Moje lično iskustvo: Nakon što mi je dragi dobio otkaz u firmi u kojoj je radio pokušavao je da se zaposli negdje drugo, četiri mjeseca intervjua, raznoraznih razgovora, prijavljivanja - sve bezuspješno, da bi mu se javila prilika da radi u inostranstvu (3.000 km daleko). Prvo se razmišljao, kontao, šta će biti sa nama i naše veze, tada smo bili 6 mjeseci u vezi, sa bezbroj problema. I odlučio je, ide, nema posla ovdje, vrijeme prolazi. Potpisao ugovor na godinu dana i svako treći mjesec je trebao na godišnji odmor, dakle radio bi 9 mjeseci, sa po mjesec dana godišnjeg između. Kada je došao rečeno je da neće biti godinu, nego 9 mjeseci u komadu sa pravom na godišnji od 10 dana nekad između. I evo 5. mjesec prolazi, dolazio je već jednom na godišnji (taj od 10 dana) i nema pravo više.
A kako je, čujemo se preko telefona, na skype-u... Teško... Samo čekaš dan kad će doći... To je nešto što imaš, a u stvari nije tu. Maštaš... sanjaš... plačeš... U tebi se sve prelama, a znaš da treba tako biti za bolju budućnost. Planiramo... Nadamo se... Već nam djeca i imena imaju...

Teško je to sve skupa, baš teško... ali daljina vezu ili oslabi ili učvrsti... Nema sredine. Našu je učvrstila. Još 4 mjeseca... I dalje vjerujem u nas... Povjerenje + ljubav + strpljenje i veza može opstati...
