detroit-mercy wrote:swirl wrote:Pa Porodicni zakon FBiH priznaje vanbracnu zajednicu, pa ti bas i ne treba papir iz opstine da bi se dijelila imovina...
Evo ovako, u braku: kuca na meni 1/1 ja i zena se rastanemo, pola meni pola zeni.
U vanbracnoj zajednici : kuca na meni 1/1 ja i zena se rastanemo, ups malo teze za onu drugu polovinu

.
I tako bezbroj drugih stvari, poput penzije, fondovi ovi fonodovi oni
Boga it, Detroit, je l' to u Americi ne priznaju de facto bracne odnose? Ovdje gdje sam ja ti ga dodje na isto -- hoces s papirom ili bez, ako ste zivjeli u zajednici, zakon to tretira kao brak, naravno, ako odete na sud. Komplikovanije je u smislu da se kao 'registrovani' par ne mozete razvesti tek tako, nego morate sacekati godinu dana nakon fizickog odvajanja da bi sud prihvatio vas zahtjev za razvod; a kod de facto razlaza morate ici na sud da se tuzite oko stvari (ako se niste sami dogovorili), dakle, nema automatskog procesa. Razlike su manje-vise tehnicke prirode, ali prava su ista.
Isto tako, ako si s nekim napravio dijete, a nisi u vezi s tim nekim, tuzba porodicnom sudu tog nekog u crno moze zaviti -- jer mu sud moze oduzeti i do 75% prihoda i dodijeliti ih zeni.
Dakle, u ovoj konstelaciji stvari, sa pravne tacke gledista, brak je vrlo prakticna stvar.
Ja bih samo da dodam, mili moji i mile moje, da brak negdje do 18.og-19.-og vijeka nije ni postojao kao 'institucija ljubavi', vec iskljucivo kao prakticna tranzakcija medju porodicama. Originalno su zenili i udavale samo muskarci i zene iz visih klasa, jer je brak bio 'mehanizam' ekonomske i politicke povezanosti i moci .
Tek se negdje u romantizmu (bar na zapadu) javlja ideja 'princa na bijelom konju' i 'princeze iz snova', kao i ideja braka iz ljubavi. Moguce da to ima veze sa industrijalizacijom, zavrsetkom feudalizma, i promjenom ekonomskih odnosa u drustvu. Ali, to moram otici istraziti, pa cu vam javiti.
Inace, ja bijah nekada udata, i to dugi niz godina, "brak iz pelena", takorekuc. Zavrsio se kad smo oboje odlucili da se zavrsio, jer smo odrasli u 'razlicitim pravcima', a ostali smo super prijatelji do dana danasnjeg. Ne osjecam potrebu da se opet udam, ali znam sta znaci imati 'soul mate'-a, najboljeg druga, nekoga s kim ces se igrati i plakati, s kim ces se uspinjati i padati ... no za to treba imati muda, puno strpljenja, puno tolerancije i puno zrelosti.
Brak je divan za ljude koji zaista VOLE druge ljude onakve kakvi jesu (dakle, prihvataju ih kao ljudska bica), tezak je kad u njega udju ljudi koji su ranjavani i ranjivi i razocaravajuci je za svakoga ko o njemu razmislja kao o posljednjoj sceni iz bajke (a onda joj je on stavio staklenu cipelicu na nozicu i zivjeli su sretno i zadovoljno do kraja zivota ...). Mozda i jesu, ako su im sluge prale carape, kuhale ruckove i odgajale djecu, dok su njih dvoje ispijali cajeve u svom vrtu koji su okopavali vrtlari ... doduse, desavalo se i tada da on ima ljubavnicu koja mu je ujedno i pralja, a ona nekog mladog slikara ciji talenat placa cijenjeni muz ...
Da nije bioloskih satova, ja nikome ne bih dozvolila da ulazi u brak prije kasnih tridesetih/ranih cetrdesetih. Mislim da smo tek tada relativno dovoljno zreli da shvatimo sta znaci 'obecati se nekome' dok vas smrt ne rastavi. No, mozda grijesim, mozda su neki ljudi zreliji i ranije. Ko ce mu ga znati.
Na kraju da dodam da mislim da ljudi po prirodi nisu monogamni/monoandricni (je l' ovo izraz???

), i da je brak takodje i pitanje etike i discipline ... koji kao nagradu donosi mnogo lijepih i ljudskih stvari i nova mala ljudska bica (obicno). Inace, ja sam za komunu!!! Ono, kako su zivjeli nasi stari (zadruga).
