ponosa koji sam osjetio kada je u novoj fabrici izabran za predsjednika Radničkog savjeta, premda to nisam baš razumio. Međutim, nemam namjeru rasvijetljavati njegov karakter zbog njega samog, jer kao što rekoh, ovo nije samo moja priča. U nekim stvarima on će ostati samo moj otac i mislim da na to imam pravo. Ali tamo gdje vjerujem da sa desetinama ili stotinama hiljada anonimnih i meni nepoznatih ljudi dijelim sudbinu i teret, želim rasvjetlitli tri dana. Samo tri dana u razmaku od trinaest godina, dana kada sam posljednji put vidio svog oca živog; kada sam ga pronašao dvanaest godina kasnije i dana kada sam ga, godinu potom, pokopao.

Prije nego nastavim, želim istaći da ne pišem iz umjetničkih pobuda: za deset godina u novinarstvu naučio sam – da posudim riječi Trumana Capotea – "razliku između jako dobrog pisanja i istinske umjetnosti; razliku suptilnu, ali surovu". Znam previše velikih književnika čija su djela čitali i čitaju samo članovi njihovih familija; poznajem previše onih koji misle da duga kosa i prljava jakna mogu nadomjestiti bijedno životno iskustvo, pogrešno naučene lekcije i zanatski kazano, "lošu rečenicu". Pišem za sebe, u uvjerenju da je sve što se desilo u mom životu neumitno vodilo prema tom danu, iako ne vjerujem u sudbinu nego u snagu ljudskog izbora i građanske hrabrosti; danu kada sam, stojeći u blatu rake prihvatio tabut, sve u skladu s vjerskim propisima, prebacujući jednu ruku preko kao da ga grlim, a potom ga spustio na tlo; teško se krećući, zbog blata nakupljenog na cipelama, prihvatao daske i redao ih ukoso i čvrsto jednu uz drugu, praveći ukošeni drveni pokrov iznad tabuta i zaštitu od zemlje koju ćemo kasnije nabacati na njih, tako da moj otac mogne ustati kada dođe Sudnji dan.

***

Ja sam samouk. Kao što će postati očigledno, bez skoro ičije pomoći – izuzme li se moj djed, koji me negdje u dobi od četiri godine naučio čitati – sam naučio sve što znam. Razlika između samouka na jednoj i ljudi koji su vođeni tuđim znanjem imali priliku sistematizirati svoje znanje, na drugoj strani, jeste u tome što potonji umiju razlikovati bitno od nebitnog, vitalne informacije od banalnih podataka. U očima samouka, koji se prije svega mora osloniti na instinkte, svaki podatak čini se važnim, svaka informacija može biti vitalna.


Meni su život spasile knjige. To je činjenica. Zapravo, meni je život spasila jedna knjiga. Mogao bih biti patetičan, pa kazati da mi je u ratu – kada je život bio izuzetak, a smrt pravilo – čitanje pomoglo očuvati mentalno zdravlje. Ali, kao što rekoh to bi bilo patetično. Nas četvoro, moja familija naime, imali smo nimalo tipičnu nesreću u ratu za okolnosti pod kojim i mjesto na kojem smo se našli. Dok je većina naših prijeratnih susjeda, bez oklijevanja ulazila u tuđe, napuštene stanove u Srebrenici, otac je insistirao da stanujemo kod rođaka. Na koncu smo, samo u toku prve ratne godine, promijenili najmanje pet ili šest prebivališta, stanova i kuća.

U jednoj od zgrada pored gradskog izvora gdje su se vodom snabdjevali stanovnici nekoliko zgrada u centru, pronašli smo omanji stan, pogođen granatom: direktan hitac kroz prozor. Stan nije bio u bogzna kakvom stanju, ali smo mi, zgađeni, po svaku cijenu htjeli otići iz te kuće; međutim, bio je premali. Neko je tu bio prije nas, na podu je bilo izmeta, okolo razbacanih papira sa tragovima karakteristične braon boje.

Ispod komada nekog ormara izvukao sam riječnik: srpsko-hrvatsko-engleski, englesko-srpsko-hrvatski riječnik, sa skraćenom gramatikom, zelenih i prljavo bijelih korica. Ponio sam ga. Godinu ili nešto više kasnije, znao sam ga skoro napamet: negdje u zimu sam počeo učiti, a u proljeće su u grad stigle jedinice UN-a i dobio sam posao prevoditelja. Hodao sam gradom i buka koju je proizvodio grad – bilo je proljeće, ljudi su bili uzbuđeni što su živi, nadali se da je najgore prošlo – do mene je dopirala na engleskom. Nosio sam riječnik ispod pazuha ili u unutrašnjem džepu jakne, pomno gledao sve oko sebe, opisivao ono što vidim prvo za sebe, na bosanskom, a onda vadio riječnik i riječ po riječ prevodio na engleski. Većina prolaznika me posmatrala sa žaljenjem rezerviranim za one koji rat nisu mogli podnijeti, a nisu imali sreće da budu ubijeni dovoljno rano. Tri godine kasnije ispostavit će se da je taj riječnik najvažnije što sam ikad držao u rukama, oružje koji nije moglo ubiti nikoga, ali je moglo i spasilo je makar jedan život.

***

Sve što sam činio u naredne tri godine života u Srebrenici, čak i kada sam ostao potpuno sam, kada su majka i sestra napustile grad, bilo je u nadi da ću moći nadoknaditi propušteno; tačnije, sve sam smatrao pripremama za taj dan. Tako sam početkom treće godine rata, ponovo počeo ići u školu. Skoro svi prijeratni nastavnici su bili ili izvan grada ili na drugoj strani obruča i malo se šta, zapravo moglo naučiti; ali, htio sam ići u školu u toj mjeri da sam prihvatio i rizik da bih mogao izgubiti posao, jedinu vezu sa normalnošću. Ta se kocka isplatila i ja sam se ponovo našao u školskoj klupi, prestario i odveć sarakastičan, ali pun entuzijazma.

Danas se iz te škole ne sjećam ničega, osim dvije ili tri sitnice i jednog čovjeka. Na kraju prvog tromjesječja imao sam jedinicu iz matematike, ali se amidža, koji je kao predratni inženjer predavao hemiju, postarao da ipak nekako, dobijem dvojku. Sjećam se i jedne pismene vježbe, koju sam čitao pred cijelim razredom – Bogu hvala da su svi tragovi o njenom postojanju uništeni – i neskromno pomislio da ipak imam nekog dara, pa me vođenog tim glupavim uvjerenjem novinarstvo i privuklo.

Ali, važniji od svega toga bio je susret sa Muhamedom H., nastavnikom filozofije. Bio je nastavnik po zanimanju, alkoholičar koji je u Srebrenicu dospio mnogo prije rata u svojevrsno dragovoljno izgnanstvo, kao da plaća neki dug strašniji nego što smo se mi usuđivali i pomisliti. Prije rata – u istoj toj školi, koju sam pohađao i ja – sam ga viđao povremeno i na neki način me privlačila njegova tragična figura, boemski izgled i totalni manjak zanimanja za okolinu. Na početku rata bio je napustio Srebrenicu, ali se vratio u ljeto 1992. godine, u skupini od nekoliko stotina vojnika koji su stigli iz Tuzle. U proljeće 1995. godine, negdje u vrijeme kada je stotinjak kilometara odatle, u mjestašcu nadomak Sarajeva donesena odluka da Srebrenica bude ubijena (1) H. je skupini dvadesetogodišnjaka predavao o stoicima i sofistima; držao dugačke govore o Nitzcheu; prezrivo prešao preko skolastičara i znakovito se iznova vraćao na Hobbesa. Davao je apsolutno sve od sebe, uživao je u apsolutno svakoj riječi, vjerovatno nikad u životu nije predavao bolje, nikad nije imao više da kaže. To što sam tih nedjelja i mjeseci čuo od njega imalo je presudan utjecaj na moj život, obnovilo vjeru u sposobnost učenja, akumulacije ljudskog znanja, pa makar i tako sporadično i individualno.

Nekoliko mjeseci nakon kraja školske godine, koja je trebala biti moja završna u srednjoj školu pronašao sam direktora – koji je slijedom krajnje neuobičajenih okolnosti preživio pad Srebrenice – u njegovom stančiću u Tuzli i preuzeo diplomu o završenoj srednjoj školi. Ako je vjerovati tim dokumentima, u četiri godine školovanja imao sam petice iz svih predmeta, a matursku radnju sam odbranio sa odličnom ocjenom. Osjetio sam se loše na trenutak, jer je bila riječ o očiglednom falsifikatu. Ne da nisam bio dobar đak, ali posljednju školsku godinu nisam ni završio; treću mi je priznala Vlada Republike Bosne i Hercegovine, jer je do kraja bilo ostalo svega dva mjeseca; prve dvije jesam bio odličan, ali "na poene". Ali, pošto sam malo razmislio shvatio sam da to nisu bile ocjene za znanje. Ja sam maturu, na kraju, položio pred Ratkom Mladićem, srpskim generalom koji je naredio ubistvo osam hiljada ljudi; moja publika bili su oficiri Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, a ne roditelji i prijatelji; ocjenjen sam za preživljavanje. Ali i dalje mrzim tu diplomu i još uvijek me je stid.

***

Politika je, tipično za njegovu generaciju i u njegov život ušla na grub način, sluteći na mrak, mirišući na krvoproliće. Dva, nazovimo ih tako, incidenta u razmaku od nekoliko dana, koji su se zbili krajem 1991. godine, nisu ostavili nikakve sumnje da se sa promjenama u zemlji, mijenjao i njegov odnos prema njoj. Silazeći niz stepenice koje su iz moje sobe sa sprata vodile u prizemlje, pjevušio sam za sebe, tek tako, pjesmu koju sam sa desetak godina naučio u školi: Hej, piloti, vazduhoplovci/Čelična krila naše Armije... Stari se penjao na sprat, i dok smo se mimoilazili na stepenicama, samo mi grubo rekao: "Pička ti materina, odmah da si prestao pjevati! Oni ubijaju ljude u Hrvatskoj!"


Drugi je bio ozbiljniji, zloslutniji. Sjedili smo oko stola i ručali, bila je to jedna od rijetkih prilika kada smo svi bili kod kuće i majka koja se neprestano žalila da u ovoj kući svi samo dođu, jedu i odu je konačno došla na svoje. Raspravljali smo o ratu koji je bijesnio u Hrvatskoj i nakon potpisanih četrnaest primirja. Držao sam stranu Slobodanu Miloševiću – valjda zbog toga što sam u tom smislu bio tipičan proizvod jugoslavenskog obrazovnog sistema – i vatreno objašnjavao da Srbi u Hrvatskoj imaju razloga da se plaše Franje Tuđmana, da obnova obilježja Nezavisne Države Hrvatske i masovni povratak ustaške emigracije u zemlju opasno mirišu na Jasenovac. Otac me saslušao i ne pokušavajući da se uključi u raspravu, hladno rekao: "Sad ćeš izaći iz kuće i vratit ćeš se tek kad promijeniš mišljenje." Negdje oko godinu dana kasnije, moj otac bio je mrtav, ali ja sam se incidenta sjetio prvi put tek nakon što sam stigao u Haag, u februaru 2002. godine.

Spremajući se za početak Miloševićevog suđenja, čitao sam tekst u The New York Times Magazine posvećen njegovoj familiji. U tom trenutku, on je bio u pritvoru u Haagu, sin je bio u bjekstvu pred zakonom, kćerka na suđenju jer je pucala na policiju kada je uhapšen, a supruga Mira Marković pred beogradskim sudom čekala početak procesa zbog nekakve sumnjive robno-novčane transakcije. Markovićeva je ono što se zbivalo protumačila zavjerom, opsežnom i suptilnom: "To je dio specijalnog rata protiv familije, prljavog i zagonetnog rata. Vjerojatno nam ljudi koji nemaju sretne familije zavide i mrze našu porodicu u kojoj su svi sretni i svi se slažu." Bilo je još sretnih familija i još dobrih očeva, pomislio sam i gorko zažalio što sam se tog dana usprotivio ocu.

Ovdje moram dodati još jednu osobnu opasku. Događaji koje opisujem nisu uvijek navedeni u hronološkom redu. Ne smijem preuzeti tu odgovornost i ne želim se pretvarati da je život moguće sastaviti nakon što se raspadne, vratiti sve komadiće tamo gdje su bili. Štaviše, ove slike u sjećanje naviru u jednom sasvim drugačijem asocijativnom nizu, koji vjerovatno slijedi najkraći put između dvije tačke: smrt. Taj niz je uzročno-posljedičan i u njemu sve – vjerovatno neopravdano, jer život naprosto nije tako proračunat fenomen – ima svoje posljedice. Vjerovatno, jer njen krajnji rezultat a to je smrt, svojom neopozivošću dokazuje i neopozivost svakog pojedinačnog čina.

***

Jednog dana vratio se s posla potpuno utučen. U još jednom uzaludnom pretresanju općih prilika, kolega u smjeni, inače Srbin, rekao mu je: "I grobovi će biti protjerani, Sulejmane." Petnaest godina otkad je ta rečenica izgovorena, u B. su se vratili samo grobovi; neki živi, ali i dalje grobovi.

Kratko poslije toga, otac je počeo praviti planove da barem mene i sestru pošalje negdje, na sigurno. Nikad nisam saznao zašto nismo otišli, nikad ga to nisam ni pitao. Godinama poslije žarko sam želio da jesmo, da smo se spakovali, sjeli u auto i otišli negdje, dovoljno daleko da on preživi. Da li se pokolebao, da li je u nekom trenutku pomislio da se dom ipak ne napušta, da se od svoje kuće ne bježi tek tako, ne znam. Ali, to oklijevanje samo je približavalo rat; sve dok jedna po jedna ceste nisu blokirane i posljednji put u slobodu presječen. Ni cijele dvije godine nakon slavljeničkih stranačkih kolona sa zastavama, kroz selo je prošla jedna drugačija. I prethodne su bile zloslutne, ali ova je sa sobom nosila smrt; u neuobičajeno tmurnoj pozadini aprilskog dana, izgledala je kao da usisava svjetlost, bila obavijena tamom. Desetak automobila prošlo je ne prebrzo i ne presporo, nego tačno onako da uliju strah u kosti mještanima, sa uključenim zavijajućim sirenama; na automobilu na čelu bila je crna zastava, sa bijelom lobanjom i ukrštenim kostima i sloganom "Sloboda ili smrt".

***

Rat je za mene počeo i prije toga, na mnogo različitih načina. Već danima nisam nigdje išao; komšije iz susjednog sela slali su svoje familije u Srbiju, a škole su bile zatvorene od polovine marta. Ni košarku više nisam mogao igrati, jer je sedmicu ranije trener rekao da ne dolazimo na treninge dok se stvari "ne smire". Gledao sam skoro cijelodnevne izvještaje iz glavnog grada, vidio sam na televiziji kako je između kuća na nekoj uzvišici mahao čovjek sa puškom nakon što je na mostu pod njegovim nogama pala prva žrtva rata koji će brzo stići i do nas. Samo nekoliko dana ranije, otac se u neočekivano vrijeme vratio iz grada, zadihan utrčao u kuću, pa na sprat do sobe u kojoj je držao pušku i uniformu – kao pripadnik rezervne milicije – i vratio se noseći pušku. U hodu mi je objasnio da je u B. stigla nekakva paravojna formacija, koja je zauzela policijsku stanicu i kako je njen zapovjednik izdao ultimatum svim muslimanskim policajcima da predaju oružje (2). On i Munib, njegov amidžić koji je stanovao u susjedstvu i također bio policajac u rezervi, čekao ga je ispred kuće, nervozno držeći pušku. Vratio se pola sata kasnije, u stanju u kojem ga nikad prije toga nisam vidio. Bio je to njegov prvi istinski poraz.

***

Nakon prvog, porazi su se nizali jedan za drugim. Nekih mjesec i pol dana od časa kad smo napustili kuću ostali smo bez hrane prvi put. Potrošili smo i desetak kilograma brašna koje nam je dala dalja rodica moje majke. Već danima smo jeli jedino borovnice – majka i sestra su ih od ranog jutra brale u šumi – i šećer iz nepune staklenke, ali se bijela crta i pored svih mjera štednje nezadrživo spuštala ka dnu posude. Otac je izjutra napuštao kuću i obično bi se vraćao kasno poslijepodne; na svaki poziv da nešto pojede odgovarao je da je već jeo. Ne znam da li je i stvarno negdje jeo ili je naprosto htio da za nas ostane više; siguran sam, međutim, da je dane provodio izvan kuće jer nam više nije mogao pogledati u oči. Propao je, fizički prije svega, tako naglo da smo to i mi mogli vidjeti; propadao je i negdje u sebe, zatvarao se pred nama s vremena na vrijeme kao nikada ranije, dijelom iz nemoći da promjeni bilo šta, dijelom zato što nije imao snage za ono što je neumitno dolazilo.

Kada u kući više nije bilo ništa, rekao je da će poći u Potočare, do njegovog bližeg rođaka, koji bi nam mogao dati makar nešto hrane. Krenuo je predvečer tog dana, jer je njegova kuća bila svega nekoliko stotina metara od prve linije fronta, a put do sela i selo svakodnevno granatirani. Vratio se narednog dana nešto prije podne, noseći dvije vreće sa namirnicama. Bio sam sasvim sebičan i niti na trenutak nisam mislio o tome kako se on morao osjećati trenutak, onaj čas, prije nego što će postaviti pitanje poslije kojeg nikad više ništa nije moglo biti isto. Između nas troje na jednoj i njega na drugoj strani, prije svega.


Dvije sedmice kasnije morao je poći natrag u V., po hranu. U tri godine rata ova je pojava zabilježena jedino u Srebrenici i zato je moram rekonstruirati vrlo pažljivo. U najgrubljim crtama, stotine ljudi su svake noći prelazili liniju fronta i zapućivali se u muslimanska sela, napuštene kuće u potrazi za skrivenim ili zaboravljenim zalihama hrane; kada u kućama više nije bilo ništa počeli su pretraživati salaše i hambare; kada više nije bilo ni tih zaliha, išli su u neobrana polja kukuruza i kidali klipove; nekoliko sati kasnije, sakupljali su se ponovo i kretali, opet u koloni, natrag u enklavu. Kolona od nekoliko stotina ljudi pravila je ogromnu buku i krećući se u skoro potpunom mraku, izvan uobičajenih šumskih staza, uglavnom miniranih, ljudi su padali, psovali i ponovo ustajali. Kada je krenuo na put, otac je ponio ručnu bombu; kada je stigao na odredište, odvojio se s grupicom naših predratnih komšija i uputio na imanje koje smo imali na Brdu. U našem hambaru jedno okno je još uvijek bilo puno pšenice i njih četvorica su napunili vreće, uprtili se i krenuli natrag. Dok su čekali da ostali stignu, legli su na tlo da se odmore, mjesec je davno bio izašao i pod njegovom svjetlošću izgledali su kao da su izrasli iz zemlje, stopili su se sa okolinom kao da su tu trebali i ostati. Stari se vratio sutradan ujutro, prljav, umoran, sa tragovima od užeta duboko urezanim u kožu na ramenima. Rekao mi je da više nikada neće poći, po cijenu da umremo od gladi. Kazao je da je vidio očeve i sinove zajedno, cijele familije i pored toga što su srpske zasjede bile sve češće, svaki se gram žita plaćao znojem u najboljem, krvlju u sve redovnijem slučaju. Ali, zato sam i volio starog: postojale su, naprosto, granice preko kojih on nije htio preći.

***

Mislim da nikad neću razumjeti kako mu je teško moglo biti da prvo sebi, a onda i pred nama, prizna da se ne može starati o majci i sestri i meni. Počeo je uvjeravajući nas kako bi bilo najbolje da pođemo u O. kod djeda, majčinog oca, na selo jer tamo još uvijek ima srazmjerno dosta hrane. Ako se i jela zob, govorio je, ima je dovoljno. Sestra i ja smo se protivili tome, ali svi smo znali da je čas kucnuo. Mislim da otada više nismo bili familija. Ne da se više nismo voljeli, štaviše. Svaki susret sa ocem dok se ponovo nismo okupili čuvam kao najvrijednije što mi je ostalo od njega. Ali mislim da smo izgubili neku središnju tačku, nešto što nas je ponaosob činilo tim što jesmo; a to smo mogli biti samo zajedno. Bili smo razočarani, u sebe i jedni u druge, jer to nismo mogli zadržati. On će, rekao je, ostati u gradu, dio vremena će biti na frontu i jesti u vojničkoj kuhinji, a ostatak vremena se dovijati.

Kada sam ga idući put sreo, došao je da nas posjeti i bio je odjeven u neku bijelu košulju, nosio poluprazan sivi vojnički sivomaslinasti ruksak, bio je lijep, bio je tako lijep; sjedili smo ispod krošnje jabuke u dvorištu i razgovarali, on je uglavnom pričao a ja sam slušao, bio sam poželio da ga slušam, ni u kući ni u dvorištu nije bilo nikoga osim nas dvojice, oko nas je vladala ugodna tišina i sve je izgledalo nestvarno. Iznad glave su zazujali avioni koji su prelijetali iz Srbije i bombardovali sela duž Drine, ali mi se nismo pomakli. Rekao mi je da boravi kod rodbine u Potočarima, da s njima noću obrađuje njive na puškomet srpskih položaja, a da je u međuvremenu na frontu. Obećao je da će učiniti sve da najesen opet budemo skupa.

[Banksy]

...

U jesen, kada smo se vratili iz O., otišao je u V. još nekoliko puta. Put je sada bio kraći i kad god je morao ići na front iskoristio bi priliku da se spusti u selo. Jednom se vratio i pričao mi da je bio kod kuće: zapravo, najbliže što je mogao biti. U dijelu sela u kojem smo mi živjeli, Srbi su napravili utvrđenje i otac je sa ivice šume pored kuće samo mogao vidjeti svjetla koja gore. "U tvojoj sobi je svjetlo bilo upaljeno. I vanjsko svjetlo je gorilo. Onda je neki čovjek izašao ispred kuće, pa smo morali krenuti". U naredne tri godine nastavio sam sretati muškarce koji su se sa dalekozorima u rukama penjali na brda iznad Srebrenice: da gledaju svoje kuće. Satima su znali sjediti i promatrati kuće, zgrade, mahale u kojima su do jučer živjeli, tek toliko da se uvjere kako su još uvijek tu.

Samo je jedanput donio jako mnogo hrane, sto kilograma žita. On i komšija, Hajrudin B., nahrupili su u kuću i u hodniku na brzinu ostavili dvije vreće žutog i hladnog kukuruza. Druge dvije odnijeli su u Hajrudinovu kuću. Bio je to najveći "ulov" koji je stari ikad donio i kao da je nakratko opet bio živ; dan kasnije uzeo je nekoliko kilograma žita i otišao na pijacu. Donio je nekoliko zelenih liski duhana – ni danas mi nije jasno gdje su ih mogli uzgajati, koje je jednu po jednu, pažljivo sušio iznad šporeta; jednu, pa drugu stranu i tako isušenog ga između dlanova okrunio na površinu stola. Debele i krute, usko izrezane papiriće je također stavljao na dlan jedne ruke, i drugom prelazio preko njega nekoliko puta. Kada je bio siguran da je papir izgubio krutost, pobožno je vrhovim prstiju uzimao duhan sa stola i motao cigaretu. Pušio je sladostrasno, uvlačio duge dimove koje dugo nije ispuštao; nikotin je ponovo navirao u krvotok, sve do mozga i na trenutak bi mu se zavrtilo u glavi, dok bi se preko lica raširio osmijeh potpune predaje.

Bilo je to tri dana prije nego što će poginuti.

***

Kada je u grad stigao prvi kovoj sa humanitarnom pomoći i on i ja smo bili u gomili znatiželjnika, koji su stojeći na ivičnjacima s obje strane ulice ili prolazeći između kamiona i bijelih transportera sa udivljenjem promatrali utopljene vojnike. Nisam, za razliku od većine mojih vršnjaka, iako sam natucao engleski imao hrabrosti da od njih zatražim bilo šta; jednostavno, a tako sam bio vaspitan, nije bilo lijepo prositi. I ja to nisam mogao. Promatrao sam oca, kako je pušući u ruke da ih zagrije, dok se para u sitnim kapljicama sakupljala na vrhovima brkova, prepoznajući belgijska obilježja na rukavu jednog od njih, sa zemlje glasno doviknuo: “Enzo Schiffo!”

Da, moj stari bio je nogometni fanatik i siguran sam da je napamet znao sastav belgijskog nacionalnog tima u kojem je Schiffo igrao; da li je i taj vojnik bio ljubitelj nogometa, ne znam, ali mu je spomen reprezentativnog, da li centarfora?, bio dovoljan da ocu odozgo, dobaci nekoliko cigareta, jednu za drugom, prije nego je privukao pažnju ljudi iz okolne mase. Ushićen, otišao je odatle zadovoljno trljajući ruke i znao sam da će cigarete popušiti uz kafu od raži ili ječma i da se cijelim putem priprema za predstojeći užitak. Ja sam se zadržao još malo, čak sam se popeo i na jedan od kamiona da pomognem istovariti brašno jer se vrijeme za odlazak konvoja neopozivo primicalo i svima se žurilo: nama da brašno istovarimo, a UN-ovim vojnicima i humanitarcima da odu, u strahu od toga da Srbi ne počnu gađati grad.


Poslije sam, vraćajući se, umoran od nosanja vreća, pokušavao da sebi objasnim očev potez. Razmišljajući o tome, prvi put u životu sam osjetio mržnju, tako čistu i otrovnu da sam zauvijek zamrzio cijeli svijet, svijet u kojem je moj otac morao anonimnog belgijskog vojnika moliti za cigarete. Sa zakašnjenjem sam razumio da je otac to učinio da sačuva dušu; da pokaže da su te cigarete mogli podijeliti i na Evropskom nogometnom prvenstvu; da ga je sa drugim vezivalo mnogo toga što se nije moglo vidjeti iza izmršavjelog lica ispod sivog kačketa i visokih vunenih čarapa koje su virile iz cipela: nogomet, nešto što je volio.

***

Nekoliko dana nakon što je konvoj stigao, grad je još jednom uzavreo. Opet je cijeli grad, kao na neki znak, bio užurban: "Ide se na Drinu", pronio se glas. Zalihe iz humanitarne pomoći nisu cijelom gradu mogle trajati ni tri dana i žurba je bila očigledna. Ispod glasa smo se molili da naši momci uđu i u B. Ujutro 13. decembra, tačno pola godine nakon što smo otac i ja napustili kuću, grad je vrvio vojnicima. Najveći dio njih bio je pod oružjem, neki su se šetkali gradom, šepureći se, drugi sjedili ispred ulaza u zgrade i zabrinuto brojali metke. Mada bez oružja, među njima je tog jutra bio i moj otac. Ponavljao je, mislim da su te riječi bile upućene njemu više nego bilo kome drugom, da ne može dopustiti da tuđa djeca ginu za njegov prag. Pratio sam ga od stana do centra grada, gdje su se vojnici trebali okupiti prije polaska. Ne sjećam se velikog djela tog razgovora, iako znam da smo razgovarali idući niz Klisu ka centru. Rekao mi je nešto kao: "Ti si pametan momak, uči”, i nešto kao: ”Slušaj majku ako se meni nešto dogodi.” Meni su se oči zamaglile i ako je rekao još nešto, ja to nisam mogao čuti, jer sam sve snage upregnuo u to da spriječim suze da se sliju niz lice. Možda je i rekao još nešto dok nismo stigli do centra, gdje se pred crvenim kockastim zdanjem predratne robne kuće, sakupilo nekoliko stotina muškaraca pod oružjem, ali ja to nisam mogao čuti.

Ne znam koliko smo ostali tu, ali ljudi su odlazili jedni za drugim, u grupicama, i masa od nekoliko stotina ljudi se polako osipala. Gledao sam za ocem: on i Juso C. su otišli skupa. Juso je nosio ručni bacač, otac je na leđima nosio rakete. Grad je tokom narednih sedam dana zanijemio. Ni na ulicama nije bilo nikoga, grad su zasipale granate iz svih pravaca, pronalazeći čak i najnepristupačnije dijelove, pištale, zujale, cvrčale, praštale, tutnjale, proizvodile zvuke uglavnom jezive, ali zvuke koji su nepogrešivo otkrivali da je smrt na putu. Kada nisu odjekivale po gradu, iz daljine, preko brda koja su Srebrenicu dijelila od Drine, dopirala je potmula grmljavina, koja je dolazila odnekle odozdo, kao da je putovala tlom.

Kada se vratio bio je ushićen. Gledao sam ga i nisam mogao da razumijem promjenu, ali osjetio sam da mi je odjednom nekako bio više otac. Ubio je za mene. Da, pričao je kako je nanišao tog mitraljesca na kući u komšiluku, kako je znao da je zid tanak jer je kao prijatelj bio pozvan na izgradnju kuće i znao je da su zemljani blokovi šuplji, nanišanio je, jugoslavenske puške nisu bile podešene za lijevoruke, i opalio tri metka. Vatra je prestala. I bilo mi je drago što ga je ubio. Volio sam ga zbog toga. Jer, on je bio kriv, on i onakvi, za sve što nam se desilo – ili sam barem tako mislio – on je bio kriv što ja više nisam išao u školu; što se otac više nije vraćao kući pjevušeći neku sevdalinku ispod glasa; što se sa ushićenjem djeteta radovao svakoj cigareti; što je prestao sumnjati, što je počeo vjerovati i u najočitije iluzije, samo da bi se negdje u sebi izbavio iz pakla u kojem se našao; za sve je bio kriv.

Dva dana, koliko je ostao s nama, nisam se odvajao od oca. Išao sam sa njim, za njim tačnije, posvuda. Nikad ga nisam volio više kao tih dana, onakvog kakav je bio. A bio je spreman umrijeti. Na dan kad je kretao, dok se oblačio, rekao nam je da je s nekim zamijenio smjenu i da ide ranije da bi s nama bio za Novu godinu. Teta Fata, kod koje smo stanovali sišla je sa sprata noseći beretku i žuti vuneni šal, stvari koje su pripadale njenom sinu Omeru, koji je bio u Njemačkoj. Kada se obukao, stavio je kapu na glavu, stao na trenutak pored vrata. Ustao sam i zagrlio ga. Nismo ništa pričali, osim kratkog "Vidimo se", nismo razmijenili ni riječ. Nije želio da pođem s njim. Pamtim da je bio utorak i pamtim kako sam kroz zamagljeni prozor, niz koji bi se povremeno otkinula poneka kap, gledao kako zamiče putem iza kuće i spušta se niz Karaboju, kamenitu padinu ispod kuće, i onda dalje naniže, ka gradu.

***

O trenutku kada do mene stigla vijest o smrti se dugo nisam usuđivao razmišljati, nisam ga smio prizvati u sjećanje. Vraćao sam se odnekle iz grada, jednog u nizu sivih dana te zime. Zastao sam na nekoliko minuta, tek da se pozdravim sa prijateljem koji je stanovao u susjedstvu, razmišljajući da svakog trenutka nastavim kući, uljuljkan u lažni mir koji se spustio na grad. Tek što sam se bio pozdravio sa Fejzom i krenuo uz Karaboju preda mnom se stvorila, niodakle, moja sestra i jedva hvatajući dah, kazala mi da požurim kući, jer je babo poginuo. Požurio sam uzbrdo, kao da će od toga zavisiti da li je moj otac zapravo i mrtav, misleći, da će se ako požurim, ako dovoljno požurim i stignem na vrijeme, možda, možda, ipak ispostaviti da nije. Ali, negdje na pola puta osjetio sam se kao da je neko izvukao tlo ispod mojih nogu, kao da je cijela zemlja, cijela planeta tačnije, pomjerena i kao da sam se našao lebdeći u zraku, pao sam na zemlju, želeći da je osjetim pod sobom i valjao se, valjao se, prstima kopajući ispod sebe, htio sam unutra, dolje negdje sam htio, htio sam da se mijenjam s njim. Ne znam koliko sam ležao tu, ječao i valjao se, ali sam kada sam stigao kući prvi put pogledao smrti u lice.

Slomio sam se. Slomio me više nego bilo šta drugo, više nego soba koja je sada izgledala i mračnija i manja; kamena tišina koju su prekidali samo uzdasi i plač; više nego ljudi koji nisu prestajali ulaziti u sobu; slomio me plač moje sestre koja je dječiji odbijala da razumije da je to što se desilo zauvijek i kao u transu ponavljala: "Babo, babo, babo, babice..." Tu noć nijedno nismo spavali. Nismo spavali ni za Novu godinu. Naš susjed je bučno slavio i cijelu noć puštao "Lipe cvatu"; iz njegove kuće je dopirala graja koja je rasla direktno proporcionalno količinama ispijenog alkohola, a ja sam ležao u praznoj sobi, na drugom kauču više nije bilo nikoga i davao sve od sebe da prigušim glasne napade plača.

***

Evo što sam uspio rekonstruirati u vezi s njegovom smrću. Srbi su već nekoliko dana granatirali selo s obje strane Drine, pripremajući kontraudar (1). Bilo je rano ujutro kada je otac napustio sklonište oko kilometar iza linije fronta i zaputio se kroz selo, iako vatra još uvijek nije bila prestala. Oko njega su bile spaljene i granatirane kuće. Rodio se tu i poznavao je svaki kamen; iako se pogurio od zime, a šubaru navukao na glavu, nije mogao da ne osjeti izvjesnu radost što je nakon pola godine, evo, ipak konačno bio u blizini svoje kuće. Ona je još uvijek bila s druge strane crte ali prije ili kasnije, vjerovao je, on će doći kući. Dajući oduška nekoj tihoj strepnji koja ga je obuzela ispod glasa je zapjevao: "Snijeeeg padeee/na behaar na voćeee...." Pjesmu je prekinula eksplozija. Suborci su ga pokopali tu noć, u dvorištu kuće njegovog oca, umjesto tahti skinuli drvena vrata sa obližnjeg hambara i žurno zarovili plitki grob.


Od onog što je obilježilo njegovu smrt siguran sam da je samo jedno istina. U trenutku kada je metar od njega pala raketa na sebi nije imao ništa svoje. Tuđe su bile pantalone, tuđa je bila obuća, tuđe su bile čak i čarape i čizme, tuđa je bila kapa. Njegovi prijatelji su sačuvali i donijeli mi sat - jedino što je sačuvao otprije rata zapravo - kupljen za sto njemačkih maraka, u Istanbulu; granata je bila raskinula narukvicu, tako da su od nje ostala samo dva kraja koji koji su visili kao kakvi bespomoćni, prekinuti udovi. Dan potom, neobilježeni mezar ispod divlje jabuke su pregazili Srbi. Tri godine kasnije, Srbi su ušli u Srebrenicu prije nego što sam se stigao vratiti kući i uzeti sat. Nisam zapamtio vrijeme koje je pokazivao.

***

Uvijek sam, manje ili više znao gdje bi otac trebao biti pokopan. Ali, nekoliko godina poslije rata od dva preživjela svjedoka jedan je izgubio um, a drugi bio negdje u Sjedinjenim Američkim Državama i nikako nisam uspjevao da ga pronađem. Već sam bio počeo strahovati od najgoreg – da je nekad premješten i da ni kosti neću pronaći nikad – kada je jedan od Srba iz susjednog sela došao do djeda i rekao mu da zna gdje je moj otac pokopan. Ne znam kako je znao tačno mjesto, ali on i djed su otišli na ono što je ostalo od imanja i pokazao na mjesto, malo dalje od jabuke, ali i dalje u hladu njene krošnje. Djed je, nakon toga, posjekao grmlje u koje je mjesto bilo obraslo i naišao na komade daske, trule vrhove, kako vire iz zemlje.

Neposredno prije nego što će ekshumacija započeti svratio sam kod djeda: on je smrknuto šutio. Bio je protiv toga i odbio je poći sa mnom. Daleko od tog da je djed bio neosjetljiv čovjek; svaki put kada bi u razgovoru spomenuo svoju djecu – mog oca, amidžu i tetku – zagrcnuo bi se i prigušeno i teško zaplakao. U mojoj se familiji smrt nije spominjala često. Kao da je umrijeti sramota na neki način zaslužena, kao da predstavlja plaćanje nekog zaboravljenog ili izmišljenog duga, kako je to ponekad tumačila moja majka. Svi su se – muškarci, uglavnom – u mojoj familiji poginjali pod tim teretom. Živjeli kao da smrt konstantno vreba, daleka stotinama ili desetinama godina i pristiže nas, mimo naše volje, iz dubina o kojima ne slutimo ništa, ali bliža nego ovratnik na košulji.

Odnosi između očeva i sinova u mojoj familiji bili su hladni, praktično racionalni i bez viška osjećanja, upravo zahvaljujući mom djedu, čovjeku iz one rijetke kategorije ljudi koji sebi mogu priuštiti da otvoreno i bez zadrške mrze ljudsku vrstu. Ali, mrzio je ljude na način koji je u selu bio neodrživ – nije uopće želio biti u njihovoj blizini. Zato se povlačio, obilazio njive, šume, imovinu koju je stekao poslije rata, nosajući u džepovima radnog odijela sve što bi mu moglo zatrebati. Naša kuća bila je izdvojena od ostalih u selu, a djeda je u pravilu put uvijek nanosio tuda. Svako malo izlazeći iz kuće na pragu sam pronalazio jabuke, kruške ili neko drugo voće koje je djed ostavio u prolazu. Niko nije znao, niko nikad nije primjetio da je uopšte bio tu.

Kada sam tog dana došao kod njega vidio sam da je djed nešto drugo, uništena tvrđava čiji zapovjednik odbija priznati poraz, iako su svi njegovi vojnici pali, a zastava na jarbolu postala parče krpe koje zapravo i jeste. Usamljen, bez iluzija i ljubavi, ali i bez razumjevanja događaja koji su mu oduzeli najvažnije što je ikad imao, on je prestao boraviti u ovom svijetu i dok je njegova ranija povučenost bila bijeg od ljudi, sada je bio čovjek djetinjasto predat banalnosti. Trenuci lucidnosti bili su rijetki i samo podsjećali na to kako je težak nekada zapravo bio. Znao sam da djed nije jedini i donekle mu zavidio jer je svoju banalnost izabrao.

U stvarnom svijetu, u mom svijetu, plitke i osrednje manekenke zauzimale su stavove o pitanjima od društvenog značaja, najgledanije termine na televiziji dobijali osuđeni ili neosuđeni ratni zločinci ili trgovci oružjem i drogom naveliko; moju zemlju porazilo je najgore što je ikad dala. Ova su djeca pojela svoju revoluciju. Zemlja koju su napravili poražena je osrednjošću, čvrsto u zagrljaju brižljivo njegovane nesposobnosti, društvo u kojem potkupljivost ljudskog duha iznova uspijeva doseći nove dubine. Opraštajući se od djeda, koji je ostao da stoji tamo gdje sam ga i našao, bio sam preneražen konačno i neopozivo, onim u što se pretvorila zemlja za koju je poginuo sin mog djeda i moj otac, Sulejman.

***

Zvao se Omer. Iz nekog razloga, dok sam se tog dana vozio između B. i V. i dok je pored nas promicao kastrirani krajolik, uspjevao sam misliti samo na njega, njegovu visoku, uvijek brižljivo dotjeranu pojavu, koju je kvario samo radio koji je držao pored uha. Nisam nikad progovorio ni riječ s njim, iako sam ga sretao skoro svaki dan, na putu u ili na povratku iz škole. Tačnije bi bilo da kažem da on nikad nije progovorio sa mnom, a koliko znam ni sa bilo kim drugim, jer je naprosto nekad davno odustao od ljudi. Ubijen je negdje na početku rata i ne znam da li je ikad shvatio šta se i koliko promijenilo. Pokopan je u selu, nedaleko od mjesta gdje će moj otac biti ukopan kasnije. Vozio sam se upravo tamo.

Omanja kolona automobila zasutavila se na kolskom putu koji je prolazio pored imanja, podižući veliki oblak prašine. Prvi sam izašao iz auta, prvi ušao u ono što je nekad bila velika avlija, sada potpuno zarasla u korov i krenuo prema jabuci; nisam znao kuda idem, niti sam znao zašto, išao sam prema jednom mjestu, u vrhu avlije, prema jabuci, nošen nekom tuđom, jačom voljom. Ne želim biti pogrešno shvaćen, nije to bilo nikakvo mistično iskustvo, štaviše, emocije su bile tipično ovozemaljske: visoka trava i žbunje su me grebali po golim nogama, korak dva dalje ožario sam se, na sljedećem koraku zaradio ogrebotinu, ali nikad prije ili kasnije nisam osjetio takvu svrsishodnost svakog koraka, svakog zamaha rukom, svakog udisaja pluća. Nisam se kolebao ili tražio po travi, išao sam naprijed i gledao u samo jedno mjestu, došao i upro prstom tamo gdje sam oduvijek vjerovao da se nalazi, ali prvi put videći truhle daske koje su virile iz zemlje i rekao: "Ovdje!"

Radnici su počeli kopati. Kidali su žile u koju su obrasle daske i cijeli grob, kao da su nanovo oslobađali mog oca. Nisam stajao na jednom mjestu, pomjerao sam se unaokolo, prateći kopanje, nestrpljivao sam htio da se uvjerim da je tu. Prvo su naišli na neku debelu tkaninu neodređene boje, za koju se ispostavilo da je deka; kopali su oko nje, iza nje i ispod nje. Otvorili su je tako da se prvo pojavila crna vojnička čižma; iz nje je virila slomljena kost. Odmotavali su deku, sve tok se nije ukazao vuneni šal, nekada žut, a danas boje zemlje, koji je tetka Fata, naša gazdarica, snijela sa sprata i dala mu ono jutro kada će poći. Ispod šala se ukazala lobanja. Nisam osjetio ništa. Gledao sam svog oca, to što je ostalo od njega, i nisam osjećao ništa. Sve je njegovo iščezlo u meni, sve što je ostalo našlo se iza neke koprene i nisam mogao da vidim živog. Preda mnom je bila gomila koščica, koje su mogle pripadati bilo kome, ali su ove bile njegove, tačnije u nekom trenutku tokom tog rituala – a iskopavanje je najviše ritual – su postale moje, moja odgovornost, moje pravo, nešto što me obavezivalo na život još makar izvjesno vrijeme.

Okrenuo sam leđa grobu i gledao oko sebe: prvi put sam tu dolinu vidio novim očima; prvi put sam je vidio ovakvu, očerupanu, razorenu, opustjelu i nisam vidio život koji je bio, život koji je mogao biti; brada mi je zadrhtala i počeo sam plakati. Stajao sam i dalje leđima okrenut grobu, i kroz suze i u daljini, u pozadini lijepog dana i plavog neba vidio suro, surovo i tamno, brdo sa kojeg je smrt došla u moju familiju. I više nije bilo povratka, plakao sam za sve, svaki propušteni dan, svaku godinu, svaki neispričani vic, svako nepopijeno pivo, svako nedoživljeno iskustvo, plakao sam i gušio se u suzama.

Sve je bilo gotovo za pola sata. Vozili smo se natrag. Otac je bio u autu iza mene, u prikolici, u bijeloj platnenoj vreći na kojoj je crvenim flomasterom bilo napisano BR – VOLJ 02/1 i posljednji put je napuštao svoj zavičaj. Putem me počelo stizati ono što mi se desilo tog dana: rasute koščice, tako jadne i nezaštićene, lijeva podlaktica, šrapnelom polomljena napola i obuzela me nepodnošljiva želja da zagrlim te kosti, da ih grlim dugo, milujem ih, da zauvijek budem s njima. Moj otac je posljednji put napuštao svoj zavičaj.


Nisam znao da li trebam biti tužan ili sretan, euforičan ili histeričan, da li sam nešto završio ili započeo, je li ovo kraj ili tek stanica na putu... niti na jedno od tih pitanja nisam imao odgovor, niti sam znao šta bi bilo koji odgovor zapravo promijenio. Narednih sedmica sam usamljen hodao po gradu, zavlačio se u ulice u koje nikad ranije nisam, tražio tišinu u hladu i memli prijestolničkih predgrađa, bježao od ljudi koji su redom osjećali potrebu da mi kažu nešto utješno. Nisam osjećao da mi utjeha treba, nisam vjerovao da utjeha uopće postoji, htio sam više vremena sa ocem. Možda sam htio da zapravo obavim taj neobavljeni razgovor, htio sam da mi kaže sve što je htio ili trebao, da me pripremi za život, popuni rupu koja je ostala poslije njegove smrti, kaže šta je dobro, a šta ne, kako treba, a kako ne. Na kraju sam bio potpuno izgubljen. Za druge i za sebe. Kao Omer.

***

- Identificirali su ti starog, samo trebaš otići da uzmeš papire.

- Kada?

- Sutra, ako možeš.

Zaobilazio sam bolnice u najširem mogućem luku i kada sam naredno jutro zakoračio u hodnik tuzlanske bolnice, znao je i zašto. Uputio se na drugi sprat, Patologija, pa desno: u velikoj prostoriji sa samo jednim vratima sjedilo je još dvadesetak ljudi, uglavnom žena i jedan ili dva muškarca. Svi su čekali isto što i on. I niko nije pričao. Bila je to najtužnija čekaonica u koju je ikad ušao, mjesto odakle ljudi izlaze sretni kada im kažu da je njihov najmiliji pronađen mrtav u nekoj od masovnih grobnica napravljenih brižljivo – da ne naruše pejzaž. Odlučio sam da ostanem u hodniku, da ne ulazim unutra.

Iz kancelarije je u hodnik izašao doktor nešto malo stariji od mene.

- Ti si stigao iz Sarajeva?

- Da.

- Hajd' onda ti prvi.

Niko se nije bunio. Ušao sam unutra i sjeo za stol. Doktor je počeo čitati iz dokumenata pred sobom, navoditi fizičke karakteristike mog oca.

- Visok 182 centimetra?

- Da.

- Nije imao prednja dva zuba?

- Ne, izgubio ih je u ratu.

- Znate da nismo našli desnu šaku?

- Znam, bio sam na ekshumaciji, to je vjerovatno od granate, kad je eksplodirala, znate...

Doktor mi je dao nekakve papire na potpisivanje i još jedan dokument u kojem je pisalo da je Sulejman S. Moj otac, istina samo 99,99999 posto. Sakupio sam papire, zahvalio se doktoru, ujeo se za jezik i izašao iz zgrade.

***

Kao dječak sam u gradskoj biblioteci u B. posudio i pročitao knjigu koja me privukla samo svojim naslovom, Izvještaj sa dvora cara Davida. Napisao ju je Stefan Heim, njemački Židov koji je pred Drugi svjetski rat emigrirao u Sjedinjene Države, da bi se potkraj rata vratio u domovinu u uniformi američkog vojnika. Završavala je rečenicom: 'U svijetu evnuha ne isplati se biti muškarac.' Knjiga je bila puna gorčine, koju ja u to vrijeme nisam mogao razumjeti. Danas znam zašto je autor bio tako gorak i jer sam na osnovu vlastitog iskustva shvatio da se u svijetu zaborava ne isplati biti svjedok.

Pišem ovu ispovjest jer želim da iza mene ostane sačuvan moj život onako kako sam ga ja doživio, viđen mojim očima, njegovo jedino pravo, moje lice. Napisao sam je zato što nikad nije bila izrečena pred bilo kakvim sudom, nikad nije postala dio nekog zapisnika i u toj mjeri nikada nije morala niti da se desi. A desila se; i ja sam vapio za pravdom za sva zla koja su mi nanesena. Ali, zlo je u mom slučaju bilo odveć bezlično, odveć dobro sklonjeno iza općih mjesta ljudskog djelovanja. U mom slučaju zlo se uspjelo ograditi i poslije toga niko više nije dvojio da sam žrtva samo vlastitog iskustva. I da za to niko nije kriv, osim mene samog. I to je postalo legitimno.

Pišem zato što hoću da se zna: nije! Poslije stvari kakve su se dogodile meni – i 'mojima', da ne bude nikakve sumnje – ne može sve biti podjednako legitimno kao što je bilo. Neki stavovi i ideje, neke vrijednosti moraju biti prognani, stavljeni izvan zakona. Oduvijek sam jedino robovao slobodi i razlozi iz kojih ovo pišem nisu demagoške prirode; ovo je slobodno uvjerenje čovjeka kojeg je zlo potuklo do nogu. Utoliko gore što je taj poraz prihvaćen u moje ime, a da me niko nije pitao. A kada se pristane na zlo u bilo kojem njegovom obliku ono nezaustavljivo počne metastazirati i pojavljivati se na novim mjestima, u novijim formama. Drugim riječima: kada prihvatiš nasljeđe jednog zločina – genocida, zapravo – prirodan rezultat će biti opći kriminal, korupcija, siromaštvo tako teško da ugnjetava i nasljedna vladavina najgorih. A, to se desilo mojoj zemlji.

***

Nadao sam se da ću dugo čekanu priliku da ostanem nasamo s ocem dobiti tog dana i vozeći se putem u Potočare, na još jednu masovnu sahranu, u stomaku sam osjećao, paradoksalno, trnce radosne zebnje. Radosne, jer je mučenje konačno bilo gotovo, zebnje jer prošla je cijela godina od trenutka kada su posmrtni ostaci pronađeni, a ja nisam znao ništa novo, ništa više nego tada. Želio sam žarko da dođem dovoljno rano i razgovaram makar sa kostima, jer sam znao da poslije sahrane više nikad neću otići tamo, niti na njegov grob, niti u Srebrenicu. Ali, kada sam stigao zatekao sam hiljade ljudi koji su milili cestom pored groblja ili tražili svoje među nekoliko stotina uredno poredanih tabuta unutar ograde.

Pošao sam prema ogradi u blizini ulaza u kapiju, naslonio se i nekoliko minuta promatrao zelenilo tabuta na mokroj zemlji. Bili su tako nezaštićeni. Negdje duboko u meni je prsnulo i iz nikad zarasle rane ponovo je počela da lipti krv, ne moja nego njihova, bila je to krv iz svih mecima pokidanih tjelesa ili sam ja barem želio da je tako. Ušao sam i kroz neki cvijećnjak prošao do tabuta i nastavio hodati pored njih, sve dok nisam naišao na očev. Cijelu prethodnu noć je padala kiša i zemlja je sa svakim korakom cvilila ispod nogu. Čistio sam rukama zeleni pokrov, očistio pločicu sa imenom od zakorjelog blata i dok su se suze, neprekidno i tako da više nije bilo smisla pružati otpor slijevale niz lice, ponavljao: „E, moj stari...“


Nisam ništa više umio reći, nisam mogao, sve je od onog što sam mu makar i mrtvom htio kazati bilo odveć intimno, a gomila oko mene je nastavila rasti. Bilo je među njima ponajviše ljudi kao i ja, nesretnih i željnih mira; ali, bilo je tu i znatiželjnika, koji su tu bili iz primitivno voajerskih pobuda, jer ništa ljudsku pažnju ništa ne zaokuplja tako kao smrt uživo. Između tabuta je hodao jedino neki fotograf, sa pomodnom crnom maramom na glavi i u kratkim hlačama, neuznemireno i povremeno se zaustavljajući tek da okine aparat.

Uzeli su mi, ne pitajući me, ono što svako ima pravo smatrati najtežim ili najvažnijim danom u životu; oduzeli, oteli, banalizirali do kraja, bacili u blato i pogazili. Ali, njihove su cipele i tog dana ostale čiste, oni nisu ni prišli grobovima napunjenim vodom, njihove su ruke ostale čiste, jer nisu držali prljave drške lopata; duše su im bili prljave i kad su stigli. Slomili su me za čas, u roku od pola sata od trenutka kada sam došao u Potočare bio sam na koljenima, potpuno nemoćan, bez snage da se suočim sa stvarnošću mog posljednjeg oproštaja s ocem, bez mogućnosti da pobjegnem. Neko tu negdje, u mojoj blizini me prostituirao, protivno mojim željama kosti mog oca još jednom izložio kao tobože zajedničku žrtvu. Nisam mogao uprijeti prstom ni u koga, ali sam znao da je tu negdje i da mu se ne gadi slatkasti i ljepljivi miris smrti.

Vašar je bio potpun. Usred groblja bili su razapeti šatori televizija – domaćih i stranih, pored puta su bili poredani štandovi na kojima se prodavalo sve, od gaziranih sokova sumnjivog porijekla do sladoleda i janjećeg pečenja. Ljudi su prilazili i kupovali, prodavci su im od mesa masnih ruku vraćali izgužvane i prljave novčanice. Tako smo željno učestvovali u ovom prostituiranju: i oni koji su tu došli da tobože iskažu poštovanje i oni koji su u svojim domovima gledali televizijski prenos sahrane i mi koji smo tu došli da pokopamo svoje najbliže. Ništa od tog masovnog kurvanja ne bi bilo moguće bez nas, a mi smo ili bili ostavljeni bez izbora ili podjednako žarko pružali svoj doprinos. Ništa nismo naučili, ama baš ništa. I bilo me stid mrtvih jer sam znao da su kao što je to uobičajeno, oni bolji dio tog svijeta. Bilo me stid, ali nisam znao šta ću sa tim stidom, u zemlji koja je tako otvoreno pokazivala svoju bestidnost. Da, sve je to bila jedna - organska, ako se to može primjeniti u ovom slučaju – demonstracija bestidnosti i da nije bilo nevidljivog zida koji je dijelio zvanični dio ceremonije od tišine mase koja je čekala dozvolu da sahrani svoje, ni za koga od nas ne bi bilo iskupljenja ni na ovom, ni na onom svijetu.

Sam pokop izgledao je otprilike ovako: stao sam u blatnjavo dno mezara i spustio tabut, poredao daske ukoso, izašao i zajedno sa još nekoliko ljudi zatrpavao teškom i mokrom zemljom. Kopao sam povremeno prekidajući, tek da bih se spremio za napade plača čiji sam dolazak osjećao, koji se nagovještavao u nesposobnosti da zaustavim drhtanje vilice; onda bih ponovo uzimao lopatu iz tuđih ruku i nastavljao nasipati zemlju u grob. Namjerno zaobilazim ceremonijalni dio, učenje sura iz Kur'ana jer mi to ni tada nije značilo ništa; kao što mi ne znači ni danas. Bio je to ritual i ja sam otrpio, onako kako vjerujem da bi otac, bez stvarnog olakšanja koji je ritual navodno trebao donijeti.

Kada se i to svršilo, osjećao sam se samo prevarenim. Prevarenim, jer su mi svi sa jednim jedinim izuzetkom govorili da ne plačem; prevarenim, jer nisam dobio priliku da kažem bilo šta, da na grobu i na sahrani svog oca kažem makar nešto, ne drugima i ne naglas, nego njemu u sebi i za sebe. Za nas dvojicu, za oca i za sina, drugove, prijatelje, dvojicu ljudi - jer sam u trenutku kada sam ga pokopao bio samo deset godina mlađi od njega u trenutku kada je otišao – koji su dijelili gene i samoubilačko uvjerenje da je život vrijedan samo ako se živi do kraja pošteno.

A šta bih uopće mogao reći, šta bih to tako važno i neponovljivo mogao reći? Ništa, ništa što, ponavljam, ne bi rekao neko drugi na mom mjestu i ništa što tog dana već nije bilo neizgovoreno na nekom od pet stotina grobova. Ništa, osim da se cijeli moj život odvija na marginama njegove smrti; smrti koja je u meni uništila svaku vjeru u druge i svako povjerenje u sebe, smrti koja me i danas tjera da mislim kako mi ne treba niko, jer su svi oni bez koji sam mislio da neću biti u stanju živjeti ustvari mrtvi. Smrti koja je mene osudila na pustinjsku usamljenost, tim prije što je bila prva i najteža s kojom sam se ikad suočio. Ništa, osim da ga zamolim da mi oprosti što mislio da imam pravo da živim bez sjećanja, sve do časa kada sam shvatio da koliko god se upinjao, zapravo imam samo – prošlost. I da je ta prošlost sada samo zbirka kostiju razbacanih posvuda, kroz nekoliko pokoljenja jedne familije, koja je sa svakim ratom bivala sve manja, dok nije došla na ivicu gašenja. Ništa, dakle. Ništa, stari: sve je bilo uzalud.

[m_l]

[Danguba]

POTRESNA SVJEDOČANSTVA IZ SREBRENICE
Tijelo mrtvog brata nosio sam 20 kilometara kroz šumu... Kako ću majci na oči!






Hasan Hasanović tog jula 1995. godine ležao je potrbuške u vrletima oko Srebrenice i razmišljao šta će kazati majci gdje su mu braća. Tu mu je bila najveća briga. Smrt dvojice najmlađih sinova slomit će joj ionako krhko srce. Mlađeg Hajru Hasan je već ostavio u srebreničkim šumama. Još ako ostavi i Hasiba, šta će joj ostati jadnoj od života.



- Odlučio sam da Hasibovo tijelo neću ostavljati pa makar i sam izgubio glavu – kaže Hasanović. Ovaj 41-godišnji pripadnik Oružanih snaga BiH, koji sa porodicom danas živi u Tuzli, nakon pada Srebrenica 1995. godine preživio je jednu od najvećih ljudskih tragedija.



Hasanov otac je u opkoljenoj Srebrenici 1993. godine umro od gladi, a četničke granate ubile su u koloni muškaraca koji su kroz šume pokušali doći do slobodne teritorije, Hasanova dva mlađa brata; Hajru koji je tada imao 18 godina i godinu dana starijeg Hasiba.



U razgovoru za bh. novinsku agenciju Patria Hasan se prisjetio dana kada je jednog brata morao ostaviti da leži mrtav, a drugog ubijenog brata nosio oko 20 kilometara na leđima do slobodne teritorije Nezuka.



O njegovoj sudbini mediji su izvještavali još 2009. godine. No, sam Hasan na nju želi ponovo podsjetitii. Teško mu je. No, želi stalno podsjećati buduće generacije, Bošnjake, da znaju šta im se može desiti ukoliko ne budu svjesni ko su i gdje žive. Žao mu je, jedino, što slika kako miluje lice ubijenog brata nije izložena među fotografijama u „Muzeju genocida“ u Memorijalnom centru u Potočarima.



- Bilo smo negdje oko Bratunačkih kamenica kada me u koloni stigao komšija Osmo, koji je imao 15 godina, i rekao mi da je Hajro ubijen. Svijet mi se srušio. Kolona je bila tolika da mi na sredini kolone nismo mogli znati šta se dešava na početku ili na kraju kolone. Bilo je hiljade i hiljade muškaraca i djece. Osmo me tad odveo do Hajre. Uspjeli smo ga okrenuti na leđa i pokriti, a onda smo morali nastaviti dalje – prisjetio se Hasan za Patriu.



Nekoliko dana kasnije četnici su ubili i njegovog drugog brata Hasiba. Tada 19 – godišnji učenik srednje škole za građevinske tehničare u Srebrenici, odličan, sve same petice, podlegao je od rana zadobivenih od mine. Od iste mine ranjen je i Hasan u nogu.



- Njegovo tijelo sam nosio oko 20 kilometara do Nezuka. Tek kada sam polije pogledao fotografije na kojima milujem bratovo lice, vidio sam da sam svo vrijeme išao bos, ali taj dan to nisam primjetio – govori Hasan.



- Ako me pitate kako sam izdržao, odgovor je veoma jednostavan. Mislio sam da ćemo svi biti ubijeni. Desetine i stotine ljudi je ginulo svaki dan. Nisam mislio da ću preživjeti i ja. Moje tijelo mi više ništa nije značilo. Ali, opet sam imao neku nadu da možda i neće biti tako, i da će mi barem malo biti lakše ako iznesem brata na slobodnu teritoriju, pa makar on bio i mrtav – kaže Hasan.



Dva mjeseca nakon Hasibove smrti njegov mezar Hasan je pronašao na ateističkom groblju u Tuzli. Bio je žalostan zbog toga.



- Uzeli su mi ga u Nezuku i odnijeli negdje. Poslije sam tragao za njim i na kraju ga pronašao u ateističkom groblju. Bilo mi je krivo. Iskopao sam ga sa prijatelja i njegov tabut prenio u muslimansko mezarje. Hajrine kosti našao sam 2009. godine. Ukopao sam ga pored Hasiba. Nek su mi zajedno – govori Hasan.



11. jula ponovo će u Potočare na dženazu. Ukopat će tetića. Nema ga u mezar spustiti niko osim Hasana, piša Patria.



(Nap.ba/** No links ** PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)

[Grover]

Besmislene su fraze "da se nikad ne ponovi" jer genocid nikad nije ni prestao i stalno se ponavlja. Genocid traje u svojim drugim fazama: negiranja, zataškavanja, zaštite zločinaca, njihovim blagim osuđivanjem, nastavkom fašističke propagande koja je genocid i proizvela, kao i raznim drugim načinima kojima se manifestuje neporažena fašistička neman i kod nas, i u svetu.

I tako se genocid neprekidno ponavlja i nastavlja..

pređu nekih 20 metara od zadnjeg dela kamiona. Mogao sam da vidim sve to. Jedan od njih je pao na grudi, drugi na bok. Onaj koji je pao na bok se malo tresao dok je umirao


Obeležavajući devetnaest godina večite srpske sramote, kada su pod zverskom komandom Ratka Mladića, krvavih julskih dana 1995. godine, u Srebrenici i okolnim mestima izvršeni genocid nad muslimanskim stanovništvom i zločini protiv čovečnosti uz stravično kršenje zakona i običaja ratovanja, prenosimo svedočantva iz Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, onih nesuđenih žrtava koje su pukim slučajem pretekle od četničke kame, da ljudima prenose istinu o neljudima.

David Vasen (David Vaasen), svedok optužbe

David Vasen je bio pripadnik holandskog bataljona UN. U vreme dok je bio stacioniran u Srebrenici 1995. godine, bio je po činu redov prve klase i obavljao je dužnosti bolničara.

Svedok je opisao situaciju u kojoj se našla njegova jedinica početkom jula:

„Pre svega, zadnjih nekoliko dana je bilo veoma teško. Bilo je nešto minobacačke vatre u blizini našeg osmatračkog položaja. Prvih par dana je bila jedna, možda dve odvojene granate, i pojačavali su vatru svakog dana. Morali smo da ostanemo u bunkeru skoro tri dana i posle toga, Srbi su nas pozvali da odemo i napustimo svoj osmatrački položaj. Vikali su na nas i koristili su dosta stvari da nam jasno stave do znanja da moramo da se pomerimo sa našeg osmatračkog položaja jer će ga gađati minobacačima. Prvo, vođa naše grupe je uzeo radio i poslao poruke bazi u Potočarama, a onda su nam kasnije rekli da se povučemo na oko 100 metara od sela Jaglići i da ostanemo tamo.

Kada smo stigli u Jagliće, zaustavila nas je muslimanska vojska. Ona je bila pod zapovedništvom kapetana Envera i naterala nas je da ostanemo tamo, čak i uz upotrebu sile ako bude neophodno... Zbog toga što smo mi bili vojska UN tamo, i zbog sopstvene zaštite, i da bi koristila našu opremu, ako bude neophodno, protiv srpske vojske. Kapetan Enver je bio lokalni oficir, komandant, i bilo je muslimanskih vojnika iz... ne mogu da se setim sada, ali iz 82. muslimanske brigade, tako su se zvali, i bilo je 30 muslimanskih vojnika tamo... Neki od njih su imali puške, pištolje i nisu imali dovoljno municije da se bore za svoj život.

Zapovednik naše grupe je govorio sa kapetanom Enverom i napravio je sporazum da možemo otići natrag u bazu u Potočarama, ali da moramo povesti žene, decu i starije ljude sa nama. Kada smo počeli da se vraćamo natrag u bazu bilo je ljudi iz našeg borbenog oklopnog vozila i na našem vozilu. Masa se u trenutku sve više povećavala jer je takođe bilo muslimanskog življa iz planina i oni su nam se pridružili. Bili su u vrlo lošem stanju. Nisu imali vode, hrane, jedva da su imali nešto odeće. Bili su prestrašeni, bilo je strašno.
Photo: Tanjug

Kada smo stigli do Potočara, naš zapovednik nam je rekao da ostanemo blizu Potočara i nismo mogli da se vratimo, pre svega u bazu, jer su izbeglice koje su dolazile iz Srebrenice prvo morale da idu u Potočare i želeli su da se sve to organizuje pre nego što odemo u Potočare. Od baze UN to je oko jedan

i po kilometar. Kada smo stali na toj lokaciji, morali smo da čekamo tamo i posle nekoliko minuta pali smo pod tešku paljbu sa leve strane i to je bio totalni haos. Pucali su na nas. Pucali su na muslimanski narod koji je bio iza nas i takođe ispred nas. Masa je počela da beži, da viče, i mi smo pokušali da pomognemo ljudima, a i sami smo morali da odemo.”

Oko vozila holandskih vojnika bilo je nekoliko stotina ljudi. Kolona je nastavila niz put. Holandski vojnici su one koji su bili ranjeni ostavili u bazi UN, a one koji nisu bili povređeni blizu autobuske stanice.”

Sledećeg dana, 12. jula, svedok je otišao u “plavu” fabriku koja se nalazi neposredno pored baze UN.
Photo: EPA/Fehim Demir

“Kada smo ušli unutra, videli smo muslimanske izbeglice, i po izrazu na njihovim licima, oni su bili prestrašeni. Većina njih je takođe plakala. Bilo je takođe Muslimana koji su se obesili jer su, po mom osećaju, bili prestrašeni onim što se dešavalo. I muslimanske izbeglice koje su bile tamo takođe nisu gledale u njih, nisu ništa radile. Izgledalo je kao da su u stanju šoka.”

U jednom trenutku oko 14 ili 15 časova popodne holandski vojnici iz jedinice u kojoj se nalazio svedok dobili su naređenje da formiraju neku vrstu ljudskog štita. To je bilo na pola puta između fabrike cinka i zgrade „Faros". U štitu je bilo oko 40 vojnika UN.

“Ljudski štit se sastojao od vojnika UN. Morali smo da ostanemo je srpska vojska dolazila u enklavu. Naša naređenja su bila da budemo agresivni prema srpskim vojnicima.”

Svedok je naveo da je tu bilo i regularne vojske u kamulažnim uniformama, kao i „Vukova" sa Drine.

“Bilo je 'Vukova' sa Drine. Oni su bili pravo ispred nas, i imali s oznake sa vukom. To je njihov znak. Veoma dobro su bili naoružani, kao Arkanovi 'tigrovi'. Imali su svog zapovednika... Išli su ka nekim kućama sa moje leve strane i počeli su da ih pljačkaju. Kada su ušli u prvih nekoliko kuća, izlazili su sa ne baš korisnim stvarima, telefonima, pisaćim mašinama, aparatima za kafu. Uzimali su sve. I posle nekoliko kuća, ušli su u još jednu kuću i mogao se čuti vrisak i rafal iz AK-47 (Kalašnjikov). Posle toga, izašli su sa još nekim stvarima, sa telefonom, video-rekorderom, i bacili su bombu unutra... Mi smo prišli tim srpskim vojnicima i pokušali smo da ih zaustavimo. Oni su nam se smejali i čak nam je jedan od njih rekao da odstupimo i da se ne mešamo u to šta oni rade, jer im ne predstavlja problem da ubiju jednog ili dvojicu više, pokazivali su na nas.”

Svedok je opisao i scene kada je general Mladić 12. jula došao do muslimanskih izbeglica:

“Pristupio je muslimanskim izbeglicama, a ekipa kamermana je bila sa njim i počeli su da bacaju slatkiše muslimanskim izbeglicama... Snimali su sve što je general Mladić govorio nekim ljudima, i ljudi ispred njega su bili pomalo, kako da kažem, prestrašeni. I pokušao je da se rukuje sa ljudima, i onda kamerman isključio kameru. I ono što se tada desilo bilo strašno jer je on uzeo slatkiše nazad, udarao ljude, čak i tu decu napred. Uzimali su slatkiše nazad, ti vojnici koji su bili napred. Kada su počeli da pomeraju te ljude prema autobusima i kamionima, to je bilo vrlo teško. Neki od njih su udarani, tučeni. Koristili su svoje oružje, zadnje delove oružja, svuda su ih udarali. I čak po odvajanju muškaraca bilo je još teže, jer su onda deca pokušava da dohvate svoje očeve, svoju braću, i koristili su istu silu da razdvoje te ljude, i gurali su žene i decu prema autobusima, muškarce prema 'beloj kući.'”
Photo: Agencija Anadolija

U noći 12. jula vojnici UN su otišli da obiđu zgrade, između ostalih i „plavu" fabriku:

“Takođe smo otišli i u „plavu" fabriku... Kada sam ušao unutra, ljudi su bili uplašeni. Neki od njih su umirali od gladi i nisu uopšte imali vode. Čak ni mi nismo mogli da im pomognemo. Bilo je vrlo mračno unutra. I iza fabrike smo čuli neku ludu buku i otišli smo da to proverimo. Bilo nas je trojica, tri vojnika UN, pošli smo iza fabrike i čuli smo ženski glas. Upalili smo naše baterijske lampe i videli smo dva srpska vojnika, jedan od njih je čuvao stražu, drugi je ležao na devojci sa svučenim pantalonama. Oni prvo nisu znali ko smo mi pa su počeli da beže. I sve je to bilo tako brzo, čak i za nas, da nismo znali u šta se upuštamo. I videli smo devojku kako leži na zemlji, na nekoj vrsti dušeka. Bilo je krvi na dušeku, čak je i ona bila prekrivena krvlju. Imala je modrice na nogama i bilo je krvi koja je tekla između njenih nogu. Bila je u potpunom šoku. Potpuno je poludela. Čak smo pokušali da je smirimo, na njenom jeziku, ali ona nije htela da sluša. Morali smo da izvedemo, i izvan zgrade su nam pomogle neke muslimanske žene, izbeglice, koje su nam rekle da će ona ostati sa njima.”

Holandskim vojnicima je oduzeta oprema i oružje od strane bosanskih Srba:
Photo: BETA/AP Amel Emrić

“Bio sam u punoj opremi, imao sam oružje, šlem, pancir, municiju, standardno izdanje vojnika... Kasnije u toku te noći, bilo je srpskih vojnika koji su uzeli opremu od mojih drugova. Kasnije, prišli su i meni i tražili da im predam svoje oružje, svoj pancir, šlem, i ja sam rekao: 'Ne'. Kasnije su opet to tražili i ja sam rekao: 'Ne'. Onda je bio tu srpski vojnik koji je uzeo svoj AK-47, napunio je oružje, uperio u moju glavu i ponovo je tražio da predam svoju opremu, inače ću biti ustreljen. Tako sam dao svoju opremu, svoje oružje, svoj pancir, sve.”

Svedok je je opisao šta je video kada je stajao u ljudskom štitu, blizu “bele kuće”, gde su držani muslimanski muškarci:

“Izveli su nekog napolje, odveli ga iza 'bele kuće', dva srpska vojnika bi izveli muslimanskog muškarca iz zgrade, 'bele kuće' i odveli ga iza te zgrade. Onda sam čuo jedan pucanj i samo bi se ta dva srpska vojnika vratila nazad.”

Četrnaestog jula svedok je išao iz Potočara za Srebrenicu:

“Imali smo zadatak tog jutra da otpratimo neke vojnike iz čete 'B' nazad u njihovu bazu, da uzmemo vojne stvari, opremu. I odvezli smo se sa njima, i video sam strašne stvari na putu natrag. Video sam mnogo tela. Počelo je na oko 500-600 metara, kada smo prošli kapiju. Sa leve i sa desne strane puta, videli smo mrtve ljude. Već su bili plavi i ljubičasti zbog vrućine koja je bila dan ranije. Neki od njih su umrli od dehidracije, a neki su bili ustreljeni, to se moglo videti. To je bio stvarno užasan prizor... Bili su odeveni u civilnu odeću. Većina njih su bili uglavnom stariji ljudi.

Dok se nismo primakli Srebrenici, pronašli smo takode i muškarce, žene, decu, sve... Kada smo se primakli centru Srebrenice, centar grada je bio pun tela, delova tela, koji su ležali jedan preko drugog. Oni su takode bili plavi, ljubičasti. Tu je bilo oko 40 do 50 ljudi... Uglavnom su to bili žene i deca, neki od njih su bili stariji ljudi, i takode sam video nekoliko muškaraca.”

,,D", zaštićeni svedok optužbe

Zaštićeni svedok ,,D" je bio stanovnik sela Soloćuša u okolini Srebrenice. U Potočarama se sa porodicom ukrcao u autobus koji je evakuisao stanovništvo, i pošto je bio jedini muškarac, krio ležeći na podu vozila. Autobus je prevozio žene i decu preko Bratunca, Vlasenice, Glogova, Kravica, Konjević Polja, Ne Kasabe, Tišća, sve do Luka. Tamo su svi izašli iz autobusa, i vojnici VRS su svedoka odvojili od žene i deteta i odveli, zajedno sa još 21 muškarcem, u školu u mestu Luke oko 10 sati prepodne.

“Jedno vreme smo samo stajali, ili sedeli, kod daljeg kraja školske zgrade. Odmah pošto sam stigao, moje ruke su vezali nekim pertlama, ili pertlama za čizme, i naređeno mi je da sednem. tako sam sedeo na travi ispred zgrade i mogao sam da gledam druge ljude koje su dovodili. Kako je vreme prolazilo broj ljudi se konstantno povećavao. Moja leđa su bila okrenuta putu, ali još uvek sam mogao da čujem zvuke kamiona i autobusa kako dolaze i odlaze. Čitav dan sam sedeo na toj livadi, na travi. Bilo je drugih ljudi koji su dolazili i oni su takođe sedeli u našoj blizi Nisu svi bili vezani. Uglavnom mlađi ljudi su bili vezani. Stariji ljudi nisu bili vezani.
Photo: rbih-free.blogspot.com

Ukupno nas je bilo 22. Bilo je i mladih ljudi, preko dvadeset godina, ali je bilo i starijih ljudi, ljudi preko 60 godina. Mislim da je najmlađa osoba bio Abdul Kadir i mislim da je on imao 19 ili 20 godina, ili je možda bio čak i mlađi od toga. Dvadeset dva muškarca su sedela ispred škole, zajedno sa mnom, grupa od 22. i jedan od srpskih vojnika je prišao i obavestio nas da ćemo biti pretreseni. Rekao je: 'Sa vama balijama je teško izaći na kraj. Možda neki od vas još imaju nož ili pištolj ili ručnu bombu ili nešto slično. Nećemo rizikovati, tako da ćemo vas pretresti.' U stvari, ispostavilo se da nameravaju da nas pretresu da bi zaplenili novac ili dragocenosti, nakit ili prstenje, takve stvari.

Grupa je odvedena u školu negde u rano predveče, ili možda kad je već napolju pala noć. Rekli su: 'Biće vam hladno napolju. Morate ući unutra. Tamo ćete biti u učionici.' I naravno da je to bilo cinično.

Prvo smo ušli u učionicu, prvu kada se uđe u zgradu, i onda su izgleda promenili mišljenje i premestili su nas u drugu učionicu, odmah do prve. Ono što smo mogli da vidimo je da je učionica prazna. Dok smo ulazili u školsku zgradu, srpski vojnik je imao mnogo komada isečenog kabla, to je bio telefonski kabl i iskoristio ga je da nam veže ruke iza leđa, svima. A nama koji smo vezani ranije, isekli su te veze nožem i onda su nas ponovo vezali tankim telefonskim kablom, koji je mogao biti obmotan nekoliko puta oko naših zglobova i onda vezan u čvor. Kada smo ušli u drugu učionicu, imali smo ruke vezane iza leda, i naređeno je da sednemo u ugao te učionice. To je bio levi ugao kada se uđe u učionicu...
Photo: Porodična arhiva Nuhanović

Ljudi koji su ulazili sedali su na pod te učionice, u taj ugao. Ta učionica je imala drveni pod. Srpski vojnici su napustili učionicu za jedan trenutak. Samo jedan srpski vojnik je ostao da stoji u dovratku, na ulazu u učionicu, sedeći na stolici sa automatskom puškom u krilu. Onda sam čuo zvuk nekog motornog vozila. Mislio sam da je to kamion, jer je zvuk bio prilično glasan. Odmah posle toga, jedan momak se pojavio na dovratku. Mislim, srpski vojnik, i on je krenuo i rekao: 'Ko je ovde iz...(ime redigovano)?' Odmah sam ga prepoznao po glasu. To je bio moj prijatelj, moj nekadašnji kolega. I oni su stigli iz Kravica i hteli su da vide koji je od njihovih kolega doveden u školu. Kada je to pitao, ja sam ustao sa mesta gde sam sedeo i rekao sam: 'ja... (ime redigovano)'. I on me je takode prepoznao i rekao je: 'Šta ti radiš ovde?' I ja sam rekao da sam bio ranjen u Srebrenici i da sam pokušao da potražim spas iz oblasti Potočara i da sam uspeo da stignem ovde i da sam konačno zatvoren u ovoj školi. Onda je on rekao: 'Vidim. Pa ovaj rat nije bio baš dobar ni za vas ni za nas, ali šta da se radi? Dobro. Vrlo dobro. Videćemo se sutra.' Potapšao me je po ramenu na prijateljski način, i izašao. Nisam primetio (na njemu) nikakve oznake, znake raspoznavanja.

Možda sam zaboravio da kažem da nije bilo svetla u učionici, nije bilo električnog svetla, tako da je bila osvetljena vojnim farovima koji su bili upravljeni ka tavanici, i kojima je rukovao vojnik koji je stajao u dovratku. Ti farovi su bili upravljeni u tavanicu, tako da nisam mogao da vidim oznake na njegovoj uniformi. On je otišao, i čim je otišao, možda minut posle toga, ušle su srpske trupe. I čim su ušli, ili dok su još bili na dovratku, srpski stražar koji je bio na vratima obratio im se, u stvari, zaustavio je jednog od vojnika i želeo je da sazna kako su prošli u Kravicama. Čuo sam to pitanje. Pitanje je bilo: 'Kako ste prošli u Kravicama?' I drugi je rekao: 'O, sjajno, završili smo sa balijama. Prošli smo sjajno, nismo imali žrtava, što je najvažnija stvar.'

U međuvremenu, ta grupa vojnika, i ja mislim da ih je bilo više od deset, došla je do nas i počela da postavlja pitanja. Kada god bi postavili pitanje, zadali bi i udarac. Počeli su sa moje leve strane, i dok sam ja sedeo, oni su počeli da zadaju udarce ljudima sa moje leve strane. Pitanja su bila na primer: 'Koliko Srba ste pobili? Gde vam je Naser? Zašto vam ne pomogne? Da li znate ko smo mi? Da li znate ko treba da plati za sve ovo?' I svako pitanje je bilo propraćeno udarcem. Udarac bi bio puškom, po glavi. Tačnije, držali su puške u sredini, tako bi nas jednom udarili pesnicom ili puškom u glavu, ili možda u grudi, jer ljudi su sedeli, tako da su lako mogli da ih udare u bilo koji deo tela, i tako su ih udarali. Udarali su starijeg čoveka koji je koristio kao štap za hodanje metalnu motku, i srpski vojnik se sagao, podigao tu metalnu motku i nastavio je da ga bije sa njom.
Photo: EPA/Fehim Demir

Takođe sam video da je jedan od njih imao zastavu, zastavu skinutu sa džamije, to je zelena zastava sa centralnim amblemom, sa polumesecom i zvezdom. I pitao je ljude: 'Čija je ovo zastava?' Jedan bi rekao da je to zastava za džamije, drugi bi rekli, 'Ne znam'; treći bi rekli 'Svejedno mi je.' Bilo je svih vrste odgovora, ali šta god bi odgovorili, to bi bilo propraćeno udarcem metalne šipke. I kada je pitao mene, ja sam rekao da je zastava skinuta s džamije. I on je rekao: 'Koje džamije? jebem vam mater balijsku.' i onda sam udaren ovde (pokazuje), i još uvek imam vidljiv ožiljak iznad desnog oka, i počeo sam da krvarim i krv se slivala niz moje lice. Onda sam udaren ponovo i prevrnuo sam se na svoju levu stranu i krv je u tom trenutku prekrila čitavo moje lice. I tako sam ležao na podu učionice. Nisam bio potpuno pri svesti, ali sam još mogao da osećam. Još sam bio svestan šta se dešava, znači još se nisam onesvestio, ali znam da nisam bio potpuno pri sebi u tom trenutku. To prebijanje je potrajalo još pola sata. Ljudi su bili skroz krvavi. Mogu da vam opišem čoveka koji je sedeo pored mene. Bio je uboden nožem. Prvo sam pomislio da je uboden u vrat, ali dok je padao, shvatio sam da je uboden u lice i da je krv izbijala sa njegovog lica.

Vojnici su nosili neku vrstu uniforme. To je bila kombinezon uniforma i srpski vojnici tokom dana nisu imali te vrste uniforme, niti su nosili neke trake, a ti srpski vojnici, svi ti momci su ima raznobojne trake... Jedan od srpskih vojnika je došao. 'Vreme je' rekao je, drugi ga je pitao koliko je sati, i on je rekao da je ponoć. To je bio 13. juli. Odmah posle toga, minut ili dva kasnije, napustili su učionicu i zaključio sam da negde idu. Kada su ti vojnici, koji su nas tukli, napustili učionicu, nekoliko, mislim pet ili šest vojnika je ušlo, oni koji su bili u školi tokom dana. Jedan od njih se okrenuo ka nama i rekao je: 'Nije valjda da su vas tukli?', to je rekao sa velikom dozom cinizma. Mislim, taj vojnik je mogao da vidi da ljudi krvare svuda okolo.

Onda je rekao: 'Dobro. Sad ustanite i stanite uza zid.' I to je rekao normalnim glasom, ali pošto niko nije ustao, onda je povikao na nas. I kada sam video da je nekoliko ljudi iz te grupe uspelo da stane uza zid, onda sam i ja pokušao isto, jer sam se plašio da ću biti ponovo prebijen, pokorio sam se naređenju i stao sam uza zid. Ti ljudi jednostavno nisu mogli dugo da stoje. Jednostavno bi skliznuli niz zid, pretpostavljam jer su bili tako teško pretučeni. Isto se desilo i meni. On (vojnik) je video kakva je situacija, da su ljudi ozbiljno pretučeni i onda je rekao: 'Dobro. Sada ćete ići da popravljate naše sporedne zgrade', ali ja sam mislio da je rekao da ćemo popravljati njihove rovove. On je rekao: 'Izađite iz učionice jedan po jedan. Čeka vas kamion. Ući ćete u kamion i sve će biti u redu.'
Photo: Dado Ruvić

Čim sam izašao iz škole, video sam kamion koji je bio parkiran odmah do stepeništa koje sam ranije pomenuo. I kamion je došao do stepenica, i bila je rampa koja je bila podešena tako da je odgovorala stepenicama. I srpski vojnik koji je bio na u dnu kamiona je rekao, suprotno onome što je rekao prethodni vojnik da idemo da kopamo rovove, da idemo u vojni zatvor i da će tamo biti lepo. I rekao je: 'Ne plašite se. Sve će biti u redu. Sedite na klupu sa desne strane i ostavite levu klupu slobodnu'... One ljude koji jednostavno nisu sami mogli da se popnu u kamion, dva srpska vojnika bi jednostavno podigla i utovarila u taj kamion. Oni su bili nabacani jedan preko drugog, ležeći na leđima ili na boku, ili bi se samo malo pomerali. Svi su oni ležali tamo. I onda su oni, pošto su ih sve utovarili, proverili broj. Jednostavno su ih sve prebrajali i ustanovili da ima 22 čoveka u tom kamionu... Četiri srpska vojnika su zauzela levu klupu. I tri srpska vojnika su ušla u kabinu kamiona, vozač i još dvojica, i kamion je krenuo...

Krenuli smo stazom pored škole, izašli na put, i skrenuli ka Vlasenici. Kretao se prilično brzo i vazduh je bio svež, tako da sam se osetio nešto bolje... To je bio obični vojni kamion sa klupama, i to znam, jer sam služio u JNA. Nije imao ciradu, ali je imao kostur za ciradu. Dok je kamion išao ka Vlasenici, srpski vojnici koji su bili u kamionu su rekli: 'Nemojte ni pomiišljati na bekstvo, jer možete poginuti, pošto ćemo onda otvoriti vatru na vas'... Naredili su nam da uperimo oči ka podu, da ne gledamo okolo, i jedina svetla koja sam mogao da vidim su bila svetla grada, odjednom sam osetio da smo se našli na osvetljenoj ulici. I bili smo već na ulazu u Vlasenicu kada je skrenuo levo i krenuo makadamskim putem.

Pokušavao sam nekako da odvežem čvor na žici koja je bila oko mojih zglobova. Na toj šipci je bio metalni deo, pretpostavljam da je to mogao biti šraf od okvira za ciradu. Naslonio sam se pozadi i osetio šraf, kako me bode. Pokušavao da iskoristim taj šraf da nekako razvežem čvor oko mojih zglobova. Nisam uspeo da to uradim, ali sam razlabavio čvor, jer je taj telefonski kabl bio rastegljiv. Kamion se zaustavio na uzbrdici i bila je mala čistina ili pašnjak koji je verovatno bio napušten i bio obrastao travom. Bila je tu i nedovršena kuća; imala je samo jedan sprat i ostatak kuće se srušio. I kamion se zaustavio blizu te kuće. Motor je ugašen, ali svetla su ostala upaljena...
Photo: Stock

Otvorili su prednji deo kamiona i tri vojnika su izašla iz kabine i ostali su u blizini kamiona, suprotno od mesta gde sam ja sedeo. Bio sam suočen sa njima sve vreme. I jedan iz grupe koja se sastojala od tri srpska vojnika, prišao je onima koji su bili u kabini. Tri čoveka su odmah prionula na svoj posao. Počeli su da ubijaju ljude. Ubijanje je počelo tako što su pucali u ljude koji su stajali, koji su u stvari bili nagomilani na dnu kamiona. Mislim da je jedan od njih bio teško pretučen. Jedan je možda već bio mrtav. Tako da su bili veoma slabi. Jednostavno su ih pobacali sa kamiona i onda, rafalima dovršili. Drugi i treći čovek su doživeli istu sudbinu, ali druga dva čoveka koja su sedela na klupi pored mene pokušala su da pobegnu. Skočili su sa kamiona i uspeli su da pređu nekih 20 metara od zadnjeg dela kamiona. Mogao sam da vidim sve to.

Meni je bilo vrlo jasno šta se dešavalo. Srpski vojnici koji stajali kod zadnjeg dela kamiona otvorili su vatru na njih i oni (begunci) su bili pogođeni. Jedan od njih je pao na grudi; drugi je pao na bok. Onaj koji je pao na bok se malo tresao dok je umirao. U tom trenutku sam uspeo da oslobodim svoje ruke i uhvatio sam se za ivicu kamiona i skočio sam sa kamiona. To su odmah primetile osobe koje su stajale pored kabine kamiona i povikale su: 'Vidi ovog, majku mu jebem balijsku, on beži!' I odmah su otvorili vatru iz sveg svojeg oružja. Bilo je dosta pucnjave u tom trenutku, a ja sam mogao da osetim kako meci pogađaju šikaru koja je bili malo iznad mene. Mogao sam da čujem taj šišteći zvuk i mogao sam da čujem kako meci padaju svuda oko mene i shvatio sam da moram da ostanem na zemlji. Ono što je bila moja prednost je činjenica da su oni morali da pucaju iznad kamiona jer su tamo stajali. Kamion je već bio između nas. Tako da su obe grupe morale da pucaju iznad kamiona. Bila je noć. Ako ste pratili moju priču, bili smo još u školi kada je bila ponoć, tako da je tad moralo biti posle ponoći. Takođe mi je pomogla i činjenica da je u blizini bila šuma. Uspeo sam da se domognem šume i udari sam u granu. Nisam mogao da vidim ništa u šumi, bio je mrkli mrak. I ja sam legao na zemlju i skotrljao se niz padinu, uspeo sam prilično brzo da stignem na dno. Još uvek sam mogao da čujem rafale. Neki od njih su dolazili iz blizine, neki iz daljine, zaključio sam da paljba koja je dolazila iz blizine je od grupe koja me je pratila i da je druga paljba otvarana blizu kamiona. I stigao sam do potoka, gde sam ostao zakratko. Nisam mogao da nastavim. Nisam mogao ništa da vidim. Bio je mrak. I ostao sam sakriven iza stene, u nekoj vrsti zaklona.
Photo: Ron Haviv

Proveo sam sedam dana lutajući okolo. Uopšte nisam imo hrane. Živeo sam od onoga što nađem na zemlji i bio sam vrlo slab. I mučila me je povreda. Moja noga je bi povređena i rana se inficirala i to je bio dodatni problem. Dvadeset sedmog jula sam uspeo da dođem na slobodnu teritoriju i naleteo sam na grupu ljudi sa kojima sam nastavio uz potok, rečicu koja je bila na ničijoj zemlji, između dve linije fronta. Oblast je bila minirana, i videli smo mnogo mrtvih te duž potoka.”

Svedok je sa grupom ljudi naišao na asfaltni put, a zatim su zajedno susreli dva vozila koja su se zaustavila i prevezla ih na slobodnu teritoriju.

Bego Ademović, svedok optužbe

Bego Ademović je pre pada enklave živeo sa porodicom u selu Kutezero, u blizini Srebrenice. Svedok je sa porodicom pobegao u fabriku cinka u Potočarama. Tamo je, po njegovim rečima, bilo do tri hiljade ljudi.

Na pitanje da li je prepoznao nekog od vojnika VRS koji su bili u Potočarama, svedok je odgovorio:

“Prepoznao sam samo svog kolegu iz 'Vihora' (preduzeće u kome je svedok bio zaposlen) Lazića. Radio je kao vozač autobusa i u odseku za rezervne delove.”

Svedok je opisao ubistvo koje se desilo u fabrici cinka:

“Šetao sam oko fabrike cinka, želeo sam da dođem do svoje žene snaje, i naišao sam na jednog vojnika na mestu gde je bilo mnogo ljudi. Tu je bila žena koja je nosila dete u rukama i vojnik je pitao da li je detetovo ime Alija. Ona je rekla da nije. Onda je on pitao da li je to dečak, i žena je rekla: 'Da'. Onda se on sagao, izvadio nož, uzeo je bebu i udario je bebu nožem ovde, ovako u grudi, ispod glave, blizu vrata. Ja sam se okrenuo, a beba je pala dole. Bila je mrtva. Ne znam šta se desilo posle. Samo znam da je dete bilo mrtvo. Ali sam ja pobegao u suprotnom pravcu.”
Photo: Ron Haviv

Svedok je izjavio da je taj vojnik bio odeven u kamuflažnu uniformu.

“Istog dana otišao sam u šetnju izvan fabrike cinka. Prema brdu, prema štali. Bilo je mnogo ljudi tamo. Situacija je u tom trenutku bila nešto mirnija i ljudi su se kretali okolo. Otišli su do livade, jeli su i pili, ali su uglavnom bili tihi. Ja sam bio sa Džemalom Karićem. Bilo je mnogo ljudi oko nas, ali smo nas dvojica ostali zajedno... Proveli smo neko vreme sedeći tamo i onda je neko rekao da dolaze srpski vojnici. Svi su ljudi pobegli u fabriku cinka. A nas dvojica smo otišli u štalu i sakrili smo se tamo. Nismo pratili ljude koji su išli u fabriku cinka i oni nas nisu videli. Bila je jedna koliba pored štale i mi smo se tamo sakrili. Dva srpska vojnika su pratila ljude, a oni su išli kroz rupu u ogradi fabrike cinka. Izvukli su tri bošnjačka muškarca kroz tu rupu i krenuli su u pravcu Aljove kuće. Mi smo gledali u njihovom pravcu. Bilo je oko 10 do 15 ljudi tamo, između fabrike cinka i Aljove kuće. Držali su ih sa rukom iza leda. Treći bi ih uhvatio za kosu. Oni bi skrenuli u pravcu fabrike cinka i ubili bi te ljude sa nekom vrstom mačete, odrubljujući im glave... Bilo ih je između osam i deset. Ne znam da li je to radila uvek ista osoba, ili iste osobe.
Photo: EPA

Dva vojnika su se vratila i odvodili su druge bošnjačke muškarce. I onda je stigao kamion, dolazeći iz kukuruzišta. Oni su imali neke kamuflažne vreće i kada je kamion bio napunjen mrtvim telima, naredili su muslimanima da napune te vreće, koje su onda stavljane u kamion. Kamion bi otišao, i onda bi se ponovo vratio. Kada je došao poslednji put, već je bio sumrak... Džemal Karić je imao kutiju cigareta, sarajevsku 'Drinu', i imao je olovku. I kako su ih odvodili, on je pisao četiri, onda pet, onda sedam, i tako dalje. I onda je sabrao, i došli smo do broja 83. Ali se olovka slomila... Oni su nastavljali da odvode ljude, a mi nismo mogli više da pišemo. Ali mora da je bilo preko 100.”

Na pitanje šta je radio 13. jula ujutro, svedok kaže:

“Nisam spavao, niti je bilo ko drugi... Krenuo sam do Križevice, potoka. Oprao sam lice, vratio se. Video sam čoveka kako se kreće na kolenima. Ovo mu je bilo odsečeno (pokazuje), obe ruke oko članaka, takođe oba stopala, njegov nos je bio odsečen, uši su mu bile odsečene, oči su mu bile iskopane. Kretao se na svojim kolenima i samo je ječao. Jedan drugi je visio obešen. Nisam mu prilazio.”

Posle toga svedok je uspeo da se dokopa jednog od autobusa:

“Dokopao sam se autobusa, a vozač je bio moj poznanik od pre rata, kolega vozač - Raco Madžarević. Seo sam u sredinu autobusa i kada je autobus bio pun, krenuli smo. Kada smo prošli Bratunac, pozvao me je (vozač autobusa) da sednem pored njega... Negde pre Kaldrmice, sa desne strane, stajala su dva ili tri autobusa, a pored su bile četničke trupe, tako da Raco nije mogao da prođe, pa se zaustavio. Rukom je prekrio moju glavu svojim kaputom. Dva vojnika su prišla Raci koji je otvorio vrata: 'Hoćemo da vidimo da li ima nešto za nas?', a on je odgovorio: 'Nema ništa za vas' i oni su se okrenuli, tj. nisu ušli u autobus. I ja sam gledao kako iz autobusa skidaju ljude, a bilo je i žena. I autobus je krenuo prema igralištu i Novoj Kasabi. Oko 1.000 Bošnjaka je hodalo u koloni, sa vezanim rukama.”

http://www.e-novine.com/region/region-b ... sakra.html

[Danguba]

Koji monstrumi jos uvijek zive pored nas

[mayab]

Učiteljica je tražila od učenika da u školu donesu u mrežastoj vrećici nekoliko krompira, a da na svakom krompiru napišu ime osobe koju mrze i preziru.
Kad su djeca to uradila, učiteljica im je dala drugi zadatak, da sad tu vrećicu sa krompirima nose sa sobom neprestano gdje god da idu, dvije sedmice.
Učenici su tako i uradili.
Međutim, svakim danom se počeo osjećati neprijatan miris iz vrećice, jer su krompiri počeli da trule.
Što je vrijeme više odmicalo, miris je postajao nepodnošljiviji.
Kada su izvršili zadatak, učiteljica upita učenike, kako su se osjećali dok su nosali vrećicu.
Djeca su počela da se žale kako im je smetala.

Nekome je bila teška, ali svima je smetao neugodan miris koji je dolazio iz te vrećice.
Tada im je učiteljica objasnila:
“Kako god ste se vi osjećali, isto tako se osjećaju i vaša srca spram osobá koje mrzite. U vašim srcima će biti uvijek težine, imaćete uvijek neke nevolje i nemire, iz vaših srca izbijaće mržnja i neprijateljstvo kao što je smrad izbijao iz kese. Ali ako niste u stanju da dvije sedmice nosite vrećicu trulih krompira, zamislite onda ljude koji čitav život u svojim srcima nose mržnju i pokvarenost prema drugim ljudima.”

[julisiz es grant]

Učiteljica je tražila od učenika da u školu donesu u mrežastoj vrećici nekoliko krompira, a da na svakom krompiru napišu ime osobe koju mrze i preziru.
Kad su djeca to uradila, učiteljica im je dala drugi zadatak, da sad tu vrećicu sa krompirima nose sa sobom neprestano gdje god da idu, dvije sedmice.
Učenici su tako i uradili.
Međutim, svakim danom se počeo osjećati neprijatan miris iz vrećice, jer su krompiri počeli da trule.
Što je vrijeme više odmicalo, miris je postajao nepodnošljiviji.
Kada su izvršili zadatak, učiteljica upita učenike, kako su se osjećali dok su nosali vrećicu.
Djeca su počela da se žale kako im je smetala.

Nekome je bila teška, ali svima je smetao neugodan miris koji je dolazio iz te vrećice.
Tada im je učiteljica objasnila:
“Kako god ste se vi osjećali, isto tako se osjećaju i vaša srca spram osobá koje mrzite. U vašim srcima će biti uvijek težine, imaćete uvijek neke nevolje i nemire, iz vaših srca izbijaće mržnja i neprijateljstvo kao što je smrad izbijao iz kese. Ali ako niste u stanju da dvije sedmice nosite vrećicu trulih krompira, zamislite onda ljude koji čitav život u svojim srcima nose mržnju i pokvarenost prema drugim ljudima.”

To ti nama koji smo protiv zaborava?

[klmnopq]

Učiteljica je tražila od učenika da u školu donesu u mrežastoj vrećici nekoliko krompira, a da na svakom krompiru napišu ime osobe koju mrze i preziru.
Kad su djeca to uradila, učiteljica im je dala drugi zadatak, da sad tu vrećicu sa krompirima nose sa sobom neprestano gdje god da idu, dvije sedmice.
Učenici su tako i uradili.
Međutim, svakim danom se počeo osjećati neprijatan miris iz vrećice, jer su krompiri počeli da trule.
Što je vrijeme više odmicalo, miris je postajao nepodnošljiviji.
Kada su izvršili zadatak, učiteljica upita učenike, kako su se osjećali dok su nosali vrećicu.
Djeca su počela da se žale kako im je smetala.

Nekome je bila teška, ali svima je smetao neugodan miris koji je dolazio iz te vrećice.
Tada im je učiteljica objasnila:
“Kako god ste se vi osjećali, isto tako se osjećaju i vaša srca spram osobá koje mrzite. U vašim srcima će biti uvijek težine, imaćete uvijek neke nevolje i nemire, iz vaših srca izbijaće mržnja i neprijateljstvo kao što je smrad izbijao iz kese. Ali ako niste u stanju da dvije sedmice nosite vrećicu trulih krompira, zamislite onda ljude koji čitav život u svojim srcima nose mržnju i pokvarenost prema drugim ljudima.”

To ti nama koji smo protiv zaborava?

Očigledno je promašila temu...na ovakve ne treba ni obraćati pažnju, jer sami sebe diskredituju

Ljudi koji onima koji žele održati pamćenje na nevino stradale žele podvaliti mržnju, daleko su od dobrih ljudi

[Keiko]

Učiteljica je tražila od učenika da u školu donesu u mrežastoj vrećici nekoliko krompira, a da na svakom krompiru napišu ime osobe koju mrze i preziru.
Kad su djeca to uradila, učiteljica im je dala drugi zadatak, da sad tu vrećicu sa krompirima nose sa sobom neprestano gdje god da idu, dvije sedmice.
Učenici su tako i uradili.
Međutim, svakim danom se počeo osjećati neprijatan miris iz vrećice, jer su krompiri počeli da trule.
Što je vrijeme više odmicalo, miris je postajao nepodnošljiviji.
Kada su izvršili zadatak, učiteljica upita učenike, kako su se osjećali dok su nosali vrećicu.
Djeca su počela da se žale kako im je smetala.

Nekome je bila teška, ali svima je smetao neugodan miris koji je dolazio iz te vrećice.
Tada im je učiteljica objasnila:
“Kako god ste se vi osjećali, isto tako se osjećaju i vaša srca spram osobá koje mrzite. U vašim srcima će biti uvijek težine, imaćete uvijek neke nevolje i nemire, iz vaših srca izbijaće mržnja i neprijateljstvo kao što je smrad izbijao iz kese. Ali ako niste u stanju da dvije sedmice nosite vrećicu trulih krompira, zamislite onda ljude koji čitav život u svojim srcima nose mržnju i pokvarenost prema drugim ljudima.”

To ti nama koji smo protiv zaborava?

Ja mislim da je poenta upravo suprotna...

[Crvena Tifoza]

Kad čovjek ovakvo nešto pročita, i hiljade ostalih priča šta su bradate spodobe radile, sruši ti se svijet.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[Grover]

9. Svi iz državnih struktura, od Dobrice Ćosića i Slobodana Miloševića pa do rukovodećih i komandujućih u vojsci, policiji, tajnim službama, železnici… 30 dana pre otmice i ubijanja otetih iz voza 671, u stanici Štrpci, znali su sve detalje.

Njihovi, državni organi za ubijanje, po njihovom naređenju i odobrenju, isplanirali su, organizovali i sproveli i otmicu i ubijanja otetih.

10. Naime, direktor Sektora za odbrambene pripreme i zaštitu Železničko transportnog preduzeća (ŽTP) Beograd) MM, 1. februara 1993. godine, poverljivom informacijom, obavestio je Generalnog direktora ŽTP Beograd, citiramo: “Ovih dana, tačnije 28. 01. 1993. godine obavešten sam od šefa Sekcije STP Užice Ž… da će pripadnici Srpske vojske opštine Rudo izvršiti zaustavljanje voza i odvođenje putnika. Čitava akcija odvijala bi se na delu pruge Beograd – Bar koja prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu. Verovatno u ukrsnici Štrpci ili stajalištu Goleš.” Dalje, direktor Sektora za odbrambene pripreme ŽTP (MM) obaveštava generalnog direktora ŽTP, o nizu mera i aktivnosti koje je preduzeo povodom najavljene otmice. Ističe da je informisao najuži stručni Kolegijum ŽTP, održao sastanak sa predstavnicima policije i službe Državne bezbednosti MUP-a Srbije i na kraju obavio razgovor sa pomoćnikom ministra odbrane Srbije, generalom Kuzmanovićem. Sam general Kuzmanovi preuzeo je obavezu da o najavljenoj otmici obavesti ministra odbrane Republike Srbije (tada, u ono vreme, Ministarstvo odbrane Srbije je odlučivalo o svemu, a Savezno ministarstvo odbrane gotovo da i nije postojalo). U tom razgovoru zaključeno je da ŽTP Beograd prestane sa daljim aktivnostima oko ovog slučaja, jer je sa svoje strane na vreme izvršio svoju obavezu. Povodom najave otmice obavljene su i konsultacije sa svim zamenicima generalnog direktora ŽTP Beograd i održan sastanak sa direktorima sektora eksploatacije, gde je zaključeno da je ŽTP Beograd preduzeo sve iz svoje nadležnosti…

U SUP-u Užice, 2. februara 1993, održan je sastanak trojice najodgovornijih funkcionera Sektora za odbrambene pripreme ŽTP Beograd sa načelnikom tog SUP-a (BP) i komandirom policije užičkog regiona (ÐK), radi provere verodostojnosti informacije o otmici. Na tom sastanku je zaključeno: „Potvrđuje se informacija o nameri odvođenja putnika iz voza i dodaje se da je to strateška operacija srpske vojske radi stvaranja uslova za razmenu zarobljenika i mrtvih. Zaključeno je da bi ovakav potupak srpske vojske bio neprihvatljiv iz više razloga. Ova rešenja treba tražiti u dubini bosanske teritorije stav je SUP-a Užice.“

Dva dana kasnije, 4. februara 1993. održani su i sastanci odgovornih ljudi sa železnice u Službi državne bezbednosti regiona Užice i Užičkog Korpusa VJ. Sastanku je prisustvovao i komandant toga korpusa, general Dragoljub Ojdanić.

Radojko Petrić, predsednik opštine Prijepolje, u Skupštini opštine Prijepolje, 2. marta 1993. organizovao je sastanak sa političkom aktivom opštine, predstavnicima političkih stranaka i verskih zajednica sa tog područja sa jedinom tačkom dnevnog reda: otmica u Štrpcima. Sastanku je prisustvovao pravoslavni sveštenik Vasilije Starovlah. Prota Starovlah nije bio običan pop, već arhijerejski namesnik za više sandžačkih gradova, što znači da je imao veliku moć i crkvenu vlast koja nije zanemarljiva, pogotovo za to vreme i tu lokaciju. Pored toga, Starovlah je rođen u Rudom, a 13 godina je radio kao sveštenik u Višegradu. Taj pop Starovlah, dakle, po stanju u spisima predmeta, ucenjuje na sastanku prisutne Bošnjake i kaže da će on te putnike u roku od sat i po vremena dovesti žive i zdrave ako se puste četiri borca Radovana Karadžića, četiri heroja, kako se pop izrazio. U toj uceni sugerisao je prisutnim Bošnjacima da se obrate komandantu armije BiH Seferu Haliloviću, koji je Prijepoljac. Kada su mu odgovorili da oni njega ne poznaju, da do njega ne mogu da dođu, on im je odgovorio: „Onda ni ja ne mogu ništa da uradim za otete putnike“.

Očigledno – i otmica i ubijanja otetih isplanirana su, organizovana i izvedena zajedničkom akcijom vojski, policija, tajnih službi i drugih državnih struktura Srbije i Republike Srpske.

12. Zbog učešća u otmici i ubijanju 19 lojalnih državljana Srbije, osuđen je jedino Nebojša Ranisavljević. Viši sud u Bijelom Polju , 9. septembra 2002. godine, izrekao mu je i objavo presudu za krivično delo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZ SRJ. Osuđen je na 15 godina zatvora. Krivica Nebojše Ranisavljevića u potpunosti je dokazana. Crna Gora je u to vreme bila članica Savezne Republike Jugoslavije (SRJ).

Suđenje je otkrilo i druge saučesnike i naredbodavce, ali njima nije suđeno.

13. Zoran Lilić, tadašnji predsednik SRJ, rekao je u poznatom intervju koji su državna glasilia prenela 20. avgusta 1994.: “Javnosti je poznata otmica putnika iz voza u stanici Štrpci. Svima je brzo postalo znano da je izvršilac bio nekakav Lukić, štampa je o tome pisala. Naša policija ga je našla i uhapsila rizikujući sopstvene živote. Istraga je povedena, ali niko, i slovima niko, nije hteo da pomogne da se dođe do jednog jedinog materijalnog dokaza. Na kraju su rekli da će njihovo pravosuđe to završiti i da je to delo uostalom izvršeno na njihovoj teritoriji, da su oni pravna država itd. Uputili su pismo za izručenje Lukića zbog, kako se to uobičajenim pravnim jezikom kaže: osnovane sumnje da je umješan u otmicu putnika itd. Kada je izručeni predat, odmah je pušten i čak nagrađen od strane rukovodstva Republike Srpske. Tim činom je postalo jasno ko bi mogao da bude idejni tvorac otmice putnika i da je Lukić bio puki izvršilac. Osnovna zamisao je bila da se izazovu krvavi sukobi u oblasti Prijepolja i Priboja kako bi se kroz tu, nacionalno mešovitu sredinu, prelio rat na prostore Srbije i izazvalo uvlačenje Srbije i Crne Gore odnosno Savezne Republike Jugoslavije u ratni vihor. Takva i slična dela nikada neće moći da budu opravdana, a kad bi ih iko mogao rangirati, onda bi po svojoj svireposti i bezobzirnosti bili gori oni koji su nalogodavci nego oni koji su izvršioci.”

Da ne bi sudili svojim generalima i drugim funkcionerima, kao naredbodavcima i saizvršiocima, Srbija je Milana Lukića izručila (ekstradirala) Republici Srpskoj. Učinila je to mimo procedure određene ondašnjim Zakonom o krivičnom postupku i uprkos nepostojanja zakonskih uslova za izručenje, budući da Republika Srpska u to vreme nije imala status države i nije bila međunarodno priznata.

Republiku Srpska je izručenog zločinca Milan Lukić dočekala kao nacionalnog junaka i heroja. Nije ga pritvorila niti je pokrenula postupak za raspravljanje odgovornosti.

14. Sve što je Srbija uradila pri hapšenju i izručenju Lukića Republici Srpskoj, gnusan je i države nedostojan čin. Po prljavom scenariju, svi učesnici postupak (Okružno javno tužilaštvo i Okružni sud u Beogradu, Republičko javno tužilaštvo i Vrhovni sud Srbije ), u celini, od početka do kraja,dogovornom podelom prljavih uloga, fingirali su vođenje postupka.

Ne obazirući se na zakone, zločinca su izručili Republici Srpskoj. Tim lažiranim postupkom, pred očima sveta, Srbija je, unižavajući sve instance svog bijednog pravosuđa, pokušala da dokaže kako nema dokaza za Lukićevu krivicu.

14. 1. Po prethodnom, državnom planu – da se sakriju naredbodavci a ubica Lukić prikaže kao nevin, čak srpski heroj – zamenik Okružnog javnog tužioca u Beogradu, Milena Inić–Drecun 6. aprila 1994. stavila je zahtev za sprovođenje istrage (Kt–601/94) protiv Milana Lukića, istražnom sudiji Okružnog suda u Beogradu, i to zbog krivičnog dela protivpravnog lišenja slobode iz člana 63 stav 5 u vezi stava 1 KZ RS. Umesto više stotina očevidaca otmice, premudra tužiteljka je predložila saslušanje samo šestorice svedoka: dvojice policajaca – pratilaca voza, otpravnika vozova u stanici Štrpci i trojice policajaca iz Užica, koji su bili putnici voza pošto su privatno putovali iz Užica u Priboj. Voz 671 iz koga su 27. februara 1993. na stanici Štrpci oteti putnici imao je skoro hiljadu putnika, koji su bili očevidci otmice, koji su videli otmičare i otete, a pošto je, u to vreme, od otmice bilo prošlo samo godinu dana, postojala je realna mogućnost prepoznavanja otmičara, pogotovu kada se Lukić nalazio u zatvoru. Tužiteljka Inić-Drecun nije predložio konduktere, mašinovođu i pomoćnika mašinovođe, iako je posedovala kompletan materijal sa izjavama koji je sačinila železnica. Pored toga postojale su izjave mnogih putnika voza 671 koje su dali SUP-u u Užicu.

Istog dana (6. aprila 1994. ) istražni sudija Okružnog suda u Beogradu, Dragoslav Rakić, ispitao je okrivljenog Milana Lukića, koji je negirao svaku povezanost sa otmicom i doneo rešenje o sprovođenju istrage i određivanju pritvora protiv Lukića broj Ki– 566/94. U nastavku istražnog postupka istražni sudija Rakić još jednom je saslušao Lukića (7. aprila 1994.), dvojicu policajaca–pratilaca voza (14. aprila 1994.), i otpravnika vozova u stanici Štrpci (26. aprila 1994.). Trojicu policajaca–putnika voza, koje je javni tužilac predložio da se saslušaju u svojstvu svedoka, nije ispitao. U toku istrage nije izvršeno prepoznavanje okrivljenog Lukića u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku. Dakle, istražni sudija od blizu hiljadu putnika voza 671 pred čijim očima se odvijala otmica nije saslušao nijednog, a Lukić je bio u zatvoru, od otmice je prošlo nešto više od godinu dana, pa je postojala realna mogućnost prepoznavanja, pogotovu što su mnogi svedoci inspektorima MUP-a – Sekretarijat u Užicu izjavili da bi pojedine otmičare mogli prepoznati.

Istražni sudija je u toku istrage koja je trajala samo 20 dana (znači trajala je 10 dana manje od vremena za koje je određen pritvor okrivljenom) ispitao okrivljenog i samo trojicu svedoka bez preduzimanja bilo kakvih drugih istražnih radnji. Istog dana kada je ispitao poslednjeg svedoka (26. april 1994.) istražni sudija, umesto da dostavi spise tužilaštvu da ono odluči da li će podići optužnicu, staviti predlog za dopunu ili proširenje istrage ili odustati od daljeg krivičnog gonjenja, kako je to uobičajeno i kako se radi u svim iole značajnijim i činjenično i pravno komplikovanijim predmetima, sam piše predlog krivičnom veću Okružnog suda – da u smislu člana 171 stav 1 tačka 4 Zakona o krivičnom postupku, obustavi istragu pošto nema dokaza da je okrivljeni učinio krivično delo. Po ovom članu 171 Zakona o krivičnom postupku u predmetima u kojima je zahtev za sprovođenje istrage stavio javni tužilac, nije postupio nijedan istražni sudija u bivšoj i sadašnjoj Jugoslaviji od 1945. godine do danas. Član 171 u stavu 2 predviđa: „Ako istražni sudija nađe da postoje razlozi za obustavljanje istrage.. obavestiće o tome javnog tužioca. Ako javni tužilac u roku od osam dana ne obavesti istražnog sudiju da odustaje od gonjenja istražni sudija će zatražiti da veće odluči o obustavi istrage.“ Istražni sudija je 26. aprila 1994. saslušao svedoka, našao da postoje razlozi za obustavljanje istrage i o tome obavestio zamenika Okružnog javnog tužioca, koja je odmah izjavila da ne odustaje, ali istovremeno nije povukla spise na razmatranje (videli smo da o obaveštenju istražnog sudije može da odluči u roku od 8 dana) niti je insistirala na saslušanju svedoka koje je predložila u zahtevu za sprovođenje istrage.

Verovatno se radilo o dogovoru istražnog sudije i zamenika tužioca da tako postupe, pošto se nekome mnogo žurilo, jer istog tog dana (26. aprila 1994.) istražni sudija u pismeno obrazloženom predlogu traži da krivično veće Okružnog suda obustavi istragu protiv Milana Lukića, što krivično veće Okružnog suda i čini i to odmah sutradan po stavljanju predloga od strane istražnog sudije (27. aprila 1994) donoseći rešenje Kv–554/94, kojim obustavlja istragu protiv Milana Lukića i ukida mu pritvor.

14. 2. Sledećeg dana, 28. aprila 1994, drugi istražni sudija Okružnog suda u Beogradu Dobrivoje Gerasimović donosi rešenje Kri–607/94 o određivanju takozvanog ekstradicionog pritvora Milanu Lukiću. U obražloženju tog rešenja piše: “Preko nadležnih organa dostavljen je zahtev za izdavanje stranca Lukić Milana, s obzirom na činjenicu da je u Republici Srpskoj izvršio kriv. delo razbojništva iz čl. 150 KZ Republike Srpske – posebni deo. Kako je priloženo rešenje istražnog sudije Osnovnog suda u Sarajevu KI–67/94 od 05. 04. 1994. godine, to istražni sudija smatra da postoje razlozi iz čl. 191 st. 2 tač. 1 ZKP da se Lukić Milan kao stranac pritvori jer niti ima mesto stalnog boravka na teritoriji SR Jugoslavije niti postoji način da bi se legalnim putem doveo u sud pa te okolnosti ukazuju da postoji opasnost od bekstva. Prethodno je istražni sudija utvrdio da su ispunjeni svi uslovi iz čl. 525, 526, i 527 ZKP radi postupka za izdavanje Lukić Milana kao stranca.“

Radi se o neuobičajenoj i prosto neverovatnoj brzini postupanja. Naime, u samo tri dana (26–28. april 1994.) urađeno je sledeće: saslušan je svedok u istražnom postupku; istražni sudija je obavestio zamenika javnog tužioca da postoje razlozi za obustavljanje istrage; zamenik javnog tužioca izjavio je da ne odustaje od zahteva za sprovođenje istrage; istražni sudija pismeno obrazloženim predlogom tražio je od krivičnog veća Okružnog suda da obustavi istragu; krivično veće Okružnog suda obustavilo je istragu rešenjem Kv–554/94 i istražni sudija Dobrivoje Gerasimović odredio je tzv. ekstradicioni pritvor Milanu Lukiću rešenjem Kri – 607/94.

15. Predsednik Komisije za prikupljanje informacija o otmici putnika iz voza 671 izvršenoj u Štrpcima 27. februara 1993., koju je formirala Skupština Crne Gore, Dragiša Burzan uputio je 31. januara 1996. pismo Filipu Vujanoviću, ministru za unutrašnje poslove Crne Gore u kome ga između ostalog obaveštava sledeće: “Svjedok poznat Komisiji, čiji iskaz Komisija poseduje i kojeg je svojevremeno ponudila MUP-u Crne Gore, a koji je dostavljen i Javnom tužiocu Srbije izjavio je da su Neša Ranisavljević, star (sada) oko 30 godina, rođen u Despotovcu, i MJ star (sada) 33–34 godine, rođen u Kninu, učesnici otmice (otmičari). Ova dvojica su krajem marta 93-će liječeni od rana u Urgentnom centru u Beogradu. Nastanjeni u Beogradu. Postoje i njihove fotografije u posjedu svjedoka. Mnogo više detalja sadržano je u dokumentu u posjedu Komisije.”

16. Opšte je poznato, u Višegradu i široj okolini na potezu pored reke Drine, 1992. i 1993. godine nisu ratovale nikakve paravojne i parapolicijske jedinice, nikakve razularene bande bez više komande, nije se radilo o hajdučiji, otmicama, pojedincima koji isteruju neku svoju pravdu i osvetu. Ništa od svega toga. Sve je to stereotip koji su stvorili oni koji su organizovano, sistematski i sa tačno određenim ciljem vodili ratove, ubijali ljude, palili kuće, stvarali logore, razarali gradove, silovali žene, mučili decu, rušili bogomolje. Radilo se, dakle, o regularnoj vojsci Republike Srpske koja je imala naoružanje i veći broj vojnika, nižih i viših oficira iz bivše JNA.

Komandanti najviših vojnih formacija na ovom području Luka Dragićević, Damjan Mitrašinović, Mihailo Petrić, Slobodan Cerović, Momčilo Tuba bili su viši oficiri JNA, nakon početka rata u Bosni, odlukom Generalštaba JNA, upućeni na ratište pored reke Drine i nakon Dejtonskog sporazuma vraćeni u Srbiju na dužnosti u Vojsku Jugoslavije, na kojima se i danas nalaze.

17. Dakle, informacija o najavi otmice primljena je izuzetno ozbiljno i preduzete su mere da se o njoj obaveste svi relevantni faktori, uključujući najodgovornije u železnici, Ministarstvu unutrašnjih poslova i Vojsci Jugoslavije, što je brzo i efikasno uraðeno.

18. Svi odgovorni funkcioneri ŽTP Beograd angažovani na rešavanju situacije nastale prijemom informacije o najavi otmice ispitani su na suđenju u Bijelom Polju i potvrdili verodostojnost i autentičnost povrljivog materijala koji je dostavljen sudu.

19. Policajci-pratioci voza u svom patrolnom listu imali su zadatak i obavezu da pomognu vojnicima Republike Srpske, prilikom eventualnog odvođenja putnika iz voza u stanicama Štrpci i Goleš. Tu obavezu su potpisale njihove pretpostavljene starešine koje su bile obaveštene o najavi otmice iz voza u Štrpcima i koje su znale za ranije otmice iz vozova.

20. Kondukteri i policajci-pratioci voza su prilikom pregledanja karata i legitimisanja, u toku kretanja voza iz Beograda prema Baru, a pre stanice Štrpci, zapisivali imena putnika Bošnjaka.

21. Veliki broj naoružanih i nenaoružanih policajaca i vojnika iz Srbije i Jugoslavije koji su bili u vozu, uopšte nisu pitali uniformisana lica zbog čega se ti putnici izvode, niti su na bilo koji drugi način intervenisali da se to obustavi. Naprotiv, većina se sa tim ljudima koji su naoružani i u uniformama upali u voz prijateljski pozdravljala: „Gde ste, braćo, četnici?“ Oni su im odgovarali: „Poručite braći muslimanima da ovuda ne prolaze bez pasoša“.

22. Otmičari su propustili lokalni voz Prijepolje–Beograd, nisu ga zaustavljali, iz njega nisu vršili otmicu putnika iako je on naišao dok su oni bili u stanici Štrpci pre dolaska voza 671. Ta okolnost nedvosmisleno i jasno ukazuje da je otmica detaljno planirana, organizovana, koncentrisana i usmerena na voz 671. Očigledno je da je otmica isplanirana na visokom mestu i da su u vezi sa tom planiranom otmicom i kašnjenje polaska ovog voza sa stanice u Beogradu, kao i drugim karakteristikama vezanim za kretanje ovog voza i ponašanje osoblja u njemu.

23. Nakon što se dogodila otmica, sva zvanična lica železnice u koje spadaju mašinovođa, otpravnik vozova, kondukteri, milicioneri-pratioci voza dali su svoje pismene izjave i to sutradan nakon događaja otmice putnika. Ta dokumentacija je skrivana na železnici i nikom nije dostavljena niti data na uvid, sve do juna 2002, kada su novi rukovodioci ŽTP “Beograd“ dostavili poverljive dokumente koje je predsednik veća Golubović pročitao na glavnom pretresu, a sva sredstva informisanja objavila.

Tek posle toga, i pošto su pozvani da svedoče pred Višim sudom u Bijelom Polju, bivši rukovodioci železnice doneli su tu dokumentaciju koja je sačinjena sutradan po udesu i koja je morala biti dostupna svima, i sredstvima informisanja, i oštećenim porodicama, i sudu, i Skupštini Crne Gore, a ona je skrivana skoro deset godina.

24. Ta otmica je izvedena skoro javno, samo što nije direktno prenošena na televiziji. Mnogi svedoci-očevici otmice, naglašavaju da su i u momentu otmice znali da otmičari izvode Bošnjake i da im se ne piše dobro. Navodimo kazivanja nekih svedoka-očevidaca otmice i jednog očevidca ubijanja i skrivanja tela ubijenih

24. 1. Otpravnik vozova na stanici Štrpci SI, naveo je da su izveli Fikreta Memovića, čoveka koji je radio na železnici i sa kojim je jedno vreme zajedno radio u Priboju i bio nerazdvojn prijatelj. Pokušao je da spreči njegovo izvođenje, ali naoružani otmičari su mu zapretili da će i njega odvesti.

24. 2. Svedok ZM je putovao iz Požege sa maloletnim šesnaestogodišnjim Senadom Ðečevićem iz Bara. Njih dvojica su bili u istom kupeu u vozu 671 i sedeli jedan naspram drugog. Mali Ðečević je odmah po ulasku u kupe zaspao. Kada su otmičari upali u voz, probudili su ga i pitali kako se zove. Kada im je odgovorio izveli su ga iz voza. Svedok ZM je protestovao: „Pustite dete, šta je ono krivo “. Na to su mu otmičari odgovorili: „Ko te šta pita, ‘oćeš li metak?“.

24. 3. Svedok BO, koja je bila u vozu, kaže da je izvođenje ljudi iz voza prokomentarisala rečima: „Kukala im majka noćas.“ Dalje, izjavila je da je jedna devojka plakala nakon izvođenja putnika.

24. 4. Svedok RJ, koji je takođe bio u vozu, izjavio je pred sudom da su u bifeu voza, nakon izvođenja putnika, neki ljudi komentarisali: „Onaj što su ga izveli predstavljao se da mu je ime Dragan, a vidi se da je lagao, jer sigurno je musliman, čim su ga izveli.“

24. 5. Jedan od svedok likvidacije i skrivanja tela ubijenih putnika otetih u Štrpcima (DP), osim u bjelopoljskom sudu, 1. marta 2013. javno je svjedočio u poznatoj radio-emisiji: ”Stajali su na vrhu tog dela brane, a oko njih su stajali Lukićevi ljudi. Svaki gest koji sam mogao da napravim bio bi koban za mene. Nisam hteo da učestvujem u tome, nisam hteo čak ni da se ti ljudi otmu, nisam hteo ni da se pobiju ti ljudi… Mesto koje ja zovem most, odnosno voda što pada na turbine pa se tu odbija od turbine – tu su ljudi pali… Ubijeni su nevini ljudi. Ubila ih je država, sopstvena vlast. Ubila ih je, kidnapovala, Vojska Jugoslavije. Vojska Jugoslavije je kidnapovala putnike, svoje građane. Otmicu je organizovala, to je jasno i decidirano, prozirno i sva istraživanja to govore i to smo mi znali odmah na početku ali smo i dalje išli, tražili pomoć od vlasti prenebregavajući to da su otmicu organizovali Ćosić-Milošević. Dragićević, potpukovnik višegradske brigade, sada je u službi u Beogradu, Mitrašinović, potpukovnik goroždanske brigade, iz Beograda ga premestili da bi formirao goraždansku brigadu. Kako su mogli postaviti Mitrašinovića iz Beograda, premestiti da službuje, tako su ga mogli okrenuti telefonom i reći – “Halo, vratite putnike” – i oni bi bili vraćeni za dva sata. Boban Inđić bio je njegov podčinjeni, kapetan interventne čete, Petrić potpukovnik sada ruđanske brigade, Mitrašinović dao vozila, otmica izvedena vozilima. Oni su stvorili Lukića, oni su Lukića i te paravojne jedinice uzimali kada im zatrebaju da bi radili prljave poslove koje vojsci ne bi doličilo da radi, pokupili ih, dali im kola, prošli sve punktove, dali im oružje i uradili to. Njima su rekli ‘otmica se vrši da bi se izvršila razmena za borce na Jovandan koji su na ruđenskoj teritoriji, da se izvrši zamena’. Oni su sa tim motom otišli, drugi moto im je bio pljačkanje. Ranisavljević je dobio tada dve burme, jednu je odneo svojoj supruzi isto veče, jednu je zadržao za sebe… Mi smo svi komandu imali iz štaba. To je bio ovaj Dragićević, …Na primer, mi zvani ‘skakavci’ bili smo kaljeni borci. Znači, mi smo prošli i Vukovar i Tenje, i osiječki aerodrom, i Svinjarevo. Mi smo bili ti koji smo se ubacivali u njihove redove, koji smo uvek pravili nered u njihovim redovima, špijuni smo ih mi zvali, to su ljudi koji su se presvlačili u civilno odelo i onda šetali po Višegradu i oko Višegrada, imali svoje imanje i tako te stvari. Mi smo u Višegradu onda prozvani ‘skakavci’ jer mi smo uskakali. … Bio je upoznat MUP, Državna bezbednost, Generalštab, vojska, svi organi Srbije i Crne Gore. Jasno mi je da nisu hteli ništa uraditi. Žao mi je što ova vlast već tri godine nije prstom mrdnula, što se nisu potrudili da se zločinci otkriju, otkriju pod znacima navoda, jer se tačno zna ko su i šta su jer Ranisavljević je jedan od onih koji su učestvovali. …To je vrh prethodne vlasti, MUP i Generalštab, sve institucije koje su bile tada glavne i odgovorne. …Sedam njih su ne bačeni nego su ubijeni tu na ivici toga mosta. …Po Nebojšinom pričanju oni su ubijeni na drugom mestu i sahranjeni na drugom mestu. Ja danas tvrdim i znam i uvek sam znao gde su ti ljudi sahranjeni, i na jednom i na drugom mestu. Ljudi koji su na brani ubijeni, njih je skoro pre par godina izbacila Drina. Vlast u Višegradu ih je sahranila zajedno sa drugim ljudima. Nikada nije dokazano, nikada nisu hteli ni da pitaju koji su ti ljudi, nešto bar može da se dokaže, neki deo njihov da se nađe. …. Obraćao sam se, postoji i snimljeni dokaz, postoje živi dokazi, svi oni znaju … Ono što sam rekao istina je. U zatvor sam otišao u Crnu Goru, oni su planirali da me zatvore. Ja sam se javio Burzanu, javio sam se telefonom i on je rekao da dođem u Podgoricu u državnu bezbednost, tamo sam izjavio sve kako je bilo, šta je bilo. Sve sam im dao dokumente, sve, sve, sve. Na osnovu toga su posle i uhapsili Nebojšu i onda su morali mene nešto da zakače, da zakače zato što ga nisam prijavio. A ja sam prijavio, ja sam mnogo i pre nego što sam otišao u Crnu Goru prijavio, ali niko nije reagovao na to. … Prijavio sam MUP-u Crne Gore, ali niko nije reagovao. Dok nisam kontaktirao sa Burzanom, niko to nije znao. Kao što se na poslednjem suđenju u Bijelom Polju nikada nije pojavila snimljena traka. Nikada se nije pojavila. Čak se sud i začudio da sam bio kod državnog javnog tužioca, da sam razgovarao sa Filipom Vujanovićem… Ja sam toliko bio uporan da im dokažem, da im to kažem. …Otkako su došli na vlast, ništa nisu uradili. Nisu ni pokazali nikakav interes za to. Ja nisam mogao videti svog brata mrtvog, da bar te kosti mogu sahraniti po običajima i kako to zaslužuju. Sva ta zlodela, sve te otmice su teške, meni je moja najteža. Najteža mi je zato što je to organizovala jedna država, organizovala je otmicu poštenih, nevinih ljudi, onih koji su sve svoje obaveze prema toj državi izvršavali. Jer oni koji nisu verovali toj državi nisu ni išli tim vozom. Jedan deo te vlasti se nalazi u Hagu, jedan deo je i danas u Beogradu, piše knjige ili komanduje vojskom…. Zna se, oni koji su to uradili, koji se šetaju slobodno po ovoj zemlji, gde su i šta su. Naši zahtevi su i ovde da se ovaj postupak okonča. Ako postoji mogućnost da se kosti naših najmilijih nama predaju i opet, opet, opet samo da se zločinci izvedu pred lice pravde. Pošli smo prema brani, Boban Inđić je išao kolima, otišli smo kolima i imao sam šta i da vidim. … Posle sam saznao da su to ljudi oteti iz voza koji su bili spremljeni, takoreći, bio sam siguran posle da su oni bili spremljeni da se ubiju. Stajali su na vrhu tog dela brane, a oko njih su stajali Lukićevi ljudi. Svaki gest koji sam mogao da napravim bio bi koban za mene. Nisam hteo da učestvujem u tome, nisam hteo čak ni da se ti ljudi otmu, nisam hteo ni da se pobiju ti ljudi…”

25. Crnogorski nedeljnik „Monitor“ u broju od 5. marta 1993. objavljuje tekst M. Perovića u kome piše: „Kad je sedamnaest pribojskih Muslimana oteto iz autobusa, bio je to incident i opomena državi da ne pruža dovoljnu sigurnost svojim građanima. Otimanje Muslimana iz voza na pruzi Beograd-Bar na teritoriji koju kontrolišu srpske formacije incident se pretvara u državnu politiku, jer su i ovaj podvig izvele jedinice koje su saveznici Vojske Jugoslavije. Ako to što je snašlo putnike na pruzi Beograd-Bar ne bude dovoljna opomena građanima Crne Gore i crnogorskoj vlasti, uskoro će sve nas pogoditi ista sudbina. Kad su odvodili komuniste, ćutali smo. Kad su odvodili Jevreje, ćutali smo. Kad su došli za nas shvatili smo – govori jedno svjedočenje iz perioda njemačkog fašizma. Najteža je bila istina, kažu rijetki svjedoci koji su se osmjelili da nešto, uz zagarantovanu anonimnost kažu o tome šta se tog subotnjeg popodneva događalo na stanici u okrajku razorene Bosne. Oni kojima je presuđeno nijemo su napuštali kupe ne tražeći objašnjenje. Nijesu se ni bunili, ali ni molili za milost. Bio je dan, i ostalih hiljadu putnika čak i da nijesu htjeli, morali su vidjeti beskraj ljudske nemoći, s jedne, i oholosti, s druge strane. Oni koji su došli sa oružjem, nijesu se ni trudili da pronađu kakav takav izgovor. Bili su jači – i to je bilo dovoljno.“

U istom broju „Monitora“ N. Novović navodi svedočenje jednog očevidca otmice:

„Najjezivije je bilo to što, u stvari, nije bilo nikakvog otimanja. Niko se nije bunio, sve se odvijalo u zlokobnoj tišini. Sve to nije trajalo mnogo duže od pola sata. Začudo, voz je nastavio put kao da se ništa nije dogodilo. Od Štrbaca do Priboja se stiže za deset minuta, i tamo se voz zadržava tek toliko da putnici izađu i uđu. Niko nikoga ni o čemu nije obavještavao, nije se pojavila milicija, vojska, ni pomena o uzimanju izjava od putnika ili nečem sličnom.“

U „Monitoru “ od 12. marta 1993. S. Cerović piše: „Grupa bandita zaustavi voz, legitimiše putnike, u prisustvu policije izvede iz njega Muslimane i odvede ih u nepoznatom pravcu – što će reći, zapravo, u vrlo poznatom, da ih hladno likvidira – ta situcija je viđena samo sa Jevrejima u Drugom svjetskom ratu.“

26. U strogo poverljivoj dokumentaciji, koja je pročitana na glavnom pretresu, u dokumentu koji se zove „Procena političko–bezbednosne situacije u železničkom čvoru Užice“ piše: „Najveću opasnost za bezbednost pruge i objekata na njoj predstavljaju radnici muslimanske nacionalnosti. Oni su upoznati sa svim detaljima organizovanja železnice jer su uključeni u svakodnevan proces rada. Što se tiče radnika muslimanske nacionalnosti zaposlenih u ŽTO (kojih ima 732) za sada se ne eksponiraju kao neprijatelji, ali nam otežavaju posao jer zbog njih tj. nepoverenja u njih ne možemo da realizujemo neke operativne zamisli..“

Taj citat najbolje, najpreciznije i najtačnije predstavlja situaciju u Srbiji i Jugoslaviji u vreme otmice, kada je i sama pripadnost muslimanskoj nacionalnosti bila opasna po život.

28. Vojne tajne službe od 1992. do 1995. godine predvodio je general Nedeljko-Neđo Bošković, a Resor DB Srbije od 1993. do 1998. Zoran Mijatović. Ova dvojica, general Marko Negovanović i njegov pomoćnik, a sada advokat, Goran Dolović, kao i desetine, odnosno stotine njima podređenih iz onog vremena, imali bi i morali bi da kažu – ko je sve sudelovao u otimanju, ubijanju i skrivanju tela otetih u Štrpcima. Posebno, oni bi morali da ispričaju sudu i ko je skrivao zločince i uništavao dokaze.

29. Jedinice Vojske Jugoslavije na području Drine, u ono vreme predvodili su: general Života Panić (načelnik General-štaba VJ 1992. i 1993), Dragoljub Ojdanić (komandant Užičkog korpusa), te Ljubiša Diković, komandanti graničnih jedinica i drugi njima podređene.

Podsećam, nedelju dana nakon otmice – 4. aprila 1992. VJ, odnosno Užički korpus, započeli su granatiranje Višegrada, a 13. aprila 1992, jedinice Užičkog korpusa ušle su u BiH.

Svakako, otmica i ubijanje 19 svojih lojalnih državljana, samo su jedna od zločinačkih aktivnosti sprovedenih po Planu “Zima 1993” (o kojima sam već opširno govorio) i uvod u dugovremeno zastrašivanje i ponižavanje Muslimana sa Pešterske visije i drugih delova Sandžaka tokom 1994. godine.

Đorović Golubov Lakić,
potpukovnik pravne službe JNA u penziji

U Beogradu, 14. jula 2014

http://sandzakpress.net/lakic-dorovic-s ... im-ubicama

[Grover]

Nakon sat-dva, u salu za konferencije Holandskog bataljona donijeto je desetak listova papira. Na svakom su se nalazili podaci s: imenom, prezimenom, godinom rođenja, imenom oca i mjestom porijekla. Sve je bilo ručno zapisano. Ljudi koji su ove podatke donijeli iz fabričke hale, gdje su Holanđani "držali" 5.000 do 6000 izbjeglica, rekli su nam da veliki broj muškaraca nije želio dati podatke o svom identitetu. Kada smo sakupili sve listove papira i prebrojali imena, zaključili smo da je onih koji su dali podatke bilo 239.

Tri kopije na tri mjesta

Franken, koji je tog 12. jula predstavljao Holandski bataljon (kasnije ćemo saznati da se komandant, potpukovnik Karremans, zaključao u kancelariju, uz obrazloženje da ima dijareju, nakon povratka sa sastanka s Ratkom Mladićem), sjeo je za sto, prebrojao sva imena, a zatim na dnu zadnjeg lista napisao "239" i potpisao se.

Pitali smo ga - šta će uraditi s tim spiskom, a on je rekao da će ga pokazati srpskoj strani i da će na taj način ljudi na spisku biti zaštićeni. Dodao je: "Jednu kopiju ću poslati u Hag, jednu u Ženevu, u sjedište Međunarodnog komiteta Crvenog križa, a jednu kopiju ću sakriti u gaće."

Ovo će Franken kasnije ponoviti još nekoliko puta tog i sljedećeg dana, 13. jula, dok su ga moj otac Ibro i Nesib Mandžić molili da muškarce koji su u bazi ne izruči u ruke Srbima.

To što je on uradio sa spiskom, reći će nam tada Franken, dovoljna je garancija za živote ovih ljudi - a sve s ciljem da izbjegne "paniku" izbjeglica u bazi, u momentu kada su holandski vojnici pripremali da sve izbjeglice istjeraju iz baze, odnosno iz fabričke hale, i na taj način ih predaju u ruke Srbima, koji su, zajedno s Holanđanima, stajali na glavnoj kapiji baze.

To će isto Franken izjaviti i tačno 10 godina kasnije. Tada sam stajao u sudnici Okružnog suda u Hagu. Uz pomoć moje advokatice Liesbeth Zegveld, Holanđanke, ja sam 2002. godine pokrenuo tužbu protiv države Holandije vezanu za gore pomenute okolnosti.

Mađutim, advokatica mi je rekla da ja odgovornost mogu tražiti jedino u ime svoje porodice, koja je ubijena, odnosno da mogu formalno tužiti Holandiju samo za svoje roditelje i brata, ali ne i za ostale ljude koji su se nalazili u bazi i oko baze od 11. do 13. jula 1995. godine.

Policajac s 'lisicama' za mene

Unatoč tome, skoro sva moja pitanja i činjenice koje sam iznosio odnosile su se na cjelokupnu situaciju koja se u Potočarima odvijala ta tri dana. Kada god sam dobio riječ, ja sam sudijama, kao očevidac, opisivao situaciju u kojoj se našlo oko 20.000 izbjeglica oko baze i 5.000 do 6.000 u samoj bazi.

U taj kontekst sam, onda, smjestio i okolnosti vezane za moje roditelje i brata, koje su Holanđani pred mojim očima predali u ruke Srbima 13. jula 1995. godine.

Tri godine je prošlo, od momenta podnošenja tužbe do juna 2005. godine, u pisanju raznih žalbi i podnesaka, dok konačno Okružni sud u Hagu nije sazvao šest ročišta tog mjeseca, na kojima će se pojaviti šest holandskih oficira i političara koji su u kritičnom periodu odigrali presudnu ulogu u donošenju (ili nedonošenju) odluka od kojih je zavisio život stotina i hiljada ljudi.

Među njih šest bio je i major Franken, kao i komandant Holandskog bataljona, pukovnik Karremans.

Tačno deset godina nakon što je moje roditelje i brata poslao u smrt, pred mojim očima, ispred mene u sudnici je stajao Rob Franken. Bio je metar-dva udaljen od mene. Tik iza mene je sjedio policajac s "lisicama" okačenim za pojasom. Advokatica mi je rekla da policajci nikada na "normalnim" suđenjima ove vrste ne nose lisice. "Pojačali su mjere sigurnosti zbog toga što ne znaju kako ćeš reagirati", šapnula mi je na uho Liesbeth Zegveld.

Kada je Franken počeo govoriti neistine, odnosno lagati, opsovao sam nekoliko puta na našem jeziku, misleći da me niko neće razumjeti, jer su u sudnici svi osim mene bili Holanđani.

Međutim, policajac iza mene se uskomešao i zamalo skočio sa svoje stolice. Bio je porijeklom iz Makedonije. Diskretno sam se okrenuo prema njemu i rekao na našem jeziku: "U redu je, drug, neću više psovati glasno..."

Oči u oči s Frankenom

Advokatica mi je, onda, dala znak da je sudija dozvolio da ja postavim Frankenu nekoliko pitanja. Ustao sam i pitao sudiju, s obzirom da je službeni jezik na sudu holandski, mogu li govoriti na engleskom jeziku. Dozvolio je.

Franken se ukočio. Dok su mu sudija i moja advokatica postavljali pitanja bio je prilično ležeran i opušten. Sada, kada se sučio sa mnom, čovjekom čiju porodicu je 10 godina ranije poslao u smrt, promijenio je držanje, sasvim.

Pitao sam Frankena: "Da li ste Vi 13. jula 1995. godine naredili izbjeglicama koje su bile u bazi da napuste bazu?"

Franken je odgovorio: "Nisam."

Tada se i sudija uskomešao, a onda je i on upitao: "Ali, kako su onda izbjeglice izašle iz baze?"

Franken je odgovorio: "Ustali su i izašli."

Nevjerovatno licemjerje, pomislio sam. Uostalom, ništa bolje nisam ni očekivao.

Postavio sam Frankenu još niz pitanja. Jedno od najvažnijih bilo je:

"Ja sam u ponoć 12. jula, nakon saznanja da su u Ljekari bez granica ispred baze vidjeli devet tijela ubijenih muškaraca, došao u Vašu kancelariju i pitao Vas šta znate o tome i Vi ste mi odgovorili: 'Hasan, to nije tačno. Ja znam da su Srbi u Bijelu kuću zatvorili 43 muškarca, preko puta kapije baze, i da ih tamo ispituju. Ja ću odmah ujutro otići da vidim kako ih tretiraju, ali nema nikakvih tijela ubijenih muškaraca... I ne širi te dezinformacije među izbjeglicama u bazi. Ne želim nikakvu paniku ovdje...'"

Franken je pred sudijom odgovorio: "Da, nisam ti rekao istinu."

"A zašto?", pitao sam ga.

Odgovorio je: "Da se u bazi ne bi stvorila panika..."

'Neću ti oprostiti...'

I tako su Holanđani, po Frankenovom i Karremansovom naređenju, 13. jula 1995. godine istjerali sve izbjeglice iz baze. Uradili su to na pedantan, zapadnoevropski način. Sve po evropskim standardima. Bez komešanja, bez buke. Razvukli su od fabričke hale dvije plastične trake, sve do glavne kapije. Svi Bošnjaci su, jedan po jedan, tako, morali ući između te dvije trake i u savršenom redu koračati u smrt. Nekoliko onih koji su se na pola puta pokušali vratiti nazad, kada su shvatili gdje idu, Holanđani su fizički usmjerili prema kapiji: "Out, out. Go, go..."

Pred njihovim očima su Mladićeve ubice odvojile odmah na kapiji sve muškarce i dječake. Svi su ubijeni. Franken je u posljednjem momentu mom ocu rekao: "Ti možeš ostati, jer si bio na sastanku s Mladićem." Moj otac je pitao: "A moj mlađi sin, i moja žena?" Franken je odgovorio: "Reci ocu da, ako neće da ostane, može ići." Tako sam posljednji put vidio svoje roditelje i brata. Mene nisu istjerali iz baze, jer mi je na grudima visila plastična akreditacija, na kojoj je pisalo Hasan Nuhanović, uposlenik Ujedinjenih naroda.

Nakon višesatnog ispitivanja i rasprave u sudnici, krenuli samo ka izlazu kroz debela drvena vrata. Okrenuo sam se i moj pogled se susreo s Frankenovim. Gledao me je nijemo. Nije to bio onaj arogantni Franken, visoki, utegnuti oficir s brkovima. Nekako mi je izgledao duplo manji. Bio je u civilnom odijelu, pomršav, skoro potpuno sijed.

U njegovom pogledu sam pročitao: "Oprosti mi..."

Ja sam mu pogledom odgovorio: "Neću ti oprostiti..."

Otišao je niz hodnik, pognut.

Dvanaest godina života

Ja sam otišao u stan koji sam iznajmio nedaleko od suda, kod željezničke stanice u Hagu. Upalio sam TV i prebacivao kanale, nadajući se da ću barem nakratko uspjeti misliti na nešto drugo.

Nisam uspio. Proganjao me je Frankenov pogled.

Počeo sam plakati. Plakao sam dugo.

Tada me nazvao moj drug Alosman Husejnović, novinar, koji je tada živio i radio u Holandiji. Ispričao sam mu šta mi se dešava i on mi je rekao: "Kako možeš bilo šta osjećati za nekoga ko je tvoju porodicu poslao u smrt?! On zbog tebe nije plakao..."

Nedavno sam utvrdio da sam, nakon tog juna 2005. godine, zbog tužbe, na saslušanjima, konsultacijama s advokaticom u Hagu i Amsterdamu bio 25 puta. Advokati države Holandije će do posljednjeg momenta pred sudijama tvrditi da Holandija nije odgovorna za bilo šta što joj se pripisuje kao krivica. Za moga oca oni će citirati Frankena, koji je izjavio da je mom ocu dao izbor. "Kakav izbor?", pitao sam. Da ostane živ sa mnom, starijim sinom, ili da umre s mlađim? On je, kao što bi i svaki drugi otac uradio, izabrao ovo drugo. U podnescima sudu državni advokati su napisali i to da ja preuveličavam stvari, da na sve gledam samo iz svog ugla i da izvrćem činjenice.

Da opišem to kako su oni izvrtali činjenice tokom cijelog postupka, trebala bi mi cijela knjiga. Napisali su, crno na bijelo, i to da Holandski bataljon nikada nikakve izbjeglice nije istjerao iz baze.

Zašto sam ja morao u ovoj birokratsko-sudsko-advokatskoj zavrzlami, punoj zamki, svjesno smišljenih pravnih komplikacija, nedostatka bilo kakvog suosjećanja ili empatije, morao provesti 12 godina svoga života? Nekada sam u kratkom roku morao napisati po nekoliko stotina pitanja, zasnovanih na činjenicama, koja je onda moja advokatica pretakala u pravno-formulizirane podneske.

Spisak, ipak, postiji

Da nije bilo holandske nevladine organizacije koja se tada zvala IKV, zatim IKV pax Christi, a sada PAX, koja je iz mene bila sve vrijeme, i njihovih vrijednih visokomoralnih ljudi, koji su mi dali podršku i bili uz mene u sudnici, možda bih negdje uz put potpuno izgubio vjeru u ljudskost.

Ja sam, pored Nesiba Mandžića, jedini svjedok koji je, nakon srebreničkog masakra, mogao pokrenuti potragu za tom listom sa 239 imena. Nigdje je nisam mogao naći. Na svu sreću, "naletio" sam u Tuzli krajem ljeta 1995. godine na predstavnike organizacije Human Rights Watch. Oni su onda, koristeći svoje veze, od Ministarstva vanjskih poslova Holandije tražili spisak.

Tek nakon tri mjeseca, u jesen 1995. godine, ovo ministarstvo je od Ministarstva odbrane Holandije uspjelo "pribaviti" kopiju spiska. Stajao je negdje u nekoj ladici. S tim spiskom sam počeo seriju putovanja u Hag, kako bih od tamošnjih vlasti tražio da se direktno angažiraju u traženju nestalih iz Srebrenice.

Na spisku se ne nalaze imena svih muškaraca i dječaka koji su se bili tog dana u bazi, već samo onih koji su pristali dati svoj identitet 12. jula onima koji su pravili spisak.

Prije petnaestak godina otišao sam direktoru Međunarodnog komiteta Crvenog križa u Bosni i Hercegovini. Njegova organizacija je do tada sačinila i objavila nekoliko izdanja Knjige nestalih osoba u Bosni i Hercegovini. Posljednje izdanje je bilo u dvije verzije. Jedna je bila po prezimenu, a druga po mjestu nestanka, odnosno mjestu na kojem su poslednji put viđeni živi ljudi čija imena se nalaze u knjizi.

U Potočarima 1.889 nestalih

Pitao sam ga koliko je u knjizi ljudi s mjestom nestanka "Potočari". Rekao mi je da ne zna. Onda smo zajedno izbrojali sva imena pored kojih je kao mjesto nestanka bilo navedeno "Potočari", čime su bili obuhvaćeni i oni unutar, i oni koji su bili izvan baze UN-a.

Broj je bio 1.889.

Ukupan broj žrtava na spomeniku u Potočarima je 8.372. Dakle, preostali broj žrtava su oni dječaci i muškarci (i jedan broj žena) koji su krenuli kroz šumu.

Toliko o brojevima. Šta će ovi brojevi, odnosno statistika, značiti u daljem utvrđivanju odgovornosti Holandije, ja to ne mogu reći.

U "mojoj" presudi protiv Holandije iz septembra 2013. godine piše da su "pripadnici Holandskog bataljona morali znati da će moj otac i brat biti ubijeni ako 'izađu' iz baze". Moja majka je također ubijena, ali se presuda ne odnosi na nju. Ona je kao žrtva isključena iz presude jer se sud "ograđuje" od žena - "Holanđani nisu morali znati da će i žene biti ubijene".

Današnja presuda je na neki način proširena presuda po mojoj tužbi iz septembra 2013. godine. Sud je sada sa broja tri odgovornost proširio na broj 300. Kako će biti dalje, niko ne može reći u ovom momentu.

Ovaj članak sam napisao na molbu Al Jazeera Balkans danas, 16. jula 2014. godine, s nadom da će javnost u regionu razumjeti barem dio traume kroz koju prolaze ljudi koji su preživjeli genocide u Srebrenici u svojoj borbi za istinu i pravdu. Ova borba je jednako bolna i preduga bez obzira da li se radilo o onima koji su počinili genocide, ili onima koji su ovom činu doprinijeli na neki drugi način.

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/fr ... u-nestanak

[systemoverload]

Najmanje 20.000 žena silovano

Prema istraživanju udruženja "Žene žrtve rata" koje je finansirala EU, potvrđen je broj od preko 20.000 žrtava silovanja, a rezultati su pokazali da je među njima 95 posto Bošnjakinja.

Alena Muhića majka nije htjela podojiti kada ga je rodila prije dvadeset i jednu godinu u opkoljenom Goraždu. Nije se željela vezati za dijete rođeno nakon silovanja, ostavila ga je na brigu bolničkom osoblju i otišla u inostranstvo. Alen oca smatra zločincem, a majku, koju nikada nije upoznao, ne želi ni vidjeti.

Danas živi u Goraždu, u porodici koja ga je kao bebu usvojila i hrabro mu, kada je imao jedanaest godina, kazala istinu o njegovom porijeklu.

Njegova biološka majka je, prema podacima udruženja "Žene žrtve rata", jedna od najmanje 20.000 žena silovanih tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Novinari CIN-a su saznali identitet Alenove biološke majke. Ona je silovana u Miljevini kod Foče 1992., kada su pripadnici Vojske Republike Srpske zarobili većinu mještana bošnjačke nacionalnosti te muškarce razdvojili od žena, koje su zlostavljali i silovali. Nakon silovanja Alenova majka ostala je trudna i bila je zarobljena sve do poodmakle trudnoće, a razmijenjena je krajem 1992. godine.

Tada je zajedno sa oko 200 drugih žena, uz majku i sestru, prebačena na teritorij pod kontrolom Armije BiH, odakle su pješice otišle do Goražda. Imala je tada 30-ak godina, a trudnoću je krila steznikom preko stomaka.

A u Višegradu su, u dvorištu porodične kuće, pripadnici srpskih vojnih snaga silovali Memnunu Jašarević i zaklali joj šesnaestogodišnjeg sina. Danas sama živi u Sarajevu, a Višegrad joj je simbol nepodnošljive boli.

"Rasporio mi je košulju, raščupao je i nasred dvorišta me je silovao", kaže Jašarević.

Sve je to gledao njen šesnaestogodišnji sin, koji se krio na gornjem spratu kuće. Kada su je silovali, vojnici su je natjerali da donese najoštriji nož koji ima. Tim nožem su joj zaklali sina.

"Mali je vidio, odozgo, i kad me je silovao u avliji. I mali je siš'o i rek'o 'Nemojte mi mamu...' On je njega uhvatio za vrat. Mene su držali, da ne bi ga branila... On je samo rek'o 'Hodi vamo, Turčine', i nož mu ispod vrata... Ja sam mislila da su oni njemu samo kožu isjekli, oni su ga bacili, ja sam ga uhvatila... Mislila sam da su mu samo kožu, pokušala da mu vratim to, al' sam vidjela da krv ide iz grkljana. On je rek'o 'Mama pomozi m...' Dva je slova progutao, nije mogao izgovoriti, i samo je trznuo i ostao je mali u avliji", priča kroz suze.

Kasnije su je odveli u hotel "Vilina Vlas", u kojem je, prema dostupnim podacima, silovano najmanje 200 žena, među njima i 11-godišnja djevojčica.

"Možete zamisliti krik djeteta koje viče 'Nemoj, čiko, molim te!' To... da ti srce živoj pukne", prisjeća se Jašarević.

"Mamino srce lijepo. Doći će tebi mama ubrzo sine, bit će majka s tobom", plače Memnuna Jašarević i miluje staru fotografiju mrtvog sina.

[m_l]

[Šunj]

Incident u Kozarcu 20.07.2014, gdje je sluzbeno lice pokusalo iz auta izvuci neduznog Bosnjaka koji se nalazio u koloni koja je vozila Bosnjake na ukop.
Žrtve genocida u Prijedoru danas su u mezarima našle konačni smiraj. Njih 284 pokopani su u popodnevnim satima na osam različitih mezarja nakon klanjanja kolektivne dženaze u Kozarcu, a potom i pojedinačnih na svakom od mezarja.

[Danguba]

Selo Briševo kod Prijedora mjesto je najmasovnijeg stradanja bosanskih Hrvata u jednom danu u ratu od 1992. do 1995. godine u BiH. U ovom mjestu srpske snage 24. i 25. jula 1992. godine ubili su 67 mještana Hrvata.



Ovaj dogadjaj se spominje samo kada je godisnjica kao da se radi o sjeci sume.

[Šunj]

Otisao je jos jedan heroj Brckog i Posavine, Zlatni Ljiljan:
NA GRADSKOM MEZARJU UKOPAN ŠEMSUDIN AVDIĆ ŠEMA /f/
Subota, 16 August 2014 21:28

Šema-dzenaza
Više od 1.000 bivših suboraca, prijatelja, rodbine i komšija danas je prisustvovalo dženazi Šemsudinu Avdiću Šemi koji je uz vojne počasti ukopan na gradskom mezarju u Brčkom.
Niko nije bio ravnodušan. Šema je otišao prerano. Među onima koji su odali počast preminulom zlatnom ljiljanu bio je i počasni vod Rendžera Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. /DŽ.T./
vezani tekst:
http://www.otisak.ba/brcko/23570-poslje ... odali.html

http://www.otisak.ba/brcko/23581-na-gra ... ema-f.html

[Grover]

http://www.vecernji.hr/svijet/unprofor- ... ina-342164

[Grover]

"Nemamo razloga da se kajemo zbog onoga što smo radili. Mislim da smo uradili ono što smo mogli, i uradili smo to ispravno. Ali ipak žao mi je što se desio rat i što su se desile loše stvari, ali to je rat", istakao je Karremans.

Bivši prevodilac Ujedinjenih naroda (UN) u Srebrenici Hasan Nuhanović danas je također saslušan u holandskom sudu u Arnheimu po krivičnoj prijavi protiv tri bivša oficira Holandskog bataljona u Srebrenici. Istakao je ranije da je završeno saslušanje i kako se sada čeka odluka suda.

"Danas sam praktično ponovio ono što sam i prije govorio. Govorio sam o tome šta se desilo u Potočarima i ponovio sam o tome šta je radio holandski bataljon tada. Mislim da će se za šest sedmica znati šta će biti dalje", istakao je Nuhanović.

Riječ je o obnovljenom procesu po krivičnoj prijavi bivšeg prevodioca Holandskog bataljona UN-a Hasana Nuhanovića i porodice Mustafić, koji terete Karremansa za odgovornu ulogu u izvršenju genocida u Srebrenici.

Krivičnu prijavu protiv Karremansa i ostalih 2011. godine podnijeli su Nuhanović i porodica Rize Mustafića. U julu 1995. godine, holandski vojnici su predali Mustafića, te brata i oca Hasana Nuhanovića srpskim snagama koji su ih kasnije ubili. Podnositelji prijave smatraju da su Holanđani trebali znati da će njihove porodice biti ubijene.

Odlukom javnog tužitelja u Arnhemu od 7. marta prošle godine, sud je odustao od gonjenja bivšeg zapovjednika holandskog bataljona u Srebrenici Karremansa, njegovog zamjenika Roba Frankena i Berenda Oosterveena, a podnosioci prijave su Vrhovnom sudu proslijedili zahtjev za krivično gonjenje tuženih zbog njihove uloge u genocidu koji su izvršile jedinice tadašnje Vojske Republike Srpske pod komandom haškog optuženika Ratka Mladića u Srebrenici jula 1995 godine.

Holandski pripadnici mirovnih snaga UN bili su zaduženi za takozvanu UN-ovu "zaštićenu zonu" u Srebrenici, koju su u julu 1995. godine zauzele snage VRS nakon čega su izvršile genocid nad bošnjačkim stanovništvom za što se trenutno sudi Mladiću i političkom lideru bosanskih Srba Radovanu Karadžiću.
http://www.vijesti.ba/vijesti/bih/24644 ... enici.html

[Grover]

- Zašto si napisao „Zbijeg“? - pitao sam ga na promociji u Malmöu.

- Ovu knjigu nisam pisao da bih ispričao priču o sebi. Nisam je napisao ni da bih ispričao priču o mojim roditeljima i bratu čija tijela su sahranjena u mezarju žrtava genocida u Potočarima. Ovu knjigu sam napisao iz potrebe da pokušam dočarati u kakvoj situaciji se 1992. godine našlo preko stotinu hiljada Boš-njaka na području Srebrenice, Vlasenice, odnosno Cerske, Nove Kasabe, Konjević Polja, Žepe, Han Pijeska...

Ovo je moja, druga po redu knjiga, koja se razlikuje od prve, dokumentarne ”Pod zastavom UN – međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici”. U naslovu sam upotijebio riječ ”zločin” a ne riječ ”genocid”, jer u vrijeme objavljivanja te prve knjige nije bila donesena još nijedna pravosnažna presuda za genocid. Prva knjiga predstavlja dokumentarnu rekonstrukciju događaja, sa posebnim naglaskom na ulogu međunarodne zajednice u događajima prije, u toku i nakon pada „Zaštićene zone UN – Srebrenica“. „Zbijeg“ je drukčiji po tome što sam ovaj roman pisao u žanru ”kreativna dokumentaristika”, ona je ”lakša” i ”prijemčivija” za čitaoce. U njoj sam kao osnovu imao događanja iz cijele 1992. i prve polovine 1993. godine. Ovo je prvi dio, kanim pisati i nastavak.

Želim da napomenem da za pisanje „Zbijega“ nisam koristio nikakvu metodologiju osim što sam pokušao da događaje poredam hronološki. U „Zbijegu“ sve što sam napisao se zaista i dogodilo. Tu sam opisao ono što sam vidio svojim očima, ono što se događalo oko mene, odnosno ljudima sa kojima sam dolazio u kontakt. Naravno, ja ne mogu garantovati da se ono što su mi drugi ispričali o svojim doživljenim iskustvima zaista dogodilo i ja u knjizi na više mjesta opisujem i takve događaje. No, bitno je reći da to nisu izmišljeni likovi već ljudi koji postoje, iako neki od njih više nisu među živima - poginuli su u ratu ili umrli nakon rata. Nekima sam, na njihov zahtjev, u knjizi promijenio imena.

- Pisao si u prvom licu...

- Dugo vremena sam, prije početka pisanja knjige, razmišljao o načinu na koji bih je pisao - da li u prvom ili u trećem licu, na primjer. Da li da izmislim lik preko kojeg bih ispričao ovu priču? Odlučio sam se da je napišem u prvom licu, da događaje opišem onako kako sam ih ja vidio.

- Napisao si: “Masovno smaknuće preko osam hiljada boš-njačkih muškaraca i dječaka, jula 1995. godine, je bila poslednja epizoda u seriji genocidne kampanje koju su srpske snage sprovodile od aprila 1992. godine.” Tvoja teza je, dakle, da je genocid počeo još aprila 1992?

- Broj žrtava, način i brzina na koji su žrtve pogubljene jula 1995. godine, prisustvo snaga UN na terenu, medijska izvješća koja su relativno brzo obišla svijet, podizanje optužnica za genocid od strane tribunala u Hagu nekoliko sedmica nakon masakra, i neki drugi faktori uticali su na to da događaji iz perioda 1992. i 1993. godine, ništa manje krvavi i užasni, ostanu u sjeni onoga što je okvalifikovano kao genocid u juli 1995.

Tačno je da su jula 1995. godine srpske vlasti genocid u Podrinju privele kraju, ali genocid je počeo aprila 1992. godine. Međunarodna zajednica u fokusu ima juli 1995, što je greška.

- Gdje si doživio prve ratne strahote? U Srebrenici, Podrinju...?

- Ne! U Sarajevu! U Studentskom domu u Nedžarićima probudio me jednog aprilskog jutra zvuk kolone. Dugo nisam htio otvoriti oči nadajući se da će tutnjava prestati... Pogledao sam kroz prozor. Miloševićeva JNA, sada već potpuno „posrbljena“, prebacivala je ogromnu ratnu mašineriju iz Hrvatske u Bosnu... Drugog aprila, na moj 24. rođendan, jedva sam uspio ubijediti djevojku Mirzu da moramo bježati iz Sarajeva... Pet dana kasnije, moji roditelji, mlađi brat i ja bili smo jedini putnici na cijeloj dionici puta između Vlasenice i Zvornika...

Krenuli smo iz Sarajeva u Vlasenicu, pa potom u rodne Stoborane. Otac je vjerovao da se ništa strašno neće dogoditi. U Vlasenici je imao mnogo prijatelja. Ni slutio nije da će jedan od njih, tada i načelnik opštine Vlasenica Milenko Stanić, useliti u naš stan i u njemu ostati sve do 2001. Pokazalo se, na žalost, da je naša odluka o povratku u Vlasenicu bila katastrofalna. Uslijedili su teški dani u Stobranima, težak život u zbjegovima u šumi Mršići. Bilo je očajno, a sve češće su stizali ultimatumi srpske vojske o predaji. Većina mještana je odlučila da se ne predamo, pa je svaki novi dan bio teži od prethodnog. Avioni su 6. juna bombradovali selo Luku u isto vrijeme kad i Luke. Luku greškom, a Luke s namjerom da unište, kako su izjavili, 10.000 „zelenih beretki“. Mi, sav taj narod muslimanski zajedno u i oko Žepe, nismo imali toliko beretki, a kamoli pušaka... bilo je to „naše šumsko bivstvovanje“ sa puno gladi i belaja!

- Ti si neposredni svjedok zbivanja u istočnoj Bosni...

- Da, nažalost. Mene vežu za Srebrenicu, jer sam tu bio izbjeglica i prevodilac UNPROFOR-a. Ja sam rođen u Zvorniku, odrastao sam u Vlasenici, studirao u Sarajevu gdje i danas živim nakon rata i pomažem kao intelektualac rasvjetljavanju tih događanja. Pokušavam pobjeći od politike, ali ona je nažalost postala dio nas.

Ne može se ovdje govoriti o kolektivnoj odgovornosti srpskog naroda, mada ona postoji kao pojam. Zločini su individualni i za njih trebaju odgovarati njihovi počinitelji. Međunarodna zajednica griješi što sve to želi svesti na incident, kao „ubili su nešto više nego su trebali“, sve da bi dokazali da to nije bilo sistematsko uništenje Bošnjaka, što ono suštinski jeste. Tačno je da su u julu 1995. ubijena 8.374 muškarca, ali i da se to nije desilo na kraju rata, počinjen je genocid u Podrinju: Srebrenica, Zvornik, Bratunac, Višegrad, Vlasenica, Han Pijesak, Rogatica... Zavjera je to međunarodne zajednice koja je zatvorila oči i začepila uši da je muslimanski narod u istočnoj Bosni bio pred istrebljenjem. Srpskoj strani bi odgovaralo da je to „opšti genocid“ prema odluci suda iz 2007. na tužbu BiH protiv Jugoslavije i Crne Gore (koja je oslobođena od optužbe), koji se ograničava na Srebrenicu i to na juli 1995, a genocid je, po meni, počinjen i prije i poslije toga u BiH.
Najmanje polovina ubijenih 1995. nije iz Srebrenice već cijele istočne Bosne. Puno je to šira priča o čemu govore sekundarne grobnice, masovna ubijanja na Grbavici, kod Sarajeva i Treskavice, farma Kravica, Kozluk, Grebak, Goražde... Puno je mjesta u BiH u kojima se desio genocid. Amor Mašović i Institut za nestale osobe imaju činjenice za 32 općine u BiH, uzmite samo Prijedor i sansku dolinu – preko 5.000 žrtava i nestalih. Mi sad kao Bošnjaci „optužujemo“ jedni druge gdje se desio veći zločin ili genocid, kao da je Srebrenica „kriva“ da su zločini u Prijedoru kao „zapostavljeni“, ma to je zajednička tragedija Bošnjaka u cijeloj BiH i na istini o tome treba sistematski i organizirano raditi.

- Bio si u Komisiji Vlade RS koja je ustanovila genocid...

- Da, u početku. Kasnije sam odbio jer sam radio u OHR-u, ali sve je to došlo od međunarodne zajednice i tada Pedi Ešdauna, nema suštinskog prihvatanja naroda iznutra da se to desilo i pomirenja. U svemu tome učestvovalo je preko 60.000 vojnika Vojske RS, preko 20.000 vojnika Drinskog korpusa i jedinica iz Srbije. Sav rat je bio više nego strašan. Prvi konvoj pomoći u Srebrenicu je došao novembra 1992, a on je značio samo 2-3 kilograma hrane po glavi stanovnika, a bilo je oko 25.000 pripadnika UNPROFOR-a sa hiljade vozila za humanitarnu pomoć, a mi smo umirali od gladi!

- Haris Halilović, prof. u Melburnu, je napisao da si ti antiheroj. Antiheroj?

- Ja sam čovjek, imam ljudska kolebanja, ili nedovoljno hrabrosti. No, najvažnije je da smo mi kao Bošnjaci istočne Bosne ipak opstali, da nas ni genocid nije uništio. Ne trebamo se baviti sobom, ima počesto i „sarajevocentričnosti“. Koalicija „Prvi mart“ pokušava uzdrmati politički brod i treba joj dati podršku. Još jednom želim da kažem da sam ja knjigu napisao da ostanu dokumenti o vremenu čiji sam sudionik, da je čitaju mladi, kaže Nuhanović, koji se u posveti zahvaljuje supruzi Mirzi i kćerci Nasihi na strpljenju i razumijevanju, te Bori Kontiću, Almi Lazarevskoj i Vojki Đikić na podršci i savjetima, kao i Fondaciji za izdavaštvo „Konrad Adenauer“, koja je kroz podršku u štampanju ove knjige Hasana Nuhanovića, autora i svjedoka genocida u Srebrenici, željela da doprinese čuvanju sjećanja na genocid u Srebrenici iz 1995. godine, ali i sjećanja na druge događaje koji su se dogodili tokom rata u Bosni i Hercegovini.
http://www.bosanskaposta.no/vise.php?ar ... egory_id=4

[Grover]

HAŠKI sud ne dijeli pravdu, već provodi političke odluke, napisao je Frederik Harhoff, jedan od sudaca na međunarodnom tribunalu u Haagu, u pismu svojim kolegama. Sadržaj pisma objavio je danski dnevni list BT.

U pismu se Harhoff posebno osvrnuo na nedavne oslobađajuće presude Anti Gotovini, Mladenu Markaču, Momčilu Perišiću, Franku Simatoviću i Jovici Stanišiću. "To je protivno svakoj vrsti pravde", napisao je Harhoff referirajući se na oslobađajuću presudu hrvatskim generalima Gotovini i Markaču.

"Amerikanac Meron vršio pritisak na suce da oslobode Gotovinu"

"Američki predsjednik Haškog suda Theodor Meron vršio je pritisak na svoje kolege u slučajevima Gotovine i Perišića. Bilo mu je jako stalo da dođe do oslobađajuće presude i imao je sreće kada je u zadnji čas uspio nagovoriti ostarjelog turskog suca da promjeni mišljenje", piše Harhoff.

"Ostarjeli turski sudac" na kojeg se Danac poziva je Mehmet Guney, 77-godišnjak koji je glasao da se Gotovinu i Markača oslobodi. Podsjećamo, do oslobađajuće presude hrvatskim generalima došlo se preglasavanjem; troje sudaca bilo je za (Meron, Guney i Patrick Robinson), a dvoje protiv (Fausto Pocar i Carmel Agius).

"Recentne presude izazvale su kod mene duboku profesionalnu i moralnu dilemu, koju nisam do sada iskusio. Najgora od svega je sumnja da su neki moji kolege izloženi političkom pritisku. To sasvim mijenja premisu moga posla, koji bi trebao služiti principima razuma i pravde", piše Harhoff.

Pritisak iz SAD-a i Izraela?

U svom dramatičnom pismu danski sudac ističe da su haški suci prisiljeni svjesno puštati ratne zločince na slobodu. Kao izvor takvih pritisaka Harhoff je istaknuo predsjednika suca, Amerikanca Merona, koji je bio šef sudskog vijeća koje je oslobodilo Gotovinu i Markača.

"Čini se da se vojni establišment u moćnim državama poput SAD-a i Izraela prestrašio da se Haški sud previše približava najviše rangiranim vojnim dužnosnicima. Jesu li izraelski ili američki dužnosnici izvršili pritisak na američkog predsjednika Haškog suda da promjeni tijek sudskih postupaka?", pita se Harhoff u svom pismu.
http://www.index.hr/vijesti/clanak/hask ... 83169.aspx

[limenka2014]

http://vazda.ba/vijesti/pogledajte-kako ... rebrenicu/

[Šunj]

Konacno optuznica, nakon toliko godina:
Živković Dragan zvani Travolta, sin Save, rođen 23.09.1953. u Brčkom, nastanjen u ulici Naste Nakića 58, po zanimanju radnik SUP-a;

Code: Select all

http://www.avaz.ba/clanak/148275/bivsi-policajac-optuzen-za-zlocine-nad-civilima-bosnjacke-nacionalnosti-u-brckom

Tužilaštvo Brčko Distrikta BiH podiglo je optužnicu
Bivši policajac optužen za zločine nad civilima bošnjačke nacionalnosti u Brčkom

Tužilaštvo Brčko Distrikta BiH podiglo je optužnicu protiv Dragana Živkovića iz Brčkog (57) zbog osnovane sumnje da je sredinom 1992. godine u Brčkom počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva, saopćeno je iz tog tužilaštva.

Optuženi se tereti da je u svojstvu policajca Stanice javne bezbjednosti Brčko zajedno sa drugim licima vršio nečovječna postupanja, nanosio velike patnje, povređivao tjelesni integritet i zdravlje, te vršio fizička i psihička zlostavljanja nad dva civila bošnjačke nacionalnosti. Njemu je stavljeno na teret da je jednog civila, nakon što je odbio njegovu naredbu da se krsti kao Aleksandar, sproveo u logor Luka gdje ga je u više navrata fizički maltretirao udarcima palicom i nogama. Slične inkriminacije sadržane su i u drugoj tački optužnice, koja Živkovića tereti se za fizičko maltretiranje sugrađanina ispred njegove kuće, kojeg je zatim odveo u Stanicu javne bezbjednosti, a potom i u logor Luka gdje je nastavio njegovo zlostavljanje.

Saglasno ukupnim rezultatima istrage, tokom koje je pored izjava oštećenih prikupilo više desetina materijalnih dokaza, Tužilaštvo Distrikta utvrdilo je da postoji osnovana sumnja da je optuženi počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. U skladu s takvom ocjenom Tužilaštvo je podiglo optužnicu protiv Živkovića i dostavilo je nadležnom sudu na dalji krivični postupak. S obzirom da optuženi pored državljanstva BiH posjeduje i državljanstvo druge države u koju bi mogao pobjeći Tužilaštvo je optužnicom zatražilo i da se optuženom izreknu mjere zabrane, kako bi se osiguralo uspješno vođenje krivičnog postupka. Tužilaštvo je zatražilo da se od optuženog oduzmu putne isprave i da mu se zabrani izdavanje novih. Osim toga zatraženo je da mu se zabrani korištenje lične karte za prelazak državne granice i da napusti mjesto boravišta uz obavezu povremenog javljanja policiji.

Postupajući u fazi prethodnog saslušanja Osnovni sud Distrikta prihvatio je obje tačke optužnice potvrđujući tako optužnicu u cjelosti, usvojivši uz to i sve predložene mjere zabrane. Na ovaj način prihvatajući dokazne i druge prijedloge optužbe, Sud je jednom odlukom potvrdio osnovanu sumnju da je optuženi počinio krivično djelo za koje se tereti, te osigurao njegovo izvođenje na ročište za izjašnjenje o krivici i dalje suđenje.

Optužnica protiv Živkovića posljednja je optužnica Tužilaštva Brčko distrikta BiH proistekla iz predmeta oznake „A“, za koje je Haški tribunal ocijenio da postoji dovoljno dokaza da se mogu procesuirati pred domaćim pravosuđem, navodi se u saopćenju.

****************************************************************************************************************************************************
http://pescanik.net/oni-zive-u-mome-gradu/

Oni žive u mome gradu

Tog jutra sam se zaustavio na benzinskoj stanici pored bolnice. Uzalud sam trubio, prodavača nije bilo u blizini. Sigurno je opet skoknuo na razgovor sa nekom medicinskom sestrom. Već se događalo da sam tog nekadašnjeg nogometaša morao trubom dozivati iz hlada ogromnih paprati. Nisam imao hitnog posla, te sam prestao trubiti i otvorio prozore na kolima. Oduvijek sam imao razumijevanja za kratke sretne časove ljudskog života.

– Dobro jutro!

Prilazio mi je stari Boško Maričić (rođen 18.09.1938. u Brčkom). Pod nogama mu je škripao šljunak. Prije 21 godinu bio je predsjednik SDS-a u mom rodnom gradu i svjedok odbrane u predmetu Momčila Krajišnika u ICTY-u. Znamo se samo preko novina.

Bošnjaci su tokom 1991, po Maričiću, „tajno i polutajno“ oformili paravojne jedinice – Patriotsku ligu i Zelene beretke, a Hrvatima je, tvrdio je on, oružje stizalo preko Save iz susjedne Hrvatske. Priznao je da o svemu tome nema saznanja iz prve ruke, već da su to informacije koje su „procurile od žena i komšija oficira vojno-obavještajne službe“, a da je dosta toga saznao i poslije rata.

Po Maričiću, Srbi nisu bili pripremljeni za napad na Bošnjake i Hrvate u Brčkom, i JNA u tome nije učestvovala. Početkom maja 1992. priključio se jednoj od tri čete srpske vojske u Brčkom. Ta vojska „nije imala ime“, a bila je pod komandom Ljubiše Savića Mauzera. Tu je još vidio i „dva-tri Arkanova i tri-četiri vojnika kapetana Dragana“. Prema njegovim tvrdnjama, te tri čete su bile „sav srpski narod pokupljen radi odbrane“.

Tadašnji gradonačelnik Brčkog, Đorđe Ristanić (rođen 02.08.1957. u Brčkom, stalno nastanjen u Alekse Šantića 23), izbjegao je procesuiranje, iako je bio alfa i omega prvih okupatorskih mjeseci 1992. Tada je tvrdio za zapadne medije: „Ja garantujem da u Brčkom nije ubijen nijedan civil od srpske ruke, nego od muslimanskih i hrvatskih granata“. Nakon ovih izjava, američki mediji objavili su fotografije egzekucija Huseina Krše i Hajrudina Muzurovića u Zanatskom centru u Brčkom, koje je fotografirao Ron Haviv.

Dvije decenije nakon toga, Ristanić je u ICTY-u tvrdio da je bio nemoćan. “Oni su dva puta uhitili i šamarali načelnika policije. I ja sam bio uhićen, i načelnik štaba brigade… Oni su operirali i vršljali po gradu”, kazao je na suđenju Radovanu Karadžiću govoreći o „paravojnim formacijama kao najvećoj snazi u Brčkom u to vrijeme“.

Ratni gradonačelnik je „nekoliko dana nakon preuzimanja vlasti“ saznao od načelnika policije da je formiran Sabirni centar Luka, u kojem su bili zatvoreni ljudi nesrpske nacionalnosti: „Ne znam zašto je formiran. Samo mogu da pretpostavim da su to formirale srpske vojne snage. Sjećam se da je bilo civila u ograđenom prostoru, ali prema mom mišljenju i mišljenju ratnog predsjedništva, nisu postojali pravni razlozi da se ti ljudi tamo odvode. Da bi se neko zatvorio, mora biti procedura i optužba, ali toga nije bilo.“

U logoru Luka, prema Ristaniću, logoraši su premlaćivani i zlostavljani: “Kasnije sam čuo i za ubistva u Luci, ali ne tokom rata. Tada sam znao da se ljudi maltretiraju, da ih se tjera da pjevaju. To se čulo po noći u gradu, to horsko pjevanje.”

Da podsjetimo, Luku su svakog dana posjećivali pripadnici srpske policije predvođeni Dragišom Tešićem i vršili ispitivanja logoraša kačeći im bizarne optužbe tipa: glasanje za cjelovitu i nezavisnu BiH, članstvo u SDA, posjedovanje radio-stanice, silovanje Srpkinja… Pretpostavlja se da su upravo isljednici pravili spiskove za poslijepodnevne likvidacije.

Nakon odlaska policajaca, Goran Jelisić poznatiji kao Srpski Adolf je prozivao logoraše kojima je škorpionom pucao u leđa, a onda ih odnosio do šahta i čekao da iskrvare. Njegova suradnica Monika, kasnije supruga, običavala je Bošnjake masakrirati razbijenom flašom. Na rane onih koji prežive torturu sipala je sol. Nakon likvidacija, komandanti logora su iz hangara u kojim su boravili logoraši izvodili, kako su to govorili, dobrovoljce zadužene za skupljanje leševa. Jedan od tih koji je na noć znao prenijeti po 60 leševa bio je i moj otac Edhem Ćudić. Sa takvih poslova, rijetki su se vratili.

Među monstrumima u logoru Luka, pored Gorana Jelisića, Ranka Češića, Ljubiše Savića-Mauzer, Konstantina Simonovića, Monike Ilić – Simonović – Karan, posebno su se isticali u ubijanju i mučenju logoraša Enver Stavički, Fikret Piklić, Džemal Zahirović zvani Špajzer, Gligor Zorić i Veselin Nikolić.

Logor Luka je zatvoren 20. juna 1992, nakon što je Međunarodni crveni križ najavio inspekciju. Zbog stranaca sve prostorije su okrečene, dvorište oprano, a zarobljenici prebačeni u Batkoviće kod Bijeljine. Do tada je ubijeno 3.000 civila, što je brčanski logor smjestilo odmah iza Omarske u kojoj je likvidirano 4.000 zarobljenika.

Naravno, sve je ovo moralo imati veze i sa JNA, jer se vojska naoružavala iz brčanskog garnizona. Milisav Milutinović, (rođen 18.09.1933. u Jovanu, općina Kragujevac, Srbija; prijavljen u Brčkom, Ice Volovskog 28/II), bio je rezervni major JNA, komandant Općinskog štaba Teritorijalne odbrane i član Ratnog predsjedništva općine Brčko. Trenutno živi u Srbiji, ali često je u Brčko distriktu. Građani Brčkog ga prepoznaju, ali Tužiteljstvo ne poduzima korake ka uhićenju i podizanju optužnice.

Na YouTube-u se nalazi prilog francuskog novinara iz 1992, na kojem su u logoru snimljeni Luka Milutinović i Danilo Pejić, bivši golman FK Jedinstvo. Oni na ovom snimku tvrde da tu navodno čuvaju oduzete automobile i čekaju da se jave vlasnici.

Mihajlo Grujić, (rođen 10.06.1944. u Trnjacima,općina Brčko), bio je rezervni kapetan bivše JNA, koji je u maju i junu 1992. organizovao progon civila iz geta Brezovo Polja. Nastanjen je u naselju Grčica, u Brčkom.

Vlasnik ozloglašene kafane Bolero, Mile Gatarević zvani Bolero (1958-2010), stanovao je u Jevrejskoj ulici i tu imao kafanu u kojoj su se okupljali pripadnici raznih paravojnih jedinica. Tu su se odvijali razni dogovori u vezi etničkog čišćenja grada. Nikada nije procesuiran, iako su brojne svjedokinje svjedočile o silovanjima i torturama koje je izvršio. Na njegovom lokalu još uvijek stoji tabla sa natpisom Bolero. Umro je nekažnjen u Brčkom.

Siniša Kisić (rođen 1954. u Brčkom), sadašnji član Predsjedništva Olimpijskog komiteta BiH, bivši komandant Trećeg bataljona VRS. Nalazi se na fotografijama iz logora Luka u Brčkom, u uniformi VRS. Zaposlen je u kancelariji koja koordinira odnose između institucija vlasti BiH, Brčko distrikta BiH i OHR-a. Prvi je poslijeratni gradonačenik Brčko distrikta BiH (2000-2004). Zbog mandata je trenutno nastanjen u Sarajevu.

Pored bivšeg gradonačelnika, tu je i Stako Stakić, inženjer agronomije, bivši direktor Mesne industrije Bimex. U vrijeme rata bio je ratni direktor istoimene kompanije. Ubijeni Bošnjaci i Hrvati iz logora Luka su kamionima Bimexa odvoženi na okolne farme, gdje prema federalnim izvorima ima 13 masovnih grobnica, ili u fabriku stočne hrane Farma. Svjedoci tvrde da je dio leševa prerađivan u stočno brašno. Srbi su mrtve bacali i u Savu. Na lokalitetu Farma je 1996. ekshumirano 67 identiteta. Stako Stakić je bio zastupnik u Skupštini Brčko distrikta BiH u dva mandata. Do sada je objavljena fotografija hladnjače Bimexa iz 1992. sa lokaliteta Farma. Stako Stakić nikada nije dao informacije o učešću Bimexovih hladnjača u prijevozu leševa na lokalitete masovnih gorbnica.

U Brčkom se još uvijek nalazi i poznata prostitutka Verica Simonović, koja je sa kćerkom Monikom Ilić – Simeunović – Karan i Suzanom Simeunović bila organizator silovanja u Brčkom. Ona je majka osuđenog ratnog zločinca Kostantina Simeunovića Koleta. Za nju se vežu zločini silovanja u Westfaliji nadomak Brčkog. Živi u Srpskoj varoši u Brčkom.

Merid Ljuca je pandorina kutija ratnih zločina u Brčkom. Posjeduje privatno pokopno društvo Iris. Svjedok je mnogobrojnih zločina. Prevezao je rastrgana tijela, kada je Savski most dignut u zrak (30.04.1992), u gradsku mrtvačnicu u Brčkom. Mrtvačnica je bila pod ingerencijom Bolnice Brčko, na čijem je čelu bio dr. Momir Crnić, poznatiji kao Momo. Ovi leševi su iz gradske mrtvačnice izmješteni na nepoznati lokalitet i do danas nisu pronađeni. Momir Crnić je i dalje zaposlenik Bolnice u Brčkom, gdje radi kao anesteziolog.

Dr. Dragan Ninković zvani Gagi, bio je načelnik hirurgije u Brčkom za vrijeme rata. Poslije ubistva ljekara Sakiba Edhemovića, Ninković se uselio u njegovu kuću u centru Brčkog.

Upravo onaj koji je u Višegradu otkrivao spomenik ruskim dobrovoljcima, bio je jedan od čelnih ljudi policijske uprave Brčko – Petar Đokić (rođen 1961. u Brčkom). Bio je ministar u vladi Republike Srpske, a prijeratni je predsjednik Saveza socijalističke omladine Brčko. U vrijeme rata bio je uposlenik policijske uprave, u kojoj su se događala masovna ubistva, u kojoj postoji zloglasna soba br. 13. Trenutno je nastanjen u Banja Luci.

Za ratne zločine u Brčkom, pred ICTY u Den Haagu suđeno je Slobodanu Miloševiću, Vojislavu Šešelju, Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić, Momčilu Krajišniku, Goranu Jelisiću i Ranku Češiću. Goran Jelisić je osuđen na 40, Ranko Češić na 18, Momčilo Krajišnik na 27 (Žalbeno vijeće smanjilo je kaznu na 20) i Biljana Plavšić na 11 godina zatvora. Svi su oslobođeni optužbe za genocid i osuđeni za zločin protiv čovječnosti, unatoč činjenici da su imali namjeru djelimičnog uništenja nacionalne grupe Bošnjaka i Hrvata, odnosno da su (Jelisić i Češić) počinili mnogobrojna ubistva zatočenika sa genocidnom namjerom. U slučaju Jelisića, Sudsko vijeće je donijelo presudu da nije kriv za genocid bez saslušanja odbrane i završnih riječi tužitelja i branitelja.

Podsjetimo da je Raspravno sudsko vijeće ICTY potvrdilo Slobodanu Miloševiću genocidnu namjeru i postojanje plana da se unište Bošnjaci kao nacionalna grupa, pored mnogih gradova, i u Brčkom. Ovo sudsko vijeće je zaključilo da „postoji dovoljno dokaza da je u Brčkom izvršen genocid“. Slobodan Milošević nije dočekao konačnu presudu, jer je preminuo 11. marta 2006, čime je istog dana i okončan sudski postupak.

Dok stojim na bezinskoj pumpi, u gradu u koji sam presađen, u kojem će vas svaki sokak i džada podsjetiti na neki zločin, ne mogu da krivim samo one koji su bili na vrhu civilne ili vojne vlasti. Moga oca Edhema zvanog Ekrema Ćudića je svako mogao ubiti, a danas me možda i pozdravlja na ulici. Skrivaju se i uopće se u javnosti ne oglašavaju, da ne bi neko potegao sve ono što su uradili u ovom gradu na Savi.

Pred Osnovnim sudom u Brčkom, za ratni zločin optuženi su: Kosta Kostić, Konstantin Simonović Kole, Fikret Piklić, i Monika Ilić – Simonović – Karan (suđenje u toku).

Još uvijek nisu procesuirani slijedeći izvršioci zločina u Brčkom:

Čajević Miloš, rođen 25.06.1965. u Brčkom;
Božić Božo, rodom iz okoline Beograda;
Božić Rade, rodom iz okoline Beograda;
Stravički Enver zvani Šok, rodom iz Bora, Republika Srbija;
Mitrović Goran, rodom iz okoline Bora, Republika Srbija;
Rajčić Rajko, sin Đoke, rođen 27.10.1947. u bosanskom Petrovom Selu kod Gračanice, stalno nastanjen u ulici M. Udarnika bb. u Brčkom;
Rajčić Željko, sin Rajka, rođen 01.02.1968. u Živinicama, stalno nastanjen u ulici M. Udarnika bb. u Brčkom;
Ostojić Cvjetko, sin Pere, rođen 27.08.1936. u Brčkom, stalno nastanjen u ulici S. Sidora 26 u Brčkom, po zanimanju vozač;
Radušić Milenko zvani Pjevac, sin Save, rođen 07.04.1969. u Brčkom, stalno nastanjen u ulici Vukosavačka 40 u Brčkom;
Zarić Cvjetko zvani Rasporac, sin Vasilija, rođen 14.10.1933. u Vitanovićima kod Brčkog, nastanjen u ulici J. Šibera 4 u Brčkom, po zanimanju bravar;
Marković Goran zvani Markulja, sin Boška, rođen 10.05.1965. u Brčkom, nastanjen u ulici Radomira Cvetkovića 6 u Brčkom;
Rikanović Pero, sin Cvjetina, rođen 14.03.1974. u Jasenici, općina Srebrenik, stalno nastanjen u mjestu Bukvik Gornji kod Brčkog;
Pudić Borislav zvani Čiča, sin Stojana, rođen 26.06.1954. u Brčkom, nastanjen u ulici Hivzije Jerkovića 138;
Knežević Radivoje, sin Božidara, rođen 19.12.1954. u Brčkom, nastanjen u ulici Radomira Cvetkovića 54, po zanimanju portir-čuvar;
Živković Dragan zvani Travolta, sin Save, rođen 23.09.1953. u Brčkom, nastanjen u ulici Naste Nakića 58, po zanimanju radnik SUP-a;
Lazić Vaso zvani Sova, sin Save, rođen 02.01.1965. u Brčkom, nastanjen u mjestu Potočari br. 51 kod Brčkog;
Filipović Mladen, rodom iz okoline Brčkog;
Tomić Ilija, rodom iz Bukvika, općina Brčko, živi u Brčkom;
Tešić Cvetislav, rodom iz okoline Brčkog;
Tuzlančić Duško, svojevremeno bio zamjenik Ljubiše Savića Mauzera;
Tošić Miladin zvani Slovenac, rodom iz Maribora, Republika Slovenija, roditelji mu žive u mjestu Zimča, općina Visoko, a kao izbjeglica boravi u Brčkom;
Delić Milenko zvani Pika, sin Vojislava, rođen 31.12.1956. u Brčkom, nastanjen u ulici N. Kovačevića bb;
Tanasković Dragan, sin Vasilija, rođen 29.05.1971. u Brčkom, nastanjen u ulici Hivzije Jerkovića 80;
Tadić Dušan, sin Marka, rođen 02.10.1959. u Brčkom, nastanjen u mjestu Potočari kod Brčkog;
Gojaković Milenko, sin Slobodana, rođen 10.12.1962. u Breziku kod Brčkog, nastanjen u ulici B. Kaurinovića 13 u Brčkom;
Vasić Lazo zvani Cvrcan, rodom iz Grčice, općina Brčko;
Ljubičić Slobodan, rođen 1972. u Brčkom;
Miličević Zvjezdan, rodom iz Brčkog;
Obrenović Predrag zvani Šicer, sin Tihomira, rođen 03.03.1971. u Brčkom, nastanjen u ulici Vukosavačka 85 u Brčkom;
Pajaković Stanko, rodom iz Brčkog, prije rata radio kao vozač u Autoprevoznom preduzeću Laser u Brčkom;
Rakić Jovan zvani Joco iz Grčice, općina Brčko;
Božić Dragan zvani Pera, rodom iz Brčkog;
Miljković Slobodan zvani Lugar, rodom iz Kragujevca, Republika Srbija;
Stanić Radislav zvani Raco iz Međaša kod Bijeljine.

Svi oni i dan-danas hodaju gradom i susrećemo ih kao uzorne građane Brčko distrikta i Bosne i Hercegovine. Oni su upravo one komšije za koje je Nataša Kandić u jednom intervjuu rekla (misleći na Srbiju, ali se to može prenijeti i na BiH): „U Srbiji još uvek postoje grupe koje bi obukle uniforme, kao što su to učinile 1991.“

Potencijalnim bošnjačkim povratnicima put kući, osim zločinaca koji šetaju ulicama, zatvaraju i druge „sitnice“. Naći ćemo tu klasični srpski repertoar: spomenik braniocima, uzdignute zastave i pravoslavni kulturkampf. Nedavno je kao glavni kulturni događaj u gradu organizovano ’Sedam dana ćirilice’. U sklopu ove manifestacije, u Domu kulture je održano predavanje ’Srpski jezik – Božiji jezik’.

Sa prvim mrakom ulice su puste. Radnje se zatvaraju ranije. Uglavnom se zna u kojim kafićima se okupljaju Bošnjaci, Srbi ili Hrvati. Mnogo je spomen obilježja srpskim oslobodiocima grada, dok se o gradnji obilježja žrtvama dugo vodila polemika. Spomenik četničkom vojvodi Draži Mihajloviću konačno je iz centra grada premješten na pravoslavno groblje nadomak Brčkog

Specifičan ustroj omogućio je da javne institucije Brčko-distrikta prije mnogih bosanskohercegovačkih gradova dobiju predznak multietničkog. Na zgradama tih institucija ne možete vidjeti ni jednu osim državne zastave i obilježja. To pokazuje mnogo. Ali grad je još uvijek pun onih koji su 1992. ubijali i protjerivali svoje komšije Bošnjake i Hrvate.


http://edvinkankacudic.wordpress.com/

Peščanik.net, 28.02.2013.



Autor: Fena