ultima_palabra wrote:
Ali treba napustiti ideju da će nam neko napraviti funkcionalnu državu samo zato što smo bili žrtve, a mi ćemo uživati u rahatluku za to vrijeme.
O sindromu 'žrtve' možemo govoriti, uvjetno rečeno, na dva načina: na način nekoga ko se pokriva rukama i čeka ne bi li neko vidio šta mu rade pa pritekao u pomoć (naša prvotna svijest u agresiji koja je ostala prisutna kod nekih i do danas - kažu da Reis širi ovaj oblik svijesti...) ili na način da skontaš da nema pomoći ako sam sebi ne pomogneš, ustaneš i opališ agresora čime stigneš (naš drugi oblik svijesti tokom agresije koji je doveo u situaciju MZ da mora da djeluje).
U otomanskom vremenu su gradili jedne posebne objekte, imao sam priliku to pogledati. To su neke građevine slične džamijama (po svom enterijeru i eksterijeru), sa šadrvanima unutar i izvan građevina, sa puno cvijeća, puzavica, sa ponekim potočićem blizu...Lijepe djevojke su tu posluživale, itsl. Naime, imala se namjera stvoriti 'džennetska slika' na zemlji, jedan poseban estetski ugođaj, jedan sklad koji opija dušu...Dvoranom bi se čula i lagana muzika, negdje iz budžaka...
U te prostorije, na ta mjesta bi dovodili ljude koji su 'skrenuli pameću', lude osobe, psihijatrijske slučajeve...Vjerovali su da bi im takav ambijent vratio sklad misli, doveo ih u ravnotežu, dozvao ih pameti...
Međutim, nikada ti hećimi nisu gradili te objekte zajedno sa pacijentima i njih pitali za mišljenje.