Forum Klix.ba

.

.

Da mi je naci nekog kome bih mogao reci ono sto volim,
Kad bih mogao mogao uzdici svoju ljubav do neba,
kao sto je oblak uzdignut u svjetlosti,
Kad bi covjek mogao razoriti svoje tjelo,
ostavljajuci samo istinu svoje ljubavi,
Bio bih poput zidova sto se ruse
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u sredistu,
Istinu samog sebe,koja se ne zove slava,sreca ili ambicija,novac
nego ljubav i zelja,
Kad bih mogao...
Ja bih konacno bio onaj,kakvim sam se zamisljao,
Onaj sto svojim jezikom,svojim ocima i rukama
Objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
Istinu svoje istinske ljubavi...
Ali ne, nepoznajem
Ne poznajem tu naljepsu sloboduu, slobodu paradoksa
da budem zarobljen u nekome,
Cije ime ne mogu cuti bez uzbudjenja,
Zbog koga sam i danju i nocu ono sto zelim.
Da moj duh i tjelo plove u njenu dusu i tjelo,
Kao izgubljeno drvlje sto ga more dize ili topi,
Slobodno za slobodom ljubavi,
Jedinom slobodom koja me ushicuje,
Jedinom slobodom za koju umirem.
Hej ti nepoznata....
Ti opravdavas moje postojanje.
Da te ne poznajem ne bih zivjeo,
Ako umirem ne znajuci te,ne bih umro,jer nisam zivjeo.

ovo_malo_duse wrote:Da mi je naci nekog kome bih mogao reci ono sto volim,
Kad bih mogao mogao uzdici svoju ljubav do neba,
kao sto je oblak uzdignut u svjetlosti,
Kad bi covjek mogao razoriti svoje tjelo,
ostavljajuci samo istinu svoje ljubavi,
Bio bih poput zidova sto se ruse
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u sredistu,
Istinu samog sebe,koja se ne zove slava,sreca ili ambicija,novac
nego ljubav i zelja,
Kad bih mogao...
Ja bih konacno bio onaj,kakvim sam se zamisljao,
Onaj sto svojim jezikom,svojim ocima i rukama
Objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
Istinu svoje istinske ljubavi...
Ali ne, nepoznajem
Ne poznajem tu naljepsu sloboduu, slobodu paradoksa
da budem zarobljen u nekome,
Cije ime ne mogu cuti bez uzbudjenja,
Zbog koga sam i danju i nocu ono sto zelim.
Da moj duh i tjelo plove u njenu dusu i tjelo,
Kao izgubljeno drvlje sto ga more dize ili topi,
Slobodno za slobodom ljubavi,
Jedinom slobodom koja me ushicuje,
Jedinom slobodom za koju umirem.
Hej ti nepoznata....
Ti opravdavas moje postojanje.
Da te ne poznajem ne bih zivjeo,
Ako umirem ne znajuci te,ne bih umro,jer nisam zivjeo.

Zna Neruda napisati pjesmu, zna...

I dok u ovaj sitni sat, sve traži svoj smiraj, sunce se ljubi sa morem, negdje daleko, majke grle svoju djecu i mirišući im kosicu umorne tonu u san... U ovaj sitni sat kada spokojno tvoja glava počiva na jastuku od snova... U meni čežnja budi se!

Čežnja koja tijelo razara, dušu lomi, zbog koje se pitam, da li sam normalna? Da li ikome može nedostajati neko, onako kako ti meni nedostaješ? Osjetim još uvijek tvoj dodir, dok si me grlio u snu, ljubio vrat... Osjetim još uvijek toplinu tvoga tijela na strani kreveta sa koje si mi poželio laku noć!

Nedostaju mi naši razgovori u sitne sate, isprepleteni prsti, tajne, suze, smijeh... Nedostaje mi tvoj glas koji mi lagano tepa... Kako me samo jeza obuzme od pomisli na te usne koje izgovaraju moje ime

Ne, to nije čežnja za tijelom, to nije čežnja za tjelesnim sjedinjavanjem... To je čežnja moje duše prema tvojoj, čežnja moje usamljenosti prema tvojoj slobodi! Čežnja da volim i da budem voljena... Čežnja koja se rađa kada sklopim svoje oči i ugledam te... Kada udahnem ustajali zrak u ovoj sobi i osjetim miris tebe... Kada ćutim u tišini tvoj glas... Čežnja koja prelazi u bol kada nisi tu... Kada se naši pogledi ne sretnu... Čežnja od koje gubim dah i pitam se vrijedi li živjeti za tebe? Čežnja koja prelazi u strah jer ne znam da li ćeš uvijek biti tu, da li ćeš ostati ili nestati... Čežnja o kojoj ne želim razmišljati ali koja je tako intenzivna, koja me muči i koja mi ne da mira...

Samo jedan dodir... I bila bih mirna... Samo jedan dodir... I zaspala bih snom pravednika... Samo jedan dodir...

..........

-

zelenashica wrote:

aida05 wrote:Misice draga,ti zaista pronalazis rijeci koje diraju u srce kao i sapat.....Vidi se da je tvoja ljubav tako cista.....sve vise mi licis na mene samu kakva sam bila nekada prije 2-3 mjeseca

griješiš draga ,
moja ljubav je prljava.............samo ja riječima pokušavam da je operem.......operem od nemogućeg....namirišem snovima.....našminkam osmjesima..........obučem u najljepše haljine, istkane toplinom moje duše....ali ne ide....borbe se vode.....pobjednika nema.........nijedno od nas dvoje nije i ni pobjednik ni gubitnik........samo smo dvije olupine neke nove verzija modernog titanika,koje na dnu želja truhnu,polako gube sjaj i sve one slabosti koje ih vezaše.....gube dodire,....gube osmjehe.......ali ljubav....eh..to se izgubiti ne može.........jer jednom se uistinu voli...jednom se voli, a to je onda kad ti druga strana postane bitnija i od sebe same,kad više ne vidiš ništa čak i što dodiruješ,...kad više ostaneš bez bez sluha čak i dok najljepša muzika iz daljine dopire i zove te na ples.......ples sa budućnošću u kojoj se dvoje ne vide......i onda ko po navici počneš da kuneš mislima i dan i noć....i nemoguće i moguće.....i ono što do juče smatrah svetinjom...sve kuneš....samo suze ne....njima se diviš kako i nakon toliko besanih noći ne presušuju,kako su još tako jake,žive,...kako su sretne dok ti nanose bol.........i ja sam sad sretna....ne bitan je bol.........sretna sam što znam da volim negdje nekoga pod komadom bijednog neba,...što me voli neko pod tim istim nebom.....sretna sam i kad plačem jer radi njega plačem,sretna sam i kad ne spavam....znam radi njega ne spavam..........sretna sam i što je on sretan s nekom drugom...........jer njegova sreća moju sreću samo uvećava.......

ma ti si.Ti si nesto,posebno,tako ''pure''!!!! ja sam odavno izgubila smisao za stihove,samo zivim ko robot, jer moram..nemoj me krivo shvatiti,ali mi je malo lakse,jer sad vidim da nisam jedina..da nisam ''izrod'' ..svako dobro,, i tebi i sapat srca..divne rijeci tako lako pisete...

_aja_ wrote:Meni je divan .... baš simpatičan ...

meni ste svi tako super,tako jednostavni, bez sarkazma, i tako vedri:=) ma svaka vam cast!!!! svima!

Hvala ti…
Hvala ti što se budiš sa mnom,
I dane mi poklanjaš svoje,
Što svaki trenutak smisao ima,
Dok uz svoje osjećam i srce tvoje.

Hvala ti…
Hvala ti što koračaš sa mnom,
I kada hodati napor traži,
Što imam tebe i kad mi je teško,
Jer tada svaki teret je lakši.


Hvala ti...
Hvala ti što praštaš meni,
Kada za praštanje hrabrosti treba,
Što srce tvoje ljubi baš moje,
Hvala ti, nadraži daru Neba!

Daphna wrote:I dok u ovaj sitni sat, sve traži svoj smiraj, sunce se ljubi sa morem, negdje daleko, majke grle svoju djecu i mirišući im kosicu umorne tonu u san... U ovaj sitni sat kada spokojno tvoja glava počiva na jastuku od snova... U meni čežnja budi se!

Čežnja koja tijelo razara, dušu lomi, zbog koje se pitam, da li sam normalna? Da li ikome može nedostajati neko, onako kako ti meni nedostaješ? Osjetim još uvijek tvoj dodir, dok si me grlio u snu, ljubio vrat... Osjetim još uvijek toplinu tvoga tijela na strani kreveta sa koje si mi poželio laku noć!

Nedostaju mi naši razgovori u sitne sate, isprepleteni prsti, tajne, suze, smijeh... Nedostaje mi tvoj glas koji mi lagano tepa... Kako me samo jeza obuzme od pomisli na te usne koje izgovaraju moje ime

Ne, to nije čežnja za tijelom, to nije čežnja za tjelesnim sjedinjavanjem... To je čežnja moje duše prema tvojoj, čežnja moje usamljenosti prema tvojoj slobodi! Čežnja da volim i da budem voljena... Čežnja koja se rađa kada sklopim svoje oči i ugledam te... Kada udahnem ustajali zrak u ovoj sobi i osjetim miris tebe... Kada ćutim u tišini tvoj glas... Čežnja koja prelazi u bol kada nisi tu... Kada se naši pogledi ne sretnu... Čežnja od koje gubim dah i pitam se vrijedi li živjeti za tebe? Čežnja koja prelazi u strah jer ne znam da li ćeš uvijek biti tu, da li ćeš ostati ili nestati... Čežnja o kojoj ne želim razmišljati ali koja je tako intenzivna, koja me muči i koja mi ne da mira...

Samo jedan dodir... I bila bih mirna... Samo jedan dodir... I zaspala bih snom pravednika... Samo jedan dodir...

Tako jako... Tako duboko a tako jasno... Rjecima si naslikala jezivu sliku gole emocije... Ceznje... Svaka cast!

MoHiKaNaC wrote:

Daphna wrote:I dok u ovaj sitni sat, sve traži svoj smiraj, sunce se ljubi sa morem, negdje daleko, majke grle svoju djecu i mirišući im kosicu umorne tonu u san... U ovaj sitni sat kada spokojno tvoja glava počiva na jastuku od snova... U meni čežnja budi se!

Čežnja koja tijelo razara, dušu lomi, zbog koje se pitam, da li sam normalna? Da li ikome može nedostajati neko, onako kako ti meni nedostaješ? Osjetim još uvijek tvoj dodir, dok si me grlio u snu, ljubio vrat... Osjetim još uvijek toplinu tvoga tijela na strani kreveta sa koje si mi poželio laku noć!

Nedostaju mi naši razgovori u sitne sate, isprepleteni prsti, tajne, suze, smijeh... Nedostaje mi tvoj glas koji mi lagano tepa... Kako me samo jeza obuzme od pomisli na te usne koje izgovaraju moje ime

Ne, to nije čežnja za tijelom, to nije čežnja za tjelesnim sjedinjavanjem... To je čežnja moje duše prema tvojoj, čežnja moje usamljenosti prema tvojoj slobodi! Čežnja da volim i da budem voljena... Čežnja koja se rađa kada sklopim svoje oči i ugledam te... Kada udahnem ustajali zrak u ovoj sobi i osjetim miris tebe... Kada ćutim u tišini tvoj glas... Čežnja koja prelazi u bol kada nisi tu... Kada se naši pogledi ne sretnu... Čežnja od koje gubim dah i pitam se vrijedi li živjeti za tebe? Čežnja koja prelazi u strah jer ne znam da li ćeš uvijek biti tu, da li ćeš ostati ili nestati... Čežnja o kojoj ne želim razmišljati ali koja je tako intenzivna, koja me muči i koja mi ne da mira...

Samo jedan dodir... I bila bih mirna... Samo jedan dodir... I zaspala bih snom pravednika... Samo jedan dodir...

Tako jako... Tako duboko a tako jasno... Rjecima si naslikala jezivu sliku gole emocije... Ceznje... Svaka cast!

Inače ne podnosim kritiku... Čak ni na pohvalu ne znam odreagovati adekvatno ali hvala ti

Iskustvo i život pišu najljepše priče i stihove! Pokušavam pisati, ali uvijek kada s namjerom uzmem olovku u ruku, na papiru ostanu samo isprazne riječi i klasične fraze izjavljivanja ljubavi i tome slično! Čudno je kako jedna besana noć i sjećanja mogu proizvesti, kako ti kažeš, jezivu sliku gole emocije! Merci mon chery

......

Šeherzada wrote:Misice,rasplaces me kada tako pricas

Ne placi place se i meni odma

A, da li je ovdje dozvoljeno psovati? Neću mnogo, samo ponekad jbg kada mi ponestane riječi, kada ne smognem snage dovršiti misao, kada se riječi utope u ovom groznom bolu?


Jbg... Opet se olovna, tjeskobna tuga spušta na ovo moje iscpljeno biće. Ne znam zašto, a možda u biti i ne želim da znam! Pomislim na trenutak da je samoća... Ipak, 8 godina odvojena od ljudi koje volim nije malo. I u tom periodu pokušaš njihovu ljubav kompenzirati onom drugom... Ali kao za inat, neće, ne ide!

Ponekad pomislim da je to ljubomora... Na sve one sretne i zagrljene parove, tinejdžere na klupama, srednjovječne parove koji se šetkaju u ova sparna predvečerja ruku pod ruku... Ljubomora jer ja nemam nikoga (sorry plišani medo, ti si posebna kategorija i trenutno si bez konkurencije ). Nikoga ko bi me pitao kako sam spavala prethodno veče, zašto sam tužna, čemu takva iznenadna sreća. Nikoga da mi obriše suze kada gledam tužan film, nikoga da me zagrli kada padnem ispit, kada me pokose nedaće života... Kada moj optimizam spadne na tako niske grane da ni samu sebe ne podnosim...

Možda je to ipak samo žal jer nemam nikoga koga bih mazila, kome bih kuhala, pričala svoje najluđe snove i želje dok ležimo na malenoj dekici na podu... Žal što nemam nekoga kome bih mrsila kosu dok gleda repku i najvažniju sporednu stvar na svijetu, nekoga kome bih bila pri ruci kad god mu zatreba.

Ko zna, vjerovatno me malo "pucaju" i hormoni i onaj tik-tak ludi gen... Kao bomba, samo čeka da eksplodira i napravi haos. Ne znam, totalno sam zbunjena i mrzim to. Mrzim sebe ovaku. Ne, mrzim tugu. Zašto uopšte postoji?! Kao da nismo dovoljno komplikovana živa bića i bez nje, bez emocija generalno!

I ovako mogu čitavu noć tražiti razloge bježeći od činjenica... Od onoga što me najviše plaši a što me prati tolike godine... SAMOĆA! Jbg... Još uvijek boli, ali manje. Hvala ogromnom cyber prostoru što dozvoljava da budem dio zvjezdane prašine ove prokleto duge noći...

Daphna wrote:A, da li je ovdje dozvoljeno psovati? Neću mnogo, samo ponekad jbg kada mi ponestane riječi, kada ne smognem snage dovršiti misao, kada se riječi utope u ovom groznom bolu?


Jbg... Opet se olovna, tjeskobna tuga spušta na ovo moje iscpljeno biće. Ne znam zašto, a možda u biti i ne želim da znam! Pomislim na trenutak da je samoća... Ipak, 8 godina odvojena od ljudi koje volim nije malo. I u tom periodu pokušaš njihovu ljubav kompenzirati onom drugom... Ali kao za inat, neće, ne ide!

Ponekad pomislim da je to ljubomora... Na sve one sretne i zagrljene parove, tinejdžere na klupama, srednjovječne parove koji se šetkaju u ova sparna predvečerja ruku pod ruku... Ljubomora jer ja nemam nikoga (sorry plišani medo, ti si posebna kategorija i trenutno si bez konkurencije ). Nikoga ko bi me pitao kako sam spavala prethodno veče, zašto sam tužna, čemu takva iznenadna sreća. Nikoga da mi obriše suze kada gledam tužan film, nikoga da me zagrli kada padnem ispit, kada me pokose nedaće života... Kada moj optimizam spadne na tako niske grane da ni samu sebe ne podnosim...

Možda je to ipak samo žal jer nemam nikoga koga bih mazila, kome bih kuhala, pričala svoje najluđe snove i želje dok ležimo na malenoj dekici na podu... Žal što nemam nekoga kome bih mrsila kosu dok gleda repku i najvažniju sporednu stvar na svijetu, nekoga kome bih bila pri ruci kad god mu zatreba.

Ko zna, vjerovatno me malo "pucaju" i hormoni i onaj tik-tak ludi gen... Kao bomba, samo čeka da eksplodira i napravi haos. Ne znam, totalno sam zbunjena i mrzim to. Mrzim sebe ovaku. Ne, mrzim tugu. Zašto uopšte postoji?! Kao da nismo dovoljno komplikovana živa bića i bez nje, bez emocija generalno!

I ovako mogu čitavu noć tražiti razloge bježeći od činjenica... Od onoga što me najviše plaši a što me prati tolike godine... SAMOĆA! Jbg... Još uvijek boli, ali manje. Hvala ogromnom cyber prostoru što dozvoljava da budem dio zvjezdane prašine ove prokleto duge noći...

Opet Daphna... I ja opet bez teksta...

Kad tvoje oči ne bi imale boju mjeseca,
dana s glinom, s radom ili s vatrom,
kad ne bi zatočenu čuvala okretnost uzdaha,
kad ne bi, kao što jesi, bila tjedan jantara,

kad ne bi, kao što jesi, bila žuti trenutak
u kome se jesen penje po vijugama,
da nisi još i hljeb koji mirisni mjesec
mijesi noseći svoje brano nebom,

o ljubljena, ne bih te volio!
U tvome zagrljaju grlim ono što postoji,
i pijesak, i vrijeme, i stablo kie,

i sve živi zato da bih ja živio:
ne odlazeći daleko mogu da vidim sve:
u tvome životu vidim sve ono što je živo.

Pablo Neruda

Za Mohikanca

Daphna wrote:Kad tvoje oči ne bi imale boju mjeseca,
dana s glinom, s radom ili s vatrom,
kad ne bi zatočenu čuvala okretnost uzdaha,
kad ne bi, kao što jesi, bila tjedan jantara,

kad ne bi, kao što jesi, bila žuti trenutak
u kome se jesen penje po vijugama,
da nisi još i hljeb koji mirisni mjesec
mijesi noseći svoje brano nebom,

o ljubljena, ne bih te volio!
U tvome zagrljaju grlim ono što postoji,
i pijesak, i vrijeme, i stablo kie,

i sve živi zato da bih ja živio:
ne odlazeći daleko mogu da vidim sve:
u tvome životu vidim sve ono što je živo.

Pablo Neruda

Za Mohikanca

...i onda kazu da covjeku treba puno...ne treba...Daphna

Ti i ja...
Duša večeras ne govori, ona spokojno spava. Večeras govori srce, svojim ubrzanim otkucajima. Večeras govori koža i topla jeza. Večeras u svakom slabašnom damaru smo ti i ja...

Ti i ja! Neznanci. Dvoje ljudi koji se možda nikada neće ogledati u zjenici oka onog drugog. Možda nikada neću osjetiti miris tvoje kože, tamo, iza uha! Možda nikada neću saznati da li ti je koža mekana, prsti dugi ili kratki. Vjerovatno neću saznati ni šta slušaš, na kojem boku spavaš, voliš li djevojke u tenisicama ili štiklicama

Ti i ja! Neznanci. Povezani samo binarnim sistemom ove visoke tehnologije. Udaljeni kilometrima ili susjedi koji se jutrom sretnu na ulici žureći u novi dan i ne pogledavši se. Možda sam se nekada osmjehnula tvom osmjehu, onako, u prolazu... Možda se nekada zaljubim u tvoje ime ili ga ne saznam nikada... Neznanci, sjedinjeni besanim noćima, kišnim kapima.

Ti i ja... Samo neznanci... Ali, izmamiš mi osmijeh onda kada niko to ne može! Jer, u mojim mislima samo ti znaš kako to uraditi. U mojim mislima znam kako mirišeš, smijem se načinu na koji hodaš... Tamo nisi neznanac. Tamo si ti! Vjetar u raširenim krilima koji me tjera sve dalje i dalje. U mojim mislima zbog tebe sam bolja osoba. Tamo se moji prsti smiju ispreplesti sa tvojima. Tamo smijem spustiti glavu na tvoje rame kada klonem... Tamo smijem vjerovati da postoji ljepši svijet! Jer, tamo smo ti i ja!

p.s. kada bi samo znali biti zadovoljni onim što imamo, iako je to malo, bili bi neizmjerno sretni. Ali, čovjek je prokleta životinja...

Sinoc gledam neki dokumentarac o Betovenu i jedan od govornika kaze kako ljudi vladaju talentom a genijalnost vlada ljudima... Cini mi se da je tako i s ljubavlju... Bas kao sto narcisoidni genije, ljut na seba pa i na citav svijet, stvara najljepse zvuke poznate ljudskom uhu, tako i zaljubljenik u svojoj ushicenosti i ''ludilu'' stvara najljepse portrete ''emocije''.

Daphna, sta reci... Samo pisi...

MoHiKaNaC wrote:Sinoc gledam neki dokumentarac o Betovenu i jedan od govornika kaze kako ljudi vladaju talentom a genijalnost vlada ljudima... Cini mi se da je tako i s ljubavlju... Bas kao sto narcisoidni genije, ljut na seba pa i na citav svijet, stvara najljepse zvuke poznate ljudskom uhu, tako i zaljubljenik u svojoj ushicenosti i ''ludilu'' stvara najljepse portrete ''emocije''.

Daphna, sta reci... Samo pisi...

Da, gledala sam i ja sinoć. Ljut na sebe i svijet oko sebe, totalno razočaran i nesretan u ljubavi stvarao je genijalne stvari. Što će zapravo samo potvrditi da najljepša muzička djela, poezija, proza nastaju iz ljubavi i da je ljubav pokretač svega, vjerovali mi u to ili ne!

Uuuuuuuuuuuuuh, kako je ovo zaboljelo...



Kuda sad?
Na istok il' zapad
Ne znam ni ja sam...
Iz njenog života ja sam protjeran!
Ništa osim duše nisam imao da dam.

Kome sad,
da na vrata dođemi i da pokucam
Pored koga da se spustim umoran
čije oči kad se budim ja da ugledam...

Ne mogu...
Ne mogu se navići da živim sam
Ne znam više šta je biti radostan
Uzalud da živim, kada život ne osjećam

Ne mogu...
Ne mogu se navići da živim sam
Ne znma više kad je noć a kad je dan
Izgubljen k'o dijete ja sam napušten i sam...

Kad se u sebe povučem
opet tebe nađem
Iz ovog svijeta tame kako da izađem?
Puteva je mnogo alisvaki tebi vodi me...

OPROSTI...

Daphna wrote:

MoHiKaNaC wrote:Sinoc gledam neki dokumentarac o Betovenu i jedan od govornika kaze kako ljudi vladaju talentom a genijalnost vlada ljudima... Cini mi se da je tako i s ljubavlju... Bas kao sto narcisoidni genije, ljut na seba pa i na citav svijet, stvara najljepse zvuke poznate ljudskom uhu, tako i zaljubljenik u svojoj ushicenosti i ''ludilu'' stvara najljepse portrete ''emocije''.

Daphna, sta reci... Samo pisi...

Da, gledala sam i ja sinoć. Ljut na sebe i svijet oko sebe, totalno razočaran i nesretan u ljubavi stvarao je genijalne stvari. Što će zapravo samo potvrditi da najljepša muzička djela, poezija, proza nastaju iz ljubavi i da je ljubav pokretač svega, vjerovali mi u to ili ne!

Ja nemam problema s tom cinjenicom

Hvala Bogu da ne pisem vise -to je znak da sam sretna.Jer samo dusa koja jeca izbaci najbolje rijeci...