Evo tog članka u potpunosti:
Zašto su maloprodajne marže u BiH veće nego u EU i SAD? Tajna uspjeha ili institucionalni haos?
Sanel Bajric, Ph.D.Sanel Bajric, Ph.D.
Sanel Bajric, Ph.D.
CEO | Bright Moon Digital SOLUTIONS | AI, Blockchain, IoT, Smart Cities & Digital Transformation
Published Jan 29, 2025
+ Follow
Povodeći se za jako dobrom Linkedin objavom Hadis Bajric (možete je pronaći na ovom linku), odlučio sam se na malo pisanja, iako u današnje vrijeme ako to nije nešto "žuto", nije baš ni popularno, ali...šta sad da radim, volim pisati
; pa evo - da krenemo...
Kao neki uvod: Ekonomija paradoksa – gdje nema kontrole, cijene divljaju
U svijetu u kojem se političari svakodnevno takmiče ko će uvesti više regulacija, nameta, dadžbina i šta sve ne, Bosna i Hercegovine se, po običaju, drži one narodne – „ni tamo ni 'vamo“.
Dok se vlast fokusira na regulaciju sekundarnih stvari, poput toga da li će vam inspektor u kafiću mjeriti temperaturu kafe ili će voditi ratove protiv služenja hrane u restoranima na mjestima rezervisanim "za pušače", da se ne bi kojim slučajem "zarazili dimom", tržište maloprodaje plovi u potpuno suprotnom smjeru – neometano i divlje slobodno, ali ne u slobodnom, nego u feudalno-monopolskom smislu.
Zašto je u BiH, zemlji niske kupovne moći, maloprodajna marža duplo veća nego u EU ili SAD? Da li su domaći trgovci poslovni genijalci koji su našli rješenje koje je promaklo Jeffu Bezosu i Walmartu? Ili su, možda, jednostavno uhvatili jackpot kombinaciju – neregulisano tržište tamo gdje ne treba i previše regulacije tamo gdje ne koristi nikome?
Odgovor je, kao i uvijek, kombinacija previda, interesa i sistemske nebrige.
1. Tržišna konkurencija: Ili si monopolista, ili ne postojiš
U ozbiljnim tržišnim ekonomijama, nema uspjeha bez konkurencije. U SAD-u, Walmart, Target, Amazon i Costco stalno se bore za tržišni udio, a u EU, Carrefour, Tesco i Lidl vode bitke cijenama i kvalitetom. Rezultat? Niske cijene, stalne inovacije i bolji proizvodi za potrošače.
A u BiH? Ograničen broj maloprodajnih lanaca vlada tržištem kao moderni feudalci. Imamo nekoliko velikih igrača – Bingo, Konzum, Mercator, Robot – i svi se prave da su u oštroj tržišnoj borbi.
U stvarnosti, njihovi katalozi su često slični do decimalnog mjesta, a cijene? Pa...identične. Kartelski, monopolski dogovor? Ne možemo znati. Slaba ili nepostojeća tržišna inspekcija (za i u takvim stvarima) nikada nije ni pokušala da to provjeri. Valja u granapu provjeriti "ima li papire za banane".
Ako bismo Walmart ili Lidl teleportirali ovoga momenta u BiH, vjerovatno bi se desilo sljedeće:
Inspekcija bi ih odmah zatvorila zbog „nepravilno postavljenog fiskalnog printera“
Sindikati bi ih optužili za „rušenje tržišta i nelojalnu konkurenciju“
Nekakav državni regulator bi im osporio dozvolu za izgradnju poslovnog objekta, jer je zemljište u „pravnoj proceduri od 1974. (stvarno se i desilo u slučaju Lidla na jednoj lokaciji u BiH)“
A potrošači? Oni bi, kao i uvijek, ostali bez pristupa jeftinijim proizvodima.
2. Slaba kupovna moć, ali visoke cijene – ekonomski paradoks
Zemlja u kojoj je prosječna plata 600-700 EUR ne bi trebala imati više marže nego Njemačka ili Francuska, gdje ljudi zarađuju oko 3.000 EUR mjesečno. Ali ipak – ima.
Zašto? Zato što trgovci ne zarađuju na volumenu, već na maržama. Dok Walmart može sebi priuštiti da zaradi 1 cent na milion prodatih proizvoda, maloprodajni lanci u BiH moraju maksimizirati zaradu na malim količinama prodaje. Kako? Napuhavanjem marži na osnovne prehrambene proizvode.
Primjer:
U Njemačkoj, litar ulja košta 2-2,5 EUR, dok je u BiH 3-3,5 KM. (Uputstvo za upotrebu, plate u EU su u eurima, ne u markama, just FYI)
S obzirom na niže plate i niže troškove rada, cijena bi trebala biti niža, a ne viša. (Ok, sad imamo višu minimalnu platu pa će...šta če sad ono da se desi s cijenama? Ah, da - bolje će da se živi...)
Ali nije – jer trgovci u BiH imaju gotovo potpunu slobodu da postave cijene kako žele.
A kako država reaguje na to?
Regulira cijene cigareta, ali ne i cijene osnovnih životnih namirnica.
Subvencioniše gubitke javnih preduzeća, ali ne štiti građane od divljih cijena.
Drugim riječima, slobodno tržište kod nas ne znači konkurenciju – već anarhiju u kojoj trgovci diktiraju pravila, a vlada "radi" za trgovačke lance (eh, neradna nedjeljo moja)
3. Nedostatak diskontnih lanaca i privatnih marki
Lidl, Aldi i Costco u razvijenim ekonomijama nude jeftine privatne brendove koji omogućavaju konkurenciju velikim proizvođačima. Rezultat? Niže cijene za potrošače, veći izbor, bolji kvalitet.
U Bosni i Hercegovini? Hajde, eto - u Federaciji BiH ( u RS-u je tako bolje, da ne povjeruje čovjek u slobode "tamo kod njih"):
Lidl ne postoji (još neko vrijeme, a kako će njegovo poslovanje biti "regulisano" od strane države, strah me je i pomisliti)
Amazon - ne postoji, ni realno ni digitalno, šta će to nama? Fuj...odvratni zapadni kapitalisti
Bingo i Konzum imaju privatne marke, ali su samo 5-10% jeftinije od brendiranih proizvoda (u EU su 30-40%).
Kupac nema pravi izbor, osim da plaća "premium" cijene za standardne proizvode.
Dakle, nije problem samo u trgovcima (?! stvarno) – problem je u tome što potrošač nema alternative.
4. Uvozni lobi i distributerski monopoli
Većina robe u BiH dolazi iz uvoza – a gdje ima uvoza, ima i posrednika. Što više posrednika, to su više cijene. U EU, supermarketi često kupuju direktno od proizvođača, dok u BiH uvezeni proizvodi prolaze kroz 3-4 distributera, od kojih svaki uzima procenat.
Šta to znači?
Nema ekonomije obima – svaka ruka kroz koju roba prođe dodaje svoju maržu.
Trgovci plaćaju više za robu, pa moraju podići cijene krajnjem kupcu. (ovdje stvarno nisu "krivi")
Potrošač plaća cijenu neefikasnog sistema.
Ali, vlast nema problem da reguliše uvoz plastičnih kesa i formira inspekcije koje će kazniti pekaru ako prodaje hljeb za 10 feninga skuplje. Prioriteti! Molim vas - prioriteti!
Zaključak (kao, nekakav): Trebamo više slobodnog tržišta, ali pravog slobodnog tržišta
Kada libertarijanci govore o slobodnom tržištu, ne misle na feudalno tržište gdje 3-4 kompanije postavljaju pravila bez kontrole. Pravo slobodno tržište znači otvorenu konkurenciju, efikasnu regulaciju i zaštitu potrošača.
Šta treba promijeniti?
✔ Dovesti međunarodne trgovačke lance (što više, to bolje) - da razbiju monopol.
✔ Smanjiti birokratske prepreke za nove trgovce.
✔ Ukinuti nepotrebne regulacije koje samo povećavaju cijene bez efekta na tržište.
✔ Jačati potrošačke organizacije koje će javno prozivati trgovce za nerealne marže (ne mislim na državne i s državom povezane organizacije, da se odmah ogradim)
Dok se to ne desi, trgovci će nastaviti da rade ono što najbolje znaju – da zarađuju duplo više nego Walmart, samo u zemlji gdje ljudi imaju 5 puta manje plate. Tajna uspjeha? Ne baš.
Inspekcija bi ih odmah zatvorila zbog „nepravilno postavljenog fiskalnog printera“
U Njemačkoj, litar ulja košta 2-2,5 EUR, dok je u BiH 3-3,5 KM. (Uputstvo za upotrebu, plate u EU su u eurima, ne u markama, just FYI)
Regulira cijene cigareta, ali ne i cijene osnovnih životnih namirnica.
Stvarno je sve otislo u tri lijepe.
i lista se samo produzava. Cevape takodjer izbacio, hamburgere i sav junk na taj fazon , ne moram vise nikada pojesti. Hot dog mi pokusava prodati za 6 KM, neces bogami. 
