Juriš na Komšića
23.03.2015. | PIŠE: Vildana SELIMBEGOVIĆ
Sve je, kažu, bilo spremno, cvijeće, ikebane, zdravice, svečane besjede. A onda se ispostavilo da je Draganu Čoviću važnija riječ data Miloradu Dodiku negoli svi oni sastanci s Bakirom Izetbegovićem. Tako je Zora iz HDZ-a natjerala Milana iz Demokratske fronte da povuče suglasnost na imenovanje Vlade Federacije. Zanimljivo: drvlje i kamenje sručilo se na DF i Željka Komšića i još se sila velikih analitičara namjestila na start utrke u ukazivanju na Čovićevu principijelnost i konzistentnost! Čović nije, saznasmo tako, nikada ni odstupio od zadatih ciljeva. Čoviću su, dakle, pregovori i služili da isporuči svoj (i Dodikov) spisak želja.
Samo se ovdje slijepa odanost vlastitim apetitima smatra vrlinom. No, država koja ima ovakve političare ionako ne treba da se brine za svoj(e) narod(e). I ja ova, kad god se nađem blizu kojekakvih nikola špirića, osjećam se barem dvadeset godina mlađe. Ista (šuplja) priča, isto zaklinjanje u principe, ista doza propitivanja (vlastitog) velikog vođe, e baš kao da niko od nas ne pamti ni do prekjučer. A (nažalost) pamtimo i to predobro, pamtimo po vlastitim leđima, novčanicima i očaju u koji su nas uvalili upravo vizionarski dometi raznoraznih milorada dodika. I šta ćemo sad? Čekati da se visokom predstavniku smili Bruxelles i(li) da neki Rajko reorganizira SNSD po svom modelu? Iskreno, ne znam šta je gora opcija, a (n)i zabavnija.
Zato se vraćam DF-u i združenoj ofanzivi vlastodržaca svih boja i dezena koji ne kriju ambiciju da koliko je jučer ubiju svaki trag partiji koja se pojavila na posljednjim općim izborima. Za one koji olako zaboravljaju: sa svojih 157.767 glasova, koliki je rezultat DF-a u Federaciji za Parlament BiH i 31.037 glasova, koliko je dobila Koalicija Domovina, a čiji je sastavni dio u Republici Srpskoj bio i DF, te sa 158.058 glasova u FBiH, odnosno sa pet mandata u državnom i 14 u federalnom Parlamentu, Fronta je treća stranka u Bosni i Hercegovini, iza SDA i SNSD-a. Neću nikog podsjećati na mašinerije i infrastrukture koje stoje iza ove dvije partije, čini mi se da je važnije prisjetiti se svih onih jadikovki navijača DF-a koji su sa strahom u predizbornim mjesecima konstatirali kako Željko nije ni od kakvih para, a za mutljaže ga Bog baš nije dao. Pa ipak je, upravo s takvim Komšićem, čije je poštenje u politici zapravo najdosljednija njegova odrednica, s Komšićem koji ne samo da neće da mulja nego prstom upire u sve kojima je to osnovno sredstvo za rad, Demokratska fronta ostvarila ubjedljivo najbolji postdejtonski rezultat jedne nov, novcijate političke partije.
Ne kažem, naravno, da DF nema milion mana: uistinu nema infrastrukture, mora je praviti, nema čak ni definirane političke platforme, mora je praviti, nema uopće strategije razvoja partije, mora... E, tu smo: Komšić je nakon izbora bio doveden pred dilemu - ući u vlast i dati sve partijske i ljudske resurse i pokušati čupati zemlju iz crne rupe u kojoj tavorimo godinama ili graditi partiju i infrastrukturu koja će omogućiti da DF bude broj jedan u Federaciji pa da onda on postane... Dragan Čović? Ne, samo partner kojem će Dragan Čović isporučiti želje. To su zamke ustavnog uređenja, koje - pazi sad! - Komšiću i ne smetaju, no pravo je pitanje kome i zašto smeta Komšić. SDA (naročito njezino podzemlje) ne može da mu oprosti što mu ne može držati slovo o patriotizmu, HDZ mu nikad neće oprostiti što mu u dva navrata Dragan Čović nije ni smio izaći na predsjednički megdan, SDP još ima svoje zukane koji će likovati po parlamentu ne krijući zavist što je Zlatku Lagumdžiji na vrijeme rekao kuda vodi partiju. Ali, da nije samo do političara, dokazuju njihovi spin-majstori, oni isti koji su svoje karijere izgradili na budžetskim parama, u hladovinama raznih komisija, parlamenata, javnih ustanova i sličnih parazitskih lokacija, kandidati čije bogate političke karijere vrcaju od domišljatosti koje su sve mail-vještine savladali i koji posljednjih dana nemaju niti jednu primjedbu na kadrove kakve rađaju spojeno i HDZ i SDA, već samo na Emira Suljagića i Reufa Bajrovića.
Neću upasti u zamku da pobrajam šta sve sredovječni majstori parazitskih inovacija, oni koji su i svoje i ženine familije udobno rasporedili po kadrovskim križaljkama, zamjeraju jednom doktoru nauka i jednom magistru sa dva postdiplomska studija (niti jedan nije diplome sticao u Istočnom Sarajevu, Travniku, Doboju i na sličnim destinacijama). Bazirat ću se na njihovim političkim odrednicama. Nije tajna: upravo su njih dvojica 2010. odigrali ključne uloge u trijumfu SDP-a i upravo su njih dvojica prvi napustili udobnost lagumdžizacije, odrekli se primamljivih pozicija i zasukali vlastite rukave da zarade za svoje živote. Da se ne boje braniti vlastite ideale pokazali su i u DF-u, a da je njihova mladost, pamet, rječitost i sposobnost problem - saznali smo od istih onih koji se nikad vruće vode nisu napili. No zato znaju sve o utabanim stazama kalkulacija i borbe za lični i porodični probitak. Upravo zato, zbog vlastitih strahova da će i sami biti p(r)ozvani da nekad i konačno nešto i urade, mašu svojim mašinerijama i pucaju iz svih oružja na lidera DF-a i kadrove ove stranke. Da, nije tajna i Komšić to nikada nije ni pokušao sakriti: DF je u raspodjeli vlasti i fotelja prošao oskudno. Ne zato što nije imao jak pregovarački tim ili svog Dragana Čovića, već zato što je DF startno izašao sa drugačijim ciljevima.
Prije četiri godine Čović je odbio sudjelovanje HDZ-a u Vladi Federacije pravdajući se stavom da su baš sve pozicije hrvatskog naroda isključivo pod njegovom komandom. Željko Komšić je pregovore počeo sa javno i jasno izrečenim stavom da DF neće tražiti niti jednu hrvatsku poziciju bez obzira na multietničnost svoje partije. Nije to rekao, ali je bilo jasno - Komšić je na taj način eliminirao omiljeno Čovićevo oružje za podjelu Bosne i Hercegovine. Onda se Čović dosjetio da je HDZ temeljna stranka SNSD-a u Federaciji. I kako piše Slobodna Bosna, i sam Čović se iznenadio kada je u HDZ-u pronašao čitavu Zoru. A Zora k'o Zora, dosjetila se da žene imaju pravo na hirovitost i odlučila da u zadnji čas iz reda Ostalih preskoči u red Srba.
Atletika jeste kraljica sporta, no akrobatike naših političara dobacuju jedva do lošijih putujućih cirkusa. Problem je samo što karte plaćamo svi i to po cijenama od kojih Čović gradi bajkovite vile, Dodik se ne libi zbog svog imanja prijetiti policijom susjednoj općini, makar ona bila u RS-u, a u onom što i Dodik i Čović podsmješljivo zovu sarajevskom političkom čaršijom, uvijek ima dovoljno raspoloženih da jurišaju na Komšića i njemu slične. Kako bi se uostalom zaklinjali u mlade i sposobne ako bi im Željko Komšić dao priliku?
Menadžeri ! Nama trebaju menadžeri u kulturi, zdravstvu, privredi, obrazovanju. Ministarstvo nije ni scena narodnog pozorišta, ni sarajevske filharmonije. Bilo bi zgodno da se ovaj Rašidat, kako li, motiviše s ovim negativističkim prisupom, pa nešto i uradi u životu, za razliku od, uz dužno poštovanje, nabiguzica, nekakvih likovnjaka, koji u oblacima dima "promišljaju" dnevnu politiku, kritikuju svakog i sve, a kad treba stati na čelo nekog kulturnog projekta koji ne uključuje mužnju budžeta, bježe k'o od kuge. 
