Biti humano preseljen je jedna od najgorih stvari koja se moze dogoditi covjeku koji prezivi rat .
Autor: Miljenko Jergović jutarnji.hr 12.08.2014.
.....
Vozimo se kroz "Šuškovo naselje" pa kroz "Bobanovo selo". Sablasne jednokatnice, neožbukanih fasada, balkoni i stubišta bez ograda, zahrđali rovokopači, gomile rodne i plemenite zemlje crvenice i gomile smeća, i posvuda zastave, mnogo zastava otrcanih na vjetru, sašivenih u nekoj dobrostojećoj manufakturi. Malo zatim drugo selo, mala obnovljena džamija, dva koraka dalje caffe Azra. Naziv kafića je u logotipu davne zagrebačke rock grupe. Pa opet telefonske žice preko ceste, i hrvatske trobojnice loše proizvodnje, jer se crvena razlila po bijeloj, tako da je sad kao krvavi zavoj ranjenika u igranoj televizijskoj seriji.
U Stocu jedan mimo drugog, izmiješana žive dva naroda, uz jedva vidljive ostatke trećeg. Po stablima drvoreda zelene smrtovnice, i nešto manje crnih. Među živima je, međutim, obrnut razmjer, tako da je na vlasti HDZ. Prije dvadeset i jednu godinu, 1993. protjerani su muslimani Stoca, punoljetni muškarci zatvoreni su u koncentracijski logor u Dretelju, a žene i djeca su protjerani prema zapadu. Prije potpisivanja Vašingtonskog sporazuma, ministar inozemnih poslova Republike Hrvatske Mate Granić išao je da raspušta i zatvara koncentracijske logore po Hercegovini. To je bila javna stvar, ili oblik javnoga poniženja onih koji su logore i otvarali, naručen i naređen iz Amerike i Njemačke.
Kada su se iz logora i izbjeglištva vratili u Stolac, ljudi su zatekli preobraženi grad. Sve što je podsjećalo na njih bilo je sravnjeno sa zemljom. Spomenici otomanske kulture, stara čaršija, nekoliko stotina godina stare džamije, baš sve, srušeno je da bi tu nastao neki novi grad, u skladu s kulturom i identitetom onih koji su ga smatrali samo svojim. Obnova Stoca trajat će sljedećih dvadesetak godina, financirana, uglavnom, europskim novcima, ali mjesto nikada više neće izgledati onako kako je izgledalo. Današnji je Stolac ranjeni gradić, bez hotela i bez zajedništva, daleko od Sarajeva, još dalje od Zagreba, u kojem sjećanja žive u ljudima i iza zatvorenih vrata, a ne na ulicama i trgovima, u kafanama. Opasno je sjećati se. Čovjek ili poludi ili izgubi glavu.
....