gospodja profiterka wrote:Styling wrote:
Postoji jedna fundamentalna razlika izmedju vjerske ili bilo koje druge slobode i vjerskih propisa.
Za zene pod hidzabom pokrivanje nije vjerska sloboda nego vjerski propis. To je dio njenog identiteta i ono sto vjera propisuje kako muslimanka vjernica treba biti obucena. Ne mozemo traziti od muslimanke koja nosi hidzab da krsi vjerska prava i propise kako bi ispunila zahtjeve nekog sudskog i bilo kojeg drugog tijela. Time bi bilo ugorzeno njeno ispunjavanje vrlo vaznog vjerskog propisa.
Nosenje polumjeseca i zvjezda na zlatnim lancima javno istaknutim i nosenje krstova/krizeva je vjerska sloboda i izrazavanje vjerske pripadnosti, ali nijedno ni drugo nisu vjerski propis. To je jednostavno necija volja da ih nosi. I to se moze zabraniti. Ali hidzab kao vjerski propis se ne moze zabraniti. To je mijesanje u fundment vjere. To bi bilo isto kao da bismo casnim sestrama, ukoliko bi neka od njih kojim slucajem bila advokat, zabranili da nose svoju odoru casne sestre. To je nedopustivo.
Zapravo... ne. Časne sestre često ne nose odoru, a svakako je ne nose kad obnašaju svjetovne dužnosti. Časna sestra
SASVIM SIGURNO ne bi nosila svoju odoru da, nekim slučajem, radi kao advokat ili nešto slično. Nosila bi je samo u institucijama kojima je osnivač i vlasnik Crkva.
Što se tiče ovog spora, tu se javljaju dva bitna pitanja:
1. Da li je ovo nešto što VSTV može rješavati internim propisom ili je potreban zakon?
2. Da li je hidžab uopće vjerski propis te, ako jeste, šta bi njegovo ozakonjenje značilo za žene koje sebe smatraju muslimankama i tako se izjašnjavaju, ali ne nose hidžab?
Ja bih ponudila svoja dva moguća odgovora na ova pitanja:
Najprije, ne vidim prepreku da bilo koja organizacija ili tijelo internim propisom nameće kodeks oblačenja svojim zaposlenicima (to je učinila i moja organizacija i moje kolege i ja s tim nemamo nikakvih problema), ali je upitno može li ga nametati svojim klijentima i posjetiteljima. S druge strane, vjerski objekti imaju vrlo striktne kodekse oblačenja kojih se moraju pridržavati i posjetitelji, pa bi se tu možda mogao naći koristan presedan.
U svakom slučaju, ono što Dennis ne uočava, a od Sabine nisam ni očekivala da uoči, jesu reperkusije koje bi "ozakonjenje" hidžaba u javnim i državnim organizacijama, tijelima i organima imalo po sve žene muslimanke koje, ionako s mukom, pokušavaju participirati u njima. Kakav bi efekt to imalo na naše rijetke vojnikinje i oficirke, na primjer? Kakav na policajke? Imate li u vidu da bi se, ukoliko bi se hidžab prepoznao kao vjerska obaveza/propis u našem svjetovnom zakonu, muslimanke koje ne nose hidžab našle pod pritiskom sredine, pa i organizacije u kojoj rade da stave hidžab? Za sada njihovo pravo da ga
ne nose štiti jedino propis o oblačenju, ali, nemajte iluzija, kada svjetovni zakon definira hidžab kao vjerski propis, obavezu koju muslimanka mora ispuniti te joj se to ne može uskratiti ni u državnoj službi, ni na sudu, ni u vojsci... žene koje se izjašnjavaju kao muslimanke imat će sužen izbor: ili hidžab ili traži drugu profesiju. Uostalom, ili je propis i obaveza, ili nije, jelte.
To su dakle bitne dileme ovdje, sve ostalo se može secirati nakon što se da odgovor na ova pitanja.