_BataZiv_0809 wrote: ↑02/04/2025 00:04
Chmoljo wrote: ↑02/04/2025 00:04
_BataZiv_0809 wrote: ↑01/04/2025 23:58
Novinska agencija patria misli ovako:
A, vrijeme neumoljivo brzo curi i ovoga puta igra isključivo za Dodika i njegovu politiku
Ovo su neka od pitanja na koja nam je odgovorio profesor na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu (IUS) dr. Jahja Muhasilović.
kasno je, hoću da igram malo AC Odyssey, a uzeo i da čitam knjigu kojom sam na početku razočaran, jer sam mislio da je kvalitetnije štivo, ali ću je makar nasilu pročitati pa ću naći onda nešto adekvatnije oko te tematike.
tako da neću puno duljiti, neg' onako s nokta:
1. zašto ovo nisu devedesete?
a) zato što država bosna i hercegovina postoji. postoje i njene institucije, postoje zakoni na kojima su te institucije osnovane, postoji okvir u kojima država može egzistirati, a za puni kapacitet dovoljna je volja. tehnički preduslovi su tu. potrebno je još malo tutorstva, ali mi smo neko ko se probudio iz dugogdišnje kome. očekivati da ćemo samostalno prohodati je iluzorno. potrebne su terapije, doktori, ali i medicinski tehničari da pridrže dok se uči hodati. ništa od toga nije postojalo na početku 1992.
b) zato što postoji kritična masa koja je zainteresovana za opstanak ove države, a uglavnom su to oni koji se izjašnjavaju kao bošnjaci. oni ti ga (odnosno mi) dođu ko imuni sistem - leukociti (više mi se ova analogija sviđa, od bakirove špediterske sa šoferima i pilotima). ta kritična masa nije obezglavljena amorfna masa, već većina u državi koja posjeduje mnogo veći demokratski kapacitet nego ostali. demokratski kapacitet dovodi do toga da nismo osuđeni na postupke nekog idiota koji čuva vlastitu guzicu i gura nas sve u propast. demokratija je teška, manje efikasna od autokratije, ali na duge staze uvijek se isplati. masa koja ima demokratski kapacitet ima i artikulaciju koja se nekada može činiti kakofonijom, ali bez obzira što mi Prpa ovih dana piči po živcima sa svojim apokaliptičnim scenarijima, i ja i on znamo da smo osuđeni na isti rov. devedesetih nije postojala realna artikulacija državnog interesa već je to bio čisti idealizam zasnovan na lijepim željama.
c) devedesete godine su vrijeme evropskih politika od kojih one bitne nisu bile nama prijatelji. dok su se amerikanci skontali da bi nešto mogli uraditi desio im se fijasko u somaliji i digli su ručnu zbog vlastite guzice. u britaniji nije na vlasti Džon Mejdžor, u francuskoj nije Miteran, njemačka nije u slavljeničkom raspoloženju ujedinjenja. danas ipak imamo malo više prijatelja. to ne znači da će agresivno braniti sve naše interese, ali za početak neće odmagati.
a to što za patriu curi vrijeme, referentna tačka je 2026. godina. u slučaju pobjede sebijinih trutova, preći se tada na ajnštajnijizam i protek vremena će postati relativan. za dodika bi protek vremena imalo pozitivno značaj pod uvjetom da se apsolutno ništa ne desi u narednom periodu od dvije godine.
međutim, vrijeme nam donosi nekoliko stvari.
jedna je pokušaj izbacivanja SNSDa iz vlasti. pozitivni signali dolaze od opozicije, državu nikada više spominjali nisu. no niko nije lud da zaboravi da je riječ o SDSu. tek trebaju pokazati da su spremni za deeskalaciju. to je najveća konkretna prijetnja Dodiku. ali i njegovim najbližim saradnicima, odnosno porodici. tu bi mogli svi najebati. ne jer su radili protiv BiH, nego što će opozicija dobiti priliku da mu najebe čega stigne. no koliko god to sve zvučalo antiklimaktično, do toga ne bi došlo da nije bilo Suda BiH.
druga stvar koju vrijeme donosi je izricanje drugostepene presude. ni tu ne treba lakonski pristupiti i reći da je to gotova stvar, ali i sam znaš da drugostepeni sud nije sklon bez jakog argumenta mijenjati presudu niže instance, a novih argumenata neće biti. što su imali iznijeli su. tada, u slučaju potvrde prvostepene, ako plati (a vjerovatno neće) posrao se po sebi i dao opoziciji još mnogo municije i obesmislio svaki protuustavni zakon koji je donio i dodatno izgradio novi slučaj protiv sebe. ako ne plati, tada je bjegunac od pravosnažne zatvorske kazne. ti mi ko pravnik reci je li to bolja situacije od one u kojoj je sada?
treća stvar je što se sve dešava u vakuumu nepostojanja imenovanog ambasadora SADa. nećemo se lagati, tu može ispasti problem za nas, ali kada se podvuče linija, uzevši u obzir angažovanost dijaspore i trenutnih pozicija više je šansi da će biti neko naklonjeniji nama, nego neki kauboj koji će raditi za Dodika. no što se tiče SADa, tu je zaista toliko nepoznatih okolnosti, da kako rekog prije, i ozbiljnije države ne znaju hoće li izdobriti za njih, a kamoli što se tiče nas.
četvrta stvar koja protekom vremena ne ide u korist Dodika su pare. ono sa ugljevikom nije sitna stvar. ovo sa Viaductom jeste problem i za državu, ali postoji pravni osnov za regresnu tužbu i onda ostaje pitanje: od čega će platiti povećanje plata policiji?
možda bih se još čega mogao sjetiti, al mi se ne da, već sam odužio.
kažem, dobro je što nam glavni relaksatori u zelenim dresovima nisu trenutno na vlasti. to ne znači da trojka radi odlično. pa ni dobro. više ok.
za kvalitetniju ocjenu volio bih vidjeti više diplomatske aktivnosti prema dosad nedefinisanoj poljskoj kojoj prijeti slična opasnost kao nama, a na vlasti nisu njihovi desničari, norveška je pokazala spremnost za odbranu evrope od pravoslavnog ekstremizma svojim novčanim sredstvima, bilo bi lijepo vidjeti i konkretne nove projekte u namjenskoj industriji (jel treba municija poljacima?) itd... vrlo je značajno kako će ishendlati priliku koju Čović ima i koju želi iskoristiti. indirektni izbor u predsjedništvo nije kraj svijeta i bio je dio sada neprežaljenog aprilskog paketa, no zauzvrat se mora nešto dobiti. priča o asimetričnom izboru je izlišna kada je asimetrično administrativno uređenje entiteta, asimetričan izbor u entitetski parlament, asimetričan izbor entitetskog predsjednika, asimetrični domovi entitetskog parlamenta. al, o tom potom.
ima dosta optimizma, vjerovatno i neopravdanog, hoće li išta biti od ovog, ne bih pare stavio.
da bi se sve obistinilo moraju se poklopiti neke stvari i mora se raditi. no ja samo nabacujem neke stvari koje generalno vuku na našu stranu, al ne znači da će i pretegnuti. svi mi baratamo vrlo ograničenim informacijama.
no, laž je da smo danas u nešto lošijoj situaciji nego što smo bili 2024. ili 2021. nismo, ali činjenica je da nismo u vremenu rahat patnje nego da smo na jednoj od raskrsnica, i da se plašimo, jer smo znali biti žrtve. ali isto tako, taj kompleks žrtve nam zamagljuje pogled da smo znali na tim raskrsnicama i odabrati pravi put (prosto jer ni nas ni države danas ne bi bilo) i biti pobjednici i opaliti kurcem u čelo i srpsku vojsku i srpsku diplomatiju i hrvatski separatizam.
ne treba "vjerovati" u institucije. nisu Bog. treba ih podržavati, nametati narative, usađivati u genetski kod da poštujemo ovo što imamo, i da radimo na unapređenju istog.
zato mi se i ne piše na ovoj temi jer me zaboli glava od klimakteričnih valova raspoloženja. ne padati u očaj jer se instantno ne hapsi najmoćniji pojedinac u državi, i iz toga ispredati sofoklovu tragediju jer države ima samo u glavnom gradu, a istovremeno zaboravljati da u tom glavnom gradu nekakva mraka sa pešterske visoravni hladno autom blokira tramvajski saobraćaj jer mu se digo kurac da to uradi. nije isto, al jeste isto ako ćemo pričati da se treba primjenjivati zakon za sve isto, bez izuzetka.
ne treba ni slaviti neke izjave nekih senetora i smatrati ih rješenjem, no opet, u nekom iščekivanju "nečega" valjda dođe kao olakšanje pa je onda i pretjerana slavljenička reakcija.
živi bili pa vidjeli.
