Forum Klix.ba

A gdje je onaj sto je pitao za promjenu imena predsjednika stranke?

Pitanje za NS?

Nekako mi i uz pitanje reforme sistema zdravstvenog osiguranja neminovno ide uspostava registra prihoda/imovine građana (ili povezivanje posotojećih baza podataka, ili nešto slično). Možda se varam ali čini mi ste da ste vi imali ste neku inicijativu na ovu temu, ali ste dobili odgovor da se kao nešto radi na tome na federalnom niovu.

Ima li nekih novih informacija u vezi ovoga, ili možda ovako nešto već postoji kod nas...

Pozdrav i sve najbolje

gubljenje vremena

U pravu ste, mi smo nekoliko puta pokretali pitanje registra korisnika socijalnih i drugih davanja i ukazivali na apsurdnost da se kantonalni registri ne prave jer se, navodno, ceka da se to uradi na entitetskom nivou. Istovremeno, pitanja o tome koja smo postavljali federalnoj Vladi su odgovarana sa " radi se na tome". To traje vec 3-4 godine.
Ponovo cemo postaviti to pitanje na SKS.
Samo da podsjetim, sve analize upucuje na to da 80% socijalnih davanja ide ljudima kojima socijalna pomoc s obzirom na njihovo materijalno stanje uopste ne treba.

p.k.

Gosp. Kojović, ako možete da mi odgovorite na pitanje koja je strategija Naše stranke za širenje na ostale dijelove BiH jer je izgledno da će ova politička opcija postati jedina alternativa postojećim terorističkim i fašističkim organizacijama koje postoje pod krinkom političkih stranaka? Ja bih glasao za NS za pojedinim nivoima ali tamo gdje ja glasam nema ta opcija.

Pitanje za Pedju Kojovica:

Rekoh da pokusam i ovdje jer izgleda da niste pretjerano aktivni na Vasoj sluzbenoj facebook stranici.

Obzirom da ste zastupnik u Skupstini Kantona Sarajevo interesuje me da li je moguce da postavite pitanje ili trazite obrazlozenje od Vlade KS za visinu naknada za nostrifikaciju inostranih diploma na Univerzitetu u Sarajevu.
Trenutna visina naknade je odredena odlukom Vlade KS (Godina XX – Broj 1 ISSN 1512-7052, http://unsa.ba/s/images/stories/cjenovn ... 20viso.pdf).
U mom slucaju bi visina naknade za priznavanje diploma (nabralo se nekoliko) bila prilicno visoka ne racunajuci troskove sudskog tumaca.

Mislim da je visina naknade od 500 KM previsoka obzirom da aplikacije za priznavanje doktorske diplome obradjuju clanovi stalne komisije pri Univerzitetu u Sarajevu. Senat Univerziteta na prijedlog prethodno navedene komisije prihvata ili odbija zahtjeve za priznavanje diploma. Interesuje me struktura troskova nostrifikacije. Moje misljenje je da bi cijela ova procedura trebala da bude dio redovnih aktivnosti Univerziteta i da bi evenutalna naknada trebala da bude mnogo niza. Koliko sam upoznat nostrifikacija inostranih diploma u entitetu Republika Srpska iznosi 300 KM (za koju isto tako mislim da nije opravdana). Ovo je znacajna razlika sto je na neki nacin indikacija da se radi o pausalnom odredjivanju cijene za navedenu uslugu.


#Edo

pieman


Nisam vam odgovorio na pitanje na sluzbenoj FB stranici ili...?


p.k.

Pedja Kojovic wrote:pieman


Nisam vam odgovorio na pitanje na sluzbenoj FB stranici ili...?


p.k.

Ne, niste. Vidim da ste ovdje puno aktiviniji, pa sam samo kopirao pitanje ovdje.

Lijep pozdrav

#Edo

pieman

Neznam kako mi je promaklo jer vase pitanje ni nakon dodatne provjere nisam pronasao.
No, nije ni vazno.
Ne znam zasto je cijena razlicita, provjericu.

p.k.

Pedja Kojovic wrote:pieman

Neznam kako mi je promaklo jer vase pitanje ni nakon dodatne provjere nisam pronasao.
No, nije ni vazno.
Ne znam zasto je cijena razlicita, provjericu.

p.k.

Cudno. Poslao sam na https://www.facebook.com/pedja.kojovic i mogu Vam poslati snapshot poruke, ali kao sto ste napisali nije ni bitno.
Hvala Vam na odgovoru i da interesuje me ne samo zasto je cijena razlicita (izmedju RS i KS) nego i zasto je tako visoka.

Pedja Kojovic wrote:
Pravo na dopunski rad ljekara koji rade u javnim zdravstvenim ustanovama...
Pravo na dopunski rad nije apsolutno pravo i moze biti zakonski ograniceno ukoliko postoji ono sto se u pravu zove opravdani drustveni cilj.
Potpuno smo svjesni zloupotreba tog prava u sadasnjem sistemu. (Od presumjeravanja pacijenata iz javnih u privatne ordinacije pa sve do kradje materijala iz javnih za potrebe privatnih zdravstvenih ustanova).

Postovani,

da li mi neko moze navesti u kojem zakonu je ovo definirano? Da li se to definise na nivoa Federacije ili kantona?

Hvala!

Pozdrav Peđa,

znate li, možda, zašto je dozvola za naplatu parkinga kod Narodnog pozorišta ponovo dodijeljena firmi Centrotrans transport robe d.d. (čini mi se do 31.12.) koja ima 9. blokiranih bankovnih računa (LINK, a ne nekom kantonalnom preduzeću (JKP RAD?)? Da li je riječ o dugovima Kantona ili?

Ova firma,čini mi se, drži i parking kod Tržnice (famozni izlazak s parkinga na šine, i urušena susjedna zgrada) pa očigledno su nekome prioritet pri dodjeli top lokacija, uprkos blokiranim računima..

alphonse kauders

I mene je iznenadilo ponovno aktiviranje tog parkinga.
(Znam da je to trazeno u nagodbi koju je predlagao Centrotrans).
Mislim da je premijer na jednoj od prethodnih sjednica rekao da Pravobranilastvo koncesioni ugovor smatra nevazecim (sklopljen bez zakonom neophodne saglasnosti Vlade).
U svakom slucaju, jedno od pitanja za sjednicu SKS predvidjenu za kraj mjeseca.

p.k.

"To znači da, po Ustavu BiH, među članovima Predsjedništva mora biti jedan koji se izjašnjava kao etnički Hrvat, ali niti ekskluzivno predstavlja niti mora biti izabran isključivo od onih koji se izjašnjavaju kao etnički Hrvati. Stavljanjem sintagme 'hrvatski član' umjesto 'član iz reda hrvatskog naroda', Dragan Čović grubo krši Ustav s ciljem da ostvari svoj politički cilj, a to je da umjesto konstitutivnosti hrvatskog naroda uspostavi ustavnu konstitutivnost HDZ-a", kazao je Kojović.

bravo Peđa

Poštovani gospodine Kojoviću,
evo sada je i zvanično. Sljedeća destinacija je Bundesrepublik Deutschland.
Prije nego li izrazite žaljenje, želim Vas upoznati sa konceptom mojih nekoliko postova koji slijede. Imajući u vidu naše višegodišnje forumsko "druženje" i ovo otvoreno pozdravno pismo će ići u nekoliko poglavlja. Iako je običaj sa zahvalnicama ići na kraju, ja ću (kao i obično) biti naopak. Te će moj redoslijed biti:
- Credits
- Kuhana žaba
- "Vaš" doprinos
- "U kost"
- Želje i pozdravi
Credits:
Najprije se želim osobno zahvaliti @vječiti student. Sa tobom je bilo tako lijepo i jednostavno biti različitih političkih stavova. Ti si na najbolji način pokazao kako društveni i civilizacijski ciljevi mogu biti iznad politike. Iskreno se divim tvojoj energiji i želji i privilegovan sam što sam te imao čast upoznati. Jebi ga, kao truli pragmatičar sam izabrao neki drugi put (imaš moj mail, ako mogu šta pomoći iz tuđine).
@jose mujica - skidam kapu do zemlje. Tako bolno precizna satira. Svaka čast!!!!
@sabina - bilo je lijepo čitati većinu tvojih postova. Nešto te nema u zadnje vrijeme (nadam se da nisi pragmatična poput mene) :;
@rizo hamidović - CARE!!!, @libero - slažemo se, ali čitati, čitati i samo čitati. @banksy i kosača - slažemo se da se ne slažemo uvijek.
Zaboravljeni asovi - @weresdf (ima i normalnih SDA-ovaca), 45cents (dobar koncept, kratak dah), gibljenjevremena (malo postova, ali svaki zlata vrijedan).
Za kraj ovog dijela;
@pedja kojovic - Kao forumaš mogu potvrditi ono što D. Tanović izjavio. Nisam sreo tako PRISTOJNOG čovjeka. Hvala na komunikacijskom strpljenju i na činjenici da ma koliko ja (iz moje perspektive opravdano) išao ispod linije pojasa, Vi ste se suzdržali da idete niže. Bilo bi lijepo da je kvalitet Vaše političke realizacije barem 50% Vaše komunikacijske sposobnosti.
@Hugo Pratt - prepoznaće se. Hvala!
Hvala i svim onim nespomenutim, a u sljedećem Poglavlju obrađujem "kuhanu žabu".

A sada malo o "kuhanoj žabi".
Uvaženi gospodine Kojoviću, evo da uzmemo npr. zadnjih 12 mjeseci. Moja porodica i ja smo naravno bili ponosni stanovnici centralne opštine glavnog grada jedne evropske države u 21. vijeku. Tako nam barem piše u ustavu, katastru i kalendaru.
Za to vrijeme nismo imali pristup tekućoj vodi 3 mjeseca (od ponoći do 06:00 ujutro pa Vi izračunajte). Ali lažem. Dvije noći se sjećam da smo i nakon ponoći imali vode. Jedna je bila Bajramska, a druga je bila kada je Vučić zanoćio u Sarajevu. Zaključke i poveznice izvucite sami.
U navedenih zadnjih godinu dana, 4 mjeseca nismo imali zraka. Naime, od oktobra do februara - uz kraće pauze - smo imali privilegiju udisati loš do po zdravlje opasan vazduh.
U rahat periodima sa vodom i sa zrakom živjeli smo sa raspadnutim javnim prevozom, zdravstvom u kolapsu, školstvom na izdisaju i sa svakodnevnom "interakcijom" sa čoporima pasa lutalica.
E sada se Vi sigurno pitate, kakve veze to ima sa Vama?
Red je da pojasnim. Vidite gospodine Kojoviću, jasno je svima nama da je iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu sitaucija sve lošija. U svakom segmentu življenja. Mogu Vam navesti mnoštvo primjera, ali smatram da nema potrebe.
I jasno nam je da ova ekipa koja gospodari našim sudbinama nikakav boljitak ne može donijeti. Problem je kada ti ljudi i stranke "čistih ruku i savjesti" sugerišu "strpi se, žrtvuj se još malo".
Ne očekujem ja da će Vaš prijatelj Dino "ugasiti" vatru na kojoj se kuhamo već godinama, ali mi je totalno bezveze kada Vi stojite na rubu lonca i predlažete mi da se još malo krčkam, jer to je navodno dobro za budućnost moje djece.
Vidite, ja sam odlučio prihvatiti Vaš savjet i žrtvovati se za budućnost moje djece. Itakako sam svjestan da ću ja tamo negdje biti građanin drugog reda.
Ali barem ću biti građanin, a ne stoka prvog reda kako me se ovdje tretira.
I uostalom, što Vam je i D. Marjanović u onoj emisiji poručio: " A da se Vi malo žrtvujete?"
U nastavku poglavlje "Vaš doprinos"
Srdačan pozdrav

@ kluz franjo

i sretan let

kluz franjo wrote:A sada malo o "kuhanoj žabi".
Uvaženi gospodine Kojoviću, evo da uzmemo npr. zadnjih 12 mjeseci. Moja porodica i ja smo naravno bili ponosni stanovnici centralne opštine glavnog grada jedne evropske države u 21. vijeku. Tako nam barem piše u ustavu, katastru i kalendaru.
Za to vrijeme nismo imali pristup tekućoj vodi 3 mjeseca (od ponoći do 06:00 ujutro pa Vi izračunajte). Ali lažem. Dvije noći se sjećam da smo i nakon ponoći imali vode. Jedna je bila Bajramska, a druga je bila kada je Vučić zanoćio u Sarajevu. Zaključke i poveznice izvucite sami.
U navedenih zadnjih godinu dana, 4 mjeseca nismo imali zraka. Naime, od oktobra do februara - uz kraće pauze - smo imali privilegiju udisati loš do po zdravlje opasan vazduh.
U rahat periodima sa vodom i sa zrakom živjeli smo sa raspadnutim javnim prevozom, zdravstvom u kolapsu, školstvom na izdisaju i sa svakodnevnom "interakcijom" sa čoporima pasa lutalica.
E sada se Vi sigurno pitate, kakve veze to ima sa Vama?
Red je da pojasnim. Vidite gospodine Kojoviću, jasno je svima nama da je iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu sitaucija sve lošija. U svakom segmentu življenja. Mogu Vam navesti mnoštvo primjera, ali smatram da nema potrebe.
I jasno nam je da ova ekipa koja gospodari našim sudbinama nikakav boljitak ne može donijeti. Problem je kada ti ljudi i stranke "čistih ruku i savjesti" sugerišu "strpi se, žrtvuj se još malo".
Ne očekujem ja da će Vaš prijatelj Dino "ugasiti" vatru na kojoj se kuhamo već godinama, ali mi je totalno bezveze kada Vi stojite na rubu lonca i predlažete mi da se još malo krčkam, jer to je navodno dobro za budućnost moje djece.
Vidite, ja sam odlučio prihvatiti Vaš savjet i žrtvovati se za budućnost moje djece. Itakako sam svjestan da ću ja tamo negdje biti građanin drugog reda.
Ali barem ću biti građanin, a ne stoka prvog reda kako me se ovdje tretira.
I uostalom, što Vam je i D. Marjanović u onoj emisiji poručio: " A da se Vi malo žrtvujete?"
U nastavku poglavlje "Vaš doprinos"
Srdačan pozdrav

Sa srecom!

Šta ćemo sad?

PREDRAG KOJOVIĆ:
ACANTHAMOEBA KERATITIS
Početkom aprila 1992. godine, dok smo mama, moja mala sestra
i ja protestovali pred zgradom Skupštine u Sarajevu pokušavajući da zajedno s još nekoliko hiljada ljudi na taj način spriječimo izbijanje
rata, moj stari je bio u Italiji na službenom putu. Nije to bilo
ništa neobično. Stari je često odlazio na međunarodne skupove
očnih ljekara s kojih nam je donosio čudesne priče o velikim i
dalekim gradovima, o neobičnim ljudima, o bolestima koje haraju
po nama nepoznatom svijetu i, naravno, “naručene” poklone.
Vidjevši na vijestima da je rat nakon višemjesečnog smucanja
po provinciji krenuo u naš grad, stari je spakovao stvari, sjeo na
avion i prvo odletio za Beč, a onda iz Beča za Beograd. Pošto je
avionski saobraćaj između Beograda i Sarajeva već bio prekinut,
sljedećeg je jutra sjeo na autobus i otišao u Tuzlu, a odatle malim
kombijem u Doboj, gdje je uhvatio posljednji voz iz Bosanskog
Novog za već opkoljeno Sarajevo. Kad je nakon par dana putovanja
napokon došao kući i vidio da smo mama, Snježa i ja živi i zdravi,
nabrzinu se istuširao, obukao čisto odijelo i otišao u bolnicu, “da
vidi šta mu je s pacijentima”.
Moj stari je očni ljekar, hirurg, apolitičan čovjek, i rat je, logično, proveo radeći svoj posao u bolnici. U početku je, kao i prije
rata, ustajao u 6 sati i nakon doručka i brijanja odlazio na posao automobilom, ukoliko to za naš wartburg nije neprikladna titula.
Od te svoje petominutne vožnje odustao je tek nekoliko mjeseci
kasnije, kad mu se jednog dana učinilo da je srpski snajperista
na brdu iznad Skenderije “zaista odlučio da kokne baš njega” na
raskrsnici kod Higijenskog zavoda. Sklonio je wartburg “negdje na
sigurno mjesto” i pridružio se kolegi, profesoru Lovrinčeviću, koji
se od Ciglana do bivše Vojne bolnice prebacivao “tajnom, bezbjednom stazom”, koja je vodila kroz cigansko naselje Goricu.
Mama je radila u Očnoj klinici na Koševu. Kao i stari, i ona je odlazila na posao rano ujutro, dok topdžije spavaju, i vraćala se naveče.
Kad je nakon tri-četiri mjeseca svima u Sarajevu postalo
očigledno da će srpska opsada potrajati duže nego što su govorili
na vijestima, i da nas američka “šesta flota”, koja je u to vrijeme
paradirala Jadranom, ipak neće spasiti, starci su moju malu sestru
Snježanu ubacili u jedan od posljednjih izbjegličkih konvoja, koji
ju je, da ironija bude potpuna, iz grada koji su napali Srbi odvezao
u Beograd. Nas troje smo ostali u ratom zamračenom gradu.
Naveče bi se okupili oko kuhinjskog stola i uz rižu ili makarone,
koje je mama, čini mi se, kuhala u suzama, prepričavali jedno
drugom glasine koje smo čuli na ulici ili radiju i televiziji. Starog
politika, kao što rekoh, nikad nije zanimala, ali je, naravno, vojnu
situaciju oko Sarajeva pratio sa strašću čovjeka čiji život zavisi od
toga.
Kao stari komunista i Jugoslaven, on je vrlo teško prihvatio i
prebolio činjenicu da se JNA, nakon početne diskrecije, otvoreno
stavila na srpsku stranu, ali je utjehu našao u novoosnovanoj
“Armiji BiH, armiji svih patriotskih građana Bosne i Hercegovine”.
Međutim, kad su priče o odvođenju, mučenju i ubijanju Srba koji su
ostali u Sarajevu, a koje su sprovodili “komandanti” s obilježjima
Armije BiH, potvrđene sudbinom naše komšinice Prugovečki,
stari je ostao “bez svoje strane”. Pošto nije imao “svoju vojsku”,
za koju bi mogao da navija čista srca, bez stida i zatvaranja očiju,
odbijao je da učestvuje u haustorskim geopolitičkim debatama
pravdajući se frazom “za mene ni naši ni njihovi nisu naši”.
Neki susjedi su to što je stari govorio shvatali onako kako je i
mišljeno, a drugi su, kad nije bio tu, uz njegovo ime počeli dodavati
pridjeve koji se u standardnim rječnicima mogu pronaći
pod pojmom petokolonaštvo.
Stari se povukao u sebe. Prestao je da raspravlja s komšijama o situaciji i polako gubio nadu da će “Bosna ikad više biti onakva kakva je bila prije rata”. Potpuno se posvetio bolnici i pacijentima. Međutim, mama i ja smo, uprkos njegovoj šutnji, upravo zahvaljujući njemu, uvijek među prvima u zgradi saznavali šta se događalo na ratištima oko Sarajeva. Za svaki pokušaj deblokade grada znali bismo već par sati nakon što bi propao - jer bi stari došao kući tek jako kasno naveče, umoran, znojav, skoro, uz sasvim malo pretjerivanje, krvavih ruku. Ili nikako, kako je mama zvala vrijeme od dva uzastopna dana njegovog izbivanja iz kuće. Deblokade su propadale, vrijeme je prolazilo.
Malu zalihu hrane smo ubrzano trošili, vode nije bilo ni u
blizini našeg stana, a dolazak zime, koji se, zahvaljujući odluci
nekog srpskog generala, poklopio s trajnim nestankom struje u
čitavom gradu, opštu je situaciju činilo još depresivnijom. Dani
su postajali sve kraći i kraći i u našem prizemnom stanu je već u
rano popodne postajalo hladno i mračno.
Srećom, stari je jednog dana u bolnici upoznao nekog “jako finog čovjeka, Ibru”, koga je “neki komandant Caco” tako premlatio da su Ibri po licu iskočili “i edemi i hematomi”. (Edemi su, objasnio mi je, obični podlivi, a hematomi su krvni podlivi koji najčešće nastaju od udaraca, ali se pojavljuju i kod nekih drugih oboljenja.) Stari je Ibru pažljivo pregledao, zašio mu rane, popričao malo s njim o životu i “nekako se odmah sprijateljio”. Od tog dana, taj Ibro, koji je radio u nekom muslimanskom dobrotvornom društvu, zvao je našu kuću barem jednom sedmično s pitanjem: “Doktore, treba li šta?”
Svakih par sedmica na našim bi se vratima pojavio mladić s kutijom punom hrane i pozdravom od Ibre. Kad je zima s brda sišla u grad i uselila se u naš negrijani stan, Ibro nam je donio malu limenu peć koja je radila na “šta god stavite unutra”, kako je rekao Ibro, pokazujući očima na tatine debele medicinske knjige u staklenoj vitrini. Peć je bila kockasta i na gornjoj ploči se mogla podgrijati konzerva hrane i prokuhati voda za kafu.Ibro nam je poslao nešto drva i uglja i tako je riješen problem grijanja i kuhanja.
Ali stvari su onda krenule nagore. Sticajem nesretnih okolnosti,
stari je, kada je kao ljekarska pratnja, u svom wartburgu,
ispratio konvoj teških ranjenika iz obruča, uhapšen na povratku
u Sarajevo, na barikadi kod aerodroma. Odveden je u logor Kula,
gdje je, odbivši ponudu da preuzme posao i kuću jednog cijenjenog
očnog ljekara iz Banjaluke, čiju je sudbinu odredila njegova nacionalnost, osuđen zbog “izdaje srpskog naroda”. Kako smo mama i ja ubrzo saznali iz poruke koju nam je poslao putem Međunarodnog
Crvenog krsta, dobio je 12 godina zatvora. Iskustva mog oca u tim
logoraškim danima su stravična i zaslužuju puno više od onoga
što im ja u ovoj priči mogu pružiti. Srećom, iz logora se izvukao
nakon četiri mjeseca, slagavši upravniku da pristaje da radi u
bolnici na Palama. Upravnik ga je pustio i vratio mu sve što mu je
oduzeto, osim ličnih dokumenata, koja je zadržao kao garanciju
da ga neće prevariti i pobjeći preko granice. Stari je iste noći sjeo
u svoj wartburg i pobjegao u Crnu Goru, kod mog tetka Dragana.
Snježana je, u međuvremenu, odlučila da napusti Beograd. Nije
više mogla podnijeti da joj u školi nastavnici kradu slovo “j” iz
imena. Prijavila se nekoj humanitarnoj organizaciji kao izbjeglica
i otišla u Ameriku da na miru završi srednju školu. Ja sam, po nalogu novinske agencije za koju sam radio, trbuhom za kruhom, prateći rat, prešao iz Sarajeva u istočni Mostar. Mama je ostala sama u stanu. Ibro je i dalje redovno slao pakete i zvao da pita: “gospo|o, ima li vijesti od doktora?”, “treba li vam šta?”. Nakon par mjeseci planiranja i pet-šest hiljada njemačkih maraka mita koje smo platili “pravim ljudima”, mama je, skrivena u UNPROFOR-om oklopnjaku, izašla iz Sarajeva.
Kada smo se mama, tata i ja napokon skupili u Splitu, odlučili smo da se i mi, kao što je uradila Snježana, prijavimo kao izbjeglice i tražimo
da i nas prime u Ameriku. Zahvaljujući činjenici da je, dok je bio u
logoru, tata registrovan od strane Međunarodnog Crvenog krsta,
proces je išao relativno glatko i mi smo se 14. marta 1995. godine
u Chicagu “spojili s našom malom Nanom”, koja je sad već uveliko
bila student. Ponovo smo, jedno kratko vrijeme, živjeli zajedno.
Ja sam ubrzo dobio posao u istoj onoj novinskoj agenciji za koju
sam radio i u Sarajevu te preselio iz Chicaga u Washington DC.
Snježana je početkom ljeta završila studije, s momkom iznajmila
stančić i počela raditi kao učiteljica klavira. Gledano sa strane,
naša porodična situacija izgledala je dosta dobro, skoro idilično,
ali stari je, duboko u sebi, zapravo bio jako nesretan. Nedostajala
mu je njegova profesija, njegovi pacijenti, odnosno, kako on kaže,
“da bude nekome od neke koristi”.
Poslije tri teške i monotone godine u Americi, stvari su krenule
nabolje. Jedna međunarodna humanitarna organizacija,
Blinde Mission, koja se bori protiv sljepila, starom je ponudila
posao očnog hirurga u svojoj novoj bolnici. Bolnica, a samim tim
i njegovo buduće radno mjesto, nalazila se u Africi, u Tanzaniji,
u mjestašcu ispod Kilimandžara koje se zove Moshi. Stari je
mogućnost “da opet radi svoj posao i ima pacijente, pa makar i u
Africi” zgrabio sa strahom, ali objeručke. Mama je, šta će, pristala.
I tako su njih dvoje otišli u Afriku.
Starom se ubrzo vratilo i samopouzdanje i “unutrašnja mirnoća neophodna za hirurški nož”. Pronašao je svakodnevnu rutinu i “ponovo bio onaj stari”, pisala je mama. Tokom sedmice radio je u bolnici, a vikendom bi on, medicinska sestra i pilot sjeli u mali avion, dvokrilac, i letjeli do drugim načinom nedostupnih plemena i tu, u džungli, vršili “preglede i manje medicinske intervencije”. “Napokon sam od neke koristi”, pisao je u e-mailu.
U Ameriku, u posjet Snježani i meni, starci su dolazili nekad
jednom, a nekad dvaput godišnje, putujući preko pola svijeta s
koferima punim drvenih figura, izrezbarenih frulica i afričkih
bubnjeva od zebrine dlake. Pričali su nam o novoj blistavoj bolnici
i bijedi koja je okružuje, o mrežama protiv malaričnih komaraca,
o čudnim bubama i zmijama zbog kojih nikad ne smiju hodati
bosi, o slonu koji im je uništio baštensku garnituru, o majmunu
koji mamu prati oko kuće i o tome kako se iz njihovog dnevnog
boravka vidi kako se boja snijega na vrhu Kilimandžara mijenja
od boje jutarnje do boje popodnevne kafe.
Mama je pričala kako tatu “svi, osim plemenskih vračeva”
jako vole i cijene. O tome kako su Afrikanci zapljusnuti nesrećama
i bolestima kojih se zapadni svijet više i ne sjeća, i kako je banana
ustvari nešto što raste ispred svake kuće, nešto kao ulična
svjetiljka. Par sedmica kasnije odlazili bi nazad u Afriku, tužni i
zabrinuti, sa “svježim fotografijama naše djece” u fotoalbumu.
Nakon pet afričkih godina, vratili su se u Sarajevo. Stari je,
logično, direktno s aerodroma otišao “u svoju bolnicu”, s nadom
da će dobiti “svoj posao”, ali se tokom razgovora s direktorom
bolnice ispostavilo da im uopšte ne treba očnih ljekara. Uz pomoć
dobrih prijatelja, stari se, ipak, zaposlio u jednoj od sarajevskih
bolnica. Kad bih ga nazvao iz Amerike da vidim kako je i šta
radi, pričao bi mi kako ga “kolege nisu baš prihvatile” i da mu
iz nekog razloga na jutarnjoj raspodjeli rada nikad “ne zapadne
dovoljno pacijenata”. I da mu je zato malo dosadno na poslu.
Pričao je kako se Sarajevo promijenilo, kako se sada za Bajram
pije i puca kao nekad za Novu godinu, kako se od automobila
na trotoarima više ne može ni šetati gradom, i da on sve češće
propješači čitavim gradom bez ijednog pozdrava. Razgovor je
uvijek završavao konstatacijom da mu je “u Africi bilo najljepše”.
(U vrijeme kad su živjeli tamo uvijek se žalio: prljavo, primitivno...).
Pričao bi da često, naveče ili popodne, kad legne i zatvori
oči, razmišlja “o divnom životu ispod Kilimandžara”, o tome
kako je jednom operisao kralja plemena Masai, o ljepoti afričkog
neba u predvečerje, o čudnim afričkim bolestima. Sve što bi vidio
na sarajevskim ulicama i pijacama, prljavštinu, drvene čaplje ili
neko egzotično voće, automatski bi dovodio u vezu s Afrikom i
onda pričao o njihovom životu tamo. “Ovdje ničemu ne služim”, govorio bi kad bismo ga mama i ja poku{ali razvedriti, “a u Africi sam...”.
Jednog dana, na njegovo iznenađenje, kolege na poslu su ga
zamolili da “i on pogleda jedan čudan slučaj”. Pacijent je, rekli su
mu iz dana u dana gubio vid. I nakon bezbroj pregleda, dijagnoza
je ostala nepoznata, a svi pokušaji terapije naslijepo završavali su
bez vidljivih rezultata. U oku pacijenta, jednog šesnaestogodišnjeg
sarajevskog dječaka, stari je tokom pregleda “prepoznao nešto
iz Afrike”. Naime, posumnjao je da je uzrok bolesti “jedna minijaturna
afrička životinjica koja se zove Acanthamoeba keratitis”, i koja je, za razliku od afričkog, izuzetno rijetka na evropskom kontinentu. Doduše, kako je stari objasnio kolegama, u Africi žive dvadeset dvije vrste ove amebe i uglavnom su bezopasne, ali Emir, kako se zvao oboljeli dječak, nekim se čudom zarazio jednom od osam vrsta koje napadaju ljudske oči i ubrzo, ukoliko se pacijentu ne dadne određeni lijek, dovode do trajnog sljepila. Bolest je u Evropi toliko rijetka da se većina oftalmologa tokom studija i prakse nikad i ne sretne s njom, a tamo gdje neke bolesti nema lijek je skoro nemoguće pronaći. Stari se sjećao formule po kojoj su laboranti u Moshiju pravili taj lijek i farmaceuti su ga smiješali u bolnici. Nova terapija je zaustavila napredak sljepila, promijenila raniju prognozu i time potvrdila dijagnozu.
Nekoliko sedmica nakon toga, zvoni telefon.Javi se mama. (Ona mi je i ispričala ovu priču, on sam od sebe ne bi.)
– Halo, izvolite.
– Gospođo, Ibro je.
– Ibro! Oh, moj bože, kakvo iznenađenje, sve ove godine…Kako ste Ibro?
– Ja sam dobro, gospođo, kako ste vi? Čuo sam da ste se vratili.
– Jesmo, Ibro, ali nismo se stigli javiti, znate kako je...
– Znam, znam. Neka, neka ste se vratili, nego, gospođo, kako
je doktor? Je li tu?
– Nije tu, Ibro, bit će kući za jedno sat, ali inače je dobro. Je li
vam trebao nešto?
– Gospođo, molim vas, zvat ću ja ponovo, ali recite doktoru da
mu hvala do neba, recite mu da mi je spasio unuka... eto…
tako mu recite.
– Ibro, vašeg unuka?
– Mog Emira, gospođo

Lijepa priča, izrazito lijepo ukomponovanih elemenata. Kako ovo zovu amerikanski novinari, highly polished truth?

Pedja Kojovic wrote:gubljenje vremena

U pravu ste, mi smo nekoliko puta pokretali pitanje registra korisnika socijalnih i drugih davanja i ukazivali na apsurdnost da se kantonalni registri ne prave jer se, navodno, ceka da se to uradi na entitetskom nivou. Istovremeno, pitanja o tome koja smo postavljali federalnoj Vladi su odgovarana sa " radi se na tome". To traje vec 3-4 godine.
Ponovo cemo postaviti to pitanje na SKS.
Samo da podsjetim, sve analize upucuje na to da 80% socijalnih davanja ide ljudima kojima socijalna pomoc s obzirom na njihovo materijalno stanje uopste ne treba.

p.k.

Hvala,

Nekako je sada u zdravstvu puno stvari tu (in)direktno povezano jedno s drugim.

Otprilke, zdravstvo je sada u stanju u kojem je GRAS od prije nekoliko godina (analogija sa prekomjernim zapošljavanjem u neproduktivni sektor je namjerna), i sad nam je vjerovatno potreban Centotr.... kako bi se unaprijedila usluga, ali i uozbiljio javni pružalac usluga. Svakako ono što zovemo besplatnim zdravstvom u suštini i ne postoji. Ako je prosječna bruto plata u FBiH oko 1.270 KM, a stopa izdvajanja za doprinose za zdravstvo 16,5% što na teret zaposlenog, a što na teret poslodavca, dođemo do cifre od oko 2.500 KM godišnje koje se izdvaja iz prosječne plate građana (onih koji se vode kao zaposleni). I nije ni problem što se izdvaja puno novca, već to što građani nemaju adekvatnu uslugu.

Neminovno idemo prema sistemu u kome će se (možda i veći) dio zdravstvenih usluga pružati u privatnim klinikama, a dio cijene (ili kompletna cijena) u zavisnosti od materijalnog stanja građanina refundirati preko fonda. E tu mi nekako prirodno dolazi ovaj registar, jer će objektivnije procijeniti materijalno stanje građana. Zanimljivo bi bilo vidjeti i elaborat (analizu kako hoćete), koliko sada plaćamo usluge primarne zaštite, a koliko bi istu količinu usluga platili privatnim zdravstvenim institucijama. Treba računati na to da bi na ovaj način sigurno i potakli ulaganja privatnog sektora u zdravstvo.

Već ste spomenuli falinku u socijalnim davanjima, koje se dijele prema statusu a ne materijalnom stanju. Tako se može desiti da član predsjedništva BiH – (osnovna plata 4.756 KM + radni staž i ostalo), ima pravo na novčanu naknadu po osnovu ratnih zasluga. Naravno, ne mogu se umanjiti ratne zasluge bilo koga, ali valjda bi smisao socijalnih davanja (fondovskih, budžetskih bilo kojih) trebao biti da obezbjedi egzistencijalni minimum za siromašne. Ili barem da postoje neki cenzusi, kojim bi se utvrdila razlika u visini naknada.
Možda ne bi loše bilo ni razmisliti o prijedlogu da se administracija fonda „prevede“ na budžet umjesto finansiranja iz samog fonda. Koliko znam, plate i naknade su u fondu regulisane pravilnicima koji i nisu baš vidljivi, a i kontrola troškova bi bila efikasnija ukoliko bi bili finansirani kao budžetski korisnik. A i više bi sredstava ostalo u samom zdravstvenom fondu. Ovo bi se isto moglo razmisliti i za ostale fondove (zapošljavanje, penzioni fond i sl.).

U medijima je promovisan i projekat informatizacije u zdravstvenom sektoru, ali nisam siguran da je pružio očekivane efekte, izuzev elektronskih recepata. Je li baš mora ljekar i dalje pješke upisivati šifru bolesti, i datume početka i kraja bolovanja, u one beskonačne kućice? Nije mi jasan baš smisao „ovjeravanja“ knjižica. Ako je sistem uvezan, onda bi u ambulanti trebali imati informaciju da li su plaćeni doprinosi ili nisu. Da ne govorim o mogućnostima elektronskog zdravstvenog kartona, ili upotrebe mikrofona za izradu nalaza, umjesto kuckanja po tastaturi.

I na kraju sistem školstva. Sistem koji priprema sjajne kadrove za kvizove opšteg znanja, ali ne i za tržište rada. Koliko sam razumio u medicini to iznosi 6 + 1 +3. Hajde ovo stažiranje i specijalizacija mi je OK, ali je li mora sami fakultet trajati 6 godina? Je li mora baš svaki ljekar znati baš svaki detalj iz baš svake oblasti? Koliko se tih stvari zaboravi par mjeseci nakon položenog ispita? Koji dio tog opšteg znanja ljekar stvarno primjeni u praksi?Ako bi pojednostavili školstvo, imali bi više ljekara i samim tim veću konkurenciju. Svakako je kvalitet zdravstvenog radnika više funkcija stalnog praktičnog usavršavanja i ličnog stava ljekara, a ne teoretisanja na fakultetima.

Pozdrav,

P.S. umalo da zaboravim, @kluz franjo sve najbolje i puno sreće.....

@franjo kluz
Želim Vam sve najbolje i privatno i profesionalno i želim vam svu potrebnu sreću i zdravlje da to ostvarite.
I meni je bilo zadovoljstvo čitati Vaše postove , mnogo sam naučila.
Na ovoj temi me nema iz jednostavnog razloga : glasam i glasaću za Našu Stranku , a s obzirom da redovno pratim šta se dešava nema potrebe da postavljam pitanja koja su mi jasna odnosno da se zamaram ili da zamaram bilo koga .
Sretno

Hvala svima na lijepim željama.
OK, da vidimo gdje smo stali. Aha, "Vaš" doprinos.
Poštovani gospodine Kojoviću,
Kada bolje razmislim uviđam da bih znakove navoda trebao staviti na drugo mjesto. Pravilno glasi: Vaš "doprinos"!
Ja nisam niti atomski fizičar, a ni kardiohirurg. Zbog toga sa dužnom pažnjom pratim mišljenje struke. Helem, neki biolozi i antropolozi su zaključili da su galapagoske kornjače samo neznatno evoluirale u odnosu na vrijeme kada su planetom zemljom hodali dinosauri. Kao razlog navode njihovu izoliranost i time izostanak potrebe da reagiraju na vanjske uticaje.
Uvaženi gospodine Kojoviću, ja naravno iz čisto subjektivnih razloga, učešće Vas i Naše stranke u političkom životu BiH mogu ocijeniti isključivo kao "galapagosko". U prevodu, tu ste. Niti utičete na političku evoluciju, niti vanjske okolnosti utiču na vas.
Dozvoljavam da griješim. Te ću se samo osvrnuti na Vaše političke učinke u KS (tu ste najduže i sa najmasovnijom podrškom).
Dobronamjeran forumaš (kakav sam i sam) će odgovoriti: "A kako će oni sa samo 6-7% podrške biračkog tijela?" Slažem se, ali meni nakon 6 godina vašeg parlamentarnog učešća ostaju dozvoljena pitanja. Dakle, da nije bilo NS da li bi imali
- 6% vremena manje vode u KS
- 6% goru kvalitetu zraka
- 6% više cuka na ulicama
- 6% manje žičare
- 6% itd...
Iz moje perspektive, 6% gore ili dole, Vi nažalost niste uspjeli napraviti neku razliku. Opet, dozvoljavam da sam zaboravan, te Vas molim da nas sve prosvjetlite i ponovite nam sve Vaše konkretne uspjehe iz perioda zadnjih 72 mjeseca x 3.000 KM.
Sa druge strane, što jest' jest', po nekim temama ste uspjeli poslati jasnu poruku.
Npr, Vašim ličnim ali i zvaničnim stranačkim (eufemistički nazvano) benevolentnim pristupom postupku "sticanja diplome" sadašnjeg Premijera KS, ste poslali nedvosmislenu poruku mladima šta mislite o obrazovanju i stručnosti.
Tu ste konsekvetni, te osim glasanja (bez ikakvog potpitanja) za osnivanje svih mogućih privatnih, a stranačkih srednjo- i visokoškolskih ustanova, Vi bez ikakve rezerve prihvatate i kadrove i mišljenja i studije tih "stručnjaka", "univerziteta" i "Instituta".
O nekim od ovih primjera, ali i o drugim ću u poglavlju "U kost".
Za kraj da zatvorimo krug. Ja sam lično izgubio vjeru u tu Vašu "galapagosku"-"rahat patnja" politiku promjene.
Zbog puno ljudi koji su mi dragi, iskreno se nadam da griješim.

kluz franjo wrote:
dozvoljavam da sam zaboravan,
te Vas molim da nas sve prosvjetlite i ponovite nam sve Vaše konkretne uspjehe iz perioda zadnjih 72 mjeseca x 3.000 KM.

Brutalno, ali korektno i opravdano pitanje. I mene zanima.



@kluz franjo, sretan put

I od mene sretan put i sve najbolje u životu

Iako mislim da je previše patetike u ovim zadnjim postovima od uvaženog forumaša Franje Kluza. Čovjek u životu sam donosi odluke i pravi izbore i treba da stoji iza njih. Prebacivati krivicu drugima za naš izbor je, za moje poimanje života, nekako....pa recimo, bezveze ( ne nađoh bolju riječ, izvinjavam se ako je pregruba)