Tu odluku, po Tintorovoj naredbi, odmah će sprovesti u djelo Branko Vlačo, koji je postavljen za upravnika logora. Najveći vogošćanski zločini desili su se u logorima „Kod Sonje“ i „Bunker“ u Vogošći, „Nakina garaža“ u Krivoglavcima, „Planjina kuća“ u Svrakama, kasarna JNA u Semizovcu, kao i u živom štitu prilikom četničkih ofanziva na brdu Žuč. Svi ovi zločini su se dešavali pod direktnom komandom uhapšenog Branka Vlače.
U vogošćanskim logorima, mnoge žene su silovane, a neke nakon toga brutalno ubijene. Neke su držane i silovane u seoskim štalama u selu Jezera na brdu Žuč. Branko Vlačo lično je 25. maja 1992 godine predvodio zločin nad vogošćanskim naseljem Krše, kada je svirepo ubijeno šest Bošnjaka.
Krvolok i manijak: Brane Vlačo
Photo: Stock
Četvrtog jula 1992. u napadu agresora na vogošćansko selo Tihovići, četničke formacije zarobile su i ubile 32 civila. I ovaj napad desio se pod direktnom Tintorovom komandom a Vlačo je i u njemu igrao značajnu ulogu. U Tihovićima su tada između ostalih ubijeni Bešir, Fehim, Ibrahim, Mujo, Rifet, Salko, Sefer, Sinan, Sulejman i Šaban Halač, Tija Azemović, Hanka Huseinović, Hanka Šehić, Ibrahim, Mahmut, Sead, Senad i Šaban Kahriman, Abdulah, Bajro, Hamid, Hašim, Mensur, Mustafa, Ramiz, Rasim, Ševal i Uzeir Kožljak, Sejad Sejo Hero, Kasim, Esad i Džemo Hadžić .
U logoru “Bunker” u Vogošći se u prosjeku nalazilo od 50 do 80 zatvorenika. Tu su privođeni Bošnjaci iz Vogošće, okolnih mjesta Svrake, Semizovac, Tihovići, Nahorevo, Hadžići, Bioča, Ilijaš, Ilidža, Ahatovići… Kroz “Bunker” je prošlo oko 800 logoraša, a oko 200 ih je dočekalo slobodu. Ostalima se gubi trag. Pored ubistava, mučenja i silovanja, u ovom logoru pod komandom zločinca Vlače, Bošnjaci su mučeni glađu, tako se preživjeli logoraš Eset Muračević, inače poznati novinar i publicista, sjeća “kako su Žara Milić, Rade Lukić Pape i Marinko Soldo znali i one male količine hrane otimati od logoraša i davati psima.”
Muračević, također, navodi primjer vrhunca monstruoznosti “kada su šešeljevci pred očima upravnika logora Branka Vlače i stražara Zorana Kresojevića, Zorana Markovića i Miodraga Kukića Miška natjerali logoraše Ahmeda Hidu i Hasana Abaza da homoseksualno opšte.”
Brane Vlačo 18. septembra 1992. godine izdvojio je logoraše rekavši im “da idu na kopanje rovova na brdu Žuč”. Logoraši nisu bili svjesni da ih je Vlačo poklonio četnicima, kako bi ih kao živi štit koristili ispred sebe u pokušaju da vrate izgubljene položaje na koti Orlić, koju su im oteli borci Armije RBiH 08.juna 1992. godine. Logoraše su gurali na linije koje su držali njihovi sunarodnjaci, a nerijetko i članovi familija. Iz tog živog štita nikada se nije vratilo 15 logoraša, a 36 ih je ranjeno. Po mnogim vojnim analitičarima, ovo je bilo prvi put u historiji novijeg ratovanja u svijetu, da se na jedan tako brutalan način pokušava vratiti izgubljena teritorija. U živom štitu na brdu Žuč, ubijeni su Nusret Selimović, Bajro Hujić, Hamid i Hasan Rizvo, Safet Kruezi, Ferid Šehić, Azem i Nail Durmić, Avdo Tirić, Enver Činara, Bajro Holujić…, dok je Nermina Skandu iz Semizovca, vogošćanski zlikovac Predrag Žarković Božur ubio na koti Golo brdo, zato što je ovaj nesretni mladić nešto protestvovao. Zlikovac Božur će taj dan zajedno sa vogošćanskim policajcem Radenkom Krčom poginuti na Žuči, što će itekako na svojoj koži osjetiti logoraši. Svaki gubitak linija na Žuči i četničke pogibije, zarobljeni Bošnjaci u Vogošći su plaćali životima, a samo sretnici su imali priliku da te gubitke zločinci nad njima prezentuju batinama. Bošnjakinje su uglavnom silovane i mučene u logoru “Kod Sonje” kojim je komandovao Vlačo. Petnaestogodišnja M.N. silovana je pred očima svoga oca. Dok su je četnici silovali, plakala je i vikala: 'Babo, molim te, ne daj me!' Pred ocem, koji nije mogao uraditi ništa, razrezali su joj utrobu i izvadili unutrašnje organe. Ovo je samo jedan od prikupljenih iskaza svjedoka koji su bili zatvoreni u logoru "Kod Sonje".
„Navečer, oko 21 sat u sobu je ušao major Vlado iz Vogošće i naredio mi da se spremim i pođem s njim. Donio mi je jednu kesu u kojoj se nalazilo čisto, ali već nošeno žensko rublje. Kada sam se spremila, oteli su mi bebu i Vlado me je poveo do svog džipa kojim me je, zajedno sa još dvojicom vojnika, odvezao u jednu veću vikendicu. Rekao mi je da, ukoliko želim da se sretnem sa svojom bebom, moram biti veoma pametna, jer će me u vikendici posjetiti jedan gospodin, stranac, koji mi može puno pomoći ako budem dobra prema njemu. Zaključao me je u vikendicu koja se sastojala od jedne veoma prostrane prostorije i sanitarnih prostorija u prizemlju i tri manje spavaće sobe u potkrovlju. U vikendici je bio televizor i radioaparat. Bojala sam se svoga položaja, a puno više sam strepila šta mi je sa bebom. Ubrzo poslije toga, u prostoriju je ušao stariji oficir sa dva pratioca. Prepoznala sam generala Luisa Mekenzia, koji mi je prišao sa ispruženom rukom, oslovivši me sa "gospođice" (na engleskom jeziku). U desnoj ruci je držao pupoljak crvene ruže, koji mi je prestrašenoj i nespretno utrpao u ruke. Dok je to činio, iz sobe su izašli njegovi pratioci i zaključali vrata. General Mekenzi me je pitao kako se zovem, odakle sam... Šutjela sam i pravila se da ništa ne razumijem. Slijegala sam ramenima i polahko uzmicala, dok mi je general Mekenzi rekao na engleskom jeziku: "Gospođice, vi veoma dobro govorite engleski i vi sve razumijete. Ovdje sam da vam pomognem. To je vaš interes. Ljubav vođena interesom je najjača ljubav. " Shvatila sam u kakvom sam se položaju nalazila. Zatočena, a odvojena od svoje devetomjesečne bebe. Oboje smo bili bespomoćni i zatočeni. Svako opiranje bilo je suludo. Opirala bi se, da sam bila sama, da od mene niko nije zavisio. Ovako, mislila sam na svoga sina i bila sam spremna podnijeti i patnju i poniženje i fizičku i duševnu bol samo da bih se sastala sa njim, makar i u uvjetima zatočenja i neizvjesnosti koju zatočenje sa sobom nosi. Uz šund muziku iz Srbije, sa radija, general je priznao svoju strast, a ja branila svoju zatočenu bebu. Stusnutih zuba, stisnuta srca... To je trajalo, sa manjim prekidima, više od dvadeset minuta. General me je posjetio sedam-osam puta. Molila sam ga da utiče na četnike da mi vrate bebu i da nas oslobode. Uvjek je govorio: " Sutra, sutra, strpi se...". Nakon dvadesetak dana iz vikendice su me u Vogošću odvezla dvojica vojnika i predala majoru Vladi. Nije me general Mekenzi na seksualan odnos prisilio šakama. Nije me oborio. Sama sam legla. Nije me tukao, prisiljavao, ali me je imao kao bespomoćnicu, zatočenicu. Dok je izigravao džentlmena sa ružom, soba je bila zaključana, a oko kuće je bila četnička vojnička straža. Ovo svjedočenje činim bez ikakve prisile, da odahnem, da mi bude lakše u želji da se nekad sretnem sa generalom, Luisom Mekenziem, posebno da mu javno na televiziji postavim par pitanja i da ga pogledam pravo u oči velikog prijatelja četničko-srpskih ratnih zločinaca.“
Izvod iz izjave Osmana Hadžića, bivšeg logoraša u logoru kod "Sonje". - U logoru "Sonja" također sam vidio i dovođenje žena. Prepoznao sam: Šenderović Šahidu iz Vogošće i Jozić Soku iz Vogošće . Soku sam vidio kada je general Mekenzi došao u logor "Sonja". Mene su tada četnici natjerali da pečem jagnje za generala Mekenzia. Ja ne znam gdje je sada Soka, ali sam je ranije dobro poznavao, jer je ona radila u istom preduzeću gdje i ja, UNIS, Ugostiteljstvo, Biokovo. U junu 1992. godine ponovo su me pozvali stražari logora "Sonja" da pečem jagnje. Dok sam ja pekao jagnje mene je čuvao Dragović Ignjatije iz Vogošće. On mi je rekao: "Znaš li za koga pečeš jagnje". Ja sam rekao: "Ne znam". On mi je rekao: "Pečeš za generala Mekenzia". Kada sam ispekao jagnje, pomogao mi je logoraš Ahmed Hido da ga unesemo u restoran logora "Sonja". Tada sam vidio dva transportera na kojima je pisalo UN. Jedan transporter je bio "točkaš", a drugi "gusjeničar". Mene su uveli u kuhinju da isječem meso. Tada je ušla Soka Jozić. Muzika se čula. Soka je iz sale došla u kuhinju. Na sebi je imala kecelju. Soka je imala oko 35 godina, plavu kraću kosu, srednje visine i građe. Soka nosi pečenje i pića u salu, a mene ponovo vode u logor kod "Sonje". Kada sam izlazio iz restorana uz pratnju čuvara vidio sam da i dalje stoje dva naprijed navedena transportera-izjavio je Hadžić.
Koljački maneken: Nikola Poplašen, bivši predsednik Šumske
PHOTO: hdmagazine.com
"Nikada nisam bio u Vogošći. Nisam pio i orgijao sa Srbima", kratko je izjavio general Luis Mekenzi odgovarajući na optužbe da je znao za postojanje logora i javne kuće "Kod Sonje", te da je iz nje početkom 1992. odveo u nepoznatom pravcu nekoliko muslimanskih djevojaka. Javne optužbe protiv Mekenzija nikada nisu bile podignute. Navodno, stopiralo ih je Predsjedništvo BiH, po završetku agresije na BiH.
Kada se spominju zločini u Vogošći, kao jedna od najodgovornijih osoba tokom 1992. godine spominje se i Nikola Poplašen, bivši predsjednik Republke Srpske, koji je u Vogošći, negdje tokom ljeta došao u Vogošći kao povjerenik Predsjedništva Srpske Republike za opštinu Vogošća. Zasigurno, jedan od najvećih vogošćanskih krvoloka je bio Dragan Damjanović. Damjanović je prijeratni autoprevoznik iz Gornjeg Hotonja.
- Damjanović nije uopšte bio srpski ratnik, uglavnom je obučen u četničku odoru, sa flašom rakije u ruci vršljao po naseljima gdje je znao da ima preostalih Muslimana. Ljude je odvodio u nepoznatom pravcu ili u gluho doba noći upadao u njihove stanove i nad njima vršio zvijerstva. Za mnoga od takvih ubistava nema svjedoka jer ih nije ni moglo biti. Naime, Srbi koji su živjeli tokom rata u Vogošći znaju da je Damjanović zasigurno sam ubio preko 100 ljudi. Sumnjam da će nekom od njih nekada proraditi savjest, pa da o svim zločinima progovore - kazuje nam jedan od vogošćanskih logoraša. Damjanović je uz saglasnost Branka Vlače, odvodio ljude iz logora koje je ubijao na brdu Žuč ili okolnim selima. Tako se tereti i za ubistvo logoraša profesora Zahida Baručije.
Petnaestog decembra 2006. godine, Dragan Damjanović proglašen je krivim za zločine protiv čovječnosti počinjene nad nesrpskim civilima na području općine Vogošća, tokom 1992. i 1993. godine, i osuđen na 20 godina dugotrajnog zatvora. Branko Vlačo je još 1999. godine bio uhapšen u Beogradu i optužen u aferi “Pauk”, zajedno sa srebreničkim egzekutorom Miloradom Mišom Pelemiš, komandantom zloglasnog Desetog diverzantskog odreda Vojske RS-a, da je kao član francuske špijunsko- obavještajne službe planirao i izvršavao terorističke napade, kao i da je spremao atentat na Slobodana Miloševića. Vlačin nadređeni, ratni gospodar života i smrti u Vogošći Jovan Joja Tintor se krije se negdje u Srbiji pod lažnim imenom Jovica Berjan. Kažu da živi u nezapamćenom strahu od hapšenja. Očekivati je da uskoro i on zajedno Brankom Vlačom i još desetinama vogošćanskih krvnika, izađe pred lice pravde.
http://www.e-novine.com/region/region-b ... moral.html
