Forum Klix.ba

E, sad jedna pjesmica za jednu meni dragu osobu....

Budi makar zvijezda da te gledam,
budi makar cvijet da te mirišem,
budi makar vjetar da poletim..

Budi makar želja da te osjetim,
budi makar slika da te sanjam,
budi makar talas da zaplovim..

Budi požuda da se predam,
budi strast da izgorim,
budi ljubav da izludim,
budi moj da budem tvoja. ....

Prepisao sam jer je pjesma tako puna nepatvorene/ih ćutnje(osjećaja )

Kome reci da oko mene rascvjetas zrak ,
ne pitas , niti ulazis u razvodnjena sjecanja ,
vec oslobadjas u meni slast postojanja ,
lijezes i moje tijelo castis svojom ljepotom ,
glasom zene ispunjavas otkucaje srce ,
lakocom dodira hvatas bjelinu mog stomaka ,
grlis kao prepelica i obuhvacas me zjenicom ,
da se ispod tvojih krila umirim i snivam ....

Fortuna... (Hare ovo on njoj )

manijak1 wrote: Prepisao sam jer je pjesma tako puna nepatvorene/ih ćutnje(osjećaja )

Kome reci da oko mene rascvjetas zrak ,
ne pitas , niti ulazis u razvodnjena sjecanja ,
vec oslobadjas u meni slast postojanja ,
lijezes i moje tijelo castis svojom ljepotom ,
glasom zene ispunjavas otkucaje srce ,
lakocom dodira hvatas bjelinu mog stomaka ,
grlis kao prepelica i obuhvacas me zjenicom ,
da se ispod tvojih krila umirim i snivam ....

Fortuna... (Hare ovo on njoj )

hihihihiihihihihihihihi

FortunaBela wrote:E, sad jedna pjesmica za jednu meni dragu osobu....

Budi makar zvijezda da te gledam,
budi makar cvijet da te mirišem,
budi makar vjetar da poletim..

Budi makar želja da te osjetim,
budi makar slika da te sanjam,
budi makar talas da zaplovim..

Budi požuda da se predam,
budi strast da izgorim,
budi ljubav da izludim,
budi moj da budem tvoja. ....

...prekrasna pjesma...

Toozla wrote:

FortunaBela wrote:E, sad jedna pjesmica za jednu meni dragu osobu....

Budi makar zvijezda da te gledam,
budi makar cvijet da te mirišem,
budi makar vjetar da poletim..

Budi makar želja da te osjetim,
budi makar slika da te sanjam,
budi makar talas da zaplovim..

Budi požuda da se predam,
budi strast da izgorim,
budi ljubav da izludim,
budi moj da budem tvoja. ....

...prekrasna pjesma...

Dok si umirao ja sam se bavila statistikama nesretnih ljubavi i nisi mi nedostajao.
Dok si umirao ja sam čerupala ljetopise utrnulih vilenjaka plazeći dahom svojim ka drvu sutonskom koje se obrezuje svakog prestupnog života.
Dok si umirao ja sam nizala stihove, od čijeg me eha tako često prokvala tama..
Dok si umirao, a nisi mi nedostajao proučavala sam versifikaciju jednog doba između naših ruku.
Dok si umirao oporo sam očajavala kako bih prikrila da nisam tužna i da mi ne nedostaješ. Vezla sam male vatre i priučene kletve, a ti si umirao.

Kod stijene, gdje rijeka teče ...
Tu ćeš me naći, sakrivenog u žbunu požutjelom. U rijeci mutnoj, nabujaloj, u kapljicama rose na lišću, u magli koja se cijepa nad šumom. U suncu koje se probija kroz oblake. U njegovom odsjaju u vodi, na lišću...
U žuboru, glasu ptica. Na putu vlažnom od kiše. U igri vjetra i oblaka i grana...

Kako objasniti da isti put može biti i predugačak i prekratak,
u zavisnosti od pravca u kome ideš.
Da korak u jednom pravcu nije isti kao i korak u suprotnom.
Da uzdah u jednom nije isti kao i uzdah u suprotnom.
Da sjaj u očima nije isti.
Da li vjetar koji mi duva u grudi može da bude zanosniji od onog koji mi duva u leđa?
Da li kiša koja pada može da bude tako neprimjetna,čak poželjna,a onda tako gruba i surova?
Kako je moguće da postoji neko ko utiče da iste stvari sa njime i bez njega nisu iste?
Zašto postoji mjesto gdje se sve okreće i nestaje?

Mi smo bića bez mira. Utopljeni u svom dnu. Svjetlo nam rijetko obavije dušu, čeznemo za svijetlim likovima....zato jer smo u vlastitoj tami. U predvorju snova prolaze rasni konji, lelujaju bijele zavjese u stanu bez stanovnika. Na svaki način kršim zakon života pojavljivanjem na ovom globusu. Onog dana kad Mjesec poprimi boju krvi, zaustavit će me čuvar sna na pragu pustoši i pokazat će mi tajna vrata koja vode do bagrema rascvjetalog u proljeće na proplanku svjetlosne planine. Tko će mi reći što stoji na kraju gnjeva, na kraju duge? Moji snovi su opustošili plameno srce i ostalo je samo mjesto za dlanove kojima pokrivam oči, jer nisu i ne mogu primiti toliku svjetlost. Na mekanom jastuku proteklog dana odmaraju se noćne suze sa ledenim komadima srca i otpadaju jedno po jedno u ponore do dna. Dno je mekano, štiti me od prevelike svjetlosti, umoran sam već od bježanja i utapanja u mrtvim vodama praznine. Umoran sam od besmrtnosti ovog stanja i stalno spominjem neznano ime neke zene, koja diše prvi dah do moga. Nema pitanja. Umor i dalje traje, a grudni koš se diže i spušta u ritmu noćnog otkucaja srca. Tko će mi reći?

....sklona sam razmišljanju,ove večeri kad sve nade nestaju i svi snovi realnošću ubijeni su....i još miris vina osjetim, još okus na usnama postoji
i miris trave.....mrlje u očima.....hladne ruke kao u decembru i drhtavo tijelo predano sudbini, predano ovim zvijezdama što milijun lica crtaju
predano tihoj kiši što počinje i svim uspomenama što ovo vraćaju
ne...nisam sklona razmišljanju....samo sjećanju......

Ispod prasine vremena pronadjoh opet sjecanja......Sjecanja koja vode opet ka istom.....Na mom licu se pojavio osmjeh jer sjecanje na ono sto je bilo lijepo ne blijedi....Ostaje tu duboko...

Za jednu meni vrlo, vrlo dragu osobu....

Iz šarenog mnoštva iskro si se krišom......
Slučajem pometen........
i u tmurne dane oplakane kišom....
unio snove sjaja dugom prepletene.....

Zaigraju misli pa se čini lako......
dvije duše se spoje.....
u treptaju rose čini se da svako .....
može da poleti baš kao nas dvoje....

Prepustam se sneno zovu iz daljine
lude noći ove.....
znam, imam te samo kroz šapat tišine...
ali nedam nikom da mi gasi snove....

....nedaj nikome da ti gasi snove.....

Sanjarima je teško oduzeti i srušiti snove....

Tamo gdje čuje se odjeće šum
malenih vila što plešu u noći,
tamo gdje teku tajanstvene rijeke
što ljudske ih nisu vidjele oči.

Tamo gdje rosa ponekad blista
ko suza iz tužne i drage nam zjene,
tamo gdje breze u smiraj dana
u struku se lome i njišu ko žene.

Tamo gdje ljubav umrla nije
na usnama ljudi pognutih leđa,
tamo ću klonut umornih grudi,
gledati zvijezde iza spuštenih vijeđa.

.......samo sklopi oči i
Vidjeti ćeš me, zašuti i pričati ću,
Začepi nosnice i namirisati ćeš me,
Ogluši i čuti ćeš rominjanje kiše..........

....postojao je jednom u mom životu.. jedan cvijetić....nije to bio običan cvijetić kao i svaki drugi..ne.. ne.....ovaj je bio poseban....on je imao nešto što drugi..oni prije njega.. nisu imali....ovaj je budio nešto što niti jedan prije njega..probudio nije....znao je kako staviti mjesec na moj dlan..a da ga pritom ne otme zvijezdama....znao je kako obrisati suzu..a da ne načini niti jedan..jedini pokret....naučio me da volim tu njegovu crninu..pokazavši mi šarolikost svoje duše....taj cvijetić.. šaputao je tako tiho..a ujedno tako jasno.....ali ipak nisam vidjela kad je uvenuo....

..rastoh uz korov..grabih ti sunca..
..ne gledah dolje..boli me dusha..
..i svijest..umire jedan svijet..
..jedem pustinjsku prasinu..
znojem gazim i kvasim je...
..ne gledam zbog straha
ostajem i gubim se...
..ne mogu da placem
nema kraja...
..pjevam..
vriskom se smijem..
ne trazim nista...
..ima li sna?
siromah bi kupio,ljubio...
otrovase mu dusu...
Lezi!..u zemlju..u blato
suzama se pomjesaj...
pokrice te cvijecem..
da ne cujes laz
slucene istine.......

Tajnoviti predmet želja
mami da bude raskrinkan
- kao ljubav žene i fantoma,
ponoćna igra
pod maskama i plaštom
zaboravljenih privida.

Da ne ostane ništa
kad se probudim,
ništa od ispranih kostiju,
prepletenih u grču
stoljetne zablude,
ni riječ, ni misao
o izgubljenim putnicima
u golemoj dolini zaborava.

Tražila sam te kao
sjećanje na poraz,
da bih vidjela
slabost ljudske ljubavi,
u crtama neznanaca,
kad su lica dirljivo tjeskobna,
kad slijepci ustaju iz grobova
i dotiču kapke usnule djece,
želeci da vide mir prstima.

I u hladnim maglenim prostranstvima,
kad duše čempresa zrače tišinom,
ja sam pila zvukove,
što skladnu ostvariše simfoniju

- o prolaznosti ljudskih napora,
kada grabimo zemljanim dlanom
djelić neba,
zamagljenog iluzijom.

Lagano podrhtavanje tijela
U nadolaženju noći
Koja
Ne govori
Osjeća
I sasvim je crna

Pođimo
Nađimo negdje
Topli kućni prag

A ujutro

Idemo u susret novom danu
A zatim

Trčat ćemo
Kako bi dostigli novi početak
taj dar s neba
što boli što oživljuje
i što disati mirno ne da
nosi me ka poljima
gdje ću sresti tvoje oči

i opet
nosi me kroz noc
do tvojih mi znanih.....

meni dragojoj osobi....

..i jos jedna.....


Vidite li svjetlost
Što iz daljina
Dopire i uokolo vas

Ona je nedosežna

Ali ipak
Taj sjaj
Tako je blizu

tko će izmjeriti
lutanja duše
i koliko milja
prohodi
tko će izvagati suzu
koja se otkine
u grču

tko će imati hrabrosti
i vidjeti
što se krije u dubini..mene...

Noć je.
Kiša rominja i kvasi ulice moga grada.
Muklo svijetlo uličnih svijetiljki
obasjava dio puta po kojim koračam.
Dok mi niz lice kiša lije,
moje misli putuju tamo gdje si ti.
Vidim ti oči u svakom tom svijetlu
i na licu osjećam dah tvojih usana.
Tvoje ime lagano u sebi šapućem,
ne pustajući ga da izađe iz mojih usta,
da ga kiša ne bi saprala
i pokvasila ili da mu slova ne uništi,
jer konačno i ja živim za to ime,
koje mi je u srcu koje mi je u duši,
Koje iskreno želim i volim...

Koliko me plaše
tvoji osmjesi u oku samo....

Kad bi znao
da pretrnem
svaki put kad te
pustim u oči svoje
da se u njima igraš
žmire;
Pustio bi me da
brojim do pet hiljada,
pa da te tek onda
tražim,
kao da ja ne znam
gde sve možeš
da se kriješ,
ti,
koji u očima nosiš šare ....

Kad bi samo znao
koliko se plašim,
da ću te ipak
naći,
nakon što
izbrojim svoje,
u nekom,
skrovištu mi nenadanom,
tamo gdje te nikad ne bih
tražila,
u svom srcu ...

Pustio bi me da malo lutam,
a onda
bi me tiho zvao
da se nađemo negdje
na pola puta,
il' kod mene,
il' kod tebe,
i da ispišemo usput
neki grafit
ili zarežemo klupu;
Tek da se pravimo
kao
da smo djeca,
i da volimo
po prvi put, onako
bezbrižno,
i sa stidom.

......ja sam ta sjena u tvom oku
skrivena suza
neisplakana
ja sam ta koja ti stoji
na putu
da ne poletiš .....




.....ni sanjati nećeš
u samoći
da ti se stih piše
mrzit ćeš
i teško će biti
da netko osjeti
bar malo tvoje boli
dok ova ptica što leti na nebu mom
čeka još
na pogled tvoj
i ovo Sunce što u tuzi spavati ide
i crvenilo neba
i krik uplašenog kurjaka
čeka na pogled tvoj........

...moje pjesme, riječi moje duše
tebi nisu pisane
...a zvukovi su isti
na isti način i ovo lišće pada
i ovaj vjetar stihove stvara
a kapi prošlost postaju....
sve je tu kao u snu
kao nekad, kad je bilo......
i lišće jednako šušti
možda Neretva slabije šumi
i možda neko jače plače
ali, svjetlo i dalje bunilo donosi
i svaki put me podsjeti na budućnost
obećanu drugom....