Da se nikad ne zaboravi ...

[Aedis]

Uhapšeno osam osoba osumnjičenih za ratne zločine u Rogatici

Po nalogu Tužilaštva BiH, ovlašteni policijski djelatnici SIPA-e, rano jutros lišili su slobode osam osoba, osumnjičenih za ratne zločine na području Rogatice.

Slobode su lišeni: Marković Radomir, rođen 22.06.1954. godine; Kušić Mile, rođen 07.01.1971.; Božović Dragan, rođen 19.03.1968.; Perković Saša, rođen 14.10.1971.; Gluhović Radomir, rođen 07.01.1964.; Radović Pero, rođen 16.05.1963.; Vukašinović Ilija, rođen 14.09.1961.; Vukašinović Miloš, rođen 01.03.1968., svi iz Rogatice.

Navedeni osumnjičeni su pod istragom Tužilaštva BiH i osumnjičeni su da su u okviru širokog i sistematičnog napada, usmjerenog protiv bošnjačkog stanovništva na području općine Rogatica, kao pripadnici snaga VRS-a, u septembru 1992. godine, naoružani automatskim naoružanjem, vršili progon bošnjačkog civilnog stanovništva iz više sela uključujući sela Vragolovi, Golubovići i Karačići.

Optuženi su vršili progon i pljačku imovine, a kada su u jednoj garaži na području sela Karačići pronašli 20 civila bošnjačke nacionalnosti, među kojima je bilo žena i djece, koji su se tu sakrili bježeći od napada, premjestili su ih u obližnju štalu, gdje su zatvoreni, nakon čega je optuženi Kušić Mile, pucao rafalno iz automatskog oružja na ove osobe sa namjerom da ih usmrti, te su tada ubijene sve zatočene osobe.

Tom prilikom štalu je zahvatio požar, pa su na toj lokaciji na zgarištu, pronađeni ostaci tijela četir osobe, a za tijelima ostalih žrtava, još uvijek se traga.

Optuženi Kušić Mile i Vukašinović Ilija, terete se da su prilikom napada na Kramer Selo, u općini Rogatica, Vukašinović Ilija, izdvojio i usmrtio jednog muškarca bošnjačke nacionalnosti, a optuženi Kušić, pucao iz automatskog oružja u noge jednom muškarcu bošnjačke nacionalnosti, zahtjevajući da mu preda zlato i dragocjenosti.

Optuženi Kušić Mile, Vukašinović Ilija i Perković Saša, terete se da su nakon što su nezakonito lišeni slobode civili iz mjesta Kramer Selo i Rakitnica, natjerali civile da se kreću prema naselju Han Stjenica i zgradi osmogodišnje škole, te tom prilikom odvajali muškarce od žena i djece, nakon čega su žene i djeca protuzakonito zatvoreni a veći broj muškaraca ubijen, čija tijela do danas nisu pronađena.

Optuženi se terete da su počinili kazneno djelo zločin protiv čovječnosti, iz članka 172. KZ BiH.

Nakon ispitivanja osumnjičenih, postupajući tuilac će odlučiti o pokretanju prijedlog za određivanje mjere pritvora, saopćeno je iz Tužilaštva BiH.

Klix.ba

[muha_sa]

http://www.e-novine.com/region/region-b ... -kraj.html

Masovna grobnica u Tomašici
Ekshumaciji se ne nazire kraj


Svjedoci tvrde da je izvorno na lokalitetu Tomašica bilo pokopano oko 1.000 tijela, no postoje indicije da su neka potom otkopana i sahranjena na drugim mjestima, kako bi se prikrili tragovi zločina

U masovnoj grobnici na lokalitetu Tomašica kod Prijedora do sada su pronađeni posmrtni ostaci tačno 333 osobe, od čega je 210 kompletnih tijela žrtava, a ostatak su dijelovi posmrtnih ostataka još 123 žrtve, potvrdio je za agenciju Anadolija Mujo Begić, supervizor forenzičkog tima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine.

Direktor Instituta za nestale osobe (INO) Bosne i Hercegovine Amor Mašović kazao je da se ekshumacija nastavlja i da kraj ''nije ni na vidiku''. Forenzičari vjeruju da je pronađena jedna od najvećih, a možda i najveća masovna grobnica u BiH, koja se prostire na čak 3.000 kvadratnih metara. Kako se pretpostavlja, u grobnici su tijela Bošnjaka i Hrvata ubijenih tokom kampanje etničkog čišćenja u sjeverozapadnoj Bosni.

Svjedoci tvrde da je izvorno na lokalitetu Tomašica bilo pokopano oko 1.000 tijela, no postoje indicije da su neka potom otkopana i sahranjena na drugim mjestima, kako bi se prikrili tragovi zločina.

Begić pojašnjava da je, uz do sada pronađene ostatke u Tomašici, kao i one koji su ranije otkriveni na lokalitetu Jakarina Kosa, na ovom lokalitetu sigurno bilo najmanje blizu 700 osoba.

"Sada želimo pronaći posmrtne ostatke i preostalih od ukupno 1.000 osoba za koje, na osnovu izjava svjedoka, vjerujemo da su ovdje bili ukopani. Želimo otkloniti sve sumnje oko toga koliko se osoba nalazi na ovom lokalitetu, odnosno da pronađemo sve osobe koje su ovdje ukopane", kazao je Begić, dodajući kako istražitelji žele uraditi što više posla do hladnijih dana i početka padavina.

Prema njegovim riječima, ovi ljudi su ubijani na kućnom pragu, na ulicama, njivama...

"Nije se biralo je li riječ o muškarcima, ženama, djeci, starcima... Svi su redom ubijani bacani u ovu grobnicu. Većina njih je strijeljana", rekao je Begić.

S tim u vezi, potvrdio je da njegov tim očekuje da će pronaći ostatke 17 djece, od kojih je najmlađa bila 18-mjesečna beba, koja je ubijena zajedno sa njenom majkom, djedom i daidžom.

Institut za nestale osobe (ICMP) je godinama znao za grobnicu u Tomašici, ali ne i tačno mjesto. Otkopavanjima je prethodila istraga koja je trajala više od dvije godine.

Haški sud osudio je 16 bosanskih Srba na ukupno 230 godina zatvora za zločine počinjene na području Prijedora.

Najveća do sada otkrivena masovna grobnica je Crni Vrh u istočnoj Bosni, u kojoj je pronađeno 629 tijela. U BiH se još traga za više od 8.000 osoba ubijenih tokom agresije na tu zemlju.

[Šunj]

20 GODINA OD RUŠENJA STAROG
Dokumentarni film o stradanju i obnovi Starog Mosta


http://www.tv1.ba/tv-program/13228-povo ... -15-h.html

Film:

http://www.tv1.ba/tv-program/13228-povo ... -15-h.html

[zulfikkar]

IZDVAJAMO IZ KNJIGE '' DNOPOLJE '' - KNJIŽEVNIKA VELIDA BAJRAMOVIĆA

POSMATRAČI SVOJIH ŽRTAVA

To jutro su odvodili djevojke
Bila sam prestravljena
Mlađe, među njima,bile su
Izbezumljene

Trpali su nas u kamione
Vrijeđajući našu vjeru
Kad pričam o tome, kašljem još više
Lice mi se grči

Nikada više neću otići natrag
U moju Foču
Ne mogu

Moji silovatelji još uvijek žive tamo
Sjede u kafanama
Piju,žene se i rađaju djecu
Možete li zamilsiti?
Sjede mirno i
Posmatraju svoje žrtve

Mnogi od njih rade u policiji
Gradskoj upravi
Osnovnj skoli
Mjestma gdje Bosnjaci povratnici
Salju svoju djecu

[zulfikkar]

IZ KNJIGE '' DNOPOLJE '' - KNJIŽEVNIKA VELIDA BAJRAMOVIĆA

NEMA PREZIVJELI

U sesnaest sela mjesnih zajednica
Celebici,Zavait i Josanica
O stradanju Bosnjaka
Malo se zna
Jer
Nema prezivjeli

[Danguba]

Znam da su mi mučili djecu, stalno mi je na umu kakve su im bile smrti


Jasmin | 5. Decembar 2013.

Kada smo u « Preporodu» pisali o tome kako su četnici ocu Muji Hasanović iz Klise i majki Aliji Musić sa Kučić Kule, kod Zvornika, ubili po petericu sinova, pomislili smo da su njih dvoje doživjeli najveću tragediju i da nema nikoga ko je više od njih izgubio evlada.



Nažalost, nismo bili u pravu. Saznali smo da u njihovom komšiluku, u selu Durakovići, živi Nazija Beganović, kojoj su četnici ubili muža i šestericu sinova.

Suze presušile

Kada sam Zijad ef. Hasanoviću, imamu iz Đulića, kome pripadaju i Durakovići, najavio da zijaretim Naziju Beganović, on mi reče da se to potrefilo i sa tevhidom, koji se toga dana, na ikindiji namazu, u tom mjestu održavao za rahmetli Hajrudina Durakovića, kome je prije sedmicu klanjana dženaza u Memićima, na kome će vjerovatno biti i Nazija.

Nakon tevhida saznadosmo da je Nazija bila odsutna i da je otišla u posjetu kćeri Fati, koja živi na području općine Kalesija.

Našli smo je kod kćerke, kada se upravo spremala da se vrati u Durakoviće. Bila je u društvu kćerki bliznakinja, Fate, udate sa troje djece i Fatime, djevojke, koja živi s njom u Durakovićima. Tu je bio i njen unuk Mirza, sin Idriza, koji također živi s njom. U društvu dvije kćerke i četvero unuka, Nazija nam otpoče svoju tužnu priču:

« Sve je počelo od momenta kada su nam četnici naredili da se svi, iz petanestak sela, sakupimo u Klisu, odakle su nas 1. juna 1992. godine zlikovci sve skupa sproveli do Bijelog Potoka kod Đulića. Tu su nas razdvojili. Na desnoj strani su bile žene, a na lijevoj muškarci, njih 668. Muškarce su potom povezali, natovarili na kamione i odvezli u pravcu Zvornika. Tu sam posljednji put vidjela mojih šest sinova i muža. Iako mi se srce tog momenta bilo okamenilo, ipak sam se potajno nadala da se neće desiti najgore. Neko je tada upitao četnike kuda vode naše muškarce, a oni su odgovorili da ih vode na razmjenu.

Od tada, do danas, ni o jednom od mojih sinova i mužu ništa nisam saznala. Niko nije rekao da ih je vidio niti da je nešto o njima čuo. Više od 10 godina vladao je nekakav tajac. Nada da je neko od njih preživio bila je sve manja. Tek prošle godine saznadoh da su mi u masovnoj grobnici Crni Vrh kod Glumine pronađeni sinovi Idriz i Muriz i muž Mustafa, čije su kosti kasnije ukopane u šehidsko mezarje u Memićima. Sada odem kod njihovih kabura,dugo ostanem, isplačem se. Nadam se da će se pronaći kosti i ostale četverice mojih sinova: Beriza, Feriza, Rame i Fahrudina. Nada da je bar neko preživio skoro je presahla.»

Gledamo Naziju i slušamo njenu tužnu priču, da tužnija ne može biti. Više nema ni suza u njenim očima. Veli nam da su od stalnog plača skoro i suze prestale. «U početku su mi dolazili na san, ali poslije nikako. Sve sam pokušavala ne bih li ih sanjala, ali uzalud. Ne mogu da spavam. Ako i zaspim, to bude samo do ponoći. Probudim se i sve do svanuća razmišljam, tugujem, ne znam šta da činim. Kad odem na mezarje, ne mogu se odvijiti od njihovih kabura.»

Živim u unukovoj kući

Nazija nam reče da je u muhadžirluku kod brata u Hrasnom / Kalesija / provela devet godina. Vratila se u saniranu kuću svog sina rahmetli Idriza, koja je sada kuća njenog unuka Mirze. Pošto se Mirzina mama preudala, ona je preuzela brigu o unuku, koji završava 9. razred osnovne škole i najesen će upisati srednju školu.

“Voljela bih”, kaže Nazija, “da mi se sanira moja kuća, da u njoj živim, jer je ovo unukova. Tražila sam donaciju, ali mi je još ne daju. Dva puta sam vadila papire, ali uzalud. Bilo je obećanja da ću dobiti donaciju, ali još uvijek ništa od toga. Ipak, nadam se donaciji i pomoći da opravim kuću.

Život mi je težak. Nekada sam imala punu kuću muških glava, a sada mi nema ko drvo presjeći, uzorati za baštu. Imam komšija koji mi priteknu u pomoć, a najviše komšija Halim Duraković, koji mi je kao brat, dijete, amidžić.

Najteže mi je sjediti u kući. Posebno mi je teško zimi. Volim biti vani, nešto raditi, bez obzira što sam lani slomila nogu. Nisam mogla ići doktoru, pa mi noga zarasta onako, bez doktorske kontrole.

Iako mi je zdravlje dobro narušeno, srce lupa, hoće da iskoči, ja nemam mogućnosti ići na liječenje i raditi kojekakve pretrage.”

Na naš upit, šta joj je najveća želja, odgovorila je:

«Da nađem kosti preostale četverice sinova. Bojim se da nisu izgorjele, jer se priča da su četnici neke naše muškarce zatvarali u ciglanu. Bojim se da ih nije voda odnijela. Znam da nisu živi. Želja mi je da nađem njihove kosti, da ih ukopam i nad kaburima proučim za njihove duše. Znam da su mi mučili djecu. Stalno mi je na umu kakve su im bile smrti, kakvi su bili njihovi posljednji ovodunjalučki trenuci, da li im je bila na umu majka.

Tri kćerke i devetero unučadi mi olakšavaju moje patnje, razgovorim se s njima i tako teče život, dokle će, Bog dragi zna. Pratim ovo suđenje, koje nam ne olakšava bol. Glavne zločince namjerno neće da uhvate.»

Kalesija.com/Izvod iz knjige Saliha Smajlović «Kad bi kosti mogle govoriti»

[branimir stulic]

Na danasnji dan je stvorena Armija koja je svoje cijevi 50-tak godina nakon rodjenja okrenula na vlastiti narod, i ciji generali provedose naredbu Zlotvora sa Dedinja i SANU i ucinise genocid u Vukovaru, Prijedoru, Srebrenici, Istocnoj Bosni, Sarajevu....Sramotno, da sramotnije ne moze biti...

[fakat]

Na danasnji dan je stvorena Armija koja je svoje cijevi 50-tak godina nakon rodjenja okrenula na vlastiti narod, i ciji generali provedose naredbu Zlotvora sa Dedinja i SANU i ucinise genocid u Vukovaru, Prijedoru, Srebrenici, Istocnoj Bosni, Sarajevu....Sramotno, da sramotnije ne moze biti...

sramotno...nije nas napao ni svabo ni rus ni albanac ni bugarin, kako su nas stalno plasili.

Zanimljivo kako se izdajnicka uloga JNA kod salonaca olako zanemari pa onda krenu sa pricom "kako nam je stranac sve ovo zakuhao, pa se onda narod malo potukao izmedju sebe...". JNA je bila kljuc ratova devedesetih.

[udrch]

Obilježena 20. godišnjica pogibije Igora Pavlovića, heroja odbrane BiH

U posthumnom priznanju "Počasni doktor", koje mu je dodijelio Medicinski fakultet u Sarajevu jer je Igor poginuo kao apsolvent, zapisano je da su najveće dvije ljubavi ovog neustrašivog heroja bile medicina i domovina i da je on izabrao drugu u teškim danima agresije na BiH, kad se nije odvajao od puške na odbrambenim linijama.

"Jedan je Igor" naziv je kratkog dokumentarnog filma prikazanog tokom obilježavanja godišnjice.

Nedžad Mulabegović, dekan Medicinskog fakulteta u vrijeme kad je Igor bio apsolvent, ispričao je posjetiocima da je razgovarao s njim nedugo prije pogibije i savjetovao mu da uprkos teškoj ratnoj situaciji, prvenstveno okonča studije.

Po dogovoru, njih dvojica vidjeli su se opet za nekoliko dana. Mulabegović nije znao da će to biti zadnji susret s Igorom koji je tada rekao profesoru da uvažava njegov savjet i razloge koje je naveo, ali da se u tom trenutku ipak prioritetno opredjeljuje za odbranu napadnute zemlje.

Ismet Godinjak, predsjednik Saveza dobitnika najvećih ratnih priznanja Sarajevskog kantona, tokom današnjeg obilježavanja 20. godišnjice pogibije, izjavio je da već godinu dana u općinskim ladicama, bez odgovora, čeka inicijativa da jedan od sarajevskih domova zdravlja nosi ubuduće Igorovo ime.

Igor Pavlović poginuo je 24. decembra 1993. godine kao 24-godišnji apsolvent sarajevskog medicinskog fakulteta na borbenom zadatku u području Viteza. Ukopan je, zajedno sa saborcima, na šehidskom mezarju Kovači u Sarajevu, gdje mu je danas ukazana počast.

Za ispoljenu hrabrost i doprinos u odbrani Bosne i Hercegovine od agresije posthumno je odlikovan najvišim ratnim priznanjem "Zlatni ljiljan".

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine odlikovalo ga je Ordenom zlatnog grba s mačevima.

Igorova majka, jedan od likova u prikazanom dokumentarcu, priča da je "kao i svaka majka" priželjkivala da Igor bude pošteđen opasnosti od pogibije, ali da se on bez imalo razmišljanja stavio na branik Bosne i Hercegovine.

Na majčine strepnje je odgovarao: "Bolje da poginem ja nego neko ko ima porodicu, djecu".

Majka je, kaže, tješila sebe da će sudbina sačuvati sina.

[huone]

Senida, koja je u Beogradu odrasla pod imenom Mila, pronašla majčine kosti

Od Safeta Šahmanovića, sekretara Crvenog križa općine Kalesija, saznajemo da su u blizini Capardi kod Kalesije, pronađeni posmrtni ostaci Senade Bećirović (1967) iz Capardi, čiju su kćerku Senidu, tada devetomjesečnu bebu, odnijeli u Beograd gdje je živjela s imenom Mila Janković.

S obzirom da je maja 1992. godine, prikom upada u selo ubijeno i nestalo 50 mještana Capardi, vjerovalo se da je među ubijenima i Senida Bećirović. Na spomen-ploči koja je podignuta kod džamije u Capardima, sve do 2009. godine, nalazilo se i ime Senide Bećirović. Te godine, u januaru, saznalo se da je Senida živa i tada se prvu put vidjela sa ocem koji je živio u Njemačkoj.

O tome kako ju je srpski vojnik odnio prvo u Šekoviće, a potom u Vlasenicu, da bi na kraju završila u Beogradu u porodici Živane i Živka Jankovića, "Dnevni avaz" je pisao prije četiri godine, a mnogi svjetski mediji su prenosili pisanje "Avaza".

S obzirom da je Senida u Beogradu odrastala pod imenom Mila Janković, tek kada je napunila 16 godina, saznala je da njeni usvojitelji Živan i Živa Janković nisu njeni roditelji. Od tada pa sve do januara 2009. godine tragala je za roditeljima kada je pronašla oca Muhameda. Osim Senidine majke, 1992. godine nestala je i njena sestra Sanda, koja je imala 3 godine. Za nju se još uvijek ništa ne zna. Nisu pronađeni njeni posmrtni ostaci pa još uvijek tinja nada da je, možda, i ona doživjela sudbinu kao i mlađa sestra Senida.

Od Safeta Šahmanovića saznajemo da će u četvrtak biti i zvanično saopćeni rezultati DNK-a analize, ali je posve sigurno da je riječ o posmrtnim ostacima Senade Bećirović, čiji su posmrtni ostaci pronađeni spaljeni. Ostalo je nekoliko neizgorjelih kostiju koje su bile dovoljne za identifkaciju. Proteklih godina tragala je za majkom i sestrom za koje je vjerovala da su žive.

Senida Bećirović danas živi u Sarajevu. Završila je Srednju tehničku školu grafičkih tehnologija dizajna i multimedije Ilidža.

http://www.avaz.ba/vijesti/iz-minute-u- ... cine-kosti

[Kal El]

I da se nikad NE OPROSTI!
Zaboravit nećemo,a oprostit hoćemo(?!)

Eto nama opet rata jer ćemo opet vjerovati zlu...nikad od nas pameti..gdje.ćeš opraštati bilo koje zlo

[BHCluster]

Ko je odgovoran što su tijela nestalih Bošnjaka iz Nevesinja identificirana tek nakon 22 godine?

Krajem prošle godine u Mostar počele su pristizati potvrde o identifikaciji posmrtnih ostataka tijela nestalih Bošnjaka s područja Nevesinja, gdje su tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu ubijena 333 Bošnjaka, što je po postotku ubijenih, a u odnosu na broj Bošnjaka 1991. godine u tom gradu, odmah poslije postotka ubijenih Bošnjaka u Srebrenici.

Porodice će nakon skoro 22 godine od ubistva konačno moći ukopati dijelove tijela svojih najmilijih, javlja dopisnik Anadolu Agency (AA).

No, porodice identificiranih dodatno su uznemirile činjenice o kretanju tijela njihovih najmilijih. Ubijeni su u Nevesinju 1992. godine a pronađeni u kosturnici Gradskog groblja u Sutini gdje se nalaze već dugih 15 godina.

Ni mostarska javnost, kako nam kažu u porodicama žrtava, ne pokazuje senzibilitet prema ovim, kao što su pokazivali prema ranije identificiranim žrtvama.

S ogromnom nevjericom da se sve to dešava, Ismet i Amir Ćatić iz Žulja kod Nevesinja, čiji su roditelji identificirani, pomogli su nam da shvatimo kompliciranu hronologiju sudbina njihovih roditelja.

Amir i Ismet od trenutka kada su im roditelji odvedeni nisu prestali tragati za bilo kakvim tragom o njima. Nada ih nikada nije napustila. Dvadeset godina bili su spremni dati sve da bi saznali istinu.

- Revizija ekshumacije -

Konačno, u cilju identifikacije i na osnovu naredbe Kantonalnog tužilaštva Mostar 3. juna 2013. godine započet je proces revizije ekshumiranih posmrtnih ostataka tijela koja su se nalazila na čuvanju u Gradskom groblju Sutina u Mostaru. Radi se o tačno 359 tijela.

Kako je potvređno novinaru Anadolu Agency, ostaci tijela Bošnjaka Nevesinja u Sutini se nalaze još od 1999. godine! Međutim, tužilac Beganović nam službeno nije mogla potvrditi tu konstataciju, ali ju ni odbaciti. Nije mogla reći više o tome od kada su se posmrtni ostaci Bošnjaka iz

Nevesinja nalazili u prostorijama Gradskog groblja u Sutini. Kako je pojasnila, cijeli predmet je ona kao tužilac naslijedila i čekala pogodan trenutak da ga aktivira.

„Do sada su Identifikacioni centar „Podrinje“ i Laboratorija DNA u Tuzli identificirali 75 posto od ukupnog broja obrađenih tijela'', kaže tužilac Sabina Beganović za AA. Među identificiranim ima i nestalih osoba hrvatske i srpske nacionalnosti.

Odgovor na pitanje zašto su kosti toliko dugo čekale u kosturnici u Mostaru dao nam je Amor Mašović, direktor Instituta za nestale osobe (INO) BiH.

''Ekshumacije na području Hercegovine (općine Mostar, Prozor, Nevesinje, Čapljina i dr. počinju 1997. godine u vrijeme kada se u Bosni i Hercegovini još uvijek ne primjenjuje DNK metoda identifikacije, što znači da su sve žrtve identificirane klasičnom metodom, dakle prepoznavanjem na osnovu odjeće, obuće, ličnih predmeta i dokumenata te antropoloških karakteristika žrtve (pol, visina, starost, zubni status i dr.) Sve ekshumirane žrtve koje su na taj način identificirane predate su njihovim porodicama radi ukopa istih. Preostale žrtve, koje nije bilo moguće identificirati na takav način, bilo zbog nekompletnosti skeleta, bilo zbog nepostojanja elemenata za identifikaciju (odjeće, obuće, predmeta, dokumenata i dr.) privremeno su pohranjene u JKP „Komos“ u Mostaru'', govori Mašović.

Dolaskom međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) počinje primjena DNK metode identifikacije žrtava (2001. godine) te se pristupa masovnijem prikupljanju uzoraka DNK iz krvi preživjelih bliskih srodnika žrtava.

''Nažalost, kod mnogih žrtava primjenom tadašnjih metoda izolacije DNK profila iz kostiju nije bilo moguće izolirati DNK profil, a u nekim slučajevima, iako je izolacija uspjela, nije došlo do podudaranja (mečiranja) uslijed nedostatka krvi ili nepostojanja bliskih srodnika žrtava. Stoga su mnoge od tih žrtava dugi niz godina ostale neidentificirane. Kako je u međuvremenu ICMP usavršio DNK metodu izolacije iz kostiju, te uspio prikupiti značajan broj DNK profila iz krvi bliskih srodnika u i izvan Bosne i Hercegovine, to se pozitivno odrazilo na stepen identifikacije tako da u novije vrijeme DNK profil se uspješno izoluje i iz najmanjih fragmenata kostiju, kao što su npr. falange prstiju ruku i nogu, što je u prošlosti bilo nezamislivo'', pojasnio je Mašović.

Prema njegovim riječima, ni Institut nije mogao pokrenuti proces identifikacije kad oni hoće jer ''svim ovim procesima upravljaju nadležni sudovi i tužilaštva po čijim naredbama su vršene ekshumacije žrtava, a u konkretnom slučaju to su Kantonalni sud i tužilaštvo u Mostaru''.

„Treba istaći da će, uprkos naprijed navedenim aktivnostima, jedan manji broj žrtava ostati neidentificiran bilo zbog nemogućnosti izolacije DNK iz skeleta, bilo zbog nepostojanja živih bliskih srodnika žrtava“, pojasnio je Mašović.

Međutim, porodice neke činjenice smatraju indikativnim.

Naime, prema Odluci o utvrđivanju visine troškova ukopa posmrtnih ostataka identificiranih i neidentificiranih osoba koju je donio Upravni odbor Instituta za nestale osobe BiH, za sve kosti ili ostatke tijela koji su se nalazili u Kostornici u Mostaru plaćana je tzv. „ležarina“.

U slučaju neidentificiranih tijela Bošnjaka iz Nevesinja, prema nekim procjenama, riječ o iznosu od oko 1.000 KM (oko 511 eura) mjesečno.

I obaveza plaćanja „ležarine“ je bila neka vrsta motiva da se tužiteljica Beganović odluči pokrenuti proces revizije identifikacije posmrtnih ostataka nestalih osoba. Pored Mostara slične kosturnice na području BiH nalaze se još Tuzli, Odžaku, Banjaluci, Nevesinju, Visokom, Šejkovači Sanskom Mostu, Travniku , Goraždu i Lukavici. No, prva koja će končano biti zatvorena, a zahvaljujući postupku revizije Tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK) je baš mostarska.

- Provedene službene procedure -

Inače, u procesu revizije identifikacije posmrtih ostataka koju je pokrenula tužiteljica Beganović u svojstvu nadležnog tužioca, početkom juna učestvovali su predstavnici Tužilaštva HNK, predstavnici Instituta za nestale osobe BiH, predstavnici Tužilaštva BiH, Međunarodne komisije za nestale, inspektori kriminalisitčke policije MUP-a HNK i predstavnici J.P.Komos.

Proces revizije podrazumijevao je antropološku obradu tijela što je završeno u avgustu prošle godine kada su svi ostaci tijela upućeni u Identifikacioni centar „Podrinje“ i Laboratorija DNA u Tuzli.

O svakom predmetu sačinjen je detaljan izvještaj, ostaci tijela su fotografirani nakon čega je sačinjen i pravno valjan zapisnik. Da se trud isplatio potvrđuje činjenica kako Kantonalnom tužilaštvu svakodnevno pristižu rezultati o potvrdi identiteta.

Uglavnom se radi o tijelima Bošnjaka iz Nevesinja, ali i Hrvata i Srba. Do sada je potvrđeno preko 50 osoba, među kojima ima i onih koje su porodice davno sahranile i izgradili im nadgrobne spomenike. Kako smo uspjeli saznati ne postoje kompletna tijela. Uglavnom se radi o skeletnim ostacima, ruke, rebara, potkoljenica, lobanje...

„Razlikujemo konačnu i preliminarnu identifikaciju. Preliminarna identifikacija znači da je došlo po podudaranja DNK profila iz kosti žrtve sa DNK profilom iz krvi bliskih srodnika, ali porodica još nije pristupila konačnoj identifikaciji. Najčešći razlog zbog kojeg nije izvršena konačna identifikacija je taj što se radi o tek jednoj ili nekoliko kostiju te porodica želi sačekati da se pronađu i preostali dijelovi skeleta ili da se pronađu i drugi nastradali članovi te iste porodice kako bi se pristupilo zajedničkoj dženazi i ukopu. Do sada je iz Nevesinja ukupno identificirano 187 nestalih osoba“ obrazložio je Mašović.

On je za AA potvrdio kako je 15 identificiranih dijelova tijela izvađeno iz jame Lipovača nadomak Nevesinja.

„Naša saznanja govore o tome da su u jami Lipovača 1999. godine pronađeni nekompletni skeletni ostaci najmanje 15 žrtava iz dvije grupe nestalih osoba bošnjačke nacionalnosti. Prvoj grupi pripadaju žrtve koje su nestale u mjestu Žulja 14. juna 1992. godine, a drugoj grupi pripadaju žrtve - žene, djeca i muškarci iz mjesta Presjeka, Kljuna i Žiljevo, nestali u blizini releja na planini Velež 26. juna 1992. godine. Nakon toga muškarci su odvedeni u pravcu Rujišta, a žene i djeca u logor „Kotlovnica“ u Nevesinju, nakon čega im se gubi trag“, tvrdi Mašović.

- Hronološki slijed kretanja kostiju -

Šta se zapravo dešavalo s tim kostima i posmrtnim ostacima i kojim hronološkim slijedom su dospjeli u kosturnicu u Mostar? Kako se moglo desiti da ostaci leže u halama Gradskog groblja u Mostaru dok porodice sa zebnjom u dušama godinama čekaju bilo kakav trag pokušali?

Prema čvrstim i nepobitnim iskazima preživjelih Bošnjaka Nevesinja, koji su uspjeli u junu 1992. godine preći na slobodnu teritoriju BiH pod kontrolom Aarmije Rrepublike BiH, nestali Bošnjaci, čiji se identitet ovih dana potvrđuje, hapšeni su u različitim selima, odvođeni u različite logore, najčešće kod Boračkog jezera, kao i u gradu Nevesinju. Iz njihovih svjedočanstava proizlazi kako su 1992. godine mnogi Bošnjaci ubijani i bacani u jame. Jedna od njih je i jama Lipovača.

Dvije godine u toj jami se nalazilo oko 150 tijela. Iz nekog razloga 1994. godine jama je ekshumirana i tijela su prebačena na drugu lokaciju, a jama minirana. Kantonalno Tužilaštvo Mostar je u maju 2013. godine radilo ekshumaciju jame Lipovače i u njoj našli tek manji broj tijela.

Rekonstrukcija hronoloških događaja upućuje na to da su dokazi namjerno, sistematski i planski sakrivani, prebacivani u groblja i hareme u Istočnoj Hercegovini. U vrijeme razmijene posmrtnih ostataka prije 1997. godine u Trebinju je zabilježen slučaj da su tamošnje civilne i vojne vlasti u tzv. Ateističkom groblju, uz prisustvo vještaka iz Banjaluke i sudije iz Trebinja, iskopale preko 100 ljudskih skeleta.

Sve to upućuje na ozbiljnu sumnju kako su posmrtni ostaci namjerno i planski prikrivani pod budnim okom tadašnjeg režima. A kad je došlo vrijeme za razmjenu kostiju, pod još budnijim okom međunarodne zajednice sve to je i obavljeno.

Kada su federalne vlasti preuzele te ostatke niti su imali tehnologije niti sredstava da valjano urade DNA analize. Kosti su prebacivane iz jednog u drugi prostor da bi se na kraju tako izmiješane našle u Gradskom groblju Sutina. Otuda i ne čudi da su neke „identificirane“ osobe odavno pokopane, a da su im dijelovi tijela i dalje ostali u kosturnicama.

Dio istine o stradanju Bošnjaka Nevesinja, premda prekasno, ipak je izašao na svjetlo dana. Dio dijelova tijela bit će dostojanstveno pokopan. No, ostat će trajna bol u dušama Ismeta i Amira, i svih preživjelih Bošnjaka Nevesinja.

[Šunj]

http://diwan-magazine.com/video-ekskluz ... -bosnjaka/

Duško Petrović u CD-u otkriva lokaciju masovne grobnice u Istočnoj Bosni, Sase kod Visegrada......

Face tv objavila je ekskluzivni razgovor sa Duškom Petrovićem, svjedokom još jedne velike masovne grobnice. Duško otvara dušu, iz samo njemu poznath razloga, i pred objektivom kamere crta lokaciju gdje se nalazi ta masovna grobnica sa, kako kaže, preko hiljadu leševa. Ovaj svjedok otkriva epilog još jednog zločina, to je onaj u Štrpcima, kada je iz voza izvedena i ubijena grupa sandžačkih Bošnjaka. Pogledajte ovaj ekskluzivni razgovor.



Nakon otkrivanja Tomašice, najveće masovne grobnice na Balkanu, pojavile su se priče o još većoj masovnoj grobnici u Istočnoj Bosni. U CD-u priča Duška Petrovića,vojnika iz Srbije,svjedoka koji tvrdi da zna njenu lokaciju . Navodno, nalazi se između Višegrada i Žepe, u Sasama. Petrović je snimljen na tajnoj lokaciji, a ekipa Face tv je pokušala sama pronaći lokaciju grobnice.

[raoul duke]

I da se nikad NE OPROSTI!
Zaboravit nećemo,a oprostit hoćemo(?!)

Eto nama opet rata jer ćemo opet vjerovati zlu...nikad od nas pameti..gdje.ćeš opraštati bilo koje zlo

Jashta, ti ces biti prvi na liniji fronta

[spreca]

Masovic sumnja u pricu ovog Petrovica........Masovicu kazi hvala i idi kopaj..........nije tvoje da pametujes

[Šunj]

http://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/ ... ma-ko-doci

Zatirane su citave porodice.....

Code: Select all

Pronađeno dijete bijeljinske porodice Ćehajić: Na identifikaciju nema ko doći

Sedamnaestogodišnji Samir Muratagić, sin Milisava i Belkise iz Bijeljine, koji je ubijen tokom agresije na našu zemlju i etničkog čišćenja, u ponedjeljak će sa još nekoliko žrtava biti identifikovan u Komemorativnom centru u Tuzli.

Radi se o maloljetniku čiji je otac bio Srbin, a majka Bošnjakinja, te kojeg je usvojila čuvena porodica Ćehajić iz Bijeljine. Samir je nosio majčino prezime.

Primjer dobrote

- On i njegovi usvojitelji su ubijeni zajedno, u stanu u Bijeljini. Zaklani su. Pronađeni su na muslimanskom mezarju Tombak u Bijeljini. Usvojitelji su ranije identifikovani, a u ponedjeljak će biti identifikovan i Samir, kazala nam je Lejla Čengić, glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH.

Samir je identifikovan na osnovu DNK analize, a krv za identifikaciju je dala njegova tetka. No, s obzirom na to da je i tetka umrla, na identifikaciju ovom Bijeljincu vjerovatno neće imati ko doći.

- On više nema nikoga, kazala nam je Čengićeva.

A kada su ubijeni Ćehajići, Mehmed (1929), Raša (1938) i njihov usvojeni sin Samir Muratagić, govori nam Jusuf Trbić, bijeljinski novinar i hroničar zločina u ovom kraju, i nebo iznad Bijeljine je plakalo.

- Ćehajići su bili poznati po tome što su odgajali tuđu djecu, napuštenu, što su 26 djece svih nacija podigli i uputili u život. Uz to, Mehmed je bio dobrovoljni davalac krvi, više od 120 puta je darovao krv drugima. Pisale su o njima novine, bili su primjer ljudske dobrote, kazao nam je Trbić.

No, navodi on, dobrotu Ćehajića zločinci nisu cijenili. U jutro 2. novembra 1992. godine komšije su pozvale policiju, jer se Ćehajići nisu javljali. Policajci su razvalili vrata i ugledali stravičan prizor.

- Sve je bilo okupano krvlju, pod, zidovi, a njih troje - zaklani. Onaj ko ih je klao, činio je to sporo, kao da je uživao u tome. Malom Samiru bile su odječene uši. U stan se odmah sutradan uselio Srbin, vozač u Bijeljina-putu. Ubice, naravno, nikad nisu nađene. Niti ih je ko tražio. A nakon svega, Mehmedovom sinu Hazimu, koji je živio u Janji, oduzeli su i zvanično stan i nisu mu dali ni da priviri tamo, kazao nam je Trbić.

On navodi da postoji mogućnost da je ovaj zločin počinila grupa koju su činili zločinci iz bijeljinskih okolnih sela, Srbije i Bosanskog Šamca.

- Oni su pobili porodicu Isić. Pobili su i porodicu Sajtović, neke ljude iz Janje i Bijeljine... Otkriveni su tek kada su opljačkali neku srpsku kuću u blizini Bijeljine. I suđeno im je. Nije im suđeno za ratni zločin. Kod jednog od njih su nađene osušene ljudske uši. Pretpostavlja da se to odnosi na Samira, ispričao nam je Trbić.

Suđenje u Srbiji

On naglašava da je tokom etničkog čišćenja Bijeljine zabilježeno dosta slučajeva gdje su ubijene kompletne porodice a da niko nije odgovarao.

- Ta grupa je tri porodice praktično izvela i ubila. Najpoznatije porodice koje su ubijene su Sarajlić, Sejmenović i Malagić. Ubijeno je njih 22, a od toga sedmero djece. Zbog toga će najvjerovatnije biti suđeno i Tomislavu Kovaču. Čuli ste da je na listi prioriteta u Srbiji za suđenje, kazao nam je Trbić.

[Šunj]

http://www.bosnjak-ks.com/clanak/vijest ... h-majki/#4

Code: Select all

Kada je regionom odjeknula informacija da je Slobodan Medić Boca, komandant zloglasnih „Škorpiona“, jedinice pod kontrolom Državne bezbjednosti Srbije, u novogodišnjoj noći poginuo u saobraćajnoj nesreći na lokalnom putu Sremska Mitrovica - Veliki Radinci zajedno sa suprugom Ljiljom i sinom Dražom, najčešći komentari glasili su: “Stigla ga suza i kletva onih kojima je pobio djecu“!

Porodične tragedije

Sve me podsjetilo na jednu televizijsku emisiju od prije dvije godine kada sam s Munirom Subašić, predsjednicom Udruženja majki enklava Srebrenice i Žepe, nakon projekcije filma „Daleko je Tuzla“, gostovao uživo na jednoj televiziji u Novom Pazaru i kada je Munira, komentirajući TV snimak na kojem „Škorpioni“ pod Bocinom komandom u drugoj polovini jula 1995. godine u Godinjskim barama kod Trnova mučki strijeljaju šestoricu srebreničkih Bošnjaka, Smaila Ibrahimovića (35), Safeta Fejzića (17), Azmira Alispahića (17), Sidika Salkića(36), Saiba Salkića (20) i Dinu Salihovića (17), na kraju emisije kazala:

- Kad pronađemo sve naše ubijene i bude 10.000 bijelih nišana u Potočarima, mnogi će zločinci izvršiti samoubistvo jer neće moći spavati od onolike bjeline koja će im udarati na savjest. Vremenom će naši šehidi ustati, a tada će mnogi srpski zločinci dignuti ruku na sebe ili će i oni i njihovi najbliži doživljavati tragedije. Ja mislim da će svi oni koji su organizirali i klali našu djecu biti ukleti i prokleti do devetog koljena.

I, zaista, pitam se ovih dana stiže li to zločince kazna i na ovodunjalučkom proputovanju? Kad pogledamo lične i porodične tragedije koje su zadesile neke od zločinaca, možemo zaključiti da ih kao najteža kletva stižu suze bošnjačkih majki.

Retrospektivom tragedija koje su zadesile zločince moglo bi se zaključiti da je ovodunjalučka kazna za njih nekako započela samoubistvom kćerke zlikovca Ratka Mladića, Ane Mladić, 25. marta 1994. Ova 23-godišnja studentica završne godine Medicinskog fakulteta u Beogradu ubila se u Mladićevom stanu u beogradskom naselju Banovo Brdo iz pištolja kalibra 7,65 milimetara, na kome je bila posveta Nikole Ljubičića Ratku Mladiću kao najboljem polazniku Komandno-štabne akademije.

Šest mjeseci nakon samoubistva Mladićeve kćerke, misteriozno je ubijena porodica Branislava Puhala, šefa obezbjeđenja Ratka Mladića, supruga Dušanka i trogodišnji sin Nikola. Sve je u šturim informacijama predstavljeno kao „nesretan slučaj“.

Nikola Koljević, prijeratni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, nekadašnji član Predsjedništva BiH i potpredsjednik Republike Srpske, 16. januara 1997. na Palama je pucao sebi u glavu. Umro je 25. januara 1997. na VMA u Beogradu. Mjesecima prije samoubistva Koljević je bio u teškom psihičkom rastrojstvu. Književnik Marko Vešović je ovo samoubistvo prokomentirao riječima: „Koljevića je ubila zločinačka ruka“.

Predvodnici prijedorskih zločina Simo Drljača i dr. Milan Kovačević nisu doživjeli sudske presude za strašne zločine koje su naredili. Drljaču su ubili pripadnici SFOR-a tokom operacije „Tango“ 10. jula 1997. u Gradini kod Omarske, dok je Kovačević umro 1. avgusta 1998. u haškoj ćeliji od posljedica srčanog udara.

Nepročitana optužnica

Fočanske zločince Peru Eleza, Dragana Gagovića i Janka Janjića Tutu također je stigla ovodunjalučka pravda. Elez se, prema policijskim izvještajima, krajem decembra 1992. ubio ispred hotela u Miljevini usljed nestručnog rukovanja oružjem (mada sam od nekih Srba čuo da ga je u obračunu ubio izvjesni Marko Lakić), a Gagovića i Janjića su ubili pripadnici SFOR-a prilikom pokušaja hapšenja i odvođenja u Haag.

Kada su 2000., u razmaku od šest mjeseci, ubijeni Željko Ražnatović Arkan i Ljubiša Savić Mauzer, mogli su se čuti komentari da su „ovu dvojicu zločinaca stigle suze bijeljinskih majki, očeva, supruga i djece, kojima su Arkan i Mauzer početkom aprila 1992. ubili najbliže“.

Porodična tragedija zadesila je još jednog bliskog Karadžićevog saradnika, Jovana Joju Tintora, kreatora zločina nad Bošnjacima u Vogošći. Naime, 22. januara 2001. u Zvorničkom jezeru, prilikom krijumčarenja nafte, utopio se Jojin sin jedinac Aleksandar. Prema jednoj opciji, on se ugušio u hladnoj Drini, a prema drugoj, upucala ga je srbijanska granična policija jer nije htio zaustaviti čamac na njihovo upozorenje.

Na jutarnju prozivku šest pritvorenika u grupnoj sobi beogradskog centralnog zatvora 20. novembra 2005. nije se odazvao 42-godišnji Dušan Vučković Repić. Ostao je u krevetu hladan i ukočen. Umro je pod misterioznim okolnostima osam dana prije početka suđenja za ubistvo najmanje 22 i protjerivanje 1.822 bošnjačka civila iz zvorničke općine u proljeće i ljeto 1992. Repić je bio pripadnik zloglasne jedinice „Žute ose“ pod kontrolom Službe državne bezbjednosti Srbije. Ovaj monstrum je 28. juna 1992. izvršio masakr nad 19 Bošnjaka iz zvorničkog naselja Divič u Domu kulture u Čelopeku. Repić je prisiljavao očeve i sinove zatvorenih civila, kao i osobe koje nisu u srodstvu da međusobno vrše protivprirodni blud.

Nikola Koljević: Na Palama je 16. januara 1997. pucao sebi u glavu

- Neutvrđenog dana okrivljeni Dušan Vučković je naredio da očevi i sinovi izađu na binu u Domu kulture, da se potom skinu goli i vrše oralni seks, što su ovi morali i činiti... - pisalo je u optužnici protiv ovog zločinca koja nikada nije pročitana u sudnici.

Bivši predsjednik tzv. Srpske Krajine dr. Milan Babić, zbog čije su ratne uloge zaplakale mnoge bošnjačke i hrvatske majke, 5. marta 2006. izvršio je samoubistvo vješanjem najlon kesom u zatvorskoj jedinici Haškog tribunala u Sheveningenu nakon presude i javnog pokajanja.

Nakon što je odležao sedam godina u jednom španskom zatvoru poslije presude Haškog tribunala za zločine nad Bošnjacima u Bosanskom Šamcu, Stevan Todorović Stiv je nekoliko mjeseci po povratku u zemlju, u avgustu 2006., izvršio samoubistvo u svojoj kući u selu Donja Slatina kod Bosanskog Šamca tako što je sebi pucao u glavu iz pištolja kalibra 7,65 milimetara. Prije samoubistva žalio se kako ne može da nađe posao, da ga ljudi nazivanju „monstrumom“, te da ne može da prehranjuje majku i sebe.

U beogradskoj bolnici, gdje je prebačen nakon što mu je pozlilo u zatvoru, pod misterioznim okolnostima 28. avgusta 2012. umro je Simo Bogdanović, vođa zločinačke grupe „Simini četnici“ iz Rume, koja je 11. jula 1992. u selu Skočić kod Zvornika brutalno ubila 27 Roma, među kojima je bila i nerođena beba.

Na seoskom groblju Jošanica kod Foče, 27. marta 2013. sahranjen je Bojan Maksimović, sin Vojislava Maksimovića, jednog od najbližih saradnika Radovana Karadžića. Maksimovića su fočanski Bošnjaci optuživali da je u maju 1992. zajedno s Veliborom Ostojićem, ministrom informiranja u Karadžićevoj vladi, šutao odsječene glave ubijenih Bošnjaka. Maksimovićev sin je sebi oduzeo život skokom sa desetog sprata beogradske zgrade u kojoj je živio.

Skok u Drinu

U Višegradu, gradu u kojem su bošnjačka djeca i žene paljeni u kućama, te ubijani na mostu Mehmed-paše Sokolovića i bacani u Drinu, učestala je pojava samoubistava. Članovi porodica višegradskih žrtava spominju slučaj medicinske sestre Ljilje Živković, koja je, radeći u Domu zdravlja u Višegradu, imala priliku da često gleda unakažena tijela višegradskih Bošnjaka. Jednog dana je otišla u šetnju i svoj život okončala skokom u Drinu s Novog mosta.

Ilija Zečević, stražar u višegradskom logoru smrti Uzamnica, nakon što je ispratio kćerke na fakultet u Užice 16. novembra 2008., ubio se iz pištolja u prizemlju porodične kuće u višegradskom naselju Šeganje. Višegradskim zločinima rukovodio je Krizni štab općine Višegrad, a jedan od članova ovog štaba Dražan Knežević, direktor preduzeća „Hidroelektrane na Drini“, njegova supruga Nataša, ljekar u Domu zdravlja u Višegradu, i Branka Pavlović, radnica općine u tom gradu, poginuli su 23. maja 2009. u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila u mjestu Oštri vrh kod Višegrada kada je Kneževićev Golf 5 iz neutvrđenih razloga s magistralnog puta M-20 sletio u rijeku Drinu.

Nedavno sam prilikom boravka u srednjem Podrinju od bošnjačkih povratnika čuo da je i jedan od učesnika u genocidu nad Bošnjacima Srebrenice u julu 1995., Vladan Alempić, 13. februara 2013. poginuo u saobraćajnoj nesreći na magistralnom putu Zvornik – Milići, u mjestu Đevanje, nedaleko od poznate Kušlat džamije, kada se svojim vozilom Reno Clio sudario s kamionom. Alempić je došao na odmor iz Rusije, gdje je godinama radio, a Bošnjaci u Podrinju navode da su čuli priču o tome da je „u selu Raševo u julu 1995. Alempić zarobio nekoliko srebreničkih mladića, koji su se pokušavali probiti do slobodne tuzlanske teritorije i da ih je, navodno, pobio u ovom selu“.

Oproštajno pismo sarajevskog snajperiste

Časopis „Zona sumraka“ u Beogradu je 2000. objavio priču o srpskom snajperisti Predragu O. iz Sarajeva, koji se ubio u parku kod Željezničke stanice u Beogradu. U džepu snajperiste pronađeno  je oproštajno pismo u kojem je napisao da se „odlučio na samoubistvo jer ga je počeo proganjati lik devetogodišnje djevojčice Dijane koju je u avgustu 1992. ubio iz snajpera u Sarajevu“.

Kameni krst usmrtio 14-godišnju kćerku Đorđa Ševića, pripadnika zloglasnih „Osvetnika“

Posljednjeg dana juna 2008. na kapeli Starog groblja u Rumi pao je kameni krst i usmrtio 14-godišnju Draganu Šević, kćerku Đorđa Ševića, koji je kao pripadnik formacije „Osvetnici“ višegradskog monstruma Milana Lukića osuđen na 15 godina zatvora zbog otmice i ubistva 16 Bošnjaka iz Sjeverina. Šević je zajedno s Lukićem i još nekoliko zločinaca 22. oktobra 1992. godine u mjestu Mioče iz autobusa koji je saobraćao na relaciji Rudo - Priboj oteo ove nesretne ljude i odveo ih u višegardsku „Vilinu vlas“, gdje ih je tokom mučenja fotografirao Milan Timotić, fotoreporter iz Zemuna, nakon čega su ubijeni i bačeni u Drinu.

Grujčića proganjali šehidi iz mezarja u Potočarima

Od Podrinjaca sam ovih dana saznao i priču o nedavnom samoubistvu Dalibora Grujčića iz srebreničkog naselja Soločuša. Grujčić se prije nego što je odlučio pucati u sebe žalio da ga „proganjaju Bošnjaci iz mezarja u Potočarima“.

Nikola Koljević: Na Palama je 16. januara 1997. pucao sebi u glavu

[Šunj]

http://www.ibtimes.co.uk/bosnian-serbs- ... eo-1433658

[julisiz es grant]

Koliko li ovih sa ovog snimka danas priča priče o suživotu i "ko nas bre zavadi"?
A reporter bezbeli radi negdje na Javnom servisu, ko da gledam.

[Šunj]

http://bosnian-genocide-1992-1995.blogs ... 92-95.html

[Šunj]

http://www.uskinfo.ba/vijest.php?id=1419

Code: Select all

Stavivši mu glavu na zemlju i lijevom rukom prerezao vrat istoga, jer sam inače ja „ljevak“. Tom prilikom ja sam žrtvu zaklao do kraja, tako da je odmah nastupila trenutna smrt a nisam odvojio skroz glavu od tijela. Poslije toga na red je došao Zijad, tako da sam ja sve to isto ponovio. A poslije Zijada sam na isti način zaklao Ahmeda.

Magazin Diwan vam donosi dio ispovjesti i video snimak koji je sačinjen tokom saslušanja ovog monstruma.

Od mnogo svjedočenja o bošnjačkim žrtvama tokom posljednje agresije nekako se izdvaja knjiga Bisić Mustafe i Kreho Senada „Obuka za genocid“ pisana još dok je na Bosnu trajala agresija. U podnaslovu ove knjige piše i povod njenog nastanka a to je suđenje Borislavu Heraku, rođenom Sarajliji koji je prošao obuku za genocid nad Bošnjacima. On, Borislav Herak, u iskazu Okružnom vojnom sudu u Sarajevu rekao je između ostalog i ovo:

„Za vrijeme mog boravka u redovima srpske vojske obučavao sam se, i od strane Pustivuk Krste – na svinjama, pa nam je tom prilikom Risto rekao da se u pogledu klanja obučimo najprije na svinjama i da ćemo kasnije na takav način klati ljude, to jest muslimane, pa sam u toku obuke zaklao dvije svinje, i rečeno mi je da oborimo na leđa, zatim uhvatimo za uši i nakon toga prerežemo vrat i na takav način postupim i uradim kada uhvatim muslimana.„ (Borislav Herak, fragment br.1)

„…Poslije proteka od 20 minuta, nakon naredbe da izvršim klanje tih ljudi, ja sam na livadi, odmah pored rova, zaklao nožem prvog od njih, koji se zvao Osman a inače ne znam kako se prezivao. Tom prilikom su Ždrale Dragan i Danilo meni pomagali na taj način što su Osmana oborili, odnosno sapleli na zemlju, oborivši ga na leđa, i tom prilikom su ga oni držali za ruke, priljubivši ih za zemlju, a noge je držao priljubljene za zemlju Rade Vrlješ, i poslije toga sam izvadio nož koji se nalazio za opasačem – a inače sam isti dobio po dolasku na položaj Dragače i nož je bio marke „Fanipa“. Ja sam tom prilikom lijevom rukom izvadio nož iza pojasa i sageo sam se tako da sam desnom rukom Osmana uhvatio za glavu, odnosno kosu, stavivši mu glavu na zemlju i lijevom rukom prerezao vrat istoga, jer sam inače ja „ljevak“. Tom prilikom ja sam žrtvu zaklao do kraja, tako da je odmah nastupila trenutna smrt a nisam odvojio skroz glavu od tijela. Poslije toga na red je došao Zijad, tako da sam ja sve to isto ponovio. A poslije Zijada sam na isti način zaklao Ahmeda.“ ( Borislav Herak, fragment br.2)

„Po dolasku u Kremeš i u Kremešku četu, ja sam zajedno, mislim da je to bilo negdje desetak dana po mom dolasku, ja sam zajedno sa Damjenović Sretkom, Damjanović Mićom i Draganom išao u restoran „Kod Sonje“ u namjeri da silujemo djevojke koje su dole bile prisutne a isto nam je kazao komandir Boro, kao i to da idemo zbog jačanja morala srpske vojske, gdje silujem djevojke po imenu Amela, Fatima, Mejra, Ina, Enisa, Sumbula, Senada, Zehra, Alma, Miša, Sabina, koje djevojke sam ubio nakon silovanja, nakon što sam iste odveo na brdo Žuč, gdje sam ih ubio pucanjem iz vatrenog oružja.“ (Borislav Herak, dio fragmenta br. 10)

Borislav Herak je ovim svjedočenjem u to vrijeme izazvao veliku pozornost štampe u Sarajevu zbog njegovog otvorenog priznanja zločina. Čak su i Bh dani objavili intervju sa njim. Na pitanje novinara bh dana „ vjerovatno si se družio sa muslimanima kao rođeni Sarajlija?“, Borislav Herak je odgovorio: „ Imao sam puno jarana i komšija muslimana. Uglavnom su svi bili dobri i što se tiče Bajrama, Božića i tako tih praznika, stalno smo posjećivali jedni druge i niko nije na to gledao. Imao sam i postanara muslimana, Izeta sa Vratnika…”

Diwan vam donosi video zapis sa svjedočenja ovog monstruma koji je, vjerovali ili ne, danas na slobodi.

[julisiz es grant]

Diwan vam donosi video zapis sa svjedočenja ovog monstruma koji je, vjerovali ili ne, danas na slobodi.

Vjerovali ili ne vjerovali, na slobodi je iz jednog jednostavnog razloga-odslužio je svoju kaznu. Bio je osuđen na 20 godina, što znači da je trebao izaći krajem 2012. (vidim na netu da je pušten 2 mjeseca prije isteka kazne). E sad, da li se nama to sviđa ili ne, druga je stvar, ali tako to funkcioniše.
Prvobitno je bio osuđen na smrt, ali iz nekog razloga to izvršenje je godinama odlagano i mislim da mu je kazna zamijenjena tek nekad iza rata, kada je i inače ukinuta smrtna kazna u BiH.

[Šunj]

http://radioglasdrine.com/rgd-sehara/is ... -me-ubiju/


Ispovijest silovane Bošnjakinje iz Zvornika: “Molila sam ih da me ubiju”


Priča koju prenosimo je ispovijest Bošnjakinje iz Zvornika koja je bila žrtva silovanja u toku agresije na BIH. Ovo je njena priča:

Početak agresije na BiH me zatekao u mom stanu u Zvorniku, u kome sam živjela sa mojim mužem. Mi nismo imali djece tada. Bila sam zaposlena u općini Zvornik gdje sam radila kao kuharica.

Početkom mjeseca aprila 1992. godine Srbi su počeli da se organiziraju u manje grupe i da postavljaju barikade u djelovima grada i širem području. Mi muslimani nismo mogli pretpostaviti šta se tačno dešava iako smo vidjeli da se srpske porodice sele, tj da iseljavaju svoje žene i djecu. Nikome nije bilo jasno zašto. U tom periodu je bilo mirno. Sa prozora moga stana sam primijetila da se više niko ne druži sa muslimanma. Iz obližnjih kafića se mogla čuti muzika, provokativna za nesrpsko stanovništvo.

Tokom mjeseca aprila 1992. godine ja sam se još kretala po gradu, jer sam išla na posao. Tada sam na ulici sretala neke ljude koje sam poznavala, obučene u maskirne uniforme, sa šajkačama i četničkim kokardama na glavi. Među njima sam prepoznala Matića, poznatog kao švercera, koji je živio na Šćemliji u predgrađu Zvornika. On je brat od Čede Matića koji je radio u bolnici, a i sam je nosio uniformu i kokardu, zajedno sa svojim sinom, čije ime ne znam.

Čula sam da su Čedo Matić, njegov brat i sin obezbjeđivali logore u Zvorniku, kao što su logori „Novi izvor“, u kome sam i sama bila zatočena, logor „Karakaj“ u kome su bili muškarci, logor „Škola u Pilici“ itd. Oni su puštali iz logora koga su htjeli i radili su šta su htjeli. Tu je bio i Brano Grujić, koji je bio inspektor u općini Zvornik. U ratu je bio četnik koji je silovao žene i muškarce.

Salih, koji je bio inspektor u Zvorniku, je dolazio nama muslimanima i obavijestio nas da moramo napustiti naše kuće. Ja sam bila sama sa mužem u kući kada je Salih rekao da uzmemo samo nešto najnužnije i da idemo prema Kula Gradu. Idući prema Kula Gradu ja sa ostalim muslimanima dolazim do mjesta Lipnja. Tu smo bili u školi desetak dana, pošto su nas avioni bombardirali.

01. maja 1992. godine Srbi su upali u Liplje i hvataju koga stignu od muslimana, odnosno onih koji nisu uspjeli pobjeći u šumu, a među njima sam bila i ja.

Kada su nas zarobili prebacili su nas u jednu kuću u Liplju. U kuću su upadali razni četnici, a među njima je bio Brano Grujić.

Moram naglasiti da su u toj kući bile samo žene. Mene je zarobio Milisav Vasiljević iz Malog Zvornika (Srbija), koji je bio uposlen kao tržišni inspektor u Zvorniku i Brano Grujić. Druge nisam prepoznala. Nikada ne mogu zaboraviti Milisava Vasiljevića i Branu Grujića koji bi često dolazili nama ženama, maltretirali nas, prisiljavali da se skidamo gole, a ako ne bi pristale oni bi nas fizički zlostavljali. Moje 2 polusestre su silovane i ja sam to gledala svojim očima, a silovao ih je Brano Grujić te još nekoliko četnika koje nisam poznavala.

Moga očuha su takođe seksualno zlostavljali i silovali, a to su radili Brano Grujić i Milisav Vasiljević, koji su sa sobom dovodili, kako sam već rekla, meni nepoznate četnike. Moram naglasiti da je moj očuh bio silovan pred mojim očima i očima njegovih kćerki, a mojih polusestri.

U toj kući smo bili 4-5 dana, za to vrijeme smo svaki dan bivane silovane i premlaćivane. Mene su tukli do besvijesti. Odatle su nas, po naredbi Milisava Vasiljevića, odveli u školu u Liplju. U školi sam zatekla u jednoj učionici muškarce, meni nepoznate. Saznala sam sam da su to muškarci iz sela Liplja, koji su bili vezani lancima i svako večer sam mogla čuti zveket lanaca, krikove i plač muškaraca, te korake istih, po čemu sam mogla zaključiti da ih negdje odvode.

Nas žene su smjestili u drugu učionicu. Tu sam zatekla žene iz sela Marčići, koje se nalazi u blizini sela Snagova. Te žene nisam poznavala, samo se sjećam da se jedna zvala Mejra. Imala je poseban plač, kakav nikad prije nisam čula. Mejru su odvodili, a kada bi se vraćala ona bi plakala. Pitala sam žene:“ ko je ta žena“, a one kažu: „To je naša Mejra.“

U školu je dolazio Dragan Aćimović koji je radio u općini Zvornik kao geometar. I on je dovodio sa sobom srpske vojnike, koji su svaki dan silovali i premlaćivali muškarce i žene.

Moram naglasiti da su mene i ostale žene silovali i premlaćivali u učionici, gdje smo sve mogle vidjeti, tj. to je bukvalno bilo grupno silovanje. Redali su se jedan po jedan na nama kako su htjeli.

Sjećam se da je Brano Grujić rekao da mora prvi mene imati, pa onda svi ostali. Kada me je Brano Grujić silovao, rekao je ostalim četnicima sada možete i vi, te je nastalo silovanje jednog po jednog četnika. Ja sam mogla brojati do 6-7 puta, i onesvijestila sam se.

Kada sam došla sebi, na meni ništa od gardarobe nije bilo osim majice. Primjetila sam da krvarim i imala sam jake bolove u predjelu stomaka i leđa, te nisam mogla ustati na svoje noge. Ostale žene su plakale, jer su i njih silovali i premlaćivali. To je bilo nešto što nikada u životu ne mogu zaboraviti, posebno zbog toga što mi se to desilo od strane ljudi koje sam poznavala, a koji su se tada pretvorili u zvijeri.

Početkom mjeseca juna 1992. godine četnici su nas natjerali da iz škole Liplja idemo pješice u Zvornik, gdje su nas zatvorili u logor „Novi Izvor“. Logor „Novi Izvor“ je bila uprava preduzeća za proizvodnju crijepa i cigle pod istoimenim nazivom. Tu je bilo više kancelarija. Ja sam bila u jednoj od njih u kojoj sam zatekla puno žena iz Zvornika, dok su u drugoj prostoriji bili muškarci. Mislim da nas je u tom logoru bilo oko 200-300 muslimana civila (žena i muškaraca).

U logoru „Novi Izvor“ su dolazili pripadnici raznoraznih srpskih jedinica, kao što je Kapetan Dragan. Nisam ga lično poznavala. Pričao je ekavski, bio je srednjeg rasta, imao je oko 50 godina, tamnije kose, proćelav, u maskirnoj uniformi sa crvenom beretkom.

Dragan je dolazio da gleda žene, izabirao je koju je želio i odvodio iz kancelarije. Tada bi govorio: „Jebite vi to, a mi ove vodimo!“ I ja sam jedna od tih koje je izabrao Kapetan Dragan. Dragan nas je odveo u hotel „Vidikovac“ na Diviču i tamo su se iživljavali nad nama. Silovali bi nas, a kada nas više ne bi mogli silovati, tukli bi nas i govorili „da ne znamo ništa i da ih ne možemo da uzbudimo“.

Svaku noć u Logoru „Novi Izvor“ bi izvodili najmanje po 10 muškaraca. Sjećam se da su tu ubili Saliha Okanovića.

Za sve ubijene u logoru „Novi Izvor“ odgovoran je Neđo Mlađenović. Mlađenović je bio direktor komunalnog i gonio je muslimane muškarce da kupe u crne vreće ubijene muškarce. Jednog dana su nas odveli u preduzeće „Komunalne“. Tamo nas je snimala TV iz Novog Sada, a meni i Salihu su dali kafu da pijemo. Kada su nas trebali snimati rekli su nam da moramo reći da nam je lijepo, da su nam dali kafu i da nas štite od muslimana, jer su oni ekstremni. Ako drugačije kažemo, rekli su da će poubijati sve u logoru „Novi Izvor“.

Sjećam se da je na dan Vidovdana, srpskog praznika, a mislim da je to bilo 28. juna 1992. godine, nastao pokolj u logoru „Novi Izvor“, pogotovo su ubijali muškarce muslimane. Sjećam se da su došli Dušan Vučković zvani „Repić“, koji je bio glavni na Diviču, a sa njim su bili još neki koje su zvali „Pufta“, „Zoks“, izvjesni Jovo novinar, njegov sin zvani „Riko“, te izvjesni „Žućo“. Tada je Dušan rekao svojim vojnicima: „Hajde da ih pojebemo za sretan put“ i tada je nastao pakao za nas žene. Počelo je sistematsko premlaćivanje i silovanje. Kako je koji dolazio, on bi nas silovao i premlaćivao, a Vučković je imao sa sobom djevojku muslimanku koju je zarobio i prisilio da bude sa njim.

Moram naglasiti da su nas iz logora „Novi Izvor“ odvodili i u bolnicu Zvornik. I tamo su nas tukli. Sjećam se jedne medicinske sestre Bisere, pa Ljilje, pa Saše i Jovana koji je u bolnici u Zvorniku radio kao zubni tehničar. I oni su nas tukli. Dok su nas tukli govorili su nam da je to njihova terapija.

U julu mjesecu 1992. godine odveli su nas u SUP Zvornik, da tamo damo izjavu da dobrovoljno napuštamo Zvornik. Izjave je uzimao Neđo Jovičić, koji je inače bio isljednik u Zvorniku. Čula sam da je Neđo Jovičić ubio Amira koji je živio u selu Hrid, a zvali smo ga „Mališa“. To sam sve čula na Kula Gradu.

Iz logora „Novi Izvor“ su nas transportovali u Suboticu na Palić u Srbiji. Na Paliću su nas smjestili u nekakve bungalove. Tu su nas svako večer silovali. Samo bi upadali u bungalove i govorili rukom „ti, ti, izađi“. Kada bi se žene vraćale plakale bi, a zatim bi šapatom govorile da su silovane.

U Paliću u Srbiji su bile žene iz mjesta Kozluk, Šepak, Janja, tj. sve sam ove žene već zatekla na Paliću. Inače, iz logora „Novi Izvor“ su nas transportovali vozom za stoku do Palića. Gdjegod bi voz kroz Srbiju stajao bivali smo maltretirani, kamenovani, pljuvani i ponižavani na razne načine.

Na Paliću sam ostala 15 dana i odatle sam pobjegla. Prišla sam nekom vojniku koji je držao stražu i čuvao nas, jer smo bili zatvoreni u žici. Tom vojniku sam rekla da imam ženskih problema, a on je na meni mogao primjetiti da sam bila sva u krvi. Taj vojnik me je pustio da idem u jednu prodavnicu. Kada sam ušla u jednu prodavnicu u Subotici da uzmem uloške prodavačica se onesvijestila kada me je vidjela. Ta žena mi je dala garderobu, pomogla mi. Taj vojnik koji me je pustio da odem do prodavnice rekao mi je: „Gospođo, ne vraćajte se više ovamo.“

Ja sam ispričala toj ženi u prodavnici šta mi se dogodilo i ona mi je rekla da je ona Mađarica i da sjednem u prvi autobus i da idem iz Subotice. Ja sam otišla za Novi Sad.

Kada sam došla u Novi sad sjetila sam se jedne poznanice koja je iz Zvornika, a živi u blizini Novog Sada. Kod te poznanice sam ostala dok se nisam spojila sa svojim mužem, a to je bilo novembra mjeseca 1992. godine.

Moj muž je ostao zarobljen i odveli su ga u logor „Batković“ kod Bijeljine, odnosno prije Batkovića je bio u logoru „Novi Izvor“. Kada sam ispričala poznanici šta sam preživjela ona mi je rekla da će ona naći nekoga od svojih prijatelja koji rade u Sremskoj Mitrovici u zatvoru, jer je znala da ima muslimana u zatvoru Sremska Mitrovica u Srbiji. Uvečer je došao taj čovjek iz zatvora Sremska Mitrovica i ja sam razgovarala sa njim. Opisala sam mu mog muža i tada mi je rekao da misli da je upravo tog dana došao moj muž u zatvor Sremska Mitrovica i da će provjeriti i javiti, što je potom i učinio. Kada je provjerio, došao je i javio mi da se tu u zatvoru nalazi moj muž. Rekao mi je da se moj muž nalazi pod imenom Aleksandar.

Taj čovjek mi je rekao da postoji mogućnost da se moj muž oslobodi, ali moram da mu dam 15.000 njemačkim maraka, jer mora potkupiti 3 čovjeka, te da on za sebe neće ništa. Ja i moja poznanica smo se potrudile da nađemo te pare, koje smo našli uz pomoć ostalih muslimana koji žive u Novom Sadu. Sjećam se jednog muslimana koji mi je pomogao da skupim devize i znam da je on sam dao 10.000 njemačkih maraka. Kada smo dali pare čovjeku iz zatvora on je rekao: „Ja ću vašeg muža u đubretu izbaciti iz zatvora Sremska Mitrovica i javiti ću vam kada možete otići po njega“.

Tako je i bilo. Mog muža je odvukao na neko đubrište oko Novog Sada, a ja, moja poznanica i njen muž smo otišli autom marke „Fićo“ i preuzeli mog muža.

U Novom Sadu ja i moj muž smo ostali 9 godina. Stanovali smo u iznajmljenom stanu, ja sam se morala zvati Dana. Plaćali smo mjesečnu stanarinu. Stanarinu smo plaćali od svog rada, radeći na poljoprivredi.

2000. godine u mjesecu decembru sam došla u Sarajevo. Sada živim kao podstanar u jednoj srpskoj kući. U Zvornik se nikada neću vratiti iz prethodno navedenih razloga. Ja želim da ispričam istinu o onome šta sam preživjela i vidjela, tako da moj povratak u Zvornik, koji je pod srpskom upravom, ne dolazi u obzir, jer tamo ne bih imala bezbjednosti, niti osnovna ljudska prava. Posebno kao ŽRTVA – SVJEDOK i SVJEDOK OČEVIDAC.

Osim toga moj muž je takođe logoraš koji je bio zatočen u logoru „Novi Izvor“ i „Batkovići“ Bijeljina u BiH, te u zatvoru Sremska Mitrovica u Srbiji.

Želim još izjaviti da je Zoran Jovanović iz mjesta Pilice-Zvornik prije rata bio policajac, a u toku agresije na BiH je silovao i zlostavljao žene i muškarce sa područja Zvornika. Gledale sam svojim očima kada je Zoran silovao i zlostavljao Mirsada čijeg prezimena se ne mogu sjetiti, a potom ga ubio. Zatim sam gledala kada je Zoran ubio Imera iz Zvornika i Hrustu iz Zvornika. Obzirom da su kuće bile blizu logora „Novi Izvor“ to šta je radio Zoran su mogli svi zarobljenici vidjeti. Sada Zoran Jovanović, kako sam saznala, radi na carini u Karakaju. Mislim da mu nije mjesto da obezbjeđuje javni red i mir i da ima certifikat policajca. Mirsadova žena traga za njim.

Želim takođe napomenuti da Neđo Mlađenović zna za sve ubijene muslimane u Zvorniku, jer je on zarobio muškarce muslimane i vodio na radnu obavezu, tj. da kopaju ubijene muslimane i da iz kuća iznose ubijene. Neđo je radio kao direktor u Komunalnom preduzeću u Zvorniku.

Ja se trenutno nalazim se na rubu životne egzistencije, bez ikakvih primanja. Mjesečnu stanarinu plaćam uz pomoć srodnika i dobrih ljudi. Preživljavam sa svojim mužem i naše 2 malodobne djece. Ja i moja porodica se hranimo u kuhinji Crvenog Križa u Sarajevu.

Do danas nisam nikada nikome davala izjavu osim udruženju „Žena žrtva rata“ iz razloga što mi mnogi četnici prijete ako progovorim da će me ubiti.

(Radio Glas Drine/Diwan magazin)

[Danguba]

Srpsko tužilaštvo: Bihaćki civili ubijeni iz osvete od strane Đure Tadica

Objavljeno 31. Januar, 2014

Tužiteljica za ratne zločine Snežana Stanojković je u završnim riječima koje je iznjela pred Specijalnim sudom u Beogradu istakla da je tokom višemjesečnog postupka dokazano izvan svake sumnje da je Đuro Tadić počinio ratni zločin u saučesništvu tokom sukoba u BiH. Prema navodima Tužilaštva, Tadić je zajedno sa drugim pripadnicima Vojske Republike Srpske, pucao na civile koji su bili na radnoj obavezi branja šljiva u okolini Bihaća u septembru 1992. godine. Od povreda je tada stradalo 18 lica.

Prema riječima tužiteljice Stanojković, razlog za napad bila je osveta, budući da je prije toga optuženi Tadić sa porodicom sahranio svog brata, koji je prethodno stradao u borbi sa pripadnicima bošnjačkih snaga. “Svi su znali da je to zločin iz osvete i svi su to potvrdili osim ovde optuženog… To su sve bila nedužna civlina lica i nije bilo razloga da ih ubijaju,” Stanojković je objasnila.

Tužilaštvo za ratne zločine tereti Tadića za ubistvo 18 civila u saučesništvu sa drugim vojnicima Armije Republike Srpske – Zoranom Tadićem, Jovicom Tadićem, Zoranom Bergom, Željkom Babić, Slobodanom Đurićem i Gojkom Đurićem.

Navedeni pripadnici Armije RS su prethodno ili procesuirani ili su preminuli tokom suđenja. Odbrana, sa druge strane, tvrdi da je Đuro Tadić nevin i da niko od očevidaca nije prepoznao okrivljenog. “Nema validnih dokaza u umešanost mog klijenta,” navela je advokat Dijana Ćosić.

Tadić se takođe držao odbrane koju je prethodno iznio da “metka nije opalio”. “Ja sam ih vozio pod pretnjom…Nisam činio nikakvo krivično delo, nisam nikoga ubio,” rekao je Tadić u utorak pred sudom.

Tadić, koji je inače rodom iz Bihaća, od završetka rata u Bosni, živio je u Novom Sadu. Optužnica protiv njega podignuta je prošle godine, nakon što su Beograd i Sarajevo razmijenili predmet na osnovu protokola o saradnji potpisanog između tužilaštava dvije zemlje.

Presuda će biti izrečena 6. februara. 2014. godine.

/ uskinfo.ba

monstrumi

[Danguba]

Nikola Jorgić je bosanski Srbin koji je bio vođa srpske paravojske u okolici Doboja tijekom rata u Bosni. Od 1969. do 1992., živio je u Njemačkoj, kada je otišao u Bosnu kako bi se uključio u rat. Nakon zločina, vraćao se u Njemačku, u Bochum, kako bi posjetio svoju suprugu i dijete, no uhićen je na zračnoj luci Düsseldorfu zbog sumnje na sudjelovanje u pokolju u Doboju.
Vrhovni sud Düsseldorfa je u presudi protiv Nikole Jorgića 1997. zaključio da su ti zločini su bili čin genocida.[1][2][3] Bila je to prva presuda za sudjelovanje u Bosnanskom genocidu.
Jorgić je osuđen da je u Grabskoj ubio 22 mještana - žene, starije osobe i invalide - koji su se prestrašeni ratnim razaranjem skupili na otvorenom. Tri zarobljena Bošnjaka su morala odvesti leševe u masovnu grobnicu. U Ševarliju je sa paravojnom postrojbom zarobio 40 do 50 mještana te ih mučio a šestero je samovoljno smaknuo, dok je sedma žrtva preminula kada je je zapaljena u štali zajedno sa šest leševa. Jorgić je također kasnije ubio zarobljenika u zatvoru kada mu je stavio limenu kantu na glavu te ga tako brutalno lupio sa drvenom palicom da je ovaj na mjestu preminuo. Dobio je četverostruku doživotnu zatvorsku kaznu.[4] Europski sud za ljudska prava odbio je 2007. njegovu žalbu na presudu.