Forum Klix.ba

It_is_a_Leclerc wrote:Šta fali ideji da se cijene turističkih aranžmana za Sarajevo povećavaju uključivanjem karti za posjet muzeju, i time u kasu ministarstva doda 100-tinjak hiljada maraka godišnje ?!

Osim, naravno, što onaj Busuladžić drži Zemaljski muzej kao taoca vlastitih neuspjelih političkih nastojanja i ideja ?

It_is_a_Leclerc wrote:Šta fali ideji da se cijene turističkih aranžmana za Sarajevo povećavaju uključivanjem karti za posjet muzeju, i time u kasu ministarstva doda 100-tinjak hiljada maraka godišnje ?!

Osim, naravno, što onaj Busuladžić drži Zemaljski muzej kao taoca vlastitih neuspjelih političkih nastojanja i ideja ?

It_is_a_Leclerc wrote:Ne govorim o obaveznom odlasku. Naravno da je fakultativno, ali se cijena aranžmana npr. podigne za simboličnih pet maraka, a njihov vlasnik ne plaća ulazak u muzej. Uz promociju kulturne baštine, muzejske građe i materijala, malo je onih koji ne bi obišli zemaljski muzej.

Zemaljski muzej koji, btw. i nije resor ministra Rešidata, te se on njime bavi isključivo iz dobre volje, ali ne i službene dužnosti, mora prići građanima i turistima, a ne čekati sa katancima na vratima da se neko sjeti obići ih. Ideja da se uz karte za turističke aranžmane u Sarajevu prodaje i karta za zemaljski muzej je odlična.[/youtube]

HM 2011 wrote:

It_is_a_Leclerc wrote:Šta fali ideji da se cijene turističkih aranžmana za Sarajevo povećavaju uključivanjem karti za posjet muzeju, i time u kasu ministarstva doda 100-tinjak hiljada maraka godišnje ?!

Osim, naravno, što onaj Busuladžić drži Zemaljski muzej kao taoca vlastitih neuspjelih političkih nastojanja i ideja ?

sad udri po Busuladzicu jer ne moze finansirati rad muzeja od prodanih karti.....

ne more covjek pokrit dug od 2500000 sa 100000....

sto mrzim ove ublehe.....

modus operandi propalih komunjara...

It_is_a_Leclerc wrote:Ne govorim o obaveznom odlasku. Naravno da je fakultativno, ali se cijena aranžmana npr. podigne za simboličnih pet maraka, a njihov vlasnik ne plaća ulazak u muzej. Uz promociju kulturne baštine, muzejske građe i materijala, malo je onih koji ne bi obišli zemaljski muzej.

Zemaljski muzej koji, btw. i nije resor ministra Rešidata, te se on njime bavi isključivo iz dobre volje, ali ne i službene dužnosti, mora prići građanima i turistima, a ne čekati sa katancima na vratima da se neko sjeti obići ih. Ideja da se uz karte za turističke aranžmane u Sarajevu prodaje i karta za zemaljski muzej je odlična.[/youtube]

It_is_a_Leclerc wrote: Pitaj Salmira Kaplana iz "na svim nivoJima", ako je on "komunjara", onda sam i ja. On je vrlo lijepo objasnio kako direktor Zemaljskog muzeja tretira nacionalno blago ove države kao svoju babovinu, pa je zaključava i krije od očiju javnosti.
Koliko mu je modaliteta za izlazak iz ove situacije ponuđeno ?! Sve ih je odbio, a UO Zemaljskog muzeja se nije ni očitovao. Vlada FBiH je bila spremna preuzeti osnivačka prava i dati 400.000 maraka u toj godini, ministarstvo civilnih poslova još 300.000, a Vlada KS 100.000 da plate radnicima krenu redovno, a da se dugovanja iz prethodnog perioda probaju rješavati u narednom fiskalnom periodu. Odbio direktor, kaže - "Ako nas Vlada FBiH preuzme, mi ćemo sve tužbe preusmjeriti na njihov račun". Da ne pričam o tome kako radnici muzeja zovu, traže da dobiju ikakve plate, da krenu raditi, ali direktor ne da.

Prema tome, očito je nekom u interesu da se politički profilira preko leđa muzeja.

"Odbijanjem skidanja dasaka sa ulaza želimo izazvati Federalnu vladu da imenuje novu upravu čime će automatski preuzeti finansiranje institucije. I svakog prvog u mjesecu, ako ne budu uplaćivali platu, ovi ljudi će tužiti Vladu Federacije kao osnivača i sa njihovog računa će se skidati sredstva. Mi to želimo", pojasnio je Busuladžić.
http://www.oslobodjenje.ba/kun/busuladz ... za-posjete

It_is_a_Leclerc wrote:

HM 2011 wrote:

It_is_a_Leclerc wrote:Šta fali ideji da se cijene turističkih aranžmana za Sarajevo povećavaju uključivanjem karti za posjet muzeju, i time u kasu ministarstva doda 100-tinjak hiljada maraka godišnje ?!

Osim, naravno, što onaj Busuladžić drži Zemaljski muzej kao taoca vlastitih neuspjelih političkih nastojanja i ideja ?

sad udri po Busuladzicu jer ne moze finansirati rad muzeja od prodanih karti.....

ne more covjek pokrit dug od 2500000 sa 100000....

sto mrzim ove ublehe.....

modus operandi propalih komunjara...

Pitaj Salmira Kaplana iz "na svim nivoJima", ako je on "komunjara", onda sam i ja. On je vrlo lijepo objasnio kako direktor Zemaljskog muzeja tretira nacionalno blago ove države kao svoju babovinu, pa je zaključava i krije od očiju javnosti.
Koliko mu je modaliteta za izlazak iz ove situacije ponuđeno ?! Sve ih je odbio, a UO Zemaljskog muzeja se nije ni očitovao. Vlada FBiH je bila spremna preuzeti osnivačka prava i dati 400.000 maraka u toj godini, ministarstvo civilnih poslova još 300.000, a Vlada KS 100.000 da plate radnicima krenu redovno, a da se dugovanja iz prethodnog perioda probaju rješavati u narednom fiskalnom periodu. Odbio direktor, kaže - "Ako nas Vlada FBiH preuzme, mi ćemo sve tužbe preusmjeriti na njihov račun". Da ne pričam o tome kako radnici muzeja zovu, traže da dobiju ikakve plate, da krenu raditi, ali direktor ne da.

Prema tome, očito je nekom u interesu da se politički profilira preko leđa muzeja.

Oligarh wrote:Međutim, da se razumijemo, iako nisam za ovaj njegov prijedlog, mislim da je ova hajka koja se, bezrazložno, povela protiv Rešidata totalno maliciozna iz jednog drugog aspekta. Naime, u sektoru kulture postoje tako učahurene halke koje će uraditi sve da mu otežaju posao, jer ne dolazi iz njihovog "boemsko-oportunističkog" miljea. Čovjek je na mjesto ministra došao kao uspješan privrednik, a mi smo zemlja gdje upravo ti koji su uspjeli u realnom sektoru i mogu da pokrenu neke stvari sa mrtve tačke. Zašto? Jer jednostavno gledaju na stvari drugim očima, znaju koje jesu zamke voditi nešto, pa čak se to zvalo i kultura u doba sveopćeg kokuzluka. I iskreno, više vjerujem njemu da će uraditi neke pozitivne pomake u tom segmentu, nego cijeloj plejadi umjetnika-taldžija koji su sjedili u njegovoj fotelji prije njega i potpisivali sve što im se pod nos gurne. A danas uspjeti u realnom sektoru privrede je pravi životni masterpiece.

Radiosarajevo.ba: Čitate li?

Rešidat: Čitam uglavnom stručnu literaturu iz oblasti turizma, inače nisam ljubitelj književnosti.

HM 2011 wrote:sto mrzim ove ublehe.....

modus operandi propalih komunjara...

KatarinaKosaca wrote:

HM 2011 wrote:sto mrzim ove ublehe.....

modus operandi propalih komunjara...

Pa, zar tako o koalicionom partneru sa kojim ćete graditi bolju budućnost za sve nas

KatarinaKosaca wrote:

Oligarh wrote:Međutim, da se razumijemo, iako nisam za ovaj njegov prijedlog, mislim da je ova hajka koja se, bezrazložno, povela protiv Rešidata totalno maliciozna iz jednog drugog aspekta. Naime, u sektoru kulture postoje tako učahurene halke koje će uraditi sve da mu otežaju posao, jer ne dolazi iz njihovog "boemsko-oportunističkog" miljea. Čovjek je na mjesto ministra došao kao uspješan privrednik, a mi smo zemlja gdje upravo ti koji su uspjeli u realnom sektoru i mogu da pokrenu neke stvari sa mrtve tačke. Zašto? Jer jednostavno gledaju na stvari drugim očima, znaju koje jesu zamke voditi nešto, pa čak se to zvalo i kultura u doba sveopćeg kokuzluka. I iskreno, više vjerujem njemu da će uraditi neke pozitivne pomake u tom segmentu, nego cijeloj plejadi umjetnika-taldžija koji su sjedili u njegovoj fotelji prije njega i potpisivali sve što im se pod nos gurne. A danas uspjeti u realnom sektoru privrede je pravi životni masterpiece.

Pa, naravno da umjetnik ne razmišlja kao privrednik niti profitabilno, jer onda ne bi bio umjetnik nego manadžer. Jedanko kao od menadžera tražiti da objavi zbirku pjesama, je od umjetnika tražiti da ganja profit. Hajka???? Ja jednostavno ne želim da mom djetetu ovakav čovjek bude ministar kulture. Ne, zbog mene, formirana sam i mogu se podsmjehivati gluposti, ali djeci koju moramo naučiti da čitaju, makar i u pdf-u, ovakav ministar kulture je katastrofa..

Radiosarajevo.ba: Čitate li?

Rešidat: Čitam uglavnom stručnu literaturu iz oblasti turizma, inače nisam ljubitelj književnosti.

Ako je radi ovoga "bespotrebna hajka", onda se zaista trebamo ozbiljno zamisliti nad vlastitim životnim svjetonazorima

Muzej Liverpoola u Hrasnici

02.04.2015. | PIŠE: Boris DEŽULOVIĆ

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, slavio sarajevski kantonalni ministar kulture rođendan, pa mu osoblje kabineta odlučilo pokloniti veliku neku lijepu monografiju. "Joj, samo ne knjigu!", uhvatio se ministar za glavu vidjevši poklon. "Kod kuće već imam jednu!"

Dobro sad, nije ništa novo u Bosni i Hercegovini da kantonalni i entitetski ministri nemaju baš nikakvih kompetencija za resor koji ih dopadne u stranačkom potkusurivanju. Bilo tko, ali baš bilo tko s partijskom knjižicom mogao je u ovoj nesretnoj zemlji biti ministar bilo čega, mogao je vozač viljuškara biti ministar rudarstva, mogao je tuberkulozni pjesnik biti ministar obrane, mogao je i ginekolog biti ministar unutrašnjih poslova. Dobro, ovo posljednje baš i nije moglo – ima, naime, neke veze, što se protivi svakom načelu kompetencije u bosanskohercegovačkoj politici – ali znate što sam mislio.

Sve je moglo, svatko je mogao sve pod uvjetom da ne zna ništa, samo su se ministri kulture do sad barem uzgred češali o kulturu, ako već nisu dolazili izravno iz nje.

Ne zato što im je do kulture nešto osobito stalo – upravo u stvari obrnuto, baš zato što nije – na tom veličanstveno nevažnom resoru, u čiji se budžet nije mogao ugraditi ni sam ministar, a kamoli amidžićev mu vjenčani kum, stranački su kadrovici gradili takozvani ugled svojih izvršnih politika: s ministrom kulture, prosjek obrazovanosti kantonalne ili federalne vlade dobacio bi gdjekad i do trećeg razreda srednje škole.

Funkcionirala je ta stvar razmjerno dobro, vlade su se sastavljale po formuli "petnaestak mufljuza plus jedan intelektualac" - nesretnik bi, jasno, shvatio da baš ništa napraviti ne može i da baš ništa takvo nikad nije bilo ni predviđeno, ali heftu prekasno – sve dok vladajuće stranke nisu prepoznale važnost resora kulture. Shvatili su, naime, mufljuzi da ministarstvo kulture u stranačkoj raspodjeli vrijedi baš kao i svaki drugi resor, i da ga je glupo trošiti na te, kako se zovu, intle... intelke... e, to.

Tako je, u možda najilustrativnijoj epizodi raspada svakog smisla bosanskohercegovačke politike, neviđeni skandal ispao kad je HDZ BiH ovih dana, dobivši u svoju kvotu jedno ministarstvo iz redova Ostalih, za ministricu kulture instalirao Zoru Dujmović, nekadašnju direktoricu mostarskog Centra za socijalni rad. Svakako, i drugdje bi lijep skandal izbio kad bi za ministricu kulture bila osoba kojoj je jedina veza s kulturom to što službenim automobilom prolazi pored Zemaljskog muzeja. U Bosni i Hercegovini, međutim, skandal nije ispao zato što je ministrica kulture socijalna radnica, već zato što se iznebuha izjasnila kao Srpkinja, stvarajući višak Srba u federalnoj Vladi.

Prvi čovjek kulture u entitetima ili kantonima Bosne i Hercegovine, naime, mora zadovoljavati samo dva uvjeta: stranačku i nacionalnu pripadnost. Ako je ministar kulture uz to i, šta ja znam, ljubitelj književnosti – već ne valja, traži novog.

Istodobno, naime, dok je HDZ federalnu kulturu – opet, pošteno govoreći, sasvim prikladno - povjerio socijalnoj radnici, Demokratska fronta kantonalni je resor kulture iz svoje ministarske kvote povjerila provjerenom partijskom kadru Sameru Rešidatu, vlasniku turističke agencije što organizira srednjoškolske ekskurzije i zimske pijanke na Vlašiću, i kojemu je jedina veza s kulturom to što je vodeći djecu po Španjolskoj iz autobusa vidio Dalijev muzej u Figuerasu i stadion Barcelone: Camp Nou, naime, ima i klupski muzej, što je po novom ministru kulture – nemojte se smijati, nije nimalo smiješno - "primjer simbioze kulture i sporta".

Nakon čega valja očekivati da ministar Rešidat u zapuštenim halama Famosa u Hrasnici otvori, recimo, muzej FC Liverpoola. Ili da, usvajajući svjetska iskustva iz oblasti kulturne simbiotike, problem Zemaljskog muzeja u Sarajevu riješi osnivanjem Fudbalskog kluba Zemlja. Ili, još bolje i jednostavnije, preseljenjem Zemaljskog muzeja pod tribine Željina stadiona na Grbavici. Moglo bi, naravno, i na Koševo, ali onda bi me Benja napao da im titule postavljam kao muzejske eksponate, pa ostanimo radije na Grbavici. Nesporazumi sa Zemaljskim muzejom u okviru stadiona mogli bi se pak izbjeći preimenovanjem kluba, recimo u FK Zemljezničar.

Naravno da je sve zajebancija. Što je, najzad, nego zajebancija kad novi kantonalni ministar kulture – onaj, shvatili ste, iz vica s početka teksta – u svom prvom intervjuu, na pitanje što čita, mrtav hladan odgovori: "Čitam uglavnom stručnu literaturu, inače nisam ljubitelj književnosti." Suncetijebem, ministra kulture koji "inače nije ljubitelj književnosti" valjalo je izmisliti! Ne bi se toga dosjetio ni Branislav Nušić na amfetaminima.

Jasna stvar, naći će se sigurno i kakav neoliberal koji će nadmoćno pitati zašto ministar kulture mora biti ljubitelj književnosti, pa mu valja odmah odgovoriti: zato. Ministar kulture, jebiga, mora voljeti čitati. Ne mora biti pisac, prevoditelj, književni kritičar ili povjesničar književnosti, ali jednostavno mora biti ljubitelj književnosti. Već i ako mu to treba objašnjavati, ne može biti ni vozač u Ministarstvu kulture, a kamoli ministar.

Samer Rešidat ima, međutim, bolju kvalifikaciju: on nije ljubitelj književnosti, on je menadžer. Ta je neoliberalna podvala sad dosta moderna - u svim resorima života, pa tako i u kulturi, moraju sjediti oni koji znaju zaraditi pare, famozni menadžeri, mitološka bića koja od govna prave pitu, od pite kulturu, a od kulture novac. To su oni što će u suvenirnicama sarajevskih muzeja prodavati kućice za hrčke u obliku Zgošćanskog stećka i držač za olovku u obliku Gazi Husrev-begove džamije, ili repliku naslovnice bečkog Volksblatta iz juna 1914., s fotomontažom vas kako pucate u prijestolonasljednika Ferdinanda. Ja se stoga, kad čujem "menadžment u kulturi", odmah hvatam za revolver. Jebali vas menadžeri.

U tom menadžerskom svijetu, međutim, menadžer turističke agencije jedini je idealniji ministar kulture od socijalne radnice. Nekakav, gluho bilo, ljubitelj književnosti kulturu bi zamislio kao nekakvo intelektualno preseravanje, a ona je, eto, samo proizvod koji valja prodati, i baš ništa drugo. Za kurac su i Zemaljski muzej i Umjetnička galerija, i Narodno pozorište i Ars Aevi, i MESS i Jazz Fest i filmski festival, i Nobelove nagrade i Zlatne palme, i Andrić i Sidran i Džamonja, i Oscar i berlinski međed, i Zgošćanski stećak i Hagada, džabe sve ako ih ne umijemo uvaliti Filipincima i Talijanima u prolazu za Međugorje: nije valjda sve to u Sarajevu za vas i zbog vas? Niste valjda vi, kako ono, ljubitelji kulture?

Kultura je u BiH najzad tako dobila pripadajuće mjesto: u metropolitanskom kantonu vodi je turistički agent, kojemu je na federalnoj razini nadređena socijalna radnica. Ništa više nema se reći o bosanskohercegovačkoj kulturi. Osam stotina zapisanih godina, od Kulinove povelje do Zemaljskog muzeja u Plavom zamku - dobro nam je brate i trajala.

Filipincima i Talijanima valjda će bolje potrajati.

VjecitiStudent wrote:

Muzej Liverpoola u Hrasnici

02.04.2015. | PIŠE: Boris DEŽULOVIĆ

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, slavio sarajevski kantonalni ministar kulture rođendan, pa mu osoblje kabineta odlučilo pokloniti veliku neku lijepu monografiju. "Joj, samo ne knjigu!", uhvatio se ministar za glavu vidjevši poklon. "Kod kuće već imam jednu!"

Dobro sad, nije ništa novo u Bosni i Hercegovini da kantonalni i entitetski ministri nemaju baš nikakvih kompetencija za resor koji ih dopadne u stranačkom potkusurivanju. Bilo tko, ali baš bilo tko s partijskom knjižicom mogao je u ovoj nesretnoj zemlji biti ministar bilo čega, mogao je vozač viljuškara biti ministar rudarstva, mogao je tuberkulozni pjesnik biti ministar obrane, mogao je i ginekolog biti ministar unutrašnjih poslova. Dobro, ovo posljednje baš i nije moglo – ima, naime, neke veze, što se protivi svakom načelu kompetencije u bosanskohercegovačkoj politici – ali znate što sam mislio.

Sve je moglo, svatko je mogao sve pod uvjetom da ne zna ništa, samo su se ministri kulture do sad barem uzgred češali o kulturu, ako već nisu dolazili izravno iz nje.

Ne zato što im je do kulture nešto osobito stalo – upravo u stvari obrnuto, baš zato što nije – na tom veličanstveno nevažnom resoru, u čiji se budžet nije mogao ugraditi ni sam ministar, a kamoli amidžićev mu vjenčani kum, stranački su kadrovici gradili takozvani ugled svojih izvršnih politika: s ministrom kulture, prosjek obrazovanosti kantonalne ili federalne vlade dobacio bi gdjekad i do trećeg razreda srednje škole.

Funkcionirala je ta stvar razmjerno dobro, vlade su se sastavljale po formuli "petnaestak mufljuza plus jedan intelektualac" - nesretnik bi, jasno, shvatio da baš ništa napraviti ne može i da baš ništa takvo nikad nije bilo ni predviđeno, ali heftu prekasno – sve dok vladajuće stranke nisu prepoznale važnost resora kulture. Shvatili su, naime, mufljuzi da ministarstvo kulture u stranačkoj raspodjeli vrijedi baš kao i svaki drugi resor, i da ga je glupo trošiti na te, kako se zovu, intle... intelke... e, to.

Tako je, u možda najilustrativnijoj epizodi raspada svakog smisla bosanskohercegovačke politike, neviđeni skandal ispao kad je HDZ BiH ovih dana, dobivši u svoju kvotu jedno ministarstvo iz redova Ostalih, za ministricu kulture instalirao Zoru Dujmović, nekadašnju direktoricu mostarskog Centra za socijalni rad. Svakako, i drugdje bi lijep skandal izbio kad bi za ministricu kulture bila osoba kojoj je jedina veza s kulturom to što službenim automobilom prolazi pored Zemaljskog muzeja. U Bosni i Hercegovini, međutim, skandal nije ispao zato što je ministrica kulture socijalna radnica, već zato što se iznebuha izjasnila kao Srpkinja, stvarajući višak Srba u federalnoj Vladi.

Prvi čovjek kulture u entitetima ili kantonima Bosne i Hercegovine, naime, mora zadovoljavati samo dva uvjeta: stranačku i nacionalnu pripadnost. Ako je ministar kulture uz to i, šta ja znam, ljubitelj književnosti – već ne valja, traži novog.

Istodobno, naime, dok je HDZ federalnu kulturu – opet, pošteno govoreći, sasvim prikladno - povjerio socijalnoj radnici, Demokratska fronta kantonalni je resor kulture iz svoje ministarske kvote povjerila provjerenom partijskom kadru Sameru Rešidatu, vlasniku turističke agencije što organizira srednjoškolske ekskurzije i zimske pijanke na Vlašiću, i kojemu je jedina veza s kulturom to što je vodeći djecu po Španjolskoj iz autobusa vidio Dalijev muzej u Figuerasu i stadion Barcelone: Camp Nou, naime, ima i klupski muzej, što je po novom ministru kulture – nemojte se smijati, nije nimalo smiješno - "primjer simbioze kulture i sporta".

Nakon čega valja očekivati da ministar Rešidat u zapuštenim halama Famosa u Hrasnici otvori, recimo, muzej FC Liverpoola. Ili da, usvajajući svjetska iskustva iz oblasti kulturne simbiotike, problem Zemaljskog muzeja u Sarajevu riješi osnivanjem Fudbalskog kluba Zemlja. Ili, još bolje i jednostavnije, preseljenjem Zemaljskog muzeja pod tribine Željina stadiona na Grbavici. Moglo bi, naravno, i na Koševo, ali onda bi me Benja napao da im titule postavljam kao muzejske eksponate, pa ostanimo radije na Grbavici. Nesporazumi sa Zemaljskim muzejom u okviru stadiona mogli bi se pak izbjeći preimenovanjem kluba, recimo u FK Zemljezničar.

Naravno da je sve zajebancija. Što je, najzad, nego zajebancija kad novi kantonalni ministar kulture – onaj, shvatili ste, iz vica s početka teksta – u svom prvom intervjuu, na pitanje što čita, mrtav hladan odgovori: "Čitam uglavnom stručnu literaturu, inače nisam ljubitelj književnosti." Suncetijebem, ministra kulture koji "inače nije ljubitelj književnosti" valjalo je izmisliti! Ne bi se toga dosjetio ni Branislav Nušić na amfetaminima.

Jasna stvar, naći će se sigurno i kakav neoliberal koji će nadmoćno pitati zašto ministar kulture mora biti ljubitelj književnosti, pa mu valja odmah odgovoriti: zato. Ministar kulture, jebiga, mora voljeti čitati. Ne mora biti pisac, prevoditelj, književni kritičar ili povjesničar književnosti, ali jednostavno mora biti ljubitelj književnosti. Već i ako mu to treba objašnjavati, ne može biti ni vozač u Ministarstvu kulture, a kamoli ministar.

Samer Rešidat ima, međutim, bolju kvalifikaciju: on nije ljubitelj književnosti, on je menadžer. Ta je neoliberalna podvala sad dosta moderna - u svim resorima života, pa tako i u kulturi, moraju sjediti oni koji znaju zaraditi pare, famozni menadžeri, mitološka bića koja od govna prave pitu, od pite kulturu, a od kulture novac. To su oni što će u suvenirnicama sarajevskih muzeja prodavati kućice za hrčke u obliku Zgošćanskog stećka i držač za olovku u obliku Gazi Husrev-begove džamije, ili repliku naslovnice bečkog Volksblatta iz juna 1914., s fotomontažom vas kako pucate u prijestolonasljednika Ferdinanda. Ja se stoga, kad čujem "menadžment u kulturi", odmah hvatam za revolver. Jebali vas menadžeri.

U tom menadžerskom svijetu, međutim, menadžer turističke agencije jedini je idealniji ministar kulture od socijalne radnice. Nekakav, gluho bilo, ljubitelj književnosti kulturu bi zamislio kao nekakvo intelektualno preseravanje, a ona je, eto, samo proizvod koji valja prodati, i baš ništa drugo. Za kurac su i Zemaljski muzej i Umjetnička galerija, i Narodno pozorište i Ars Aevi, i MESS i Jazz Fest i filmski festival, i Nobelove nagrade i Zlatne palme, i Andrić i Sidran i Džamonja, i Oscar i berlinski međed, i Zgošćanski stećak i Hagada, džabe sve ako ih ne umijemo uvaliti Filipincima i Talijanima u prolazu za Međugorje: nije valjda sve to u Sarajevu za vas i zbog vas? Niste valjda vi, kako ono, ljubitelji kulture?

Kultura je u BiH najzad tako dobila pripadajuće mjesto: u metropolitanskom kantonu vodi je turistički agent, kojemu je na federalnoj razini nadređena socijalna radnica. Ništa više nema se reći o bosanskohercegovačkoj kulturi. Osam stotina zapisanih godina, od Kulinove povelje do Zemaljskog muzeja u Plavom zamku - dobro nam je brate i trajala.

Filipincima i Talijanima valjda će bolje potrajati.

BenDover wrote:posao ministra je upravljanje. dakle menadzment. ministarstvo nije koncert ozbiljne muzike ili vece recitiranja poezije. najveci papak bez da je ikada procitao ijednu knjigu moze da bude bolji ministar od tolstoja. ministarstvo ima budzet, administraciju, plate i sl. njegovo je da organizuje upravjanje i sprovodi stranacke politike, a u kojem pravcu ce se razvijati kultura u drustvu prije svega odlucuje publika a ne ministar.

KatarinaKosaca wrote:

BenDover wrote:posao ministra je upravljanje. dakle menadzment. ministarstvo nije koncert ozbiljne muzike ili vece recitiranja poezije. najveci papak bez da je ikada procitao ijednu knjigu moze da bude bolji ministar od tolstoja. ministarstvo ima budzet, administraciju, plate i sl. njegovo je da organizuje upravjanje i sprovodi stranacke politike, a u kojem pravcu ce se razvijati kultura u drustvu prije svega odlucuje publika a ne ministar.

Kako rekoh, sve dok nam je normala da ministar kulture baš i ne voli da čita, treba da se zamislimo nad svojim svjetonazorima, ne čak ni njegovih.
Da vidimo to čudo od profitabilnosti koje kani napraviti.....

BenDover wrote:da imamo pravilo da ministar kulture mora da voli da cita, vec bi smo zivjeli u sasvim drugacijem svijetu.

Banksy wrote:KULTURA je kulturnoumjetničko društvo iz Mostara, biblioteka u Maglaju, zavičajni muzej u Ljubuškom, Jevrejski muzej u Sarajevu, škola gitare Travniku i amaterski omladinski teatar iz Konjica. Njih se pomaže i zbog njih postoji to pišljivo ministarstvo, ne zbog lihvara Harisa Pašovića i Mire Purivatre, bando ublehaška, diletantska ...

KatarinaKosaca wrote:
Kako rekoh, sve dok nam je normala da ministar kulture baš i ne voli da čita, treba da se zamislimo nad svojim svjetonazorima, ne čak ni njegovih.
Da vidimo to čudo od profitabilnosti koje kani napraviti.....

Oligarh wrote:Samera pokušava da diskredituje jedna kuhinja u kojoj je čitanje najmanji problem.

KatarinaKosaca wrote:

Oligarh wrote:Samera pokušava da diskredituje jedna kuhinja u kojoj je čitanje najmanji problem.

Evo, ja ga diskriminiram, a profesionalno nemam veze sa kulturom, najmanje dnevnicama ili lovu u mutnom. Diskreditiram ga gdje god stignem kao građanin koji plaća poreze i koji se bori da mi dijete stekne ljubav prema knjizi. Prema čitanju.. Neću da arlauče, da se ne zna izraziti, da ne zna sklopiti rečenicu ili napisati dopis. Šta da kažemo svojoj djeci ako prvi kulturnjak kaže da baš i ne voli čitati Ma, dajte, ljudi, pa to bi bio skandal u normalnoj zemlji taman da izjavi ministar privrede, a kamoli ministar kulture. Kako će sutra pročitati tek objavljenu knjigu nekog mladog talentiranog književnika kojeg treba poduprijeti ili "profitabilirati" knjigu? Kako? Na koji fazon?