John Cleese wrote: ↑08/02/2020 01:33
Edouard wrote: ↑08/02/2020 00:36
Primjer sekularističkog kulturnog djelovanje sredinom 20. stoljeća.
Radio Barcelona 20. 7. 1936.:
„Potrebno je razoriti Crkvu i sve ono što je s njom povezano. Što znači ako su crkve spomenici kulture? Dobar vojnik ne će se pred tim zaustaviti. Neophodno je razoriti Crkvu!”.
To je i učinjeno jer su prosvjetitelji samo u Barceloni zapalili 58 crkava, a pošteđena je ostala samo katedrala.
Pored toga ubili su hiljade svećenika i časnih sestara i desetine hiljada vjernika.
Paljenje crkava u Barceloni vidi se na slici snimljenoj sa obližnjeg brda.
https://narod.hr/wp-content/uploads/201 ... 96x512.jpg
Kad bigotska stoka (vijekovima) rusi, pali i kolje, to je sasvim ispravno, deus vult, a to sto bezboznici ucinise je odista nedopustiva strahota...
I onda je bog poslao spasitelje klera i "kulture" - falangiste i fasiste?
Tužna je istina da i od falangista i fašista može još i gore, od onih koji su prihvatili duh i slovo historijskog i materijalističkog determinizma.
I uz “rušenja, paljenja i klanja” preživje ljudsko društvo, a čini se da nešto i uznapredova. Ali onaj “potencijal”, ono što može bezboštvo u ljudima, što je viđeno u zločinačkim totalitarnim sistemima inspiriranim sekularističkim ideologijama, posebno onim gdje su haračili “crveni Kmeri”, zamalo da dođe glave ljudskom rodu.
I, ne da su neprijatelja gledali samo u drugim, drugačijim skupinama, narodima, ideologijama, već nerijetko su to bili i vlastiti prijatelji i rodbina, a vrhunac, ne samo apsurda, već zla, da su čak sami sebe smatrali izdajicama i neprijateljima društva, a što je viđeno na poznatim Moskovskim procesima.
Nikolaj Ivanovič Buharin, vodeći teoretičar marksizma i jedan od vođa Kominterne, na sudu je „priznao svoje zločine“:
“ Ponavljam svoja potpisana priznanja: mi smo svi izdajnici svoje sovjetske otadžbine. Slažem se s drugom tužiocem. Zaslužio sam najstrožiju kaznu. Moji su zločini nečuveni...”
Što bezboštvo može napraviti od ljudskog bića opisao je Dobrica Ćosić u romanu Otpadnik.
“…Čitam stenografske beleške sa moskovskih suđenja, čitam, sumnjam u svoje oči; sumnjam u verodostojnost tog teksta; sumnjam u postojanje sveta u kome se to zbiva.
Sudilo se, dakle, vođama prve socijalističke revolucije kao neprijateljima i izdajnicima te revolucije; tvorcima sovjetske države kao imperijalističkim i fašističkim agentima; Lenjinovim drugovima i teoretičarima boljševizma kao kriminalcima i ubicama. A oni su priznali sve optužbe, veličali i slavili Staljina, svog tužioca i sudiju, svog ubicu; oni se na suđenjima nisu borili začast i život, oni su se borili za svoju sramotu i smrt.
Nisam čuo ni pročitao da su se ikada i ikoji okajnici toliko ponizili.
Razmišljam, pitam se: šta se to zbilo u toj tragičnoj i nepredvidljivoj Rusiji? Toliki pokolj svojih nije izvršen ni u jednoj borbi za presto, ni u jednom građanskom ratu, ni u jednoj crkvi. Koliko znam, ni u jednom verskom ratu, revoluciji i inkviziciji nije bilo toliko značajnih jeretika i otpadnika, kakvi su ovi boljševički - Trocki, Buharin, Zinovjev, Kamenjev, Rikov, Tuhačevski, Bliher i njihovi drugovi.
Šta je onda s tom ideologijom i tim društvom ako su ih toliki i takvi ljudi izdali? Ako su izdajnici, oni su nesumnjivo najgori izdajnici u ovom veku. Ako to nisu, ako je, dakle, ovo laž, onda je u Rusiji pobedila kontrarevolucija, koja dokazuje da su ideali neostvarivi, da je čovek egoističko ništavilo, kome su ideje i ideali samo sredstva za obmanu i potčinjavanje ljudi.
U oba slučaja poražen je čovek. Zlo je, dakle, istorijska priroda čovekova…“