Da se nikad ne zaboravi ...

[PipiDugaDevetka]

Article 2 of this convention defines genocide as "any of the following acts committed with intent to destroy, in whole or in part, a national, ethnical, racial or religious group, as such: killing members of the group; causing serious bodily or mental harm to members of the group; deliberately inflicting on the group conditions of life, calculated to bring about its physical destruction in whole or in part; imposing measures intended to prevent births within the group; [and] forcibly transferring children of the group to another group."


Gore navedeno je definicija genocida u medjunarodnom pravu, nastala 1948 godine. Eh sada bih zamolio nekog ko negira genocid u Bosni i Hercegovini da mi objasni na cemu temelji tu izjavu. Naime, kako je navedeno u samoj definiciji genocida, ukoliko je uradjen i jedan cin od navedenih cinova u cilju istrebljenja, u potpunosti ili djelimicno, nacionalne, etnicke, rasne ili religijske grupe tada je pocinjen genocid. Kako i ptice na grani znaju, svaka od navedenih tacki je provedena na tlu Bosne i Hercegovine od strane srba, sto ih cini odgovornim za genocid. Na osvnovu kog rezonovanja stvari je moguce reci da na tlu Bosne i Hercegovine, pri tome ne misleci samo na Srebrenicu, nije pocinjen genocid od strane srba nad Bosnjacima.

Neka vam je vjecan rahmet merhumi, a oni koji su pocinili to zlo i oni koji se ponose tim zlom neka se ne boje ovozemaljske kazne koja ce biti inferiorna naspram Bozije, jer ma u kog Boga vjerovao niti jedan ne kaze ubij.

Da li podrazumijevaš tu ''sve srbe''? Ili pak ima izuzetaka? Kao na primjer Jovo Divjak,...i ostali. Budi precizan pa imenuj izvršioce genocida velikosrbima, a oni Srbi koji to nisu, prepoznaće se.

[Banksy]

Zapisi o zlu: Iz neobjavljene knjige „Samouk“
Prošlost je zbirka razbacanih kostiju
Piše: Emir Suljagić


Zovem se Muhamed. Ime sam dobio po Božjem poslaniku i po svom pradjedu, koji je od tifusa umro u zbjegu 1942. godine i pokopan u neobilježeni grob negdje u blizini Bijeljine. Djed mi je pričao kako je zima te godine bila strašna, kako je kao nikad prije ili poslije u njegovom sjećanju te godine zaledila i Drina. Njemačke trupe stacionirane u Zvorniku – kod kojih su izbjeglice iz susjednih mjesta u istočnoj Bosni potražile zaštitu pred napadima četnika – dinamitom su razbijale led i tako se snabdjevale vodom. Kratko nakon što su izbjegli, pradjed, inače umirovljeni vojnik Njegovog kraljevskog i carskog Veličanstva Franje Josipa, razbolio se i polako, pred očima familije, uvenuo.

Ispričat ću kako je izgledao moj posljednji susret s ocem, Sulejmanom, koji je dobio ime po jednom drugom Božijem poslaniku. I hoću da ispričam – ne samo zato što vjerujem da sam naslijedio očev dar pripovjedanja, ah, kako je taj lijepo umio pripovjedati!, ne zato što je naš posljednji susret bio jedinstven po nečemu, ne zato što smo jedan drugom rekli riječi koje će neko drugi pamtiti zbog njihove mudrosti ili značaja – nego zato što je to samo jedan od – pretpostavljam – stotina hiljada takvih susreta očeva i sinova u tim godinama i što smo jedan drugom kazali ono što bi svaki otac kazao svakom sinu, ne znajući, ali se plašeći, da bi to mogao biti njihov posljednji susret. Ustvari, nas dvojica se nikad nismo oprostili: jedanput sam ga pratio u borbu iz koje se vratio, drugi put sam kroz prozor gledao kako odlazi da se ne vrati. Spadam u brojne sinove kojima su očevi u naslijeđe ostavili samo preranu i nasilnu smrt; zato ova priča nije samo moja. Nije moja i zato što nije važno – kao što je jednom rekao Elie Wiesel, čovjek mnogo pametniji i važniji od mene – kada čovjek postane siroče, u sedmoj, sedamnaestoj ili sedamdesetoj godini; to je žig koji je uvijek očigledan, teret koji je uvijek pretežak.

***

Moj otac me nije razočarao. Štaviše, u trenutku kada je odlučio da svjestan rizika ode u manje ili više sigurnu smrt, ostao je dosljedan sebi, dosljedan onome čemu me učio od rođenja. Ponekad bih volio da je bio manje skrupulozan, jer vremena su bila takva. Ali, moj stari umro je pošteno, onako kako je i živio, i pored toga što ne shvatam, izmiče mi naime, njegovo razumjevanje poštenja: da goloruk stane pred do zuba naoružane i obučene profesionalne vojnike. Majka je tog jutra otišla do općine i strpljivo stajala u redu, čekajući na dvije deke iz humanitarne pomoći, koje su nam pripadale. Na sebi je imala očev svjetloplavi sako, jedino što je ponio od kuće. Čekala je u redu sa drugim ženama i muškarcima i svi su znali, jer je tog jutra u grad već stigao glas o njegovoj smrti. Ali, niko joj nije rekao.

Bojim se da će sve što mi se kasnije dogodilo, način na koji se moj život odvijao i na koji sam skončao u korijenu imati tu vrstu beznadežnog poštenja koju je zagovarao moj otac, potrebu da u nešto, bilo šta, vjeruje. Na kraju izdao sam svog oca ne zato što sam htio praviti kompromise – Bog mi je svjedok da nisam, nikad, ni želio ni htio – nego zato što sam ostatak svog života, iako kratkog, oko sebe tražio ljude ili bolje rečeno čovjeka koji bi makar i izdaleka bio veliki kao on. I svaki put sam se prevario: svaki put sam, tačnije, bio prevaren, izdat, pogažen. I svaki put sam to znao unaprijed, ali se usprkos tome nikad nisam zaustavio: trebalo mi je da budem prevaren, da se još jednom uvjerim kako čovjek ima samo jednog oca. Da budem još jednom siguran da mi je svako ko je nakon smrti mog oca rekao da me voli kao svoje dijete – lagao. Jer, kad sam izgubio oca, izgubio sam istinu. Nikad više nisam mogao povjerovati nikome.

***

Vijest je sa fronta udaljenog dvadesetak kilometara u Srebrenicu donio moj amidža Mehmed, koji je tu noć otišao u smjenu, sa još nekoliko drugih muškaraca iz komšiluka, ali je stigao tačno na vrijeme za očevu sahranu ako se tako može nazvati nešto što se odvijalo u žurbi, mraku i pod artiljerijskom vatrom. Poginuo je na Brdu, starom dijelu sela, tamo gdje su izgrađene prve kuće, prije nego što se našim precima plodna dolina oko rijeke učinila dovoljno sigurnom i privlačnom za naseljavanje. Poginuo je tamo gdje je rođen i odrastao, a na brzinu je pokopan ispod divlje jabuke u dvorištu naše stare kuće, u blizini rijeke duž koje se pružala linija fronta. Amdiža je otvorio vrata i bez snage da uđe u sobu, započeo rečenicu: „Sulejman...“, slomio se i zaplakao, i dalje stojeći u okviru vrata.

Mrzim smrt. Plašim je se tačnije. Plašim se tog trenutka o kojem nemam jasnu predodžbu, strah me neopozivosti i nepovratnosti fizičkog nestanka, samoće i usamljenosti koja mora da čeka na drugoj strani. Nedavno sam prvi put shvatio i zašto. Naime, tek jako kasno poslije rata mi je prvi put palo na pamet da zapravo nemam nijednu fotografiju od prije. I da budem pošten, to mi nije bio nikakav problem; nisam ni želio nikakve dokaze da je prije nulte, 1992. godine, postojalo išta, da budem podsjećan na strašni poraz kojem sam bio jedini svjedok. I tek sam zahvaljujući spletu okolnosti koji se ovdje niti može niti treba rasvjetljavati dobio dvije fotografije, obje iz osnovne škole, jedna iz trećeg, druga iz četvrtog ili petog razloga, nisam više siguran.


Na te dvije fotografije smo ukupno šestorica nas: Rijad - živi negdje u Beču, nismo se sreli nikad poslije rata, ali fotografije su zapravo njegove - Hasib - živi u Sarajevu, radi u nekoj medicinskoj ustanovi, ne znam tačno šta - Hasan - ne znam ništa o njemu - Zlatan - sin Miše i Zumre, poginuo u četnicima - i Mijat - ako me pamćenje ne vara, posljednji put sam ga vidio u Bratuncu kako, gol do pojasa, stoji na kapiji svoje kuće i pljuje na autobuse preživjelih koji su se vraćali na obilježavanje neke godišnjice Srebrenice - i ja.

Kada sam vidio te fotografije, prvi put u životu sam se zapravo suočio sa vlastitom smrtnošću, shvatio da ću – umrijeti. Malo me stid da to priznam, ali sam se uspaničio, ukočio, falilo mi je zraka i danima nisam uspijevao misliti na bilo šta drugo; kroz glavu mi je prolazilo samo jedno, jedino pitanje: kako izgleda prva noć u grobu, kako li strašna mora biti ta usamljenost?

Nije mi smetalo ni to što ništa više na toj fotografiji nije živo: ni zemlja u kojoj smo se slikali, ni naša prijateljstva, čak ni neki od nas – iako djeca na slici nisu ničim zaslužila to što im se dogodilo – i sve sam vrijeme pokušavao odgonetnuti zašto me tako strašno strah od smrti. Moj odnos prema smrti temelji se na tome da je svaka smrt u mom životu – od zemlje u kojoj sam se rodio, preko prijateljstava, do smrti dragih ljudi – nije bila proces, logičan, miran i previdiv kraj brojnih godina, nego događaj, bez izuzetka nasilan, brutalan i neočekivan.

Plašim se, dakle, smrti i godinama sam – sve dok nisam pronašao njegove kosti – imao sliku svog oca kako leži, potpuno sam, kilometrima oko njega nigdje nikoga, u tom plitkom, na brzinu iskopanom grobu. Ponekad sam ga zamišljao kako sam luta tuda i iznova posjećuje mjesta svog djetinjstva, ali iz nekog razloga mogao sam ga zamisliti samo u onoj odjeći u kojoj sam ga posljednji put vidio. Godinama kasnije nisam ga mogao u sjećanje prizvati drugačije; nisam s njim mogao prizvati mir, njegovu neforsiranu eleganciju, koja nikako nije išla uz mjesto i vrijeme u kojem živio; njegovo bonvivanstvo, koje me nerviralo sve dok nisam shvatio da je moj otac nesretan čovjek.

Neke davne, predratne zime, vraćao sam se iz škole pješice i tek što sam htio skrenuti sa glavne ceste na odvojak put koji vodio do kuće, iza mojih leđa pojavio se autobus i stao. Iz autobusa je, teturajući se, izašao otac. Klatio se na nogama i bio iskreno sretan kada me u mraku – to je moja majka nazivala vakasus doba, ono vrijeme kada dan još nije žavršio, a noć se nije spustila – prepoznao. Doslovno je pao po meni i stotinjak i nešto metara do kuće morao sam ga nositi. Bio je gojazan, a ja sam tada bio mršavo, štrkljasto i nejako dijete, ali mi nije na pamet palo da ga pustim. Donio sam ga do kuće i on je kao da se odvaljuje od mene sjeo na hladan beton ulaznog stubišta.

***

Htio je studirati i tek što se bio upisao na fakultet, djed mu je poslao poruku da se vrati na selo. Novaca nije bilo, a otac svakako nije imao dovoljno uvjerljive ocjene u srednjoj školi. Birajući između troje djece, djed je odlučio da on kao stariji sin ostane kod kuće, a njegov mlađi brat će kao bolji đak, otići u Tuzlu i završiti fakultet. Otac se vratio i na njihov nagovor oženio ženu koja će poslije postati moja majka i s njom nastavio živjeti u relativno nesretnom braku. Brzo je dobio posao u obližnjem rudniku, ali naprosto nije bio skrojen za to.

Moj stari i ja imali smo mnogo više zajedničkog nego što je on ikada mogao naslutiti. Jedina je razlika između nas dvojice to što je njegovu sudbinu za njega odredio neko drugi; moja je mene izabrala. Prije nego nastavim, moram još nešto objasniti. Ne znam odakle mi potreba da pišem o svom ocu, ali ne radim to pisanja radi, nego iz unutarnje potrebe da preispitam svoj odnos prema njemu, dovršim ono što je nasilno prekinuto, zatvorim knjigu u kojoj su do sada ispisane samo dvije riječi: njegovo ime i prezime. Poći ću od jedne crno-bijele fotografije. Fotografije, uokvirene u veliki ram sa desetak drugih fotografija, na zidu u kući mog djeda po majci. Na slici smo otac, majka i ja. Moj otac neprepoznatljivo mršav, majka pretpostavljam zbunjena, i jedno i drugo neoprostivo mladi...

Neko zvoni na ulaznim vratima i prekida me. Napuštam sve, odlazim do vrata i otvarajući ih ugledam poštara. Pozdravlja me, daje mi nekakvu brošuru, a potom plavu kovertu, na koju se u majčinom odsustvu moram potpisati. Ne volim te plave koverte, vjerovatno refleksno, i brzo zatvaram vrata. Otvoram kovertu i vidim da je riječ o rješenju koje je izdao općinski organ Ministarstva za boračka pitanja. Tekst počinje velikim slovima napisanom rečenicom: "Priznaje se i dalje pravo na porodičnu invalidninu...." S druge strane dokumenta, to se valjda zove dispozitiv, navode se dokazi, na osnovu kojih je moja majka dobila porodičnu penziju: "- da je Sulejman S., rođen 1952. godine bio pripadnik Oružanih Snaga BiH u periodu od 15.05. 1992. god. do 24. 12. 1992. god. i da je vršeći vojnu dužnost poginuo (Dokaz: uvjerenje Uprave za odbranu Tuzla, Odjela za odbranu u općini Tuzla, broj:17-1902-41.1-314/04-5941 od 17.12.2004. godine); - da su Sulejman S. i Sabina zaključili brak 1975. god. (Dokaz: Izvod iz Matične knjige vjenčanih općine B., broj: 03-201-1077 od 27.09.2002. godine); - da je Sulejman S. upisan u matičnu knjigu mrtvih općine B., broj 05-202-294/04 od 26.09.1997. godine. "

Prvo što mi pada u oči je da su se moji roditelji vjenčali tek u godini u kojoj sam se rodio. Odmah potom me preplavi osjećaj da je to sve što je ostalo od mog oca. Niz dokumenata, zavedenih pod nekim rednim brojem, zbirka uvjerenja i rješenja, povjerena na čuvanje nekoj brkatoj i onduliranoj gospođi koja masnim rukama premeće po njima u pauzama između dva zvrka bureka i jogurta. Ne dam. Ne dam. Ne dam. Tražim zaštitu u sjećanju, u drugoj crno-bijeloj fotografiji, u istom onom ramu, na istom onom zidu, koja je odvojena od svih drugih. Na njoj je otac, u tamno-plavoj, mornarskoj uniformi, na odsluženju vojnog roka u Jugoslavenskoj Narodnoj Armiji, u luci Lora, u Splitu. Nešto mi nije jasno na toj slici, njegova udaljenost, odalečenost od okruženja u kojem ga jedino pamtim.


tek tad mi postaje jasno da je svaki moj bijeg, ne obavezno od stvarnosti, ali od okruženja, od primitivizma i vjerske zatucanosti, od laži i od cinizma, nastavak putovanja koje je započeo moj otac. Da bježim, ne za sebe, nego za njega, jer je on to htio i jer mi je od svega ostavio samo to: kao da mi i mrtav govori, „Bježi sine, idi!“ Jer, slobodan si samo onda kad si sam, kad si isjekao korijenje koje su drugi pustili za tebe, kada si spalio sve mostove iza sebe i kada svijetom kročiš sam, samcijat, bez igdje ikoga i potrebe za bilo kim – samo si tada slobodan. I sve što imaš je ta sloboda, najviše što ikad možeš postići – biti slobodan čovjek. Da bih postao potpuno slobodan, morao bih se odreći vlastitog oca, nadrasti ga: ali, kako nadrasti mit, kako nadrasti čovjeka koji je sve mnogo više nego čovjek, kako nadrasti vlastitog oca koji to nikad nije imao priliku istinski biti, kako za Boga miloga??!

***

Dobro se sjećam kada me otac prvi put odveo na posao sa sobom. Bio je to, do tada, najveći i najvažniji dan u mom životu. Radio je kao poslovođa u plinskoj stanici, koja je zemnim gasom snabdjevala skoro svu industriju u B. Proveo me kroz kapiju i onda dalje, skoro kilometar mimo postrojenja u kojem su se proizvodile keramičke pločice. Iza te zgrade, bila je jedna manja, a iza nje, brojne cisterne, pune gasa. Njegovo radno mjesto bila je povelika soba, odvojena staklom od druge veće prostorije nakrcane raznim mjeračima pritiska, zraka, metana i čega sve ne, u kojoj je sve smrdilo na ono što se narodski zove plinom. Skakutao sam posvuda za njim, uključujući i radničku menzu, a vrhunac dana bio je kada me otac odveo kod Avde G., čuvara koji je sjedio u omanjoj kabini između posljednje cisterne i visoke žičane ograde, u braon uniformi, sa izvezenim žutim "Obezbjeđenje" na jednom džepu bluze, pištoljem koji je visio oko pojasa i puškom okačenom na jednom od zidova. Otac je nakratko otišao provjeriti nešto na jednoj od cisterni, a Avdo ispod čije kape su izvirivali pramenovi sjede kose je u međuvremenu strpljivo odgovarao na sva moja pitanja.

- Šta je ovo?

- Puška?

- A što će ti?

- Ako bi narodni neprijatelj napao ovo postrojenje, puška nam treba da se odbranimo.

"Narodni neprijatelji" zvučalo je dovoljno impresivno da ušutim.

Kada je počeo rat, Srbi iz susjednih sela uz pomoć jedne jedinice JNA i paravojne jedinice koje je prethodnih dana stigla iz Srbije, upali su u Avdino selo, Glogovu. Avdu i njegovog sina, mog vršnjaka, zarobili su, natjerali ih da uđu u ćumez, a potom ga zapalili. Trinaest godina poslije tog zločina bio sam u Haagu, i sada kao novinar izvještavao sa Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju. Jedini preživjeli zločina u Glogovoj, visoki, pogrbljeni starac sa francuzicom na glavi, u kockastoj košulji i sakou kratkih rukava, svjedočio je na suđenju Slobodanu Miloševiću. On je preživio strijeljanje tako što je skriven ispod leševa ležao u ledenom potoku cijeli dan dok mu je iz vode virio samo nos.

Pripovjedao je kako su svih devedeset muškaraca sakupili ispred seoske škole, a potom ih poveli izvan sela. "Vode oni nas tako, naredili nam da sagnemo glave, a ja onako ispod oka gledam, one naše komšije stoje pored puta, k'o da su kaharli..." "Prevodioci mole svedoka da ponovi poslednju rečenicu!", čuo sam ženski glas u slušalicama, koje sam držao na glavi tek toliko da bih provjeravajući tačnost prevoda na trenutke mogao pobjeći od težine priča koje sam slušao svakodnevno. Starac se nije dao zbuniti, ponovio je rečenicu od riječi do riječi, ponavljajući na kraju dva puta zaredom: "Kaharli, kaharli..." Sve je na trenutak stalo. Prevoditeljica je na koncu preskočila taj dio njegovog svjedočenja a meni se sve vrijeme vrtilo u glavi. Zaboravio sam gdje sam, počeo se osvrtati oko sebe, tražeći nekoga sjede kose, tražeći nekoga u braon uniformi, pred očima mi je svijetlilo jarko žuto "Obezbjeđenje" i morao sam istrčati iz sudske galerije, vani, da se ne bih ugušio.

Bio sam istovremeno zaprašten i impresioniran. Impresionirao me sam čovjek, njegova sudbina, jer to nije bio jedini masovni zločin koji je preživio; bio sam potučen njegovom smirenošću, mirom s kojim je prihvatao ono što mu se desilo. Ne, nije mu bilo svejedno zbog toga, ali je njegovo uvjerenje da će umrijeti tek onda kada dođe taj trenutak davalo jeziv ton svjedočenju. Zaprepastila me, pak, njegova potreba da nađe neku olakšavajuću okolnost za svoje susjede, da vidi, a potom i kaže kako im nije bilo svejedno, kako su bili makar tužni. Rastužilo me to što sam shvatio da ja to u sebi nemam: meni je samo falio moj otac, falio na način fundamentalan i težak; rupa koju je u stomaku, u grudima ostavila njegova smrt širila se kao rak i gutala sve što je ličilo na život, što je od života ili onoga što se pretvaralo da je život preostalo; muka od usamljenosti koju nisam tražio satirala je dijete koje nikad nisam prestao biti.

***

Ne znam puno o očevom životu iz vremena kada je radio u rudniku. Osim onoga što sam u fragmentima čuo kasnijih godina, o tome kako danima pio i vraćao se kući bez ijednog dugmeta na košulji i sakou. Ulazio u kuću, mijenjao odjeću i padao na krevet. A onda sve iznova. Znam ponešto o tome šta se zbivalo nakon što je napustio rudnik, sjećam se ponosa koji sam osjetio kada je u novoj fabrici izabran za predsjednika Radničkog savjeta, premda to nisam baš razumio. Međutim, nemam namjeru rasvijetljavati njegov karakter zbog njega samog, jer kao što rekoh, ovo nije samo moja priča. U nekim stvarima on će ostati samo moj otac i mislim da na to imam pravo. Ali tamo gdje vjerujem da sa desetinama ili stotinama hiljada anonimnih i meni nepoznatih ljudi dijelim sudbinu i teret, želim rasvjetlitli tri dana. Samo tri dana u razmaku od trinaest godina, dana kada sam posljednji put vidio svog oca živog; kada sam ga pronašao dvanaest godina kasnije i dana kada sam ga, godinu potom, pokopao.

Prije nego nastavim, želim istaći da ne pišem iz umjetničkih pobuda: za deset godina u novinarstvu naučio sam – da posudim riječi Trumana Capotea – "razliku između jako dobrog pisanja i istinske umjetnosti; razliku suptilnu, ali surovu". Znam previše velikih književnika čija su djela čitali i čitaju samo članovi njihovih familija; poznajem previše onih koji misle da duga kosa i prljava jakna mogu nadomjestiti bijedno životno iskustvo, pogrešno naučene lekcije i zanatski kazano, "lošu rečenicu". Pišem za sebe, u uvjerenju da je sve što se desilo u mom životu neumitno vodilo prema tom danu, iako ne vjerujem u sudbinu nego u snagu ljudskog izbora i građanske hrabrosti; danu kada sam, stojeći u blatu rake prihvatio tabut, sve u skladu s vjerskim propisima, prebacujući jednu ruku preko kao da ga grlim, a potom ga spustio na tlo; teško se krećući, zbog blata nakupljenog na cipelama, prihvatao daske i redao ih ukoso i čvrsto jednu uz drugu, praveći ukošeni drveni pokrov iznad tabuta i zaštitu od zemlje koju ćemo kasnije nabacati na njih, tako da moj otac mogne ustati kada dođe Sudnji dan.

***

Ja sam samouk. Kao što će postati očigledno, bez skoro ičije pomoći – izuzme li se moj djed, koji me negdje u dobi od četiri godine naučio čitati – sam naučio sve što znam. Razlika između samouka na jednoj i ljudi koji su vođeni tuđim znanjem imali priliku sistematizirati svoje znanje, na drugoj strani, jeste u tome što potonji umiju razlikovati bitno od nebitnog, vitalne informacije od banalnih podataka. U očima samouka, koji se prije svega mora osloniti na instinkte, svaki podatak čini se važnim, svaka informacija može biti vitalna.


Meni su život spasile knjige. To je činjenica. Zapravo, meni je život spasila jedna knjiga. Mogao bih biti patetičan, pa kazati da mi je u ratu – kada je život bio izuzetak, a smrt pravilo – čitanje pomoglo očuvati mentalno zdravlje. Ali, kao što rekoh to bi bilo patetično. Nas četvoro, moja familija naime, imali smo nimalo tipičnu nesreću u ratu za okolnosti pod kojim i mjesto na kojem smo se našli. Dok je većina naših prijeratnih susjeda, bez oklijevanja ulazila u tuđe, napuštene stanove u Srebrenici, otac je insistirao da stanujemo kod rođaka. Na koncu smo, samo u toku prve ratne godine, promijenili najmanje pet ili šest prebivališta, stanova i kuća.

U jednoj od zgrada pored gradskog izvora gdje su se vodom snabdjevali stanovnici nekoliko zgrada u centru, pronašli smo omanji stan, pogođen granatom: direktan hitac kroz prozor. Stan nije bio u bogzna kakvom stanju, ali smo mi, zgađeni, po svaku cijenu htjeli otići iz te kuće; međutim, bio je premali. Neko je tu bio prije nas, na podu je bilo izmeta, okolo razbacanih papira sa tragovima karakteristične braon boje.

Ispod komada nekog ormara izvukao sam riječnik: srpsko-hrvatsko-engleski, englesko-srpsko-hrvatski riječnik, sa skraćenom gramatikom, zelenih i prljavo bijelih korica. Ponio sam ga. Godinu ili nešto više kasnije, znao sam ga skoro napamet: negdje u zimu sam počeo učiti, a u proljeće su u grad stigle jedinice UN-a i dobio sam posao prevoditelja. Hodao sam gradom i buka koju je proizvodio grad – bilo je proljeće, ljudi su bili uzbuđeni što su živi, nadali se da je najgore prošlo – do mene je dopirala na engleskom. Nosio sam riječnik ispod pazuha ili u unutrašnjem džepu jakne, pomno gledao sve oko sebe, opisivao ono što vidim prvo za sebe, na bosanskom, a onda vadio riječnik i riječ po riječ prevodio na engleski. Većina prolaznika me posmatrala sa žaljenjem rezerviranim za one koji rat nisu mogli podnijeti, a nisu imali sreće da budu ubijeni dovoljno rano. Tri godine kasnije ispostavit će se da je taj riječnik najvažnije što sam ikad držao u rukama, oružje koji nije moglo ubiti nikoga, ali je moglo i spasilo je makar jedan život.

***

Sve što sam činio u naredne tri godine života u Srebrenici, čak i kada sam ostao potpuno sam, kada su majka i sestra napustile grad, bilo je u nadi da ću moći nadoknaditi propušteno; tačnije, sve sam smatrao pripremama za taj dan. Tako sam početkom treće godine rata, ponovo počeo ići u školu. Skoro svi prijeratni nastavnici su bili ili izvan grada ili na drugoj strani obruča i malo se šta, zapravo moglo naučiti; ali, htio sam ići u školu u toj mjeri da sam prihvatio i rizik da bih mogao izgubiti posao, jedinu vezu sa normalnošću. Ta se kocka isplatila i ja sam se ponovo našao u školskoj klupi, prestario i odveć sarakastičan, ali pun entuzijazma.

Danas se iz te škole ne sjećam ničega, osim dvije ili tri sitnice i jednog čovjeka. Na kraju prvog tromjesječja imao sam jedinicu iz matematike, ali se amidža, koji je kao predratni inženjer predavao hemiju, postarao da ipak nekako, dobijem dvojku. Sjećam se i jedne pismene vježbe, koju sam čitao pred cijelim razredom – Bogu hvala da su svi tragovi o njenom postojanju uništeni – i neskromno pomislio da ipak imam nekog dara, pa me vođenog tim glupavim uvjerenjem novinarstvo i privuklo.

Ali, važniji od svega toga bio je susret sa Muhamedom H., nastavnikom filozofije. Bio je nastavnik po zanimanju, alkoholičar koji je u Srebrenicu dospio mnogo prije rata u svojevrsno dragovoljno izgnanstvo, kao da plaća neki dug strašniji nego što smo se mi usuđivali i pomisliti. Prije rata – u istoj toj školi, koju sam pohađao i ja – sam ga viđao povremeno i na neki način me privlačila njegova tragična figura, boemski izgled i totalni manjak zanimanja za okolinu. Na početku rata bio je napustio Srebrenicu, ali se vratio u ljeto 1992. godine, u skupini od nekoliko stotina vojnika koji su stigli iz Tuzle. U proljeće 1995. godine, negdje u vrijeme kada je stotinjak kilometara odatle, u mjestašcu nadomak Sarajeva donesena odluka da Srebrenica bude ubijena (1) H. je skupini dvadesetogodišnjaka predavao o stoicima i sofistima; držao dugačke govore o Nitzcheu; prezrivo prešao preko skolastičara i znakovito se iznova vraćao na Hobbesa. Davao je apsolutno sve od sebe, uživao je u apsolutno svakoj riječi, vjerovatno nikad u životu nije predavao bolje, nikad nije imao više da kaže. To što sam tih nedjelja i mjeseci čuo od njega imalo je presudan utjecaj na moj život, obnovilo vjeru u sposobnost učenja, akumulacije ljudskog znanja, pa makar i tako sporadično i individualno.

Nekoliko mjeseci nakon kraja školske godine, koja je trebala biti moja završna u srednjoj školu pronašao sam direktora – koji je slijedom krajnje neuobičajenih okolnosti preživio pad Srebrenice – u njegovom stančiću u Tuzli i preuzeo diplomu o završenoj srednjoj školi. Ako je vjerovati tim dokumentima, u četiri godine školovanja imao sam petice iz svih predmeta, a matursku radnju sam odbranio sa odličnom ocjenom. Osjetio sam se loše na trenutak, jer je bila riječ o očiglednom falsifikatu. Ne da nisam bio dobar đak, ali posljednju školsku godinu nisam ni završio; treću mi je priznala Vlada Republike Bosne i Hercegovine, jer je do kraja bilo ostalo svega dva mjeseca; prve dvije jesam bio odličan, ali "na poene". Ali, pošto sam malo razmislio shvatio sam da to nisu bile ocjene za znanje. Ja sam maturu, na kraju, položio pred Ratkom Mladićem, srpskim generalom koji je naredio ubistvo osam hiljada ljudi; moja publika bili su oficiri Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, a ne roditelji i prijatelji; ocjenjen sam za preživljavanje. Ali i dalje mrzim tu diplomu i još uvijek me je stid.

***

Politika je, tipično za njegovu generaciju i u njegov život ušla na grub način, sluteći na mrak, mirišući na krvoproliće. Dva, nazovimo ih tako, incidenta u razmaku od nekoliko dana, koji su se zbili krajem 1991. godine, nisu ostavili nikakve sumnje da se sa promjenama u zemlji, mijenjao i njegov odnos prema njoj. Silazeći niz stepenice koje su iz moje sobe sa sprata vodile u prizemlje, pjevušio sam za sebe, tek tako, pjesmu koju sam sa desetak godina naučio u školi: Hej, piloti, vazduhoplovci/Čelična krila naše Armije... Stari se penjao na sprat, i dok smo se mimoilazili na stepenicama, samo mi grubo rekao: "Pička ti materina, odmah da si prestao pjevati! Oni ubijaju ljude u Hrvatskoj!"


Drugi je bio ozbiljniji, zloslutniji. Sjedili smo oko stola i ručali, bila je to jedna od rijetkih prilika kada smo svi bili kod kuće i majka koja se neprestano žalila da u ovoj kući svi samo dođu, jedu i odu je konačno došla na svoje. Raspravljali smo o ratu koji je bijesnio u Hrvatskoj i nakon potpisanih četrnaest primirja. Držao sam stranu Slobodanu Miloševiću – valjda zbog toga što sam u tom smislu bio tipičan proizvod jugoslavenskog obrazovnog sistema – i vatreno objašnjavao da Srbi u Hrvatskoj imaju razloga da se plaše Franje Tuđmana, da obnova obilježja Nezavisne Države Hrvatske i masovni povratak ustaške emigracije u zemlju opasno mirišu na Jasenovac. Otac me saslušao i ne pokušavajući da se uključi u raspravu, hladno rekao: "Sad ćeš izaći iz kuće i vratit ćeš se tek kad promijeniš mišljenje." Negdje oko godinu dana kasnije, moj otac bio je mrtav, ali ja sam se incidenta sjetio prvi put tek nakon što sam stigao u Haag, u februaru 2002. godine.

Spremajući se za početak Miloševićevog suđenja, čitao sam tekst u The New York Times Magazine posvećen njegovoj familiji. U tom trenutku, on je bio u pritvoru u Haagu, sin je bio u bjekstvu pred zakonom, kćerka na suđenju jer je pucala na policiju kada je uhapšen, a supruga Mira Marković pred beogradskim sudom čekala početak procesa zbog nekakve sumnjive robno-novčane transakcije. Markovićeva je ono što se zbivalo protumačila zavjerom, opsežnom i suptilnom: "To je dio specijalnog rata protiv familije, prljavog i zagonetnog rata. Vjerojatno nam ljudi koji nemaju sretne familije zavide i mrze našu porodicu u kojoj su svi sretni i svi se slažu." Bilo je još sretnih familija i još dobrih očeva, pomislio sam i gorko zažalio što sam se tog dana usprotivio ocu.

Ovdje moram dodati još jednu osobnu opasku. Događaji koje opisujem nisu uvijek navedeni u hronološkom redu. Ne smijem preuzeti tu odgovornost i ne želim se pretvarati da je život moguće sastaviti nakon što se raspadne, vratiti sve komadiće tamo gdje su bili. Štaviše, ove slike u sjećanje naviru u jednom sasvim drugačijem asocijativnom nizu, koji vjerovatno slijedi najkraći put između dvije tačke: smrt. Taj niz je uzročno-posljedičan i u njemu sve – vjerovatno neopravdano, jer život naprosto nije tako proračunat fenomen – ima svoje posljedice. Vjerovatno, jer njen krajnji rezultat a to je smrt, svojom neopozivošću dokazuje i neopozivost svakog pojedinačnog čina.

***

Jednog dana vratio se s posla potpuno utučen. U još jednom uzaludnom pretresanju općih prilika, kolega u smjeni, inače Srbin, rekao mu je: "I grobovi će biti protjerani, Sulejmane." Petnaest godina otkad je ta rečenica izgovorena, u B. su se vratili samo grobovi; neki živi, ali i dalje grobovi.

Kratko poslije toga, otac je počeo praviti planove da barem mene i sestru pošalje negdje, na sigurno. Nikad nisam saznao zašto nismo otišli, nikad ga to nisam ni pitao. Godinama poslije žarko sam želio da jesmo, da smo se spakovali, sjeli u auto i otišli negdje, dovoljno daleko da on preživi. Da li se pokolebao, da li je u nekom trenutku pomislio da se dom ipak ne napušta, da se od svoje kuće ne bježi tek tako, ne znam. Ali, to oklijevanje samo je približavalo rat; sve dok jedna po jedna ceste nisu blokirane i posljednji put u slobodu presječen. Ni cijele dvije godine nakon slavljeničkih stranačkih kolona sa zastavama, kroz selo je prošla jedna drugačija. I prethodne su bile zloslutne, ali ova je sa sobom nosila smrt; u neuobičajeno tmurnoj pozadini aprilskog dana, izgledala je kao da usisava svjetlost, bila obavijena tamom. Desetak automobila prošlo je ne prebrzo i ne presporo, nego tačno onako da uliju strah u kosti mještanima, sa uključenim zavijajućim sirenama; na automobilu na čelu bila je crna zastava, sa bijelom lobanjom i ukrštenim kostima i sloganom "Sloboda ili smrt".

***

Rat je za mene počeo i prije toga, na mnogo različitih načina. Već danima nisam nigdje išao; komšije iz susjednog sela slali su svoje familije u Srbiju, a škole su bile zatvorene od polovine marta. Ni košarku više nisam mogao igrati, jer je sedmicu ranije trener rekao da ne dolazimo na treninge dok se stvari "ne smire". Gledao sam skoro cijelodnevne izvještaje iz glavnog grada, vidio sam na televiziji kako je između kuća na nekoj uzvišici mahao čovjek sa puškom nakon što je na mostu pod njegovim nogama pala prva žrtva rata koji će brzo stići i do nas. Samo nekoliko dana ranije, otac se u neočekivano vrijeme vratio iz grada, zadihan utrčao u kuću, pa na sprat do sobe u kojoj je držao pušku i uniformu – kao pripadnik rezervne milicije – i vratio se noseći pušku. U hodu mi je objasnio da je u B. stigla nekakva paravojna formacija, koja je zauzela policijsku stanicu i kako je njen zapovjednik izdao ultimatum svim muslimanskim policajcima da predaju oružje (2). On i Munib, njegov amidžić koji je stanovao u susjedstvu i također bio policajac u rezervi, čekao ga je ispred kuće, nervozno držeći pušku. Vratio se pola sata kasnije, u stanju u kojem ga nikad prije toga nisam vidio. Bio je to njegov prvi istinski poraz.

***

Nakon prvog, porazi su se nizali jedan za drugim. Nekih mjesec i pol dana od časa kad smo napustili kuću ostali smo bez hrane prvi put. Potrošili smo i desetak kilograma brašna koje nam je dala dalja rodica moje majke. Već danima smo jeli jedino borovnice – majka i sestra su ih od ranog jutra brale u šumi – i šećer iz nepune staklenke, ali se bijela crta i pored svih mjera štednje nezadrživo spuštala ka dnu posude. Otac je izjutra napuštao kuću i obično bi se vraćao kasno poslijepodne; na svaki poziv da nešto pojede odgovarao je da je već jeo. Ne znam da li je i stvarno negdje jeo ili je naprosto htio da za nas ostane više; siguran sam, međutim, da je dane provodio izvan kuće jer nam više nije mogao pogledati u oči. Propao je, fizički prije svega, tako naglo da smo to i mi mogli vidjeti; propadao je i negdje u sebe, zatvarao se pred nama s vremena na vrijeme kao nikada ranije, dijelom iz nemoći da promjeni bilo šta, dijelom zato što nije imao snage za ono što je neumitno dolazilo.

Kada u kući više nije bilo ništa, rekao je da će poći u Potočare, do njegovog bližeg rođaka, koji bi nam mogao dati makar nešto hrane. Krenuo je predvečer tog dana, jer je njegova kuća bila svega nekoliko stotina metara od prve linije fronta, a put do sela i selo svakodnevno granatirani. Vratio se narednog dana nešto prije podne, noseći dvije vreće sa namirnicama. Bio sam sasvim sebičan i niti na trenutak nisam mislio o tome kako se on morao osjećati trenutak, onaj čas, prije nego što će postaviti pitanje poslije kojeg nikad više ništa nije moglo biti isto. Između nas troje na jednoj i njega na drugoj strani, prije svega.


Dvije sedmice kasnije morao je poći natrag u V., po hranu. U tri godine rata ova je pojava zabilježena jedino u Srebrenici i zato je moram rekonstruirati vrlo pažljivo. U najgrubljim crtama, stotine ljudi su svake noći prelazili liniju fronta i zapućivali se u muslimanska sela, napuštene kuće u potrazi za skrivenim ili zaboravljenim zalihama hrane; kada u kućama više nije bilo ništa počeli su pretraživati salaše i hambare; kada više nije bilo ni tih zaliha, išli su u neobrana polja kukuruza i kidali klipove; nekoliko sati kasnije, sakupljali su se ponovo i kretali, opet u koloni, natrag u enklavu. Kolona od nekoliko stotina ljudi pravila je ogromnu buku i krećući se u skoro potpunom mraku, izvan uobičajenih šumskih staza, uglavnom miniranih, ljudi su padali, psovali i ponovo ustajali. Kada je krenuo na put, otac je ponio ručnu bombu; kada je stigao na odredište, odvojio se s grupicom naših predratnih komšija i uputio na imanje koje smo imali na Brdu. U našem hambaru jedno okno je još uvijek bilo puno pšenice i njih četvorica su napunili vreće, uprtili se i krenuli natrag. Dok su čekali da ostali stignu, legli su na tlo da se odmore, mjesec je davno bio izašao i pod njegovom svjetlošću izgledali su kao da su izrasli iz zemlje, stopili su se sa okolinom kao da su tu trebali i ostati. Stari se vratio sutradan ujutro, prljav, umoran, sa tragovima od užeta duboko urezanim u kožu na ramenima. Rekao mi je da više nikada neće poći, po cijenu da umremo od gladi. Kazao je da je vidio očeve i sinove zajedno, cijele familije i pored toga što su srpske zasjede bile sve češće, svaki se gram žita plaćao znojem u najboljem, krvlju u sve redovnijem slučaju. Ali, zato sam i volio starog: postojale su, naprosto, granice preko kojih on nije htio preći.

***

Mislim da nikad neću razumjeti kako mu je teško moglo biti da prvo sebi, a onda i pred nama, prizna da se ne može starati o majci i sestri i meni. Počeo je uvjeravajući nas kako bi bilo najbolje da pođemo u O. kod djeda, majčinog oca, na selo jer tamo još uvijek ima srazmjerno dosta hrane. Ako se i jela zob, govorio je, ima je dovoljno. Sestra i ja smo se protivili tome, ali svi smo znali da je čas kucnuo. Mislim da otada više nismo bili familija. Ne da se više nismo voljeli, štaviše. Svaki susret sa ocem dok se ponovo nismo okupili čuvam kao najvrijednije što mi je ostalo od njega. Ali mislim da smo izgubili neku središnju tačku, nešto što nas je ponaosob činilo tim što jesmo; a to smo mogli biti samo zajedno. Bili smo razočarani, u sebe i jedni u druge, jer to nismo mogli zadržati. On će, rekao je, ostati u gradu, dio vremena će biti na frontu i jesti u vojničkoj kuhinji, a ostatak vremena se dovijati.

Kada sam ga idući put sreo, došao je da nas posjeti i bio je odjeven u neku bijelu košulju, nosio poluprazan sivi vojnički sivomaslinasti ruksak, bio je lijep, bio je tako lijep; sjedili smo ispod krošnje jabuke u dvorištu i razgovarali, on je uglavnom pričao a ja sam slušao, bio sam poželio da ga slušam, ni u kući ni u dvorištu nije bilo nikoga osim nas dvojice, oko nas je vladala ugodna tišina i sve je izgledalo nestvarno. Iznad glave su zazujali avioni koji su prelijetali iz Srbije i bombardovali sela duž Drine, ali mi se nismo pomakli. Rekao mi je da boravi kod rodbine u Potočarima, da s njima noću obrađuje njive na puškomet srpskih položaja, a da je u međuvremenu na frontu. Obećao je da će učiniti sve da najesen opet budemo skupa.

[Banksy]

...

U jesen, kada smo se vratili iz O., otišao je u V. još nekoliko puta. Put je sada bio kraći i kad god je morao ići na front iskoristio bi priliku da se spusti u selo. Jednom se vratio i pričao mi da je bio kod kuće: zapravo, najbliže što je mogao biti. U dijelu sela u kojem smo mi živjeli, Srbi su napravili utvrđenje i otac je sa ivice šume pored kuće samo mogao vidjeti svjetla koja gore. "U tvojoj sobi je svjetlo bilo upaljeno. I vanjsko svjetlo je gorilo. Onda je neki čovjek izašao ispred kuće, pa smo morali krenuti". U naredne tri godine nastavio sam sretati muškarce koji su se sa dalekozorima u rukama penjali na brda iznad Srebrenice: da gledaju svoje kuće. Satima su znali sjediti i promatrati kuće, zgrade, mahale u kojima su do jučer živjeli, tek toliko da se uvjere kako su još uvijek tu.

Samo je jedanput donio jako mnogo hrane, sto kilograma žita. On i komšija, Hajrudin B., nahrupili su u kuću i u hodniku na brzinu ostavili dvije vreće žutog i hladnog kukuruza. Druge dvije odnijeli su u Hajrudinovu kuću. Bio je to najveći "ulov" koji je stari ikad donio i kao da je nakratko opet bio živ; dan kasnije uzeo je nekoliko kilograma žita i otišao na pijacu. Donio je nekoliko zelenih liski duhana – ni danas mi nije jasno gdje su ih mogli uzgajati, koje je jednu po jednu, pažljivo sušio iznad šporeta; jednu, pa drugu stranu i tako isušenog ga između dlanova okrunio na površinu stola. Debele i krute, usko izrezane papiriće je također stavljao na dlan jedne ruke, i drugom prelazio preko njega nekoliko puta. Kada je bio siguran da je papir izgubio krutost, pobožno je vrhovim prstiju uzimao duhan sa stola i motao cigaretu. Pušio je sladostrasno, uvlačio duge dimove koje dugo nije ispuštao; nikotin je ponovo navirao u krvotok, sve do mozga i na trenutak bi mu se zavrtilo u glavi, dok bi se preko lica raširio osmijeh potpune predaje.

Bilo je to tri dana prije nego što će poginuti.

***

Kada je u grad stigao prvi kovoj sa humanitarnom pomoći i on i ja smo bili u gomili znatiželjnika, koji su stojeći na ivičnjacima s obje strane ulice ili prolazeći između kamiona i bijelih transportera sa udivljenjem promatrali utopljene vojnike. Nisam, za razliku od većine mojih vršnjaka, iako sam natucao engleski imao hrabrosti da od njih zatražim bilo šta; jednostavno, a tako sam bio vaspitan, nije bilo lijepo prositi. I ja to nisam mogao. Promatrao sam oca, kako je pušući u ruke da ih zagrije, dok se para u sitnim kapljicama sakupljala na vrhovima brkova, prepoznajući belgijska obilježja na rukavu jednog od njih, sa zemlje glasno doviknuo: “Enzo Schiffo!”

Da, moj stari bio je nogometni fanatik i siguran sam da je napamet znao sastav belgijskog nacionalnog tima u kojem je Schiffo igrao; da li je i taj vojnik bio ljubitelj nogometa, ne znam, ali mu je spomen reprezentativnog, da li centarfora?, bio dovoljan da ocu odozgo, dobaci nekoliko cigareta, jednu za drugom, prije nego je privukao pažnju ljudi iz okolne mase. Ushićen, otišao je odatle zadovoljno trljajući ruke i znao sam da će cigarete popušiti uz kafu od raži ili ječma i da se cijelim putem priprema za predstojeći užitak. Ja sam se zadržao još malo, čak sam se popeo i na jedan od kamiona da pomognem istovariti brašno jer se vrijeme za odlazak konvoja neopozivo primicalo i svima se žurilo: nama da brašno istovarimo, a UN-ovim vojnicima i humanitarcima da odu, u strahu od toga da Srbi ne počnu gađati grad.


Poslije sam, vraćajući se, umoran od nosanja vreća, pokušavao da sebi objasnim očev potez. Razmišljajući o tome, prvi put u životu sam osjetio mržnju, tako čistu i otrovnu da sam zauvijek zamrzio cijeli svijet, svijet u kojem je moj otac morao anonimnog belgijskog vojnika moliti za cigarete. Sa zakašnjenjem sam razumio da je otac to učinio da sačuva dušu; da pokaže da su te cigarete mogli podijeliti i na Evropskom nogometnom prvenstvu; da ga je sa drugim vezivalo mnogo toga što se nije moglo vidjeti iza izmršavjelog lica ispod sivog kačketa i visokih vunenih čarapa koje su virile iz cipela: nogomet, nešto što je volio.

***

Nekoliko dana nakon što je konvoj stigao, grad je još jednom uzavreo. Opet je cijeli grad, kao na neki znak, bio užurban: "Ide se na Drinu", pronio se glas. Zalihe iz humanitarne pomoći nisu cijelom gradu mogle trajati ni tri dana i žurba je bila očigledna. Ispod glasa smo se molili da naši momci uđu i u B. Ujutro 13. decembra, tačno pola godine nakon što smo otac i ja napustili kuću, grad je vrvio vojnicima. Najveći dio njih bio je pod oružjem, neki su se šetkali gradom, šepureći se, drugi sjedili ispred ulaza u zgrade i zabrinuto brojali metke. Mada bez oružja, među njima je tog jutra bio i moj otac. Ponavljao je, mislim da su te riječi bile upućene njemu više nego bilo kome drugom, da ne može dopustiti da tuđa djeca ginu za njegov prag. Pratio sam ga od stana do centra grada, gdje su se vojnici trebali okupiti prije polaska. Ne sjećam se velikog djela tog razgovora, iako znam da smo razgovarali idući niz Klisu ka centru. Rekao mi je nešto kao: "Ti si pametan momak, uči”, i nešto kao: ”Slušaj majku ako se meni nešto dogodi.” Meni su se oči zamaglile i ako je rekao još nešto, ja to nisam mogao čuti, jer sam sve snage upregnuo u to da spriječim suze da se sliju niz lice. Možda je i rekao još nešto dok nismo stigli do centra, gdje se pred crvenim kockastim zdanjem predratne robne kuće, sakupilo nekoliko stotina muškaraca pod oružjem, ali ja to nisam mogao čuti.

Ne znam koliko smo ostali tu, ali ljudi su odlazili jedni za drugim, u grupicama, i masa od nekoliko stotina ljudi se polako osipala. Gledao sam za ocem: on i Juso C. su otišli skupa. Juso je nosio ručni bacač, otac je na leđima nosio rakete. Grad je tokom narednih sedam dana zanijemio. Ni na ulicama nije bilo nikoga, grad su zasipale granate iz svih pravaca, pronalazeći čak i najnepristupačnije dijelove, pištale, zujale, cvrčale, praštale, tutnjale, proizvodile zvuke uglavnom jezive, ali zvuke koji su nepogrešivo otkrivali da je smrt na putu. Kada nisu odjekivale po gradu, iz daljine, preko brda koja su Srebrenicu dijelila od Drine, dopirala je potmula grmljavina, koja je dolazila odnekle odozdo, kao da je putovala tlom.

Kada se vratio bio je ushićen. Gledao sam ga i nisam mogao da razumijem promjenu, ali osjetio sam da mi je odjednom nekako bio više otac. Ubio je za mene. Da, pričao je kako je nanišao tog mitraljesca na kući u komšiluku, kako je znao da je zid tanak jer je kao prijatelj bio pozvan na izgradnju kuće i znao je da su zemljani blokovi šuplji, nanišanio je, jugoslavenske puške nisu bile podešene za lijevoruke, i opalio tri metka. Vatra je prestala. I bilo mi je drago što ga je ubio. Volio sam ga zbog toga. Jer, on je bio kriv, on i onakvi, za sve što nam se desilo – ili sam barem tako mislio – on je bio kriv što ja više nisam išao u školu; što se otac više nije vraćao kući pjevušeći neku sevdalinku ispod glasa; što se sa ushićenjem djeteta radovao svakoj cigareti; što je prestao sumnjati, što je počeo vjerovati i u najočitije iluzije, samo da bi se negdje u sebi izbavio iz pakla u kojem se našao; za sve je bio kriv.

Dva dana, koliko je ostao s nama, nisam se odvajao od oca. Išao sam sa njim, za njim tačnije, posvuda. Nikad ga nisam volio više kao tih dana, onakvog kakav je bio. A bio je spreman umrijeti. Na dan kad je kretao, dok se oblačio, rekao nam je da je s nekim zamijenio smjenu i da ide ranije da bi s nama bio za Novu godinu. Teta Fata, kod koje smo stanovali sišla je sa sprata noseći beretku i žuti vuneni šal, stvari koje su pripadale njenom sinu Omeru, koji je bio u Njemačkoj. Kada se obukao, stavio je kapu na glavu, stao na trenutak pored vrata. Ustao sam i zagrlio ga. Nismo ništa pričali, osim kratkog "Vidimo se", nismo razmijenili ni riječ. Nije želio da pođem s njim. Pamtim da je bio utorak i pamtim kako sam kroz zamagljeni prozor, niz koji bi se povremeno otkinula poneka kap, gledao kako zamiče putem iza kuće i spušta se niz Karaboju, kamenitu padinu ispod kuće, i onda dalje naniže, ka gradu.

***

O trenutku kada do mene stigla vijest o smrti se dugo nisam usuđivao razmišljati, nisam ga smio prizvati u sjećanje. Vraćao sam se odnekle iz grada, jednog u nizu sivih dana te zime. Zastao sam na nekoliko minuta, tek da se pozdravim sa prijateljem koji je stanovao u susjedstvu, razmišljajući da svakog trenutka nastavim kući, uljuljkan u lažni mir koji se spustio na grad. Tek što sam se bio pozdravio sa Fejzom i krenuo uz Karaboju preda mnom se stvorila, niodakle, moja sestra i jedva hvatajući dah, kazala mi da požurim kući, jer je babo poginuo. Požurio sam uzbrdo, kao da će od toga zavisiti da li je moj otac zapravo i mrtav, misleći, da će se ako požurim, ako dovoljno požurim i stignem na vrijeme, možda, možda, ipak ispostaviti da nije. Ali, negdje na pola puta osjetio sam se kao da je neko izvukao tlo ispod mojih nogu, kao da je cijela zemlja, cijela planeta tačnije, pomjerena i kao da sam se našao lebdeći u zraku, pao sam na zemlju, želeći da je osjetim pod sobom i valjao se, valjao se, prstima kopajući ispod sebe, htio sam unutra, dolje negdje sam htio, htio sam da se mijenjam s njim. Ne znam koliko sam ležao tu, ječao i valjao se, ali sam kada sam stigao kući prvi put pogledao smrti u lice.

Slomio sam se. Slomio me više nego bilo šta drugo, više nego soba koja je sada izgledala i mračnija i manja; kamena tišina koju su prekidali samo uzdasi i plač; više nego ljudi koji nisu prestajali ulaziti u sobu; slomio me plač moje sestre koja je dječiji odbijala da razumije da je to što se desilo zauvijek i kao u transu ponavljala: "Babo, babo, babo, babice..." Tu noć nijedno nismo spavali. Nismo spavali ni za Novu godinu. Naš susjed je bučno slavio i cijelu noć puštao "Lipe cvatu"; iz njegove kuće je dopirala graja koja je rasla direktno proporcionalno količinama ispijenog alkohola, a ja sam ležao u praznoj sobi, na drugom kauču više nije bilo nikoga i davao sve od sebe da prigušim glasne napade plača.

***

Evo što sam uspio rekonstruirati u vezi s njegovom smrću. Srbi su već nekoliko dana granatirali selo s obje strane Drine, pripremajući kontraudar (1). Bilo je rano ujutro kada je otac napustio sklonište oko kilometar iza linije fronta i zaputio se kroz selo, iako vatra još uvijek nije bila prestala. Oko njega su bile spaljene i granatirane kuće. Rodio se tu i poznavao je svaki kamen; iako se pogurio od zime, a šubaru navukao na glavu, nije mogao da ne osjeti izvjesnu radost što je nakon pola godine, evo, ipak konačno bio u blizini svoje kuće. Ona je još uvijek bila s druge strane crte ali prije ili kasnije, vjerovao je, on će doći kući. Dajući oduška nekoj tihoj strepnji koja ga je obuzela ispod glasa je zapjevao: "Snijeeeg padeee/na behaar na voćeee...." Pjesmu je prekinula eksplozija. Suborci su ga pokopali tu noć, u dvorištu kuće njegovog oca, umjesto tahti skinuli drvena vrata sa obližnjeg hambara i žurno zarovili plitki grob.


Od onog što je obilježilo njegovu smrt siguran sam da je samo jedno istina. U trenutku kada je metar od njega pala raketa na sebi nije imao ništa svoje. Tuđe su bile pantalone, tuđa je bila obuća, tuđe su bile čak i čarape i čizme, tuđa je bila kapa. Njegovi prijatelji su sačuvali i donijeli mi sat - jedino što je sačuvao otprije rata zapravo - kupljen za sto njemačkih maraka, u Istanbulu; granata je bila raskinula narukvicu, tako da su od nje ostala samo dva kraja koji koji su visili kao kakvi bespomoćni, prekinuti udovi. Dan potom, neobilježeni mezar ispod divlje jabuke su pregazili Srbi. Tri godine kasnije, Srbi su ušli u Srebrenicu prije nego što sam se stigao vratiti kući i uzeti sat. Nisam zapamtio vrijeme koje je pokazivao.

***

Uvijek sam, manje ili više znao gdje bi otac trebao biti pokopan. Ali, nekoliko godina poslije rata od dva preživjela svjedoka jedan je izgubio um, a drugi bio negdje u Sjedinjenim Američkim Državama i nikako nisam uspjevao da ga pronađem. Već sam bio počeo strahovati od najgoreg – da je nekad premješten i da ni kosti neću pronaći nikad – kada je jedan od Srba iz susjednog sela došao do djeda i rekao mu da zna gdje je moj otac pokopan. Ne znam kako je znao tačno mjesto, ali on i djed su otišli na ono što je ostalo od imanja i pokazao na mjesto, malo dalje od jabuke, ali i dalje u hladu njene krošnje. Djed je, nakon toga, posjekao grmlje u koje je mjesto bilo obraslo i naišao na komade daske, trule vrhove, kako vire iz zemlje.

Neposredno prije nego što će ekshumacija započeti svratio sam kod djeda: on je smrknuto šutio. Bio je protiv toga i odbio je poći sa mnom. Daleko od tog da je djed bio neosjetljiv čovjek; svaki put kada bi u razgovoru spomenuo svoju djecu – mog oca, amidžu i tetku – zagrcnuo bi se i prigušeno i teško zaplakao. U mojoj se familiji smrt nije spominjala često. Kao da je umrijeti sramota na neki način zaslužena, kao da predstavlja plaćanje nekog zaboravljenog ili izmišljenog duga, kako je to ponekad tumačila moja majka. Svi su se – muškarci, uglavnom – u mojoj familiji poginjali pod tim teretom. Živjeli kao da smrt konstantno vreba, daleka stotinama ili desetinama godina i pristiže nas, mimo naše volje, iz dubina o kojima ne slutimo ništa, ali bliža nego ovratnik na košulji.

Odnosi između očeva i sinova u mojoj familiji bili su hladni, praktično racionalni i bez viška osjećanja, upravo zahvaljujući mom djedu, čovjeku iz one rijetke kategorije ljudi koji sebi mogu priuštiti da otvoreno i bez zadrške mrze ljudsku vrstu. Ali, mrzio je ljude na način koji je u selu bio neodrživ – nije uopće želio biti u njihovoj blizini. Zato se povlačio, obilazio njive, šume, imovinu koju je stekao poslije rata, nosajući u džepovima radnog odijela sve što bi mu moglo zatrebati. Naša kuća bila je izdvojena od ostalih u selu, a djeda je u pravilu put uvijek nanosio tuda. Svako malo izlazeći iz kuće na pragu sam pronalazio jabuke, kruške ili neko drugo voće koje je djed ostavio u prolazu. Niko nije znao, niko nikad nije primjetio da je uopšte bio tu.

Kada sam tog dana došao kod njega vidio sam da je djed nešto drugo, uništena tvrđava čiji zapovjednik odbija priznati poraz, iako su svi njegovi vojnici pali, a zastava na jarbolu postala parče krpe koje zapravo i jeste. Usamljen, bez iluzija i ljubavi, ali i bez razumjevanja događaja koji su mu oduzeli najvažnije što je ikad imao, on je prestao boraviti u ovom svijetu i dok je njegova ranija povučenost bila bijeg od ljudi, sada je bio čovjek djetinjasto predat banalnosti. Trenuci lucidnosti bili su rijetki i samo podsjećali na to kako je težak nekada zapravo bio. Znao sam da djed nije jedini i donekle mu zavidio jer je svoju banalnost izabrao.

U stvarnom svijetu, u mom svijetu, plitke i osrednje manekenke zauzimale su stavove o pitanjima od društvenog značaja, najgledanije termine na televiziji dobijali osuđeni ili neosuđeni ratni zločinci ili trgovci oružjem i drogom naveliko; moju zemlju porazilo je najgore što je ikad dala. Ova su djeca pojela svoju revoluciju. Zemlja koju su napravili poražena je osrednjošću, čvrsto u zagrljaju brižljivo njegovane nesposobnosti, društvo u kojem potkupljivost ljudskog duha iznova uspijeva doseći nove dubine. Opraštajući se od djeda, koji je ostao da stoji tamo gdje sam ga i našao, bio sam preneražen konačno i neopozivo, onim u što se pretvorila zemlja za koju je poginuo sin mog djeda i moj otac, Sulejman.

***

Zvao se Omer. Iz nekog razloga, dok sam se tog dana vozio između B. i V. i dok je pored nas promicao kastrirani krajolik, uspjevao sam misliti samo na njega, njegovu visoku, uvijek brižljivo dotjeranu pojavu, koju je kvario samo radio koji je držao pored uha. Nisam nikad progovorio ni riječ s njim, iako sam ga sretao skoro svaki dan, na putu u ili na povratku iz škole. Tačnije bi bilo da kažem da on nikad nije progovorio sa mnom, a koliko znam ni sa bilo kim drugim, jer je naprosto nekad davno odustao od ljudi. Ubijen je negdje na početku rata i ne znam da li je ikad shvatio šta se i koliko promijenilo. Pokopan je u selu, nedaleko od mjesta gdje će moj otac biti ukopan kasnije. Vozio sam se upravo tamo.

Omanja kolona automobila zasutavila se na kolskom putu koji je prolazio pored imanja, podižući veliki oblak prašine. Prvi sam izašao iz auta, prvi ušao u ono što je nekad bila velika avlija, sada potpuno zarasla u korov i krenuo prema jabuci; nisam znao kuda idem, niti sam znao zašto, išao sam prema jednom mjestu, u vrhu avlije, prema jabuci, nošen nekom tuđom, jačom voljom. Ne želim biti pogrešno shvaćen, nije to bilo nikakvo mistično iskustvo, štaviše, emocije su bile tipično ovozemaljske: visoka trava i žbunje su me grebali po golim nogama, korak dva dalje ožario sam se, na sljedećem koraku zaradio ogrebotinu, ali nikad prije ili kasnije nisam osjetio takvu svrsishodnost svakog koraka, svakog zamaha rukom, svakog udisaja pluća. Nisam se kolebao ili tražio po travi, išao sam naprijed i gledao u samo jedno mjestu, došao i upro prstom tamo gdje sam oduvijek vjerovao da se nalazi, ali prvi put videći truhle daske koje su virile iz zemlje i rekao: "Ovdje!"

Radnici su počeli kopati. Kidali su žile u koju su obrasle daske i cijeli grob, kao da su nanovo oslobađali mog oca. Nisam stajao na jednom mjestu, pomjerao sam se unaokolo, prateći kopanje, nestrpljivao sam htio da se uvjerim da je tu. Prvo su naišli na neku debelu tkaninu neodređene boje, za koju se ispostavilo da je deka; kopali su oko nje, iza nje i ispod nje. Otvorili su je tako da se prvo pojavila crna vojnička čižma; iz nje je virila slomljena kost. Odmotavali su deku, sve tok se nije ukazao vuneni šal, nekada žut, a danas boje zemlje, koji je tetka Fata, naša gazdarica, snijela sa sprata i dala mu ono jutro kada će poći. Ispod šala se ukazala lobanja. Nisam osjetio ništa. Gledao sam svog oca, to što je ostalo od njega, i nisam osjećao ništa. Sve je njegovo iščezlo u meni, sve što je ostalo našlo se iza neke koprene i nisam mogao da vidim živog. Preda mnom je bila gomila koščica, koje su mogle pripadati bilo kome, ali su ove bile njegove, tačnije u nekom trenutku tokom tog rituala – a iskopavanje je najviše ritual – su postale moje, moja odgovornost, moje pravo, nešto što me obavezivalo na život još makar izvjesno vrijeme.

Okrenuo sam leđa grobu i gledao oko sebe: prvi put sam tu dolinu vidio novim očima; prvi put sam je vidio ovakvu, očerupanu, razorenu, opustjelu i nisam vidio život koji je bio, život koji je mogao biti; brada mi je zadrhtala i počeo sam plakati. Stajao sam i dalje leđima okrenut grobu, i kroz suze i u daljini, u pozadini lijepog dana i plavog neba vidio suro, surovo i tamno, brdo sa kojeg je smrt došla u moju familiju. I više nije bilo povratka, plakao sam za sve, svaki propušteni dan, svaku godinu, svaki neispričani vic, svako nepopijeno pivo, svako nedoživljeno iskustvo, plakao sam i gušio se u suzama.

Sve je bilo gotovo za pola sata. Vozili smo se natrag. Otac je bio u autu iza mene, u prikolici, u bijeloj platnenoj vreći na kojoj je crvenim flomasterom bilo napisano BR – VOLJ 02/1 i posljednji put je napuštao svoj zavičaj. Putem me počelo stizati ono što mi se desilo tog dana: rasute koščice, tako jadne i nezaštićene, lijeva podlaktica, šrapnelom polomljena napola i obuzela me nepodnošljiva želja da zagrlim te kosti, da ih grlim dugo, milujem ih, da zauvijek budem s njima. Moj otac je posljednji put napuštao svoj zavičaj.


Nisam znao da li trebam biti tužan ili sretan, euforičan ili histeričan, da li sam nešto završio ili započeo, je li ovo kraj ili tek stanica na putu... niti na jedno od tih pitanja nisam imao odgovor, niti sam znao šta bi bilo koji odgovor zapravo promijenio. Narednih sedmica sam usamljen hodao po gradu, zavlačio se u ulice u koje nikad ranije nisam, tražio tišinu u hladu i memli prijestolničkih predgrađa, bježao od ljudi koji su redom osjećali potrebu da mi kažu nešto utješno. Nisam osjećao da mi utjeha treba, nisam vjerovao da utjeha uopće postoji, htio sam više vremena sa ocem. Možda sam htio da zapravo obavim taj neobavljeni razgovor, htio sam da mi kaže sve što je htio ili trebao, da me pripremi za život, popuni rupu koja je ostala poslije njegove smrti, kaže šta je dobro, a šta ne, kako treba, a kako ne. Na kraju sam bio potpuno izgubljen. Za druge i za sebe. Kao Omer.

***

- Identificirali su ti starog, samo trebaš otići da uzmeš papire.

- Kada?

- Sutra, ako možeš.

Zaobilazio sam bolnice u najširem mogućem luku i kada sam naredno jutro zakoračio u hodnik tuzlanske bolnice, znao je i zašto. Uputio se na drugi sprat, Patologija, pa desno: u velikoj prostoriji sa samo jednim vratima sjedilo je još dvadesetak ljudi, uglavnom žena i jedan ili dva muškarca. Svi su čekali isto što i on. I niko nije pričao. Bila je to najtužnija čekaonica u koju je ikad ušao, mjesto odakle ljudi izlaze sretni kada im kažu da je njihov najmiliji pronađen mrtav u nekoj od masovnih grobnica napravljenih brižljivo – da ne naruše pejzaž. Odlučio sam da ostanem u hodniku, da ne ulazim unutra.

Iz kancelarije je u hodnik izašao doktor nešto malo stariji od mene.

- Ti si stigao iz Sarajeva?

- Da.

- Hajd' onda ti prvi.

Niko se nije bunio. Ušao sam unutra i sjeo za stol. Doktor je počeo čitati iz dokumenata pred sobom, navoditi fizičke karakteristike mog oca.

- Visok 182 centimetra?

- Da.

- Nije imao prednja dva zuba?

- Ne, izgubio ih je u ratu.

- Znate da nismo našli desnu šaku?

- Znam, bio sam na ekshumaciji, to je vjerovatno od granate, kad je eksplodirala, znate...

Doktor mi je dao nekakve papire na potpisivanje i još jedan dokument u kojem je pisalo da je Sulejman S. Moj otac, istina samo 99,99999 posto. Sakupio sam papire, zahvalio se doktoru, ujeo se za jezik i izašao iz zgrade.

***

Kao dječak sam u gradskoj biblioteci u B. posudio i pročitao knjigu koja me privukla samo svojim naslovom, Izvještaj sa dvora cara Davida. Napisao ju je Stefan Heim, njemački Židov koji je pred Drugi svjetski rat emigrirao u Sjedinjene Države, da bi se potkraj rata vratio u domovinu u uniformi američkog vojnika. Završavala je rečenicom: 'U svijetu evnuha ne isplati se biti muškarac.' Knjiga je bila puna gorčine, koju ja u to vrijeme nisam mogao razumjeti. Danas znam zašto je autor bio tako gorak i jer sam na osnovu vlastitog iskustva shvatio da se u svijetu zaborava ne isplati biti svjedok.

Pišem ovu ispovjest jer želim da iza mene ostane sačuvan moj život onako kako sam ga ja doživio, viđen mojim očima, njegovo jedino pravo, moje lice. Napisao sam je zato što nikad nije bila izrečena pred bilo kakvim sudom, nikad nije postala dio nekog zapisnika i u toj mjeri nikada nije morala niti da se desi. A desila se; i ja sam vapio za pravdom za sva zla koja su mi nanesena. Ali, zlo je u mom slučaju bilo odveć bezlično, odveć dobro sklonjeno iza općih mjesta ljudskog djelovanja. U mom slučaju zlo se uspjelo ograditi i poslije toga niko više nije dvojio da sam žrtva samo vlastitog iskustva. I da za to niko nije kriv, osim mene samog. I to je postalo legitimno.

Pišem zato što hoću da se zna: nije! Poslije stvari kakve su se dogodile meni – i 'mojima', da ne bude nikakve sumnje – ne može sve biti podjednako legitimno kao što je bilo. Neki stavovi i ideje, neke vrijednosti moraju biti prognani, stavljeni izvan zakona. Oduvijek sam jedino robovao slobodi i razlozi iz kojih ovo pišem nisu demagoške prirode; ovo je slobodno uvjerenje čovjeka kojeg je zlo potuklo do nogu. Utoliko gore što je taj poraz prihvaćen u moje ime, a da me niko nije pitao. A kada se pristane na zlo u bilo kojem njegovom obliku ono nezaustavljivo počne metastazirati i pojavljivati se na novim mjestima, u novijim formama. Drugim riječima: kada prihvatiš nasljeđe jednog zločina – genocida, zapravo – prirodan rezultat će biti opći kriminal, korupcija, siromaštvo tako teško da ugnjetava i nasljedna vladavina najgorih. A, to se desilo mojoj zemlji.

***

Nadao sam se da ću dugo čekanu priliku da ostanem nasamo s ocem dobiti tog dana i vozeći se putem u Potočare, na još jednu masovnu sahranu, u stomaku sam osjećao, paradoksalno, trnce radosne zebnje. Radosne, jer je mučenje konačno bilo gotovo, zebnje jer prošla je cijela godina od trenutka kada su posmrtni ostaci pronađeni, a ja nisam znao ništa novo, ništa više nego tada. Želio sam žarko da dođem dovoljno rano i razgovaram makar sa kostima, jer sam znao da poslije sahrane više nikad neću otići tamo, niti na njegov grob, niti u Srebrenicu. Ali, kada sam stigao zatekao sam hiljade ljudi koji su milili cestom pored groblja ili tražili svoje među nekoliko stotina uredno poredanih tabuta unutar ograde.

Pošao sam prema ogradi u blizini ulaza u kapiju, naslonio se i nekoliko minuta promatrao zelenilo tabuta na mokroj zemlji. Bili su tako nezaštićeni. Negdje duboko u meni je prsnulo i iz nikad zarasle rane ponovo je počela da lipti krv, ne moja nego njihova, bila je to krv iz svih mecima pokidanih tjelesa ili sam ja barem želio da je tako. Ušao sam i kroz neki cvijećnjak prošao do tabuta i nastavio hodati pored njih, sve dok nisam naišao na očev. Cijelu prethodnu noć je padala kiša i zemlja je sa svakim korakom cvilila ispod nogu. Čistio sam rukama zeleni pokrov, očistio pločicu sa imenom od zakorjelog blata i dok su se suze, neprekidno i tako da više nije bilo smisla pružati otpor slijevale niz lice, ponavljao: „E, moj stari...“


Nisam ništa više umio reći, nisam mogao, sve je od onog što sam mu makar i mrtvom htio kazati bilo odveć intimno, a gomila oko mene je nastavila rasti. Bilo je među njima ponajviše ljudi kao i ja, nesretnih i željnih mira; ali, bilo je tu i znatiželjnika, koji su tu bili iz primitivno voajerskih pobuda, jer ništa ljudsku pažnju ništa ne zaokuplja tako kao smrt uživo. Između tabuta je hodao jedino neki fotograf, sa pomodnom crnom maramom na glavi i u kratkim hlačama, neuznemireno i povremeno se zaustavljajući tek da okine aparat.

Uzeli su mi, ne pitajući me, ono što svako ima pravo smatrati najtežim ili najvažnijim danom u životu; oduzeli, oteli, banalizirali do kraja, bacili u blato i pogazili. Ali, njihove su cipele i tog dana ostale čiste, oni nisu ni prišli grobovima napunjenim vodom, njihove su ruke ostale čiste, jer nisu držali prljave drške lopata; duše su im bili prljave i kad su stigli. Slomili su me za čas, u roku od pola sata od trenutka kada sam došao u Potočare bio sam na koljenima, potpuno nemoćan, bez snage da se suočim sa stvarnošću mog posljednjeg oproštaja s ocem, bez mogućnosti da pobjegnem. Neko tu negdje, u mojoj blizini me prostituirao, protivno mojim željama kosti mog oca još jednom izložio kao tobože zajedničku žrtvu. Nisam mogao uprijeti prstom ni u koga, ali sam znao da je tu negdje i da mu se ne gadi slatkasti i ljepljivi miris smrti.

Vašar je bio potpun. Usred groblja bili su razapeti šatori televizija – domaćih i stranih, pored puta su bili poredani štandovi na kojima se prodavalo sve, od gaziranih sokova sumnjivog porijekla do sladoleda i janjećeg pečenja. Ljudi su prilazili i kupovali, prodavci su im od mesa masnih ruku vraćali izgužvane i prljave novčanice. Tako smo željno učestvovali u ovom prostituiranju: i oni koji su tu došli da tobože iskažu poštovanje i oni koji su u svojim domovima gledali televizijski prenos sahrane i mi koji smo tu došli da pokopamo svoje najbliže. Ništa od tog masovnog kurvanja ne bi bilo moguće bez nas, a mi smo ili bili ostavljeni bez izbora ili podjednako žarko pružali svoj doprinos. Ništa nismo naučili, ama baš ništa. I bilo me stid mrtvih jer sam znao da su kao što je to uobičajeno, oni bolji dio tog svijeta. Bilo me stid, ali nisam znao šta ću sa tim stidom, u zemlji koja je tako otvoreno pokazivala svoju bestidnost. Da, sve je to bila jedna - organska, ako se to može primjeniti u ovom slučaju – demonstracija bestidnosti i da nije bilo nevidljivog zida koji je dijelio zvanični dio ceremonije od tišine mase koja je čekala dozvolu da sahrani svoje, ni za koga od nas ne bi bilo iskupljenja ni na ovom, ni na onom svijetu.

Sam pokop izgledao je otprilike ovako: stao sam u blatnjavo dno mezara i spustio tabut, poredao daske ukoso, izašao i zajedno sa još nekoliko ljudi zatrpavao teškom i mokrom zemljom. Kopao sam povremeno prekidajući, tek da bih se spremio za napade plača čiji sam dolazak osjećao, koji se nagovještavao u nesposobnosti da zaustavim drhtanje vilice; onda bih ponovo uzimao lopatu iz tuđih ruku i nastavljao nasipati zemlju u grob. Namjerno zaobilazim ceremonijalni dio, učenje sura iz Kur'ana jer mi to ni tada nije značilo ništa; kao što mi ne znači ni danas. Bio je to ritual i ja sam otrpio, onako kako vjerujem da bi otac, bez stvarnog olakšanja koji je ritual navodno trebao donijeti.

Kada se i to svršilo, osjećao sam se samo prevarenim. Prevarenim, jer su mi svi sa jednim jedinim izuzetkom govorili da ne plačem; prevarenim, jer nisam dobio priliku da kažem bilo šta, da na grobu i na sahrani svog oca kažem makar nešto, ne drugima i ne naglas, nego njemu u sebi i za sebe. Za nas dvojicu, za oca i za sina, drugove, prijatelje, dvojicu ljudi - jer sam u trenutku kada sam ga pokopao bio samo deset godina mlađi od njega u trenutku kada je otišao – koji su dijelili gene i samoubilačko uvjerenje da je život vrijedan samo ako se živi do kraja pošteno.

A šta bih uopće mogao reći, šta bih to tako važno i neponovljivo mogao reći? Ništa, ništa što, ponavljam, ne bi rekao neko drugi na mom mjestu i ništa što tog dana već nije bilo neizgovoreno na nekom od pet stotina grobova. Ništa, osim da se cijeli moj život odvija na marginama njegove smrti; smrti koja je u meni uništila svaku vjeru u druge i svako povjerenje u sebe, smrti koja me i danas tjera da mislim kako mi ne treba niko, jer su svi oni bez koji sam mislio da neću biti u stanju živjeti ustvari mrtvi. Smrti koja je mene osudila na pustinjsku usamljenost, tim prije što je bila prva i najteža s kojom sam se ikad suočio. Ništa, osim da ga zamolim da mi oprosti što mislio da imam pravo da živim bez sjećanja, sve do časa kada sam shvatio da koliko god se upinjao, zapravo imam samo – prošlost. I da je ta prošlost sada samo zbirka kostiju razbacanih posvuda, kroz nekoliko pokoljenja jedne familije, koja je sa svakim ratom bivala sve manja, dok nije došla na ivicu gašenja. Ništa, dakle. Ništa, stari: sve je bilo uzalud.

[guber90]

Article 2 of this convention defines genocide as "any of the following acts committed with intent to destroy, in whole or in part, a national, ethnical, racial or religious group, as such: killing members of the group; causing serious bodily or mental harm to members of the group; deliberately inflicting on the group conditions of life, calculated to bring about its physical destruction in whole or in part; imposing measures intended to prevent births within the group; [and] forcibly transferring children of the group to another group."


Gore navedeno je definicija genocida u medjunarodnom pravu, nastala 1948 godine. Eh sada bih zamolio nekog ko negira genocid u Bosni i Hercegovini da mi objasni na cemu temelji tu izjavu. Naime, kako je navedeno u samoj definiciji genocida, ukoliko je uradjen i jedan cin od navedenih cinova u cilju istrebljenja, u potpunosti ili djelimicno, nacionalne, etnicke, rasne ili religijske grupe tada je pocinjen genocid. Kako i ptice na grani znaju, svaka od navedenih tacki je provedena na tlu Bosne i Hercegovine od strane srba, sto ih cini odgovornim za genocid. Na osvnovu kog rezonovanja stvari je moguce reci da na tlu Bosne i Hercegovine, pri tome ne misleci samo na Srebrenicu, nije pocinjen genocid od strane srba nad Bosnjacima.

Neka vam je vjecan rahmet merhumi, a oni koji su pocinili to zlo i oni koji se ponose tim zlom neka se ne boje ovozemaljske kazne koja ce biti inferiorna naspram Bozije, jer ma u kog Boga vjerovao niti jedan ne kaze ubij.

Da li podrazumijevaš tu ''sve srbe''? Ili pak ima izuzetaka? Kao na primjer Jovo Divjak,...i ostali. Budi precizan pa imenuj izvršioce genocida velikosrbima, a oni Srbi koji to nisu, prepoznaće se.

Naravno da ne sve, ali ipak to treba nazvati pravim imenom, jer se sve vrtilo oko velike srbije i u njeno ime je ubijano, silovano, zarobljavano u logorima i sta vec ne, tako da kazem da moraju nositi breme tog zlocina. Ne mogu u ime srpstva pociniti sve to, pri tome ne buneci se, a da kazu da su samo pojedinci odgovorni.

Kaze se da su i Njemci napravili genocid, a naravno se ne misli na svakog Njemca pojedinacno, medjutim oni to breme moraju nositi vec 60 godina, a nosit ce ga i dovijeka, tako da mislim da ni prema Srbima se ne treba odnositi drugacije.

Postujem sve nacije i vjere, ali trebaju priznati to sto su uradili (mada znamo da ce tek rijetki skupiti hrabrosti za to, te ce idalje neutemeljeno tvrditi da se nije desio genocid na sirem prostoru Bosne i Hercegovine, pa cak niti u Srebrenici), ne pozivam na mrznju niti ista slicno, samo pricam o cinjenicama.

Ja gospodinu Divjaku i njima slicnim skidam kapu, jer su pokazali kako biti covjek u vremenu kada je bilo najlakse biti ne covjek.
Mada znam da je tvoje pitanje bilo vise retoricko, jer nije moguce generalizovati stvari, ali sam ipak zelio da pojasnim svoje stavove.
Opet kazem, ne zelim nikakvu mrznju, jer je mir ono sto nam treba, ali dok se ovakve stvari ne priznaju i ne nazovu pravim imenom tesko da ce se desiti mir (onaj dusevni) i pomirenje.

[Danguba]

Proganjaju me slike raskomadanih tijela u Kamenici





To što me Bog, između onoliko dobrih ljudi koji su tada krenuli prema Tuzli, poštedio i ostavio u životu, obavezuje me da pričam i svjedočim o onome što sam vidio. I zato svakog dana zahvaljujem Bogu što mi je sačuvao razum i snagu i pomogao da i u najtežim iskušenjima ne posegnem za zlom…

Tako počinje priča tridesetdevetogodišnjeg Muhizina Omerovića Đileta, profesora teologije iz Pobuđa kod Bratunca, koji je 11. jula 1995. u koloni smrti krenuo prema Tuzli, da bi u nju stigao tek nakon 62 dana lutanja. Dva puta je Đile u traganju za slobodom dolazio do Baljkovice, tri puta se penjao na Udrč, spavao u polju mrtvih, oči u oči bio sa četnicima, gladovao, ali nadu da će se domoći slobode nikad nije gubio.

Ubijen otac

- Imao sam 18 godina kad je počeo rat. Otac mi je 1993. poginuo na kućnom pragu u Pobuđu. Dva ranjena brata, majka i sestra tada su, helikopterima UN-a, prebačeni u Tuzlu, a ja otišao u Srebrenicu. Živio sam u Potočarima, u porodici dobrog prijatelja mog oca, sve do 11. jula, kada smo se obreli na Šušnjarima, gdje sam se pridružio koloni koja je krenula u proboj. Od bliže rodbine sa mnom je bio samo djed po ocu, te neki poznanici i prijatelji. Uglavnom, svi smo bili sigurni putnici u smrt…

U noći kada je krenuo iz Šušnjara, dio kolone u kojoj se nalazio, prisjeća se, negdje iza ponoći prešao je liniju zaštićene zone, i pred zoru 12. jula našao se u šumi u okolici rodnog sela. Tu je, sjeća se, ostao čekati začelje kolone.

- Cijeli smo dan bili u šumi. Predvečer je stigla informacija da je magistralni put Nova Kasaba – Milići blokiran, a istovremeno i informacija da su srpske snage napale začelje kolone. U jednom momentu ljudi odlučuju da krenu naprijed… Vidim hiljade izgubljenih, prestrašenih lica koja kreću dalje, a mene proganja šta je to bilo sa začeljem kolone. Nisam htio krenuti s njima. Ostajem i čekam. U neka doba, duboko u noći polazim i ja…

Ni danas, kaže, ne zna kako je izbjegao tragediju prve zasjede u srebreničkoj Kamenici kod kote koju svi znaju kao „bukva“. Godinama, kaže, odlazi na to mjesto jer ga proganjaju slike raskomadanih tijela ljudi iz kolone na koja je naišao neposredno nakon tragedije.

- Bilo je to polje mrtvih. Tvrdim da je na tom mjestu u samo nekoliko minuta ubijeno više od hiljadu ljudi. Da li od postavljenog eksploziva, artiljerijske paljbe, nikad se neće moći utvrditi. Jauci, plač, preklinjanja… Mi koji smo naišli u tom momentu, onako iscrpljeni, isprepadani, pokušavamo one ranjene zbrinuti, ali nemamo čime. Neki mole da ih ne ostavljamo, ali koga odabrati da poneseš. Nemaš snage da sve poneseš. Nema doktora, nema lijekova… U toku noći organiziramo kolonu, ali ponovo zasjeda. Koračam prestrašen onim što sam vidio, ali i onim što sam ostavio iza sebe…

Dan nakon masakra kod „bukve“ Muhizin je nastavio pješačiti prema Novoj Kasabi. Vrućina, žeđ, glad. Tada sreće Hasana Mehmedovića iz Drinjače i petnaestogodišnjeg dječaka Mirzu Bašića.

- Pratili smo tragove kolone, ali nismo uspjeli preći cestu u Konjević-Polju. Nekoliko dana ostajemo u šumi, u obruču. I onda svjedočimo najstrašnijim scenama zločina. Ljudi izlaze iz šume i predaju se srpskim snagama, a oni ih nakon predaje ubijaju… U jednu grupu, sjećam se, ulazi srpski vojnik s pištoljem. Oni jadni stoje, a on hoda ispred njih i puca im u glavu. Jedan po jedan pada… Ja hoću da vrisnem, da kažem: Ne pucaj, ali ne mogu… Ostajem u šumi…

Muhizin se sjeća scena iz sela Burnice kada se predalo oko hiljadu ljudi. Bio je u obližnjoj šumi i posmatrao njihovo hapšenje… Nakon nekoliko dana, s Hasanom i Mirzom uspio se izvući iz Burnica i planinom doći do iznad Drinjače kod Zvornika.

- Bilo je to nekih deset dana od pada Srebrenice. Tada počinje ona prva, najstrašnija glad. Kasnije se čovjek navikne… Nas trojica tada smo se, prateći tragove, nekako probili do Udrča, preko Snagova prema Baljkovici. Krijemo se po šumi nekoliko dana pokušavajući preći liniju, ali nismo uspjeli. Skrivali smo se u šumi i pravili plan kako se izvući, ali uzalud.

Pokvarene konzerve

U ruksaku je, priča, kada je krenuo sa Šušnjara, imao samo tri konzerve. Dvije je pojeo odmah prvi dan, a treću je, kaže, čuvao za slučaj da bude ranjen, da ne umre gladan.

- Počeli smo jesti bukov list. Jedino su bile prispjele kupine. Uglavnom, živjeli smo od gljiva i divljaka jabuka. Nije bilo načina da pređemo liniju i odlučujemo da se vratimo u Srebrenicu. Ponovo patnja, skrivanje danju, noću pješačenje… Kad smo stigli u Konjević-Polje, odlazimo u tekiju, koja se nalazi na brdu iznad današnje kuće nane Fate. Tu smo ostali deset dana. Po noći naložimo vatru, pečemo gljive, po danu osmatramo šta se dešava… I nakon deset dana, opet pokušavamo otići prema Baljkovici i preći u Nezuk…

Prisjeća se svog drugog putovanja do brda Udrč. Sjeća se ljudi koje je sretao izgubljene i iznurene, ranjene u zasjedama…

- Od tih ljudi saznao sam da na Udrču ima dosta Srebreničana koji su ostali iza kolone. To je već mjesec dana nakon pada Srebrenice. Kad smo tamo stigli, nalazimo 372 naša čovjeka. Izgladnjeli, isprepadani, polumrtvi… Tu srećemo Mirzinog oca, koji je došao s vodičima da traži sina… Pronalazim i djeda Muju, kojeg sam izgubio u toku puta… Kažem djedu da se vratimo prema Srebrenici, pa ćemo se nekako izvući, ali on mi veli da je star i iscrpljen i da ne može… I on, kao i ostali, čeka pomoć iz Tuzle, u nadi da će biti izvučeni na slobodnu teritoriju. Halalim se s djedom i krenem nazad… Nažalost, spisak na kojem su bila imena ljudi koji su čekali na Udrču dopao je u ruke srpskoj vojsci i tu je bio kraj. Ubrzo su napadnuti, jedni su pobijeni, drugi su se razbježali…

Osim ubijanja i ranjavanja koje je svo vrijeme lutanja šumom gledao, Muhizin, kaže nikada neće zaboraviti. Glad kojoj je bio izložen, ali, isto tako ni si+usret s hranom nakon skoro mjesec dana izgladnjivanja. Sa osam svojih prijatelja, nakon mjesec dana lutanja, stigao je ponovo u Srebrenicu, tačnije u Sućesku.

- Sjećam se da sam, dok smo bili u Sućesci, u potrazi za hranom, u jednoj kući našao puding. Nađem šećera, meda, brašna i napravim nekakvu slatku pitu. U životu nikad ništa ljepše ni slađe nisam pojeo. Iskradali smo se noću, brali povrća po baščama, a onda bismo smo pravili sataraš, kuhali buraniju. Ali, sve vrijeme muči me šta mi je s djedom, koji nije htio da pođe sa mnom. Odlučim da idem na Udrč i odnesem mu hrane… I opet kroz srebreničku Kamenicu… Užas… Hiljade ljudskih tijela razbacane, raspadaju se… Zadah je nesnošljiv… Idem između onih leševa i pored jednog ugledam kućni sat. Nijazu, koji je bio sa mnom, kažem: Pogledaj šta je čovjek ponio, a on mi kaže: „Nije to ništa“ i pokaza kutiju s gedorama pored jednog leša… Prevrćemo te leševe tražeći hranu. Nađemo 18 konzervi, hljeba… Po drugi put spavam među leševima… Kad sam drugi dan stigao na Udrč, djeda nisam našao…

Muhizin se s Udrča ponovo vratio u Sućesku. Putujući šumom, sreće, kaže, razne grupe koje već drugi mjesec lutaju šumom u pokušaju da pređu liniju prema Tuzli.

Novi bijeg

S Muhizinom je u Sućesci bilo osmero ljudi. Kad je srpska vojska otkrila mjesto njihovog skrivanja, morali su ponovo bježati.

- Osvanulo je jutro, ja pravim salatu, a Nijaz u mene gleda i tiho govori: Eto ti četnika iza leđa. Prišao nam čovjek na desetak metara. Imao sam pištolj, ali nisam smio da pucam. I on se uplašio, počeo da bježi, mi za njim, ali nam je pobjegao… Gotovo je. Bili smo otkriveni… Morali smo krenuti dalje. Sutradan Srbi su zapalili selo. Bio je to kraj septembra… Krećemo opet istom maršrutom kojom je nekad kolona išla… Ovog puta pridružio nam se nečiji pas koji nam umalo glave nije došao… Po treći put dolazim na Udrč u namjeri da pređemo zvorničku Kamenicu i stignemo do Baljkovice, ali uzalud. Čekala nas je zasjeda… Četnici nas zovu da se predamo. Kako oni zovu, pas koji nas prati počne lajati… Više ne mislimo kako preći liniju, već kako se riješiti psa…

S Udrča, Muhizin i njegovi saputnici, umjesto prema Baljkovici i Nezuku, ovaj put kreću šumom prema Vlasenici. Ni danas, kaže, ne zna kako su došli do iznad Vlasenice.

- Noću smo prešli asfalt tačno kod onog znaka na kojem piše Vlasenica. Otišli smo prema releju i onda krenuli borovom šumom. Pješačili smo ni sam ne znam koliko. Ni danas ne znam kako smo stigli do linije razdvajanja. Znam da je bio 11. septembar… Izvadim posljednje dvije konzerve ribe iz ruksaka, obje pokvarene… Čujem dovikivanje, iz daljine neko govori: Pala Vozuća, a ja ne znam ni šta je ni gdje je Vozuća. Pješačimo opet nekih pet sati i mislim da smo išli putem prema Sarajevu… Smail Klempić kaže: Odoh ja da vidim gdje smo. Znam da sam zaspo… U jednom momentu čujem neko zove: Đileeee… Vidim Smaila vraća se prema nama i plače. Iza njega vojnik, a ja ne znam da li je Smail zarobljen ili je naš vojnik s njim. Smail ne može da progovori. Onaj vojnik mi govori da je naš, veli: Nemoj, jarane, pucati, preživio sam rat, nemoj sad ti da me ubiješ. Ali, ja mu ne vjerujem. Smail jednako šuti i plače. Pitam tog vojnika, ako je naš, da li onda poznaje mog brata Mustafu… Kaže mi: Znam, brat ti je dobio sina 1. septembra, a djed Mujo ti je došao u Tuzlu. Tu sam saznao da je poginuo komandant Bećir Mekanić… Bio je to moj susret sa slobodom… Dolazimo u Kladanj…

Ljudska mržnja i bestijalnost

Tačno 62 dana trajala je Muhizinova borba sa srebreničkom golgotom. Izašao je kao pobjednik, ali, kaže, poražen do kraja života ljudskom bestijalnošću, mržnjom i razmjerima zločina koji je vidio svojim očima. Koliko je, u traganju za slobodom, prebrojao mrtvih ljudi, koliko je noći hodajući spavao, koliko je bukova lišća pojeo, kaže, ni u trenucima najveće lične smirenosti ne može reći da to zna. Snagu da život nastavi takmičeći se u dobru, ovaj profesor teologije, koji odlično govori francuski, engleski i perzijski jezik, koji se iz Ženeve vratio kako bi nastavio život u rodnom Pobuđu, kaže, crpi iz čvrstog ubjeđenja da dobro u ljudima i pored tolikog zla, ipak, nije ubijeno.

Susret sa srpskim oficirom

- Čujemo u jednom selu pjeva horoz. Siđemo među kuće, ne znajući da je selo puno srpske vojske. Moj kolega ode da hvata horoza, a ja iz jedne kuće iznosim vreću brašna. U tom trenutku, vidim prema meni ide srpski oficir. Pruža mi ruku i pita: Gdje si bio? Ja mu kažem da sam išao da uzmem brašna, a on veli: Sad kad izađeš, gore iza vode ima mojih 30 momaka pa im reci da idu za mnom u selo. Mislio je da sam jedan od mještana Srba koji su tih dana pljačkali bošnjačke kuće… I sad zadrhtim kad se sjetim tog momenta.



Izvor: Avaz

[PipiDugaDevetka]

Naravno da ne sve, ali ipak to treba nazvati pravim imenom, jer se sve vrtilo oko velike srbije i u njeno ime je ubijano, silovano, zarobljavano u logorima i sta vec ne, tako da kazem da moraju nositi breme tog zlocina. Ne mogu u ime srpstva pociniti sve to, pri tome ne buneci se, a da kazu da su samo pojedinci odgovorni.

Kaze se da su i Njemci napravili genocid, a naravno se ne misli na svakog Njemca pojedinacno, medjutim oni to breme moraju nositi vec 60 godina, a nosit ce ga i dovijeka, tako da mislim da ni prema Srbima se ne treba odnositi drugacije.

Postujem sve nacije i vjere, ali trebaju priznati to sto su uradili (mada znamo da ce tek rijetki skupiti hrabrosti za to, te ce idalje neutemeljeno tvrditi da se nije desio genocid na sirem prostoru Bosne i Hercegovine, pa cak niti u Srebrenici), ne pozivam na mrznju niti ista slicno, samo pricam o cinjenicama.

Ja gospodinu Divjaku i njima slicnim skidam kapu, jer su pokazali kako biti covjek u vremenu kada je bilo najlakse biti ne covjek.
Mada znam da je tvoje pitanje bilo vise retoricko, jer nije moguce generalizovati stvari, ali sam ipak zelio da pojasnim svoje stavove.
Opet kazem, ne zelim nikakvu mrznju, jer je mir ono sto nam treba, ali dok se ovakve stvari ne priznaju i ne nazovu pravim imenom tesko da ce se desiti mir (onaj dusevni) i pomirenje.

OK @guber90, i sam navodiš da se ''sve vrtilo oko velike srbije''- dakle radi se o velikosrbima kao izvršiocima genocida.
Pozdravljam te i sve najbolje želim tebi i tvojima.

[guber90]

Naravno da ne sve, ali ipak to treba nazvati pravim imenom, jer se sve vrtilo oko velike srbije i u njeno ime je ubijano, silovano, zarobljavano u logorima i sta vec ne, tako da kazem da moraju nositi breme tog zlocina. Ne mogu u ime srpstva pociniti sve to, pri tome ne buneci se, a da kazu da su samo pojedinci odgovorni.

Kaze se da su i Njemci napravili genocid, a naravno se ne misli na svakog Njemca pojedinacno, medjutim oni to breme moraju nositi vec 60 godina, a nosit ce ga i dovijeka, tako da mislim da ni prema Srbima se ne treba odnositi drugacije.

Postujem sve nacije i vjere, ali trebaju priznati to sto su uradili (mada znamo da ce tek rijetki skupiti hrabrosti za to, te ce idalje neutemeljeno tvrditi da se nije desio genocid na sirem prostoru Bosne i Hercegovine, pa cak niti u Srebrenici), ne pozivam na mrznju niti ista slicno, samo pricam o cinjenicama.

Ja gospodinu Divjaku i njima slicnim skidam kapu, jer su pokazali kako biti covjek u vremenu kada je bilo najlakse biti ne covjek.
Mada znam da je tvoje pitanje bilo vise retoricko, jer nije moguce generalizovati stvari, ali sam ipak zelio da pojasnim svoje stavove.
Opet kazem, ne zelim nikakvu mrznju, jer je mir ono sto nam treba, ali dok se ovakve stvari ne priznaju i ne nazovu pravim imenom tesko da ce se desiti mir (onaj dusevni) i pomirenje.

OK @guber90, i sam navodiš da se ''sve vrtilo oko velike srbije''- dakle radi se o velikosrbima kao izvršiocima genocida.
Pozdravljam te i sve najbolje želim tebi i tvojima.

Da slazem se sa tobom, nazalost broj tih velikosrba nije mali, ali tako bi se moglo reci.

Uzvracam pozdrav i zelje .

[PipiDugaDevetka]

.....

Ako poznaješ gospodina Emira Suljagića, pozdravi ga i reci mu da nastavi sa svojim pisanijama. Prilično dobro to radi.

[Šveđanin]

Na najpopularniji sajt za postavljanje slika se pojavila i galerija slika pod nazivom:

Today marks 18 years since the Srebrenica massacre. The biggest death toll in Europe since WW2.
http://imgur.com/a/b72gY

Upozorenje, +18, nije za mlađe!

[PipiDugaDevetka]

Da slazem se sa tobom, nazalost broj tih velikosrba nije mali, ali tako bi se moglo reci.

Uzvracam pozdrav i zelje .

Ni Muhammed pred odlučujuću bitku na Bedru nije imao veliki broj muslimana uz sebe, pa je pobijedio jer je bio u pravu, a iz skore historije poznat je slučaj pobjede druga Tita koji je krenuo sa svega 25 000 komunista u rat protiv Velikog Trećeg Rajha i na kraju uspio.

Pobijediće ova manjina poštenih Srba na kraju.

[Skijaš]

Proganjaju me slike raskomadanih tijela u Kamenici

To što me Bog, između onoliko dobrih ljudi koji su tada krenuli prema Tuzli, poštedio i ostavio u životu, obavezuje me da pričam i svjedočim o onome što sam vidio. I zato svakog dana zahvaljujem Bogu što mi je sačuvao razum i snagu i pomogao da i u najtežim iskušenjima ne posegnem za zlom…

Tako počinje priča tridesetdevetogodišnjeg Muhizina Omerovića Đileta, profesora teologije iz Pobuđa kod Bratunca, koji je 11. jula 1995. u koloni smrti krenuo prema Tuzli, da bi u nju stigao tek nakon 62 dana lutanja. Dva puta je Đile u traganju za slobodom dolazio do Baljkovice, tri puta se penjao na Udrč, spavao u polju mrtvih, oči u oči bio sa četnicima, gladovao, ali nadu da će se domoći slobode nikad nije gubio.

Ubijen otac

- Imao sam 18 godina kad je počeo rat. Otac mi je 1993. poginuo na kućnom pragu u Pobuđu. Dva ranjena brata, majka i sestra tada su, helikopterima UN-a, prebačeni u Tuzlu, a ja otišao u Srebrenicu. Živio sam u Potočarima, u porodici dobrog prijatelja mog oca, sve do 11. jula, kada smo se obreli na Šušnjarima, gdje sam se pridružio koloni koja je krenula u proboj. Od bliže rodbine sa mnom je bio samo djed po ocu, te neki poznanici i prijatelji. Uglavnom, svi smo bili sigurni putnici u smrt…

U noći kada je krenuo iz Šušnjara, dio kolone u kojoj se nalazio, prisjeća se, negdje iza ponoći prešao je liniju zaštićene zone, i pred zoru 12. jula našao se u šumi u okolici rodnog sela. Tu je, sjeća se, ostao čekati začelje kolone.

- Cijeli smo dan bili u šumi. Predvečer je stigla informacija da je magistralni put Nova Kasaba – Milići blokiran, a istovremeno i informacija da su srpske snage napale začelje kolone. U jednom momentu ljudi odlučuju da krenu naprijed… Vidim hiljade izgubljenih, prestrašenih lica koja kreću dalje, a mene proganja šta je to bilo sa začeljem kolone. Nisam htio krenuti s njima. Ostajem i čekam. U neka doba, duboko u noći polazim i ja…

Ni danas, kaže, ne zna kako je izbjegao tragediju prve zasjede u srebreničkoj Kamenici kod kote koju svi znaju kao „bukva“. Godinama, kaže, odlazi na to mjesto jer ga proganjaju slike raskomadanih tijela ljudi iz kolone na koja je naišao neposredno nakon tragedije.

- Bilo je to polje mrtvih. Tvrdim da je na tom mjestu u samo nekoliko minuta ubijeno više od hiljadu ljudi. Da li od postavljenog eksploziva, artiljerijske paljbe, nikad se neće moći utvrditi. Jauci, plač, preklinjanja… Mi koji smo naišli u tom momentu, onako iscrpljeni, isprepadani, pokušavamo one ranjene zbrinuti, ali nemamo čime. Neki mole da ih ne ostavljamo, ali koga odabrati da poneseš. Nemaš snage da sve poneseš. Nema doktora, nema lijekova… U toku noći organiziramo kolonu, ali ponovo zasjeda. Koračam prestrašen onim što sam vidio, ali i onim što sam ostavio iza sebe…

Dan nakon masakra kod „bukve“ Muhizin je nastavio pješačiti prema Novoj Kasabi. Vrućina, žeđ, glad. Tada sreće Hasana Mehmedovića iz Drinjače i petnaestogodišnjeg dječaka Mirzu Bašića.

- Pratili smo tragove kolone, ali nismo uspjeli preći cestu u Konjević-Polju. Nekoliko dana ostajemo u šumi, u obruču. I onda svjedočimo najstrašnijim scenama zločina. Ljudi izlaze iz šume i predaju se srpskim snagama, a oni ih nakon predaje ubijaju… U jednu grupu, sjećam se, ulazi srpski vojnik s pištoljem. Oni jadni stoje, a on hoda ispred njih i puca im u glavu. Jedan po jedan pada… Ja hoću da vrisnem, da kažem: Ne pucaj, ali ne mogu… Ostajem u šumi…

Muhizin se sjeća scena iz sela Burnice kada se predalo oko hiljadu ljudi. Bio je u obližnjoj šumi i posmatrao njihovo hapšenje… Nakon nekoliko dana, s Hasanom i Mirzom uspio se izvući iz Burnica i planinom doći do iznad Drinjače kod Zvornika.

- Bilo je to nekih deset dana od pada Srebrenice. Tada počinje ona prva, najstrašnija glad. Kasnije se čovjek navikne… Nas trojica tada smo se, prateći tragove, nekako probili do Udrča, preko Snagova prema Baljkovici. Krijemo se po šumi nekoliko dana pokušavajući preći liniju, ali nismo uspjeli. Skrivali smo se u šumi i pravili plan kako se izvući, ali uzalud.

Pokvarene konzerve

U ruksaku je, priča, kada je krenuo sa Šušnjara, imao samo tri konzerve. Dvije je pojeo odmah prvi dan, a treću je, kaže, čuvao za slučaj da bude ranjen, da ne umre gladan.

- Počeli smo jesti bukov list. Jedino su bile prispjele kupine. Uglavnom, živjeli smo od gljiva i divljaka jabuka. Nije bilo načina da pređemo liniju i odlučujemo da se vratimo u Srebrenicu. Ponovo patnja, skrivanje danju, noću pješačenje… Kad smo stigli u Konjević-Polje, odlazimo u tekiju, koja se nalazi na brdu iznad današnje kuće nane Fate. Tu smo ostali deset dana. Po noći naložimo vatru, pečemo gljive, po danu osmatramo šta se dešava… I nakon deset dana, opet pokušavamo otići prema Baljkovici i preći u Nezuk…

Prisjeća se svog drugog putovanja do brda Udrč. Sjeća se ljudi koje je sretao izgubljene i iznurene, ranjene u zasjedama…

- Od tih ljudi saznao sam da na Udrču ima dosta Srebreničana koji su ostali iza kolone. To je već mjesec dana nakon pada Srebrenice. Kad smo tamo stigli, nalazimo 372 naša čovjeka. Izgladnjeli, isprepadani, polumrtvi… Tu srećemo Mirzinog oca, koji je došao s vodičima da traži sina… Pronalazim i djeda Muju, kojeg sam izgubio u toku puta… Kažem djedu da se vratimo prema Srebrenici, pa ćemo se nekako izvući, ali on mi veli da je star i iscrpljen i da ne može… I on, kao i ostali, čeka pomoć iz Tuzle, u nadi da će biti izvučeni na slobodnu teritoriju. Halalim se s djedom i krenem nazad… Nažalost, spisak na kojem su bila imena ljudi koji su čekali na Udrču dopao je u ruke srpskoj vojsci i tu je bio kraj. Ubrzo su napadnuti, jedni su pobijeni, drugi su se razbježali…

Osim ubijanja i ranjavanja koje je svo vrijeme lutanja šumom gledao, Muhizin, kaže nikada neće zaboraviti. Glad kojoj je bio izložen, ali, isto tako ni si+usret s hranom nakon skoro mjesec dana izgladnjivanja. Sa osam svojih prijatelja, nakon mjesec dana lutanja, stigao je ponovo u Srebrenicu, tačnije u Sućesku.

- Sjećam se da sam, dok smo bili u Sućesci, u potrazi za hranom, u jednoj kući našao puding. Nađem šećera, meda, brašna i napravim nekakvu slatku pitu. U životu nikad ništa ljepše ni slađe nisam pojeo. Iskradali smo se noću, brali povrća po baščama, a onda bismo smo pravili sataraš, kuhali buraniju. Ali, sve vrijeme muči me šta mi je s djedom, koji nije htio da pođe sa mnom. Odlučim da idem na Udrč i odnesem mu hrane… I opet kroz srebreničku Kamenicu… Užas… Hiljade ljudskih tijela razbacane, raspadaju se… Zadah je nesnošljiv… Idem između onih leševa i pored jednog ugledam kućni sat. Nijazu, koji je bio sa mnom, kažem: Pogledaj šta je čovjek ponio, a on mi kaže: „Nije to ništa“ i pokaza kutiju s gedorama pored jednog leša… Prevrćemo te leševe tražeći hranu. Nađemo 18 konzervi, hljeba… Po drugi put spavam među leševima… Kad sam drugi dan stigao na Udrč, djeda nisam našao…

Muhizin se s Udrča ponovo vratio u Sućesku. Putujući šumom, sreće, kaže, razne grupe koje već drugi mjesec lutaju šumom u pokušaju da pređu liniju prema Tuzli.

Novi bijeg

S Muhizinom je u Sućesci bilo osmero ljudi. Kad je srpska vojska otkrila mjesto njihovog skrivanja, morali su ponovo bježati.

- Osvanulo je jutro, ja pravim salatu, a Nijaz u mene gleda i tiho govori: Eto ti četnika iza leđa. Prišao nam čovjek na desetak metara. Imao sam pištolj, ali nisam smio da pucam. I on se uplašio, počeo da bježi, mi za njim, ali nam je pobjegao… Gotovo je. Bili smo otkriveni… Morali smo krenuti dalje. Sutradan Srbi su zapalili selo. Bio je to kraj septembra… Krećemo opet istom maršrutom kojom je nekad kolona išla… Ovog puta pridružio nam se nečiji pas koji nam umalo glave nije došao… Po treći put dolazim na Udrč u namjeri da pređemo zvorničku Kamenicu i stignemo do Baljkovice, ali uzalud. Čekala nas je zasjeda… Četnici nas zovu da se predamo. Kako oni zovu, pas koji nas prati počne lajati… Više ne mislimo kako preći liniju, već kako se riješiti psa…

S Udrča, Muhizin i njegovi saputnici, umjesto prema Baljkovici i Nezuku, ovaj put kreću šumom prema Vlasenici. Ni danas, kaže, ne zna kako su došli do iznad Vlasenice.

- Noću smo prešli asfalt tačno kod onog znaka na kojem piše Vlasenica. Otišli smo prema releju i onda krenuli borovom šumom. Pješačili smo ni sam ne znam koliko. Ni danas ne znam kako smo stigli do linije razdvajanja. Znam da je bio 11. septembar… Izvadim posljednje dvije konzerve ribe iz ruksaka, obje pokvarene… Čujem dovikivanje, iz daljine neko govori: Pala Vozuća, a ja ne znam ni šta je ni gdje je Vozuća. Pješačimo opet nekih pet sati i mislim da smo išli putem prema Sarajevu… Smail Klempić kaže: Odoh ja da vidim gdje smo. Znam da sam zaspo… U jednom momentu čujem neko zove: Đileeee… Vidim Smaila vraća se prema nama i plače. Iza njega vojnik, a ja ne znam da li je Smail zarobljen ili je naš vojnik s njim. Smail ne može da progovori. Onaj vojnik mi govori da je naš, veli: Nemoj, jarane, pucati, preživio sam rat, nemoj sad ti da me ubiješ. Ali, ja mu ne vjerujem. Smail jednako šuti i plače. Pitam tog vojnika, ako je naš, da li onda poznaje mog brata Mustafu… Kaže mi: Znam, brat ti je dobio sina 1. septembra, a djed Mujo ti je došao u Tuzlu. Tu sam saznao da je poginuo komandant Bećir Mekanić… Bio je to moj susret sa slobodom… Dolazimo u Kladanj…

Ljudska mržnja i bestijalnost

Tačno 62 dana trajala je Muhizinova borba sa srebreničkom golgotom. Izašao je kao pobjednik, ali, kaže, poražen do kraja života ljudskom bestijalnošću, mržnjom i razmjerima zločina koji je vidio svojim očima. Koliko je, u traganju za slobodom, prebrojao mrtvih ljudi, koliko je noći hodajući spavao, koliko je bukova lišća pojeo, kaže, ni u trenucima najveće lične smirenosti ne može reći da to zna. Snagu da život nastavi takmičeći se u dobru, ovaj profesor teologije, koji odlično govori francuski, engleski i perzijski jezik, koji se iz Ženeve vratio kako bi nastavio život u rodnom Pobuđu, kaže, crpi iz čvrstog ubjeđenja da dobro u ljudima i pored tolikog zla, ipak, nije ubijeno.

Susret sa srpskim oficirom

- Čujemo u jednom selu pjeva horoz. Siđemo među kuće, ne znajući da je selo puno srpske vojske. Moj kolega ode da hvata horoza, a ja iz jedne kuće iznosim vreću brašna. U tom trenutku, vidim prema meni ide srpski oficir. Pruža mi ruku i pita: Gdje si bio? Ja mu kažem da sam išao da uzmem brašna, a on veli: Sad kad izađeš, gore iza vode ima mojih 30 momaka pa im reci da idu za mnom u selo. Mislio je da sam jedan od mještana Srba koji su tih dana pljačkali bošnjačke kuće… I sad zadrhtim kad se sjetim tog momenta.

Izvor: Avaz

Vjerovatno najbolja osoba koju sam upoznao u životu.

[podrinjskivuk]

http://www.youtube.com/watch?v=kZua5ukdTFE

[Banksy]

.....

Ako poznaješ gospodina Emira Suljagića, pozdravi ga i reci mu da nastavi sa svojim pisanijama. Prilično dobro to radi.

Ne poznajem. Od svega čime se u životu bavio, ovo radi ubjedljivo najbolje.
Ovo iznad su možda najbolji redovi bosanskohercegovačke postratne proze.
Velika je šteta što zapostavlja takav talenat.

[hrustic]

[bregano]

Red bi bio da umjesto drvenog postave kriz od bijelog kamena..

[hrustic]

"bregano"

Red bi bio da umjesto drvenog postave kriz od bijelog kamena..

- Red bi bio! - Da se nikad ne zaboravi

[degenek]

Snimak promocije knjige "NASER od Gazimestana do Haga i nazad", autora Avde Huseinovića

http://www.youtube.com/watch?v=QS-oDNkK ... e=youtu.be

[PipiDugaDevetka]

Snimak promocije knjige "NASER od Gazimestana do Haga i nazad", autora Avde Huseinovića

http://www.youtube.com/watch?v=QS-oDNkK ... e=youtu.be

Videozapis ne postoji.
Žao nam je zbog toga.

Daj ponovo link koji se vidi.

[PipiDugaDevetka]

http://www.klix.ba/vijesti/bih/smiraj-c ... /130720002
Smiraj će danas naći 48 prijedorskih žrtava, među njima i braća blizanci

_______________________________
E, moji velikosrbi, šta uradiste?! Sebi štetu nanesoste, sram vas bilo.

[BHCluster]

[PipiDugaDevetka]

Ljeto 1993. bilo je najteži period odbrane Sarajeva
http://www.klix.ba/vijesti/bih/karaveli ... /130722074
22. jula 1993.g. palo je na Sarajevo 3777 granata.

[PipiDugaDevetka]

Fantastično dobro primjećeno od strane promotora, pjesnika Abdulaha Sidrana da nije bilo uopšte rata do otprilike jeseni 1995.g. Dakle, nije bio rat ni građanski, ni agresorski, nije bilo uopšte rata.

@BHCluster, Švrakić je zaboravio izgovoriti ime ove žene borca heroja koja zakači orden Naseru. Kako se ona zove?

[slogabn]

....Fantastično dobro primjećeno od strane promotora, pjesnika Abdulaha Sidrana da nije bilo uopšte rata do otprilike jeseni 1995.g. Dakle, nije bio rat ni građanski, ni agresorski, nije bilo uopšte rata.

Sram te bilo srbocetnicki ubaceni elementu. Pljuc, neka ti je na dusi genocid u Prijedoru, etnicko ciscenje u zapadnoj BiH, bombardovanje i izivljavanje na 70% bh. teritorije do prije '95.

[slogabn]

dupli..

[PipiDugaDevetka]

....Fantastično dobro primjećeno od strane promotora, pjesnika Abdulaha Sidrana da nije bilo uopšte rata do otprilike jeseni 1995.g. Dakle, nije bio rat ni građanski, ni agresorski, nije bilo uopšte rata.

Sram te bilo srbocetnicki ubaceni elementu. Pljuc, neka ti je na dusi genocid u Prijedoru, etnicko ciscenje u zapadnoj BiH, bombardovanje i izivljavanje na 70% bh. teritorije do prije '95.

Ako je rat između to kada se sukobe oružjem dvije vojske, je li bio rat u Prijedoru? Tamo nije bilo nikakve ''Muslimanske vojske''=>DAKLE, U PRIJEDORU NIJE BILO RATA. Samo je bio genocid nad civilima Prijedora.
Uostalom poslušaj govoranciju uvaženog pjesnika Abdulaha Sidrana (na početku videa, prvih 10-tak minuta), pa ćeš spoznati da i on (mnogo pametniji od mene) govori da ''rata nije bilo uopšte do otprilike jeseni 1995.g'' :

Abdulah Sidran govori u prvih desetak minuta oovog videa.