gospodja profiterka wrote:Nemoj Banksy... Funkcionalne države ne "tretiraju" potpuno likvidne umjetnike ogromnim stanovima po socijalnim cijenama kao da su, neuzubillah, azilanti. Funkcionalne države svojim umjetnicima daju nagrade, otiske ruku i nogu u svježem cementu, kad umru nazovu neku nagradu po njima. Danis nije socijalni slučaj. Ni prije ni poslije Oscara, bez obzira što je on "odlučio živjeti u Sarajevu" (grada bez čije mučeničke aure ne bi dobio Oscara ni da se triput rodio, kao što ga više nikada neće ni dobiti), Danisu nije trebala asistencija vlasti da se negdje smjesti. Ja sam svoje stambeno pitanje rješavala kreditima. Pa sam onda mijenjala cijevi u hali - kreditima. Pa sam onda radijatore popravljala - kreditima. Nisam dobila Oscara, ali sam ovoj zemlji ostavila više poreskog novca, krvi i znoja, nego što će joj Danisova gospođa ostaviti prosvijećene djece u vrtiću koji košta hiljadu maraka.
Nije Danisu ovo prvo posrtanje i nije Peđi prvi put da svoj obraz prlja da njega odbrani. Ni u rovu ni u kafani.
Kako sam shvatio, Danis Tanović i nije besplatno dobio stan, niti u vlasništvo, niti na beskonačno korištenje. Zar ga nije dobio devastiranog, sa pravom investiranja radi osposobljavanja životnih uslova, i obavezom plaćanja minimalne mjesečne naknade vlasniku, kao oblik nagrade društva za promociju države i podizanje kulture BiH. Zar takva beneficija ne bi trebala biti pravilo i drugim zaslužnim građanima BiH, bilo sportistima, bilo umjetnicima, pa zašto ne - i istaknutim političkim predstavnicima države koji su postigli izvanredne rezultate za državu?
Zar je moguće i zar je normalno poređenje Danisove beneficije sa povlasticama i kojekakvim muljavim beneficijama kojim su "istaknuti" građani BiH, npr. iz Federacije, konkretno iz Sarajeva, stekli prava na kupovinu najskupljih građevinskih lokacija, ili beneficija na izgradnju vlastitih stambenih ili poslovnih objekata?
Nije li poniženje vrijednosti umjetnika, poput Danisa Tanovića, poređenje njegovog stana sa "vlastitim stanovima kupljenim na kredit", zar to nije klasičan oblik primitivne zavisti i onog lokalnog papanluka - kad ja ne mogu, nek ni komšija ne može...
U našem društvo poznato je nagrađivanje istaknutih pojedinaca poklanjanjem raznoraznih materijalnih dobara, pa i stanovima u trajno vlasništvo. Mi nismo američko društvo, oni imaju svoja uvriježena pravila ponašanja, mi svoja. Zašto bismo mi trebali usvajati tuđe navike ili običaje, ili pravila ponačanja otiscima ruku ili nogu
