Forum Klix.ba

frameni wrote:Život je nepredvidiva igra. Na jednoj strani je neka moćna sila, Bog ili sudbina. Na drugoj su ljudi.
Igra je ponekad surova i nepravedna. Nekad bolna, kao što je plač siročeta. Igra bez duše, bez reči.
Igra gubitnika, završena bez početnog uzdaha.
Nekim ljudima život je naklonjen. Sudbina im se nasmeje i milo ih pogleda.
Oni zaigraju igru dece i anđela, igru moćnika... Prožive život sa slatkastim ukusom pobede u ustima.
Moj život je negde između svega toga. Možda i Vaš? I to se ne može izmeniti.
Jedino mašta ne priznaje pravila. Granice određujete sami. Zato pokušajte da uronite u beskraj.

Marica Popović

Converse wrote:Volio sam te u vremenskom razmaku koji se ne može odrediti u stvarnosti, možda zato što ni danas ne razumijem da li smo se voljeli koji mjesec ili koju godinu, koji tren ili koju vječnost. Možda si oduvijek bila u meni, kao dio mojih najskrivenijih snova i potreba, kao cilj mojih vječitih čežnji, kao sjećanje na staru maštu mog djetinjstva razočaranog djeteta, koje nije uspjevalo da pronadje drugara sa kojim bi podjelilo igračke, zajedno ukralo marmeladu od jagoda iz ostave.
Volio sam te ne samo zbog uzvitlanog bogatstva koje si unijela u moj život, ili zbog onog uzbudjujućeg kupanja u duhovnoj čistoti kao kad sam sa tobom podijelio tvoj unutrašnji život, nego i zbog toga što si mi otkrila onaj dio mene koji sam oduvijek htio da upoznam, a za koji sam znao da je zapetljan u mreži moje stidljivosti.

Neizbježno te voli svako ko te poznaje iznutra. Možda je zbog toga nemoguće izbrojati dane kada smo bili zajedno (da li je moguće da osjećanja imaju veličinu brojeva na kalendaru?) i ako mislim na tebe dok pišem, ne znam da li sam te posljednji put vidio prošle godine, prošlog meseca, ovog jutra ili možda prije samo nekoliko trenutaka.

Nešto od tebe je ostalo unutra, nešto što je neosjetljivo na tok vremena, životne dogadjaje koji se utrkuju u nepotrebnoj žurbi. Nešto što čini tajnim blago unutrašnje ljepote za kojom posežem kada imam potrebu za svjetlom, u danima kada nebo iznad Jerusalima ostaje daleko i kada mi oblaci svakodnevice prekrivaju boje.

Alberto Moravia

Zastani na nečemu, za milog Boga, odredi se, pronađi oslonac. U svemu si nesiguran.
- Imaš pravo, u mnogo čemu sam nesiguran. Je li to zlo?
- Nije ni dobro.
- Znači, nije dobro, ali nije ni zlo. A biti siguran, to je dobro. A može biti i zlo?
- Ne razumijem.
- Postoji li nešto u što si potpuno siguran?
- Siguran sam da ima Boga.
- A vidiš, i oni koji ne vjeruju u Boga, takođe se sigurni. A bilo
bi možda dobro da nisu tako sigurni.
- Da. I šta onda?
- Ništa.
Ali sam se već pokajao što sam upitao, ne primjetivši zamku podmuklo mudre logike. Kako je to pametna i opasna misao! A naveo me na nju igrajući se.

neponovljivi Selimović

MedenoSrce wrote:

Zastani na nečemu, za milog Boga, odredi se, pronađi oslonac. U svemu si nesiguran.
- Imaš pravo, u mnogo čemu sam nesiguran. Je li to zlo?
- Nije ni dobro.
- Znači, nije dobro, ali nije ni zlo. A biti siguran, to je dobro. A može biti i zlo?
- Ne razumijem.
- Postoji li nešto u što si potpuno siguran?
- Siguran sam da ima Boga.
- A vidiš, i oni koji ne vjeruju u Boga, takođe se sigurni. A bilo
bi možda dobro da nisu tako sigurni.
- Da. I šta onda?
- Ništa.
Ali sam se već pokajao što sam upitao, ne primjetivši zamku podmuklo mudre logike. Kako je to pametna i opasna misao! A naveo me na nju igrajući se.

neponovljivi Selimović