Forum Klix.ba

muha_sa wrote:-evo ga--frišak-taze




Re: Zanimljiva pričica..? Ko je sretniji?
Postao/la Ridjobrki dana 22/12/2011 08:49

Zanimljiva tema, o ovome često razmišljam pa hajde da koju škrabnem uz jutarnju kahvu...

Prvo, ja se ne nalazim ni u jednom od ove dvojice - prvi je više skeptik nego pesimista a drugi je naivna prostodušna budala. Ja sam neki surovo realan lik, optimističan sam u pogledu predviđanja razvoja stvari i uvijek se nadam najboljem a pesimističan u smislu da uvijek nastojim imati varijantu B u slučaju da stvari ne idu baš onako kako bih ja volio/htio/želio.

Konkretno - da ja dobijem hrpu onih okruglih konjskih govana a nadao sam se vlakiću bio bih razočaran ali bih rekao "ok, nije vlakić ali daj da vidimo jesu li ova govna čemu" i vjerovatno bih se nakon pola sata igrao i zabavljao boćanjem lopticama od konjiskih govana.

Ništa nije samo po sebi razlog ni za sreću ni za tugu, neko nađe razlog da u svakoj sreći nađe nešto crno a neko opet i u crnjaku nađe neku sitnicu koja će mu navući osmijeh na lice. Preživio sam rat, imam nekih dosta teških životnih iskustava ali sada kad se osvrnem na to kažem da bih izdržao i gore stvari i ne kontam kako ljudi ne nauče izvlačiti pouke i kako uporno padaju na životnim sitnim ispitima. Kako nađu razlog za biti nesretan???

Primjer, moj kolega zakeralo nezadovoljan ležajem na kojem je prenoćio i vazdan priča o tome. Ja sam prvu godinu rata spavao u skloništu na napuhanom dušeku za plažu preko kojeg je bila deka prostrta i nakon toga je sve dobro. Ne zato što se ja zadovoljavam malim nego zato što je sve poslije toga nešto što treba cijeniti. A ne cijenimo ništa.

U zadnjih par godina se rješavam takvih ljudi i sklanjam ih iz svoje blizine. Jednostavno, loše raspoloženje je prelazno i ja ne mislim da je smisao mog života da te životne trollove puštam da meni uskraćuju ljepotu života i truju me negativnom energijom. Ne dopuštam prenemaganje u svojoj blizini. Ako neko ima pravi problem tu sam da uskočim i zadam se da to riješimo ali da će meni neko iz dana u dan trollati život glupostima - neće. Oprez, ne govorim ljudima sa pravim životnim iskušenjima i problemima nego o onom tipu ljudi koji na primjer kad su žedni kukaju kako su žedni a kad se napiju vode ne kažu elhamdulillah, super, sad je sve taman nego joj kako sam ja bio žedan a meščini da ću opet biti a kao da me malo i glad hvata... Ma sisaj ga, govedo, idi materi pa njoj kukaj! Takvi ljudi su nepouzdani i neupotrebljivi i bolje ti je ne imati prijatelje nego imati takve.

Sreća je stvar ličnog izbora i pristupa. Sreća je stvar čovjekove otvorenosti prema životu. Sreća je stvar želja i strahova i kod nas je šteta da je narod toliko ubijen u pojam i raspamećen da je nemoguće da bude sretan upravo iz razloga što je prestrašen i natjeran da bude zatvoren. Mi smo ciljano prestrašeni i natjerani da se povlačimo u svoje školjke i to nije slučajno ali to nas ne opravdava. Bog nam je dao razum, Bog nam je dao srca i na nama je da ih koristimo bez obzira na sve.

Moja rahmetli majka Habiba je osoba koju jako često citiram a znala je reći "vazda bude bolje neg što insan misli". Meni je to kad sam bio mali zvučalo besmisleno jer ne može biti bolje ako sam ja dobio hrpu konjskih govana umjesto vlakića ali život nauči neke stvari... Uvijek bude bolje nego što insan misli jer:
a) stvarno se desi da se stvari nekako sjajno raspletu
b) nema toga što insan ne može podnijeti i tek u teškim iskušenjima pronađemo snagu koje ne bismo ni bili svjesni

Kao što Krleža napisa:

Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo
Pak ni vezda ne bu da več nekak ne bu

Nikad nije bilo da nije nekako bilo pa vala neće ni sad biti da neće nekako biti, jebat' ga... Život je putovanje, stvari/ljudi/događaji dođu i prođu i ništa nije vrijedno straha i srkleta. Sve prije ili kasnije dođe na svoje, sve se preživi i ono što si uradio je uvijek bolje od onog što nisi uradio. Najgore je sjediti i biti sporedan lik u filmu svog života.

Toliko u ovoj jutarnjoj propovijedi, pozdravlja vas velečasni Ridjobrki

quasar wrote:

muha_sa wrote:-evo ga--frišak-taze




Re: Zanimljiva pričica..? Ko je sretniji?
Postao/la Ridjobrki dana 22/12/2011 08:49

Zanimljiva tema, o ovome često razmišljam pa hajde da koju škrabnem uz jutarnju kahvu...

Prvo, ja se ne nalazim ni u jednom od ove dvojice - prvi je više skeptik nego pesimista a drugi je naivna prostodušna budala. Ja sam neki surovo realan lik, optimističan sam u pogledu predviđanja razvoja stvari i uvijek se nadam najboljem a pesimističan u smislu da uvijek nastojim imati varijantu B u slučaju da stvari ne idu baš onako kako bih ja volio/htio/želio.

Konkretno - da ja dobijem hrpu onih okruglih konjskih govana a nadao sam se vlakiću bio bih razočaran ali bih rekao "ok, nije vlakić ali daj da vidimo jesu li ova govna čemu" i vjerovatno bih se nakon pola sata igrao i zabavljao boćanjem lopticama od konjiskih govana.

Ništa nije samo po sebi razlog ni za sreću ni za tugu, neko nađe razlog da u svakoj sreći nađe nešto crno a neko opet i u crnjaku nađe neku sitnicu koja će mu navući osmijeh na lice. Preživio sam rat, imam nekih dosta teških životnih iskustava ali sada kad se osvrnem na to kažem da bih izdržao i gore stvari i ne kontam kako ljudi ne nauče izvlačiti pouke i kako uporno padaju na životnim sitnim ispitima. Kako nađu razlog za biti nesretan???

Primjer, moj kolega zakeralo nezadovoljan ležajem na kojem je prenoćio i vazdan priča o tome. Ja sam prvu godinu rata spavao u skloništu na napuhanom dušeku za plažu preko kojeg je bila deka prostrta i nakon toga je sve dobro. Ne zato što se ja zadovoljavam malim nego zato što je sve poslije toga nešto što treba cijeniti. A ne cijenimo ništa.

U zadnjih par godina se rješavam takvih ljudi i sklanjam ih iz svoje blizine. Jednostavno, loše raspoloženje je prelazno i ja ne mislim da je smisao mog života da te životne trollove puštam da meni uskraćuju ljepotu života i truju me negativnom energijom. Ne dopuštam prenemaganje u svojoj blizini. Ako neko ima pravi problem tu sam da uskočim i zadam se da to riješimo ali da će meni neko iz dana u dan trollati život glupostima - neće. Oprez, ne govorim ljudima sa pravim životnim iskušenjima i problemima nego o onom tipu ljudi koji na primjer kad su žedni kukaju kako su žedni a kad se napiju vode ne kažu elhamdulillah, super, sad je sve taman nego joj kako sam ja bio žedan a meščini da ću opet biti a kao da me malo i glad hvata... Ma sisaj ga, govedo, idi materi pa njoj kukaj! Takvi ljudi su nepouzdani i neupotrebljivi i bolje ti je ne imati prijatelje nego imati takve.

Sreća je stvar ličnog izbora i pristupa. Sreća je stvar čovjekove otvorenosti prema životu. Sreća je stvar želja i strahova i kod nas je šteta da je narod toliko ubijen u pojam i raspamećen da je nemoguće da bude sretan upravo iz razloga što je prestrašen i natjeran da bude zatvoren. Mi smo ciljano prestrašeni i natjerani da se povlačimo u svoje školjke i to nije slučajno ali to nas ne opravdava. Bog nam je dao razum, Bog nam je dao srca i na nama je da ih koristimo bez obzira na sve.

Moja rahmetli majka Habiba je osoba koju jako često citiram a znala je reći "vazda bude bolje neg što insan misli". Meni je to kad sam bio mali zvučalo besmisleno jer ne može biti bolje ako sam ja dobio hrpu konjskih govana umjesto vlakića ali život nauči neke stvari... Uvijek bude bolje nego što insan misli jer:
a) stvarno se desi da se stvari nekako sjajno raspletu
b) nema toga što insan ne može podnijeti i tek u teškim iskušenjima pronađemo snagu koje ne bismo ni bili svjesni

Kao što Krleža napisa:

Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo
Pak ni vezda ne bu da več nekak ne bu

Nikad nije bilo da nije nekako bilo pa vala neće ni sad biti da neće nekako biti, jebat' ga... Život je putovanje, stvari/ljudi/događaji dođu i prođu i ništa nije vrijedno straha i srkleta. Sve prije ili kasnije dođe na svoje, sve se preživi i ono što si uradio je uvijek bolje od onog što nisi uradio. Najgore je sjediti i biti sporedan lik u filmu svog života.

Toliko u ovoj jutarnjoj propovijedi, pozdravlja vas velečasni Ridjobrki

Covjece, moje duboko postovanje za ovu propovjed.

Re: Zanimljiva pričica..? Ko je sretniji?
Postao/la Ridjobrki dana 22/12/2011 08:49

Re: ZA ZEMALJSKI MUZEJ!

PostPostao/la chuchumbamayumbe dana 27/12/2011 21:47
Imam još jednu ideju...otvoriti fucken azil za šćenad.
Ima puno prostora, imaju i avliju da se gOnjaju, a ima i kostiju da grickaju.

male_okice wrote:Postao/la pustopoljina dana 29/12/2011 16:27 sa teme Nova Godina i Islam

.i vise od deset paketica smo dobijali i ja i brat...jelka okicena citav decembar, pa do kraja januara, odusevljavalo nas zmirkanje lampica na prozoru... igras se, sankas se dok sav mokar ne dodjes kuci, a u kuci sve bljesti, igracke svuda...85' dobili vuckove paketice u onim kucicama, pa sarabonovi, jos negdje imamo kasetu sto je dosla u onoj gajbici, pa fantasticni krasovi paketci, pa pionir subotica...sjecam se jos svih cokoladica i poklona...narodne pripovijetke- knjigu, najbolja knjiga mog djetinjstva uz dozivljaje macka tose i druzbu pere kvrzice, igracke...pa ta se sjecanja ne mogu mastercardom danas platiti.
jedino su roditelji ludili gdje nogom krenu stanu na one bombone u sjajnim papiricima i svuda one sjajne resice sto su otpadale sa vijenaca...
i sta sad? niko od nas nije ogrezao u droZi i nemoralu
a nove generacije koje sludjujete svojim zabranama...pa eto ih po netu...slikom na sliku.

pustopoljina wrote:heh, hvala, ali ima na saxu mnogo boljih postova...ovo sad malo novogodisnjeg raspolozenja
glasove dajem onom realnom zelenasicinom postu o rastavi i onom od velecasnog ridjobrkog (que sera, sera)...
problem je sto je meni sax jedan organizam...i sav mi je the best (koja ulizivacina nije stvarno...svako nekad kaze nesto gdje sam ja ono wow, a nekad bih istog autora kroz monitor za vrat hvatala

arzuhal wrote:Davno sam čitao Mešina ''Sjećanja'', pa me nešto sjećanje najbolje ne služi , al' znam da je pisao kako je, kao osnovac, imao tri vjeronauke: islamsku, katoličku i pravoslavnu.
Zamisli to, imaš tri vjeronauke, a ne jednu Belaj
Uglavnom, on je opisivao svoje vjeroučitelje: katolički je bio najzanimljivi jer im je čas znao napravit veoma interesantnim, svi su ga budno slušali; islamski im je bio dosadan jer je tako monotono držao predavanje sa uspavljujućim glasom bez ikakve intoncije, a pravoslavnog su mrzili jer je često dolazio pripit na čas, pa je samo nešta gunđao, galamio...
Pa kaže kako bi ovaj islamski vjeroučitelj znao pričat (sa tim bezličnim i bezvoljnim glasom):

- Bitka na Bedru je prvi oružani sukob muslimana i mušrika...muslimani su bili brojčano nadjačani..ipak su uspjeli izvojevati pobjedu...ko će mi odnijet meso kući...

..da smo mi, djeca, sa kašnjenjem skontali šta nas je pitao, a onda bi se utrkivali ko će odnijet meso kući efendijinoj, samo da se kutariše tog časa...

E, tako i ja nekako...

Zoya wrote:Re: Higijenske navike kod nas
Postao/la vratnik dana 30 nov 2011, 16:10

Ja zube perem iza svakog zalogaja, nekak i cesce. Ne rukujem se ni s kim ima vec 43 godine, i masala nista mi ne fali.
Casu obicno uzmem novu nakon tri gutljaja destilirane vode, posto nema nista opasnije od ustajale vode.
u seksu uzivam samo ako isti iskljucuje kontakt sa bilo kakvim tekucinama, uznervozim se kad mi se draga uzbudi, a kad se pocne znojiti prekidam sve. Predigru zavrsimo oboje, za sebe, nakon sto smo dezinficirali tus za onog sto dolazi poslije, ispod tusa. Prije nego sto dozivimo vrhunac, ujedinimo se nakratko. Ponekad problem smegme i ostalih necistoca koji se mogu skupiti na spolovilu rjesavam talasima iz mikrovalne pecnice. S maskom spavamo u kuci svi. Mislio sam istina prestati s tom praksom otkad kupih onaj filter sa nekim zeznutim cesticama cumura iz rurske oblasti koje sve ciste (imam uradjen sistem preciscavanja zraka ispod krova koji ukljucuje prolazak kroz sljunak, sitni pijesak, prasinu, preko ovih sitnih ugalja te jonski pozitivnog solnog filtera sa kamenom soli s Himelaja, ali dzaba, ne mogu da se opustim, tako da sam narucio nove maske. U kafanama i javnim ustanovama nista ne pijem i nista ne diram, ulazim u iste kad moram, i hodam onda samo na petama da smanjim dodirnu povrsinu.
Odjecu ne probavam, kupim samo broj vise nego prosli put, vise volim hodati kao strasilo nego se zaraziti svim zaraznim bolestima. Novu odjecu obucem tek nakon 8. pranja, posto je to po misljenju nauke broj pranja koji je potreban da bi se unistili tragovi hemije (ili da kazem hemijskih otrova?) koji se koriste u uroizvodnji iste. Kupio sam vise ovih uvc lampi, pa mi djeca pod istim zadacu rade, a bogami i spavaju. jednom sedmicno nam dodje zena sto pospremi, a mi ovako, kako ko udje u kucu, pospremamo, usisavamo, lovimo prasinu, Ali ne vise od dva puta po ulasku, ta nismo bolesni. So se ostalih stvari tice, kao higijena auta, postanskog sanduceta, kontaminiranog prostora od auta do kuce, tu smo isto tako prosjecni. Sem ove velike, ona svaki put napad dobije kad nam postar nesto ubaci u sanduce, umislila je valjda sebi da on ne samo da ubaci pismo u isto, vec i prstom sanduce dohvati sto se naravno negativno moze odraziti na sve ostale posiljke, tako da skoru u istom momentu pocne cillit bangom prskati sanduce, ali ja joj kazem da pretjeruje. A mama joj kaze zlato mamino. Ma sve normala, prosjecna porodica..

bingov buraz wrote:
Pa hajd kontam da se malo preselim sa politike onda kontam gdje cu...da idem na ljubav i sex nema smisla (usamljen ko kaktus a zadnji put sam ga zabio kad i Dzeko ) o nijansi boje parketa na umjetnosti zivljenja mi se ne raspravlja,religiozan sam samo kad sam u vnimago tako da i to ne ide....obrni okreni fudbal je bio logican izbor....nece se ponoviti

Pravi Valter wrote:Nekad,
Milicija
Kad smi mi odrastali, znalo se da slusas sto ti kaze: otac, mati, razrednica i milicija (mozda i kakav sekretar SKOJ-a ali oni nisu tema ovog posta). Eh sad, otac i mati su otisli preko vikenda kod prijatelja na vikendicu, razrednica ne radi subotom navece a milicajci su se dali u potragu za sarajevskim lopovima jer se bližila posjeta nekog drzavnika iz „nesvrstanih“ koji bi mozda mogao navratiti i u Sarajevo da vidi sta se sve napravilo za olimpijadu. Bar se tako pricalo. A Milicija je pred svako vaznije desavanje u gradu sarajevske lopove sprovodila u Centralni zatvor, za svaki slucaj. Da se kome ne omakne da opet proda Vijecnicu ili naprave slican zijan.
Ispostavi se „Sam u kuci“ dio prvi. Iskupi se sva „raja“, izadje se malo vani, zavrsi se u Slozi i lagano u sitne sate tabanom kuci na Grbavicu, jer mi je mati rekla da ne ostajem do kasno. Dok smo prilazili neboderu u kojem sam odrastao obrisi poznatog auta se pocnu nazirati bas, ama bas, na mjestu gdje je moj stari uvijek parkirao renola. Tad nije bilo mnogo auta i svako je imao „svoje“ mjesto na parkingu. Kad su gosti dolazili dugo se komsijama izvinjavalo sto su im zauzeli bas njihovo mjesto, a ne od onog „supka sa 4-og“ kojem se auto pokvarilo i mjesec dana stajalo na pogresnom parking mjestu. I naravno ne bi ova prica bila ova prica, da neko, ne sjecam se tacno ko, od nas cetvorice nije rekao: gdje ti stoje rezervni kljucevi? Za deset minuta smo bili u renolu ostvarujuci svoj djecacki san da vozimo auto. I to ne bilo koje auto nego renola. Renola sa zutim farovima, dosao direktno iz Francuske. Vozom direktno. A jos i Francuska prijateljska zemlja. Pa jos zelen. Kakva je to samo limuzina bila. Titin mercedes, pa onda moj reno. Kako smo ponosni samo bili. Sjeli, usturili se. Sutimo. Onako glupavo. Samo sjedimo i sutimo. A zna li ko voziti? Ma kako da ne, sve i jedan Fitipaldi sto vozi onu JPS formulu crne boje. Znaci, upalis..... ne, ne, moras kvalilo drzati da opet ne skoci. Tako, dobro je ..............Gdje ti je rikverc, jebote ovo nije ko kod Juge! Nadjosmo i rikverc. Sad u prvu i hajmo krug oko garaza. Mi svi opet ponosni, nakon kratke nedoumice oko rikverca, vozimo renola, u prvoj brzini. Mi ponosni a reno place. Urla od muke. Ma daj kaze on, ima jos brzina, hajmo laaaagaaaaano druga. Opa, vidi sto pici drugom. Motaj, motaj. E hajmo sad krug po Grbavici, pa nas mozda i neko vidi kakvi smo frajeri. Steta sto nema nikoga da nas vidi. Kasno je. Bas steta. A mozda prodjemo ispod necijeg prozora ko ne moze da spava, pa nas, TAJ NEKO, vidi. A mozda nas i neka vidi. Eeeeee, da je srece. Raskrsnica. Semafor. Crveno. I jebi ga, eno i Milicije. Stoji milicajac sav gord, na zadatku, lijep i ponosit, vazan, postovan jer on nas cuva, svi ga vole jer on je posten, izdati ne zna jer on je milicajac. Znate, onaj kojega stare nane pitaju da saobracaj zaustave dok one predju ulicu, jer im je macka tamo skroz na drugoj strani na drvetu, pa ne bi bilo lose da im pomogne i nju (macu) sa drveta da skine. I on to uradi i pruzi joj osmijeh iako ga je maca zestoko ogrebala. Pravi socijalisticki samoupravljac. Jutros ga pohvalili na radnickom savjetu kako je sve ovo pobrojano. I zaista je takav bio. A mi u renolu odjednom nismo ponosni. Snuzdeni, pokupljeni, propali ko kauč.....tako mali, tad smo govorili „manji od makova zrna“. A milicajac gleda. I upali se zuto, pa evo ga odmah i zeleno. Ja da krenem, reno, izdajica, se ugasi. A milicajac gleda. Podjem rukom da ga opet upalim i zakacim rucicu od brisaca tako da su brisaci mahnito poceli vrtiti lijevo-desno. Upalim, da krenem reno se opet ugasi. A milicajac gleda. Mrzim renole. Kako su ih samo lose napravili ovi Francuzi. Sreca njihova da su iz prijateljske zemlje. Jebla ih njihova revolucija i to su garant izmislili, kao sto su izmislili da je reno najudobnije auto. Prvo bi trebao da ide, pa onda da bude udoban. Jebo ti udobnost ako on ne ide! Reci cu starom da opet kupi onu crvenu bubu sa karambolkama sa kerefekama. Nijemci izdati ne znaju iako su neprijatelji bili. Paljenje renola: klapa tri. Upali, krene, brisaci jos uvijek mahnito rade, kad onaj milicajac vise ne samo da gleda nego i mase onim lizalom na kojem pise : STOP, pa u redu ispod MILICIJA. Ubi se on masuci. A visok nekakav milicajac ima dva metra u njemu. Bjezimo li? Ma bjezimo. Pritiscem gas, reno izdajnik place od muke, sve govori 2-ga majstore 2-ga, brisaci mlataraju kad odjednom milicajac na haubi. Onako ogroman, citava njegova dva metra na renolovoj zelenoj haubi. Nicim izazvan majke mi. Sidji sa haube budalo jedna, hoces li da te zgazi kakav balavac koji ne zna voziti. Poslusao me, jer je okuka bila. Pade milicajac. UUUUU, jebote sta sad Vucko pita? Bjež. Urla reno, urlamo mi u autu, druga brzina, urla reno, urlamo mi u auto. Vozac ima izac otvori zadnja. Hajmo kraticom, pored Bane Šurbat skole, nema veze sto je jednosmjerna, pa bjezimo od milicije, nema veze sto nismo svjetla upalili, nema veze jer ni vozacke nemamo, nismo ni otisaka jos u SUP-u ostavili a nismo ni onih brisaca ugasili......evo sad treba skrenuti. Upali zmigavac govori jedan ozada. JEBO TI ZMIGAVAC MATER! I tu negdje, bas oko tog zmigavca, opet se spetljah i opet se reno ugasi. I brisaci zajedno sa njim. Pa opet polako, onako hladne glave kako samo tinejdjeri znaju biti, upalim, brisaci rade, krenem, cak i brisace ugasim, lagano prvom do Lenjinove ulice, dam zmigavac, skrenem, kad opet onaj veliki milicajac od dva metra, da, da, onaj sa haube mase istim onim lizalom. I sta cu ja stanem. I opet sjedimo. Opet sutimo. Opet onako glupavo. Ali nismo vise ustureni. Kud nadjoh rikverc, da ga Bogdo ne nadjoh maloprije. A reno jos uvijek radi. Pa ja, sad radi kad ne treba. Sto se sad ne ugasiš kapitalisto nijedan? Pravi onaj zapadnjak. Izdajica. Evo me jos i zajebava, sad nece da se ugasi. Sto ovo nece da se ugasi? Probaj krenuti ugasice se garant!
I eto ti onog velikog milicajca, polako prilazi, isto Dok Holidej kod OK korala. A iza njega viri jos jedan milicajac. Ovaj drugi opet mali. Ali je zato nabio šapku na oci toliko da mora glavu nazad zabacivati nebili sta vidio. A debeo, onako pun, ko zemlja lik. Eto ih obojice. Kaze onaj mali: a koji od vas hoce da se bije? Nisam ja. Nisam Tita mi, Tita mi izbliza, nane mi rahmetli.... Samo me je jednom, ne udario nego ošamario. Samo jednom. Ali, vjerujte, dovoljno. Tako, da me je okrenuo za 180 stepeni i nabacio na istu onu haubu gdje nedavno veliki milicajac od dva metra bi. A ona jos uvijek zelena. Hauba. A ja rumen od samarcine. I ne slazu se bas zelena i ta rumena boja. Malo su mi raspar. Sedam dana sam liku mogao otiske prstiju uzimati sa obraza, i svaku liniju zivota, ljubavi, srece i sta li vec ima. S tim da sam ja proricao proslost sa obraza a ne buducnost. „Vidim, vidim da si jednom balavcu sljagu opalio koju ce pamtiti do kraja zivota, o kojoj ce po forumima pisati“!!!!
Sredilo se to. Ruzenje, zaklinjanje, uzimanje podataka jer jos licne karte nismo imali (nemoj da sta slazes naci cu te i iz zemlje iskopati ako treba), nevjerovatno ali blaga pitanja velikog milicajca dostojanstveno prljavih pantola jer je nedavno pao sa haube: pa bolan ne bio sto me zamalo ubi?, zabacena glava kao proizvod spustene šapke malog milicajca: A đe ti stari radi? A stari ti neka fora? Cuj direktor? Lazes!
Sve dok jedan dan nisam dosao kuci sa nekog posla koji smo radili na ljetnom raspustu (prali stakla na benziskim pumpama i zaradili para za mora ko u prici), kad mi stari rece: De uzmi stolicu i ovdje malo sjedi kod mene. U glavi mi brain storming (tako se sada valjda popularno kaze) sa osnovnim pitanjem: sta li sam sad uradio? Nemoj samo da je saznao za Fitipaldija. Nemoj molim te. Samo ne Fitipaldi. Uzmem stolicu i sjednem. Samo ne Fitipaldi. Opet stari: nemoj tu veliku stolicu, uzmi onu malu šamrlicu pa sjedi ovde kod mene. Uzmem šamrlicu, sjednem, sutim. Gledam. Pravim normalan izraz lica. Borba. Prsa u prsa. Samo ne Fitipaldi. Samo ne Fitipaldi. Pitam: A što šamrlicu stari?
KAD TI ŠAMARCINU OPALIM DA SE JAKO NE UDARIŠ KAD PADNEŠ NA POD. DA TI NIJE VISOKO. MOG RENOLA....ostalo je legenda.
Sad,
Policija
Gledam prije par dana policajca na raskrsnici na Pofalicima kako reguliše saobracaj i mase lizalom. I opet pise STOP, pa u redu ispod POLICIJA. Ali mi lizalo nekako manje. Snuzdeno nekakvo i jadno. Nije mi gordo, ko Maxim. Svo izlizano. A ni policajac mi nije puno bolji. Zguzvana kosulja jedva utrpana u pantole koje su izlizane da cakle, onako ulojene. Zadnje dugme iznad opasaca otkopcano jer ne moze hudo stomak podnijeti od silnog mesa. Ali nije to sav jad. Jad je sto policajcu svi odreda dobacuju, psuju, galame na njega ko da je on hud kriv sto semafori u špici ne rade. Vidi koliku si guzvu napravio majmune nijedan? Zbog tebe se cimam u autu od Malte po sata! Ko ti dade tu pistaljku daBogda mu djeca u kuci pistala! I ostale šarmantne doskocice danasnjeg Sarajeva. Sve mi na pamet padaju oni moji policajci od kojih mi, kad je hladno, dan-danas desni obraz bridi. I sve cekam da mi se prsti opet ocrtaju na licu. Ovi novi policajci su zavrsili neke nove skole, neke nove fakultete, svaki bi da je inspektor Kluzo sa pogledima ispod debelih obrva. Kao kad sam dosao u policijsku stanicu da prijavim kradju bicikla. Osjecao sam se kao student, ko je zapalio žito, samo im je lampa falila. I ostalo mi je „ono“ za razliku od njega. Ma da ja nisam sobu pogrijesio gospodine inspektore, znate MENI su ukrali biciklo, nisam ja ukrao biciklo.

Njih nane ne zovu da im mace spase.

Danas nana nema koga da zove

MedenoSrce wrote:

Pravi Valter wrote:Nekad,
Milicija
Kad smi mi odrastali, znalo se da slusas sto ti kaze: otac, mati, razrednica i milicija (mozda i kakav sekretar SKOJ-a ali oni nisu tema ovog posta). Eh sad, otac i mati su otisli preko vikenda kod prijatelja na vikendicu, razrednica ne radi subotom navece a milicajci su se dali u potragu za sarajevskim lopovima jer se bližila posjeta nekog drzavnika iz „nesvrstanih“ koji bi mozda mogao navratiti i u Sarajevo da vidi sta se sve napravilo za olimpijadu. Bar se tako pricalo. A Milicija je pred svako vaznije desavanje u gradu sarajevske lopove sprovodila u Centralni zatvor, za svaki slucaj. Da se kome ne omakne da opet proda Vijecnicu ili naprave slican zijan.
Ispostavi se „Sam u kuci“ dio prvi. Iskupi se sva „raja“, izadje se malo vani, zavrsi se u Slozi i lagano u sitne sate tabanom kuci na Grbavicu, jer mi je mati rekla da ne ostajem do kasno. Dok smo prilazili neboderu u kojem sam odrastao obrisi poznatog auta se pocnu nazirati bas, ama bas, na mjestu gdje je moj stari uvijek parkirao renola. Tad nije bilo mnogo auta i svako je imao „svoje“ mjesto na parkingu. Kad su gosti dolazili dugo se komsijama izvinjavalo sto su im zauzeli bas njihovo mjesto, a ne od onog „supka sa 4-og“ kojem se auto pokvarilo i mjesec dana stajalo na pogresnom parking mjestu. I naravno ne bi ova prica bila ova prica, da neko, ne sjecam se tacno ko, od nas cetvorice nije rekao: gdje ti stoje rezervni kljucevi? Za deset minuta smo bili u renolu ostvarujuci svoj djecacki san da vozimo auto. I to ne bilo koje auto nego renola. Renola sa zutim farovima, dosao direktno iz Francuske. Vozom direktno. A jos i Francuska prijateljska zemlja. Pa jos zelen. Kakva je to samo limuzina bila. Titin mercedes, pa onda moj reno. Kako smo ponosni samo bili. Sjeli, usturili se. Sutimo. Onako glupavo. Samo sjedimo i sutimo. A zna li ko voziti? Ma kako da ne, sve i jedan Fitipaldi sto vozi onu JPS formulu crne boje. Znaci, upalis..... ne, ne, moras kvalilo drzati da opet ne skoci. Tako, dobro je ..............Gdje ti je rikverc, jebote ovo nije ko kod Juge! Nadjosmo i rikverc. Sad u prvu i hajmo krug oko garaza. Mi svi opet ponosni, nakon kratke nedoumice oko rikverca, vozimo renola, u prvoj brzini. Mi ponosni a reno place. Urla od muke. Ma daj kaze on, ima jos brzina, hajmo laaaagaaaaano druga. Opa, vidi sto pici drugom. Motaj, motaj. E hajmo sad krug po Grbavici, pa nas mozda i neko vidi kakvi smo frajeri. Steta sto nema nikoga da nas vidi. Kasno je. Bas steta. A mozda prodjemo ispod necijeg prozora ko ne moze da spava, pa nas, TAJ NEKO, vidi. A mozda nas i neka vidi. Eeeeee, da je srece. Raskrsnica. Semafor. Crveno. I jebi ga, eno i Milicije. Stoji milicajac sav gord, na zadatku, lijep i ponosit, vazan, postovan jer on nas cuva, svi ga vole jer on je posten, izdati ne zna jer on je milicajac. Znate, onaj kojega stare nane pitaju da saobracaj zaustave dok one predju ulicu, jer im je macka tamo skroz na drugoj strani na drvetu, pa ne bi bilo lose da im pomogne i nju (macu) sa drveta da skine. I on to uradi i pruzi joj osmijeh iako ga je maca zestoko ogrebala. Pravi socijalisticki samoupravljac. Jutros ga pohvalili na radnickom savjetu kako je sve ovo pobrojano. I zaista je takav bio. A mi u renolu odjednom nismo ponosni. Snuzdeni, pokupljeni, propali ko kauč.....tako mali, tad smo govorili „manji od makova zrna“. A milicajac gleda. I upali se zuto, pa evo ga odmah i zeleno. Ja da krenem, reno, izdajica, se ugasi. A milicajac gleda. Podjem rukom da ga opet upalim i zakacim rucicu od brisaca tako da su brisaci mahnito poceli vrtiti lijevo-desno. Upalim, da krenem reno se opet ugasi. A milicajac gleda. Mrzim renole. Kako su ih samo lose napravili ovi Francuzi. Sreca njihova da su iz prijateljske zemlje. Jebla ih njihova revolucija i to su garant izmislili, kao sto su izmislili da je reno najudobnije auto. Prvo bi trebao da ide, pa onda da bude udoban. Jebo ti udobnost ako on ne ide! Reci cu starom da opet kupi onu crvenu bubu sa karambolkama sa kerefekama. Nijemci izdati ne znaju iako su neprijatelji bili. Paljenje renola: klapa tri. Upali, krene, brisaci jos uvijek mahnito rade, kad onaj milicajac vise ne samo da gleda nego i mase onim lizalom na kojem pise : STOP, pa u redu ispod MILICIJA. Ubi se on masuci. A visok nekakav milicajac ima dva metra u njemu. Bjezimo li? Ma bjezimo. Pritiscem gas, reno izdajnik place od muke, sve govori 2-ga majstore 2-ga, brisaci mlataraju kad odjednom milicajac na haubi. Onako ogroman, citava njegova dva metra na renolovoj zelenoj haubi. Nicim izazvan majke mi. Sidji sa haube budalo jedna, hoces li da te zgazi kakav balavac koji ne zna voziti. Poslusao me, jer je okuka bila. Pade milicajac. UUUUU, jebote sta sad Vucko pita? Bjež. Urla reno, urlamo mi u autu, druga brzina, urla reno, urlamo mi u auto. Vozac ima izac otvori zadnja. Hajmo kraticom, pored Bane Šurbat skole, nema veze sto je jednosmjerna, pa bjezimo od milicije, nema veze sto nismo svjetla upalili, nema veze jer ni vozacke nemamo, nismo ni otisaka jos u SUP-u ostavili a nismo ni onih brisaca ugasili......evo sad treba skrenuti. Upali zmigavac govori jedan ozada. JEBO TI ZMIGAVAC MATER! I tu negdje, bas oko tog zmigavca, opet se spetljah i opet se reno ugasi. I brisaci zajedno sa njim. Pa opet polako, onako hladne glave kako samo tinejdjeri znaju biti, upalim, brisaci rade, krenem, cak i brisace ugasim, lagano prvom do Lenjinove ulice, dam zmigavac, skrenem, kad opet onaj veliki milicajac od dva metra, da, da, onaj sa haube mase istim onim lizalom. I sta cu ja stanem. I opet sjedimo. Opet sutimo. Opet onako glupavo. Ali nismo vise ustureni. Kud nadjoh rikverc, da ga Bogdo ne nadjoh maloprije. A reno jos uvijek radi. Pa ja, sad radi kad ne treba. Sto se sad ne ugasiš kapitalisto nijedan? Pravi onaj zapadnjak. Izdajica. Evo me jos i zajebava, sad nece da se ugasi. Sto ovo nece da se ugasi? Probaj krenuti ugasice se garant!
I eto ti onog velikog milicajca, polako prilazi, isto Dok Holidej kod OK korala. A iza njega viri jos jedan milicajac. Ovaj drugi opet mali. Ali je zato nabio šapku na oci toliko da mora glavu nazad zabacivati nebili sta vidio. A debeo, onako pun, ko zemlja lik. Eto ih obojice. Kaze onaj mali: a koji od vas hoce da se bije? Nisam ja. Nisam Tita mi, Tita mi izbliza, nane mi rahmetli.... Samo me je jednom, ne udario nego ošamario. Samo jednom. Ali, vjerujte, dovoljno. Tako, da me je okrenuo za 180 stepeni i nabacio na istu onu haubu gdje nedavno veliki milicajac od dva metra bi. A ona jos uvijek zelena. Hauba. A ja rumen od samarcine. I ne slazu se bas zelena i ta rumena boja. Malo su mi raspar. Sedam dana sam liku mogao otiske prstiju uzimati sa obraza, i svaku liniju zivota, ljubavi, srece i sta li vec ima. S tim da sam ja proricao proslost sa obraza a ne buducnost. „Vidim, vidim da si jednom balavcu sljagu opalio koju ce pamtiti do kraja zivota, o kojoj ce po forumima pisati“!!!!
Sredilo se to. Ruzenje, zaklinjanje, uzimanje podataka jer jos licne karte nismo imali (nemoj da sta slazes naci cu te i iz zemlje iskopati ako treba), nevjerovatno ali blaga pitanja velikog milicajca dostojanstveno prljavih pantola jer je nedavno pao sa haube: pa bolan ne bio sto me zamalo ubi?, zabacena glava kao proizvod spustene šapke malog milicajca: A đe ti stari radi? A stari ti neka fora? Cuj direktor? Lazes!
Sve dok jedan dan nisam dosao kuci sa nekog posla koji smo radili na ljetnom raspustu (prali stakla na benziskim pumpama i zaradili para za mora ko u prici), kad mi stari rece: De uzmi stolicu i ovdje malo sjedi kod mene. U glavi mi brain storming (tako se sada valjda popularno kaze) sa osnovnim pitanjem: sta li sam sad uradio? Nemoj samo da je saznao za Fitipaldija. Nemoj molim te. Samo ne Fitipaldi. Uzmem stolicu i sjednem. Samo ne Fitipaldi. Opet stari: nemoj tu veliku stolicu, uzmi onu malu šamrlicu pa sjedi ovde kod mene. Uzmem šamrlicu, sjednem, sutim. Gledam. Pravim normalan izraz lica. Borba. Prsa u prsa. Samo ne Fitipaldi. Samo ne Fitipaldi. Pitam: A što šamrlicu stari?
KAD TI ŠAMARCINU OPALIM DA SE JAKO NE UDARIŠ KAD PADNEŠ NA POD. DA TI NIJE VISOKO. MOG RENOLA....ostalo je legenda.
Sad,
Policija
Gledam prije par dana policajca na raskrsnici na Pofalicima kako reguliše saobracaj i mase lizalom. I opet pise STOP, pa u redu ispod POLICIJA. Ali mi lizalo nekako manje. Snuzdeno nekakvo i jadno. Nije mi gordo, ko Maxim. Svo izlizano. A ni policajac mi nije puno bolji. Zguzvana kosulja jedva utrpana u pantole koje su izlizane da cakle, onako ulojene. Zadnje dugme iznad opasaca otkopcano jer ne moze hudo stomak podnijeti od silnog mesa. Ali nije to sav jad. Jad je sto policajcu svi odreda dobacuju, psuju, galame na njega ko da je on hud kriv sto semafori u špici ne rade. Vidi koliku si guzvu napravio majmune nijedan? Zbog tebe se cimam u autu od Malte po sata! Ko ti dade tu pistaljku daBogda mu djeca u kuci pistala! I ostale šarmantne doskocice danasnjeg Sarajeva. Sve mi na pamet padaju oni moji policajci od kojih mi, kad je hladno, dan-danas desni obraz bridi. I sve cekam da mi se prsti opet ocrtaju na licu. Ovi novi policajci su zavrsili neke nove skole, neke nove fakultete, svaki bi da je inspektor Kluzo sa pogledima ispod debelih obrva. Kao kad sam dosao u policijsku stanicu da prijavim kradju bicikla. Osjecao sam se kao student, ko je zapalio žito, samo im je lampa falila. I ostalo mi je „ono“ za razliku od njega. Ma da ja nisam sobu pogrijesio gospodine inspektore, znate MENI su ukrali biciklo, nisam ja ukrao biciklo.

Njih nane ne zovu da im mace spase.

Danas nana nema koga da zove

Zato što sam u daljini mogla čuti "Hej Slaveni"

cindrlimindrli wrote: Znam da se uspostavilo nekakvo primirje, kao kraj je belaju, al` vraga, jos uvjek je snajper radio. Moj jaran imao
nekakvu rodbinu u jednom selu i predlozi on meni da odemo do njih na rucak. Kontam, haj` sta god rucamo bolje
je od one lece i rize. Krene jos jedan lik sa nama, kao, zna on kraj, ovuda cemo precicom. Kako idemo meni neka
suhba, vidim, nisam lud, idemo pravo prema liniji ovih hvo levata. Momak, znas li ti kuda idemo? Zna on, nema
problema i odmah mi ono nase seljacko, sta si se us*o, vjeruj meni sve je u redu. U redu, al` za svaki slucaj otkocim
ja pusku i ispravim osigurac na dvije bombe. U neka doba, vidim ja rov, garonja razapet prema nasoj liniji.
Lik sjedi na rovu, gleda negdje u nebesa, pusi, sahara od kile mu na beretki. Kontam u sebi, e sad me `ebi, i gledam
u naseg "vodica", znoj ga probio gore od mene. Ne znam koga prvog da ubijem onog na rovu ili njega. Stasau se
okrenu, kako nas je ugledao tako mu cigara ispala a oci k`o fildjani. Ne znam sta je meni bilo, ja u nekom strahu
ga pozdravim i k`o zadnji shupak izustim, evo jaro mi dosli, primirje reko, kraj rata, pa da zapalimo.
To je bilo najgorih 10 sekundi u mom zivotu, cekajuci njega sta ce reci. I lik, valjda nakon sto je skonto kakve smo
budale, a vidio je i on da smo ga mogli upucati kad smo htijeli, odvali se smijat` k`o lud. Zove nekog njihovog, dobro
se sjecam, Gorana, kaze imamo posjetu, nes` vjerovat` kakvi su nam ludaci dosli. Jbg, sreca pa smo natrapali na ok
carsijsku raja, pa je sve kasnije otislo na zezu. Bili smo tu pola sata, ja ispusio pola kutije Yorka, sve u strahu i
usiljenom smijehu. U neka doba predlozi nam lik da se mi isparimo jer trebaju doci hosovci na smjenu, sto smo mi
normala bez oklijevanja prihvatili. Da bog sacuva, skratio mi je "vodic" deset godina zivota, al` nisam ni ja njemu
duzan ostao kad smo se docepali nasih linija.