#250 Re: Nacionalna svijest kod Bosnjaka.
Posted: 10/08/2008 23:25
by ero-88
Gospodo!
Muslimani Hrvati nisu samo dio hrvatskog naroda,oni su jedinstvena sastavna srčika hrvatskog naroda.Bosna nije pripojena Hrvatskoj,nego je Bosna Hrvatska,središte i težište hrvatskog naroda i Nezavisne Države Hrvatske.Nas vjera ne može dieliti.Ne može vjera razdieljivati jednaku krvnu braću.Ne može vjera razdieljivati ono što je jedno te isto.Vjera jest emanacija,izraz poštovanja prema Svevišnjemu,gospodaru svega živog i mrtvog,a mi Njegovi stvorovi svi smo jednaki pred Njim,a kad smo iste krvi,onda smo jednaki i medjusobno.
Za nas,za hrvatsku državnu vladu,za hrvatsku državu,i za mene ne postoji muslimansko pitanje,jer je to hrvatsko pitanje.Ne postoji pitanje muslimanske vjere,jer je ona hrvatska u hrvatskoj domovini i Neazvisnoj Državi Hrvatskoj.Ne postoji nikakovo niti pokrainsko,ne postoji niti ustrojbeno pitanje u tom pogledu.Vi ste cielina,kao što su i pripadnici katoličke vjere u hrvatskom narodu cielina,ne samo sastavni dio naroda,cielina života i cielina zajedničkog bivstvovanja u zajedničkoj nam domovini.
Meni je stalo do toga,da se braća muslimani podignu,da se podignu narodni široki slojevi,da im bude pristupačno sve,što je u ovo novo vrieme potrebno za čestit i u svemu dostojan život čovjeka,a što nije u protimbi s propisima i zakonima vjere.
Poglavnik,7.kolovoza 1941.
________________________________________________________________________________________________
Citati iz knjige "Hrvatstvo starih Dubrovčana i bosansko-hercegovačkih muslimana" Tiskana je 1927. godine pod inicijalima "S. B."
Ako su Madjari pomoću pape i katoličke vjere išli za uništenjem bosanske samostalnosti,a Srbi opet palili patarene na lomači i vrebali kako da se uvale u Bosnu,zar ćemo se čuditi,što su napokon izmoreni patareni onako lahko prihvatili Islam,koji svetkuje petak kao i oni i ne smatra ženitbu vjerskim sakrametnom,već družtvenim ugovorom,čega su se patareni vazda uporno držali,jer je za njih brak s uzetom ženom trajao dotle,dok im žena bude "poslušna i vjerna".Radi svega ovoga razumljivo je,što je za jedan sami dan pod Jajcem prešlo na Islam 36 000. patarena,ili kako neki hoće njihovih porodica,što nam tvrdi i Niemac Zinkeisen,najbolji europski poznavalac turske poviesti.Prelazkom na Islam sačuvaše sebi bosanski patareni izuzetan položaj u svemu turskom carstvu,jer su otčinski posjedi postali njihovi,inače je po turskoj carevini zemlja careva.
Današnji bosansko-hercegovački muslimani su ogromnom većinom potomci sredoviečnih bosanskih patarena,koji na patarenstvo predjoše s vjere rimokatoličke,oni su dakle u Herceg-Bosni starosjedioci kao i Hrvati katolici,tj. bosansko-hercegovački muslimani su najčistija hrvatska krv,jer su se kroz posliednjih blizu pet stoljeća najmanje miešali s Vlasima,Grcima,Cincarima i Ciganima.
Imena što podsjećaju na hrvatstvo,ima mnoštvo u Bosni i Hercegovini.Tako se na primjer cieli šesti kotar grada Sarajeva zove Hrvatin,a to ime nosi i jedna voda u Sarajevu.To se je vrelo pjevalo u narodnim pjesmama i popievkama sarajevskim:Izvirala Hrvatin vodica-sve bećare uhvatila groznica.Imade više sela osobito oko Gradaćca,Gračanice,Tešnja i Zvornika,dakle i u iztočnom dielu Bosne,koja se zovu:Hrvati,Hrvaćani,Hrvačići i Hrvatinovići,a više se muslimanskih bosanskih porodica zovu prezimenom Hrvati,Hrvatovići,Hrvatići i Hrvačevići.U XI. i XII. knjizi "Starina" priobćio je dr.Franjo Rački zanimljive "Dopise izmedju kraiških turskih i hrvatskih častnika".Izmedju nnjih nam upada u oči Husein odobaša Hrvaćanin,koji bijaše pri kraju XVII.stoljeća zapoviednik jenjičara u Jasenovcu.U kotaru travničkom ima i Hrvatsko Brdo.Naravno da ovakva imena niesu svojina katolika,već još u višoj mjeri muslimana,jer ovih,ne samo što ima više,već oni imaju i većinu zemljišta bosanskoga u svome vlasničtvu,koje je njihovo od starine,po čemu moramo i ona imena držati vrlo starim.Tako npr. Hrvat-polje u travničkom kotaru pripadaše(jer ne znam da li su mu ga odnieli)Sulejman begu Korči,a zemljište Hrvatska Bašča kod Gradačca je vlasničtvo begova Salihbegovića.
Ovdje ćemo napomenuti i neke bosanske pučke izreke i to muslimanske,koje su ostanak drevne starine.I danas bosanski muslimani prsatu i jaku čovjeku reknu "plećat ko Hrvatin".Kuća koja povrh velikoga krova ima mali krovičak,zovu muslimani da je gradjena po "arvackom tarsu(načinu)".Takovu kuću imadjahu do nedavna u Konjicu Djulejman Veizović i njegov punac Tahiraga Kapetanović.Potom bi eto u Herceg-Bosni postojao kod ondašnjih muslimana i posebni hrvatski graditeljski slog.
Talian O.Pavao Rovinjanin,papinski vizitator,piše godine 1640. u svom opisu puta po onda Turskoj Bosni i Dalmacii,da se je,od straha pred Turcima,morao problačiti po običajima zemlje "alla croata"i nositi kabanicu ili dolamu "croata con la gabanizza e bereta turchesca".Evo nam dakle sjajna i nepobitna dokaza,da se je u XVII. stoljeću nošnja bosanskih muslimana nazivala "hrvatskom",što znači da su se bosansko-hercegovački muslimani smatrali čistim Hravtima i dičili se tim svojim slavnim narodnim imenom.
Vrlo je važno iztaknuti,da su bosanski muslimani prie austro-ugarskog zaposiedanja izticali hrvatsku trobojnicu kao svoju narodnu.Pod hrvatskom je trobojnicom vojevao i slavni Ali paša Stoičević,nazvan "hercegovački car",a tako isto su pod njim hodili Ali aga Dadić iz Mostara,don Ivan Musić,pop Karan,Alaga Voljevica i ostali.U porodici glasovitih begova Kulenovića,koji se diče porieklom od Kulina bana,čuva se kao amanet starodrevni obiteljski barjak,a ta zastava nije drugo,nego prava pravcata hrvatska trobojnica.Hrvatska se je trobojnica tako od starine srasla sa bosnasko-hercegovačkim muslimanima,da su sa njezinima bojama šarali i svoje džamie,kao na primjer munare na džamiji u Krupi i staroj Fethii džamii u Bihaću.Dužnost barjaktara bila je kod bosansko-hercegovačkih muslimana doživotna,pa kada bi takav barjaktar umro,zaodjelnuli bi mu njegov barjak uz mezar povrh glave i tu bi ostao dok ne bi iztruhnuo.I barjak što ga zaodjenuše povrh groba Durakovića,poznatog barjaktara Ali paše Stoičevića,bijaše takodjer hrvatska trobojnica,a zanimljivo je,što je isti Ali paša na svoj skupocieni sat dao staviti hrvatsku trobojnicu;to vriedi i za hrvatski kockasti grb,kojega vrlo često susrećemo u prekrasnim,bogato izkićenim vezovima i tkanju što ga izradjuju vriedne muslimanske žene i djevojke po Bosni i Hercegovini.
Zovko je zapisao jednu muslimansku pučku pjesmu,koja se pjeva u konjičkom kotaru.Ta je pjesma mješavina turskog,arabskog i hrvatskog jezika.Pjesmu je u davnini očito spjevao neki učeni musliman,jer se u njoj spominje i poviestna osoba Tutkun Omer.Pjesma preporučuje,da se uz vjerske stvari uče i jezici:turski,perzijski i arabski,ali da je ipak najkoristnie poznavati "babin jezik hrvatski"-"hrvševi".
Sad ćemo iznieti još jednu narodnu muslimansku pjesmicu iz Mostara,što ju je Mehemed Dželaludin Kurt tiskao u svojoj knjizi "Hrvatske narodne ženske pjesme(muslimanske)",a zapisao ju je od svoje majke Nazife rodom Hadži Mehmedage Selimhodžića iz Mostara.Pjesmi je madpis "Miza materina":
"Pošetala Miza materina
Ala pirga na pirgu,nek se pirga širi,
Ala Hrvat na Madžar,nek se Madžar ljuti!"
Ovu je veoma važnu pjesmu Kurtova majka naučila od bake,kako sakupljač sam kaže na 14. stranici "Predgovora".Ova nam dakle pjesma potvrdjuje,da su bosansko-hercegovački muslimani držali samo sebe za prave i čiste Hrvate starenike,tj. čistiim Hrvatima nego li su i katolici,a ovo se opet posve slaže s hrvatskim nazivom za njihovo muslimansko ruho ili odjeću.
Čujmo sada kako pjeva musliman bosanski,pjesnik Kaimia(umro 1691.),koji je bio i proganjan s toga,što je svoje krasne pjesme pisao turskim pismom,ali u jeziku hrvatskome.On kliče:
"O Hrvati čujte me,čujte i počujte me:
Islamu se prignite,Allahu se dignite!
Ne budite din dušmani,prihvatite liep Kur'an!
Svim nam Allah pomogo,a dušmane odmogo!"
Eto nam dakle nepobitnih dokaza,da su i prosvietljeni bosansko-hercegovački muslimani sami sebe u cielosti i u svemu smatrali Hrvatima još u polovini XVII.stoljeća.
Još ćemo jednim dokazom podkriepiti,kako su se bosansko-hercegovački dostojanstvenici dičili imenom hrvatskim.U "Starinama",knjiga X.,priobćio je S.Ljubić nekoliko pisama,što ih je god. 1558. pisao Ferhad beg,sandžak klički,Fabiu Kanalu,kapetanu venecianskih galia u Splitu.Prvo njegovo pismo počinje ovako:"Od mene Ferhad bega,sandžaka kliškog i hrvackog i primorskog....."Na stranicama 15. i 16. iste knjige "Starina" priobćio je S.Ljubić za ovo naše dokazivanje vrlo važnu izpravu,naime izjavu Bošnjaka imenom Hodaverdi,koji bijaše čauš bosanskog paše Sofi Mehmeda.Čujmo samo ovo važno sviedočanstvo:"....zato mi rečeni Hodaverdi čauš hotismo učiniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske a dvoje horvatske rukom al ćehaje".Zovko na strani 60.-61. svoje knjige "Hrvatstvo Herceg-Bosne"spominje rukopisnu poviest Šejh Sudie(po predjai iz Sudića blizu Sarajeva),u kojoj izričito spominje hrvatstvo Bošnjaka i Hercegovaca.
Tako isto i Šejh Jujo,evlia(dobri),koji je ukopan u Mostaru,naziva u svojim spisima Hercegovce i Bošnjake "Nam-Hrvatima",tj. koljenom Hrvati(pravi bi prievod bio "na glasu Hrvati").Pošto su neki kotorski uskoci u kodjerskom klancu napali Turke htijući im oteti carevu haznu,čuvari zamoliše pomoć.Nazočni Evlia Čelebia piše ovo:"Na tu viest opremi onog trena Sehrab Mehmed paša s ćehajom pet stotina naoružanih pješaka momaka i oko tristo liepih po izbor hrvatskih junaka".-Što je turski poviestnik Aali o Bošnjacima napisao,činilo mu se je,da je malo,pa se vraća na isto,kao da je znao da će nam ovi zapisi trebati,te ponavlja opet ovako:"Bez sumnje Bošnjaci,koji se pribrajaju hrvatskom narodu,odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnosti,kao age i zapoviednici obrazovanošću i vrlinom...."Poviestničar Aali je umro godine 1592.
Na predzidju kršćanske prosviete i europske uljudbe Hrvati stekoše slavno ime.Njime su se dičili i mnogobrojni bosanski naši Hrvati islamske vjere.Uzmimo na primjer jednog od najumnijih turskih državnika,političara i pjesnika u XV.stoljeću:Mahmud pašu Abogovića(Adni),kojega stari turski poviestničari(Osman zade,Kinali zade,Aali....)naprosto nazivaju Mahmud paša Hrvat.Slavna bijaše u Crigradu i medresa pod imenom "Hrvat Siavuš pašina sultania".I glasoviti Tahvil paša nosi pridievak Hrvat,a i Gundulić u svom "Osmanu" pjeva o vojskovodji Memii Hrvatu,koji po predaji bijaše rodom iz Gradačca u Bosni.I još mnogi drugi naši i strani spisatelji.
Marsigli,krajem XVII. stoljeća,pripovieda:"Ja sam više puta prošao razne dielove Turske pa nisam nigdje vidio Turske poljodjelce osim u Bosni,gdje su Slaveni prešli na Islam."I Grgičević koji je uhodio turske krajeve,ovako godine 1626. piše o našim muslimanima:"Riedki su Turci,koji obradjuju zemlju a govore turski jezik."-Naš odlični poviestničar Tade Smičiklas u svojoj knjizi "Dviestogodišnjica oslobodjenja Slavonije"kaže:"Znade se,da su naši muslimani najvećim dielom potomci onih bogumilskih velikaša i plemića,koji su godine 1463.kada je palo kraljevstvo bosansko,u jedan mah prihvatili vjeru Muhamedovu.I samog nesretnog kralja Stjepana dvoje djece prihvati Muhamedovu vjeru,tako da bosanska kraljica Katarina,umirući pod papinim okriljem 1478. u Rimu,nije imala kome ostaviti kraljevstvo bosansko,već ga ostavila papi rimskomu."
Treba nam iztaknuti još jednu osobitost bosnaskih bogumila,koja dokazuje njihovo hrvatstvo,a to je,da su se oni od početka svoje pismenosti služili hrvatskom glagoljicom.Čak i glasovite rukopise,kao što su Nikoljsko evangjelje i Hvalov rukopis,pribrajaju Daničić,Rački i Klaić medju bogumilske spomenike.Možemo dokazati,da su bosanski bogumili znali glagolicu čak i onda,kad je u Bosni već posve prevladala bosančica.Uzmemo li još u obzir brojne glagoljske nadpise na stećcima bosanskih bogumila,nije bez temelja vjerovanje onih,koji dokazuju da su začetnikom "bosanske krstjanske crkve-dobri bošnjani"bili iz primosrskih strana protjerani hrvatski popovi glagolaši.Da je hrvatsko ime bilo bosanskim patarenima vrlo dobro poznato,svjedoči nam i najstarii njihov pismeni spomenik,koji je poznat pod imenom Stankov rukopis iz godine 1493.,koji se čuva u Petrogradu.
Da su bosanski bogumili i nakon prielaza na Islam ostali nešto sobitoga,liepo nam sviedoči englezki diplomat Ricaut,koji je dulje vremena živio u Carigradu.U svojoj temeljito obradjenoj knjizi "Histoiree de l'Etat present de l' Empire Ottoman"što je 1670.izdana u Amsterdamu,na nekim mjestima govori o bosanskim bogumilima,koji su prešli na Islam,i koji u svoju novu vjeru vrlo često unose razne pojedinosti iz bogumilskog vjerovanja i bogumilskih običaja.Ricaut kaže:"To su najvećim dielom turski vojnici,koji borave na granicama Ugarske i Moravske.Oni čitaju "Novi Zavjet"u slavenskom jeziku,koji primaju iz Moravske ili Dubrovnika.Oni piju vino u mjesecu posta,koji zovu ramazan.Oni misle da je Muhamed onaj duh tješitelj,kojega je Isus obećao svojim učenicima.Svi bosanski bogumili pripadaju ovoj sliedbi,koja je miešavina Islama i kršćanstva."
Turski putnik Evlija Čelebia,govoreći o jeziku "bosanskog i hrvatskog naroda" prevodi i nekoliko hrvatskih rieči na turski jezik.I on katolike naziva "Madjarima".S poštovanjem spominje Mahmud pašu Abogovića kao Hrvata,i kaže da je Livno bilo hrvatski grad.Spomenuvši kako je pošao iz grada Prače kod Foče,piše ovo:"I onda mi junaci iz ovog grada,prema sultanovoj zapoviedi,koja mi je u rukama,dadoše oko petdeset hrvatskih momaka pod oružjem za pratioce i družtvo".
Muslimani Herceg-Bosne i ne mogu biti drugo nego Hrvati;najveći Hrvat svih vremena Dr.Ante Starčević hvali ih ovako:-"Što imamo najčistie hervatske kervi,ta je u plemenu Turske,a ono bo se ovo 400 godinah najmanje meša s tudjom kervlju".-"Nego nami stoji i mora nam stojati do Turske kao deržave u kojoj žive kako milion dušah najčistie i najplemenite kervi hervatske".Tako svršava Otac Domovine svoj razgovor s bosanskim franjevcem Jukićem.
Muslimani Bosne i Hercegovine govore danas ili ikavski kao katolici ili iekavski,naprotiv ekavski ne govore nigdje.(Na žalost ovakovo je jezično govorno stanje bilo do 1945.a od tada se stubokom mijenja).I po ovome bosansko-hercegovački muslimani čine cielinu s katolicima-Hrvatima,a u onim iztočnim krajevima Bosne i Hercegovine,gdje se i sada govori iekavski,za stalno se je prie govorilo ikavski ili ikavsko-čakavski,jer je Bosna i Hercegovina još u XV.stoljeću bila ikavsko-čakavska,što potvrdjuju pisane izprave iz onga vremena.Još godine 1652. piše iz Sarajeva Matia Milaković čistim ikavskim nariečjem.
Da je negda prie u Bosni i Hercegovini vladalo ikavsko nariečja,gdje se danas govori samo iekavski,sviedoče nam i stari bogumilski stećci i to ne samo oni oko Stolca,već čak i oni oko Rogatice-dakle najiztočnijeg diela Bosne.To nam najbolje potvrdjuje ogromni stećak Vlatka Vladjevića i vojvode Miotoša,oba se stećka sada nalaze kod Zemaljskog muzeja u Sarajevu,a donešeni su iz Vladjevine kod Rogatice.Na tim su stećcima nadpisi ikavski,a pisani su pod kraj XIV.stoljeća.
________________________________________________________________________________________________
ODAKLE SU I ŠTO SU BOSANSKO-HERCEGOVAČKI MUSLIMANI?
Ima još i danas ljudi,koji se ne mogu složiti s činjenicom,da su bosansko-hercegovački muslimani starosjedioci u Bosni,da zajedno sa svojom braćom katoličke vjere čine najstarie slavensko žiteljstvo Bosne,koje pripada hrvatskom narodu.Da mognemo na to što temeljitije odgovoriti,zavirit ćemo u prošlost naše domovina,uočit ćemo sve one pojave i uzroke,koji su izazvali današnje prilike i odnošaje u pofledu hrvatskog žiteljstva Bosne i Hercegovine.
slika
Iz poviesti znademo,da su u Bosni bile tri vjere i to nazad nekoliko stoljeća,dok su odmah po dolazku Hrvata,pa do pred pad bosnaskog kraljevstva,bile samo dvie vjere:katolička i patarenska.U velike nas zanima pitanje,u kakovu su razmjeru bile ove vjere i kada su bile slabie a kada jače zastupane u žiteljstvu Bosne.I ako se na to pitanje ne može točno i izravno odgovoriti,opet nam nije težko po nekim,poviešću utvrdjenim činjenicama,dati bar približnu sliku toga razmjera i u obće tadašnjih prilika u Bosni.
Poviest nas uči,da su Hrvati-nakon kratkog kolebanja-pristali uz Rim,a Srbi uz Bizant,što je posve naravno,uzme li se na um zemljopisni položaj područja,koga su zaposjeli jedni i drugi.Jedni su dobili vjeru od Rimljana,a drugi od Bizantinaca,pa kako je nakon par stoljeća nastao razdor medju Rimom i Bizantom,to su dakako Hrvati i nadalje ostali uz Rim i prema tom postali katolici,dok su Srbi ostali uz Bizant i primili grko-iztočnu vjeru.Da su pak u glavnom svi dielovi jednih i drugih u tome složni,najbolje nam pokazuju činjenica,da je zahumski knez Mihajlo Višević,zajedno sa hrvatskim knezom Tomislavom,spitskim nadbiskupom i ninskim biskupom,tražio od pape,da pošalje poslanike,koji bi u zemlji učinili mir i red,te ujedno dokinuli prepirku medju splitskim nadbiskupom i ninskim biskupom.Na splitskom saboru,što ga je Tomislav sazvao,sudjeluje isti Mihajlo Višević.U borbi s rimskom stolicom za vršenje službe Božje na narodnom jeziku sudieluju dakle Hrvati,koji su gotovo bez iznimke bili katoličke vjere.I ako su Hrvati izgubili dosta svojih dielova upravo radi takove podiele,tako na primjer Crnogorce,za koje nam sve činjenice(poviest,narodni govor i značaj)govore,da su hrvatskog podrietla,ipak se slažemo s takovom podielom te povlačimo iz nje zaključke.
U Bosni i Hercegovini do pada njezina kraljevstva nije se znalo za grko-iztočne.Da je sbilja tako,izlazi iz toga razloga,što o njima nema nikakovih glasova iz tog doba,dok o katolicima i poslie o patarenima imamo silu glasova.Svi se poviestničari-dakako osim srbskih-slažu u tom,da grko-iztočnih prije dolazka Osmanlia nije bilo i da su u Bosni bili izključivo samo katolici i patareni kao odmetnici katoličke crkve.Ovi su potonji dolazkom Osmanlia prešli listom na Islam i u toj vjeri ostali do danas.
Katolička se biskupia spominje u Bosni vrlo rano.Najprie je bila pod barskom(1067.godine) nadbiskupiom,zatim pod dubrovačkom.Godine 1191. je radio Bela III. da je podvrgne splitskoj nadbiskupii,da bi tim načinom svoj ugled proširio,ali radi odpora bosanskog biskupa nastade borba,koja je širom otvorila vrata patarenstva u Bosni.Sjedište je biskupie najprie bilo Banbrdo kod Kreševa,zatim Djakovo u Slavonii.
Već prve polovice X.stoljeća pojavi se u Bugarskoj pop Jeremie,koji pod imenom Pavlova učenika Bogumila poče sijati novu nauku.Po njem se ova sliedba i prozvala bogumilstvom.Ta se je sliedba brzo razširila po cielom Balkanu pa doprla i u južnu Francusku.Posve je naravno,da se je razširila i u Bosni.Naročito su joj prijale prilike u Bosni,Dalmacii,Hrvatskoj i SLavonii,jer upravo u ono vrieme,kako smo gore rekli,traje žestoka borba izmedju Hrvata i Rima sbog toga,što se je Hrvatima zabranjivalo vršiti službu Božju narodnim jezikom.A budući je patarenska vjera dopuštala to,kao što nije dirala u mnoge ostanke iz starina,koji su se sačuvali još iz paganskoga doba našeg naroda,i koji su narodu bili tako mili,to je ta vjera našemu narodu unišla tako u volju,da ju je prigrlio svim srdcem.
Taj je nauk dopro u Bosnu za dobrih dana Kulina bana(1180.-1204.).Ona se je razširila u Bosni već u XIII. i XIV.stoljeću tako,da se je njezinim sliedbenicima priznavalo najviše i najodlučnije plemstvo bosansko.Odličan član patarenske vjerske uprave grof Radin bio je jedan od najbogatijih ljudi u Bosni.Tako se za velikoga i moćnog vojvodu Hrvoja,sina vojvode Vukca Hrvatinića i brata bana Vuka,za tog velikog i moćnog muža,koji je sudbinu Bosne,Dalmacie i Hrvatske imao u svojoj ruci sve do smrti(umro u Kotor Varošu travnja 1416.g.)-u spomenicima izriekom veli "homo ipse patarenus est"(i sam je pataren).Hrvojev drug i uz njeg najugledniji vojvoda Sandalj Hranić bio je pataren;a vojvoda Stjepan Vukčić,koji je godine 1448. postao hercegom,bio je veliki prijatelj patarenstva;velik pak vojvoda Radoslav Pavlović,sin i nasljednik Pavla Radanovića,bijaše takodjer pataren i još mnogi drugi.Da su i njihovi podložnici bili iste vjere kao i gospodari,samo se sobom razumie i izpravama je dokazano.
Grko-izotčnjaci nisu bili u ovakvim prilikama kao katolici,njima je sama crkva dopuštala službu Božju na narodnom jeziku,a niti im je poslie u ime vjere nametana tudjinština,kao što je bosanskim katolicima sa strane Madjara,pa stoga grko-izotčni niesu imali razloga,da se odmetnu od svoje vjere.Šta više sam Stefan Nemanja(1159.-1195.)je gorljivo progonio patarene iz dukljanske kneževine.A kakvu su mržnju gojili srbski vladari prem patarenstvu,vidi se najbolje iz toga,što dukljanski knez javlja papi Inocentu III.(1197)da je ban Kulin sa svojom ženom,sestrom Miroslavom,koja je bila žena humskog kneza,i mnogim rodjacima preveo preko 10 000 kršćana na krivovjerje odn. patarenstvo.Dakle iz ovoga se posve jasno vidi,da se je patarenstvo širilo poglavito i jedino na štetu katoličke Crkve.To nam posve potvrdjuje i činjenica,što je papa za Kulina bana spremio u Bosnu svoga poslanika Ivana de Casamarisa,da vodi inkviziciju protiv patarena.Papa ne bi imao razloga to činiti,da se patarenstvo širilo na račun grko-izotčne crkve.Zatim iza smrti Kulinove vodi herceg Koloman,zamienik Andrie II.u Hrvatskoj križarsku vojnu na Bosnu i to po papinu nalogu.Kako smo već rekli,da su Hrvati prigrlili katoličku vjeru,to su,samo se sobom razumie,i patareni ostali Hrvatima,samo što su svojom voljom promienili vjeru.
Koliko je patarena bilo u Bosni,najbolje vidimo iz rieči uvaženog poviestničara Klaića,koji kaže,da je patarenstvo u zadnje dane bosanskoga kraljevstva bilo toliko zavladalo,da je bilo gotovo iztisnulo katoličku Crkvu iz ovih krajeva.
Znademo da je u srednjem,pa i u novom vieku bio običaj-a i danas je-da vladar bude iste vjere kao i narod ili bar kao i većina njegova naroda.Poviest nam opet nigdje ne veli,da je koji vladar u Bosni bio grko-izotčne vjere,dok nam je poznato da su Tvrtko I.Dabiša,Toma Ostojić i Stejpan Tomašević bili katolici.Na njihovim su dvorovima bili i dvorski kapelani katolički koji su uživali veliki ugled.
Većina je bosanskih vladara bila patarenske vjere.Tako Kulin ban i Matija Ninoslav,koji sklapaju s Dubrovčanima ugovor protiv raškom(srbskom)kralju Stefanu Urošu I.,zatim silni vojvoda Hrvatinić i drugi.Na njeogovim su dvorovima sjedili stariešine patarenske crkve-didi.Kakvu su čast ovi imali,najbolje se vidi iz povelje kojom je kralj Tomaš 1446. dao grad Ključ Pavlu Dragišiću i njegovoj braći,čestitim patarenima,gdje stoji ovo:"Da im se nema poreći ni patvoriti ni na manje donesti ni za jednu neviru ni zgriku našemu kraljevstvu,što ne bi ogledano gospodinom didom i crkvom bosanskom i dobrim Bošnjanima,i s tim sa svim više pisani pridasmo ih gospodinu didu Miloju i didu kon dida u ruke crkovne."
Prodjemo li silu bosanskih izprava iz srednjeg vieka,što su ovih zadnjih 30-40 godina izašle na vidjelo,nećemo nigjde u njima naći spomena o grko-iztočnjačtvu.Prie prvog osmanlijskog dolazka u Bosnu nema ni jedne njihove biskupie,ne spominje se ni jedan njihov episkop,ni jedna crkva ni samostan.Grko-izotčni arkimandrit Ilario Ruvarac,nakon dugog iztraživanja,tek je mogao uzpostaviti mogućnost,i ako ni za tu mogućnost nije iznio ni jednog dokaza.
I dok je tako stalo s katolicima i patarenima,dotle je od grko-iztočnih svećenika jedino mitropolit mileševski živio na dvoru Hercega Stjepana.Tako vidimo,da bosanski vladari daju crkvenim stariešinama katoličkim pa i patarenskim različite povlastice,a o grko-iztočnim nema ni spomena,pa ni onda,kad je sultan zauzeo Bosnu.Videći da će,ne stane li se tomu za vremena na put,patarenstvo posve iztisnuti katoličku Crkvu,već početkom XIII. stoljeća dolaze u Bosnu franjevci,da satiru bogumilstvo.Brzo nastadoše njihovi samostani:Srebrenica,Ston,Kraljeva Sutjeska,Visoko,Olovo,Foinica,Kreševo i mnogi drugi.
Pa i kada su Osmanlije došli u Bosnu,grko-izotčnih je bilo tek malo,da se gotovo i ne spominju,dok nam svi poviestničari potvrdjuju da su se dolazkom Turaka u Bosnu počeli u vleikoj mjeri izseljavati katolici.Vidjevši to sultan Fatih Mehmed II. izdade fra Andjelu Zvizdoviću,predstojniku bosanskih franjevaca,ahdnamu,kojom im zajamči slobodu izpoviedanja,te obeća,da se neće ništa dogoditi ni onim katolicima,koji su bili pobjegli pa se opet vraćaju.Ovu je ahdnamu izdao sultan na Milodraževskom polju kod Foinice 28.svibnja 1464.(868 po Hidžri),a sad se čuva u Foiničkom samostanu.
Da je već po dolazku Osmanlia u Bosnu bilo grko-iztočnih vrlo malo,sviedoči nam "Tarih"(Poviest) merhum Salih ef. Muvekita,koji veli " da do 940.(1533.) godine hrišćanski narod u Sarajevu nije imao za se bogomolje,pa je zato zamolio tadašnjeg sandžaka Gazi Husrev bega,da im dozvoli,da naprave za se bogomolju u Sarajevu.Pomenuti Gazi Husrev beg da im je dozvolio,da je naprave u blizini njegove džamie,koju je bio dovršio prie 7.godina.I tako je nastala prva hrišćanska crkva u Sarajevu,skromna sgrada,načinjena od plota(šepera),koja je postojala do 1140.(1727.)godine."Evlia Čelebia opet veli u svojoj "Sajahatnami"na 463.stranici opisujući svoj put kroz Sarajevo tečajem godine 1660. ovako:"Sve su im(naime u hrišćana) crkve malešne,samostana nemaju."
Dakle u tako slabom su stanju bili grko-iztočni prie dolazka i u prvo vrieme turskog gospodstva.Prodor je osmanlijski bio zapravo širitelj grko-iztočnjačtva u Bosni,jer Osmanlie nazirući u katolicima uviek pristaše habsburške kuće i njezinih prava na Bosnu i Hercegovinu,pritiskali su pripadnike te vjere,a grko-iztočne su podpomagali što su bolje mogli.Izaslanici su carigradskih patrijarha za turske vlade više puta proganjali bosanske katolike.Poradi takovih progona katolicima nije ništa drugo preostalo,nego napuštati rodjeno ognjište,a Turci su na njihovo mjesto doseljavali "Vlahe",koji su u čoporima uviek uzastopce išli za njihovom vojskom.Oni bi plienili bojno polje,a zatim su napadali i mirne seljake,samo da zaposjednu njihova zamljišta.
Nije ni čudo što su katolici princa Eugena Savojskog podupirali,kad je 1687. prodro u Bosnu,da je osvoji.Ali kad us vidjeli,da je ovaj Eugenov pohod s tako malenom vojskom bio nepromišljen i uzaludan,te da će ih Turci sbog toga još jače porogoniti,tad ih množina ostavi svoju domovinu i podje zajedno s Eugenom.Godine 1530. putovao je Bosnom Slovenac Kuripešić,koji nam izrijekom veli,da se Srbi u Bosni naseljuju iz Srbie.O njima on veli:"Drugi su(naime narod u Bosni)Srbi(Surffen),koje zovu Vlasi,a mi njih zovemo Cigani ili Martolozi(Marcholosen)."
O tom nam govori velika množina "vakufnama"(zakladnica),koje se čuvaju u vakufskoj središtnjoj upravi.Tako ona Gazi Turalibega iz godine 970. po hidžretu,u kojoj se veli,kako ovaj u svoja sela "Babin do" i "Visoče" u tuzlanskom dotično zvorničkom kotaru,naseljava iz Semendrie sliedeće grko-iztočne porodice:Vukosava,Dragiše,Nike,Stojka,Radosava jednog,Radosava drugog,Pereša,Radičkog,Mukaševića,Vukosva drugog,itd.Sad se to jedno selo zove Vakuf,drugo Visoče,a treće Piperi.
O tom govori i znameniti turski poviestničar Aali u svojoj poviesti turske carevine(Kunhul Ahbar) u V. svezku na 12 i 13 strani,kao što i srbski poviestničar Agatanović i Spasić u djelu "Srbski ustanci protiv Turaka"na str. 424.-428.,gdje očito priznaju,da su Turci dovodili martoloze iz Stare Srbije i naseljavali ih u Bosni.
Bosanski su vladari podieljivali patarenskim velikašima neke zemlje u njihovo vlasničtvo i to "za vike vikova".Tako je Stjepan darovao god. 1331. mnogim velmožama i posebnicima zemlje,a gradu Dubrovniku Ston "u baštinu i plemenito".Ovi su velikaši čuvali i cienili te "baštine" tako,da su listom prešli na Islam,kad su Osmanlie došli u Bosnu,samo da bi im tako ostali netaknuti posjedi od novih gospodara.Da su zbilja patareni prešli na Islam,najbolje nam sviedoči poviest Klaića,Smičiklasa i Zinkeisena,koji u svom djelu "Die geschichte des Osmanischen Reiches"veli,da je padom Bosne pod samim Jajcem za jedan dan prešlo na Islam 36 000 patarena.To nam isto potvrdjuju i mnogi "sidžili"(službene izprave turskih sudova),koji se nalaze u knjižnici Careve Džamie u Sarajevu.Jedan ovakav sidžil iz godine 869.po hidžretu,na 70.strani,veli u kratko ovo:"Sultan Fatih je podielio i ostvaio u vlasničtvu zemlje oko Jajca nalazećim se patarenima,koji su prešli na Islam.Ali kada su se ti patareni iznevjerili Islamu i opet prešli na kršćanstvo,kada je kralj Matia bio osvojio Jajce,to je sultan kasnie,kad je ponovno osvojio Jajce,nevjerne te patarene protjerao u Anadol i oduzeo im zemlju iz vlasničtva."
Prelaženju je patarena na Islam još i to pomoglo,što su tako mogli velikaši zadržati sva ona odlična mjesta kod osmanlijske uprave,kao što su ih imali za bosanskoga kraljevstva.Sama činjenica,da je Stjepan prešao na Islam,te uzeo ime Ahmed beg,kao i djeca Stjepana Tome i Katarine-Sigmund i Katarina,sin kneza Ivana Vlahovića,kasnie Alibeg,i mnogi drugi,o tom nam puno govori.
Ovo se prelaženje na Islam nije izvršilo tako brzo,nego je trajalo dva tri stoljeća.To nam najbolje sviedoče sidžili,iz kojih se jasno vidi,da su djedovi mnogih muslimanskih seljaka iz sarajevskog polja još u petom ili šestom koljenu bili kršćani ili patareni.Tako vidimo,da je patarenstva u Bosni i Hercegovini nestalo kao sliedbe ali nije izčezlo bez traga,jer se patareni dolazkom Osmanlia u Bosnu pretvaraju u sliedbenike druge vjere prešavši u ogromnom broju na Islam i to radi osobne koristi i ugleda.Tim opet što su prešli na Islam,niesu promienili svoje krvi,jezika i narodnog značaja,nego su ostali one iste narodnosti,koje su bili kao patareni,odnosno katolici-naime hrvatske.Poznato nam je,da vjera nigdje ne mienja narodnosti,pa jamačno nije ni kod patarena.Ta ni sami Perzijanci,Arabi,Turci i Indijci niesu bili od uviek muslimani,nego su primili Islam istom po dolazku Muhameda,a.s. pa stoga neće reći nitko,da su oni prestali biti Perzijci,odnosno Arabi,Turci i Indijci zato što su primili Islam i njegovu uljudbu.
Pored toga nepobitna je činjenica,da su muslimani i katolici u čovjekoslovnom pogledu pripadnici jednoga-i to hrvatskog naroda,dok su grko-iztočni u tom pogledu daleko odmakli od njih.Ta se razlika najjače očituje u čehri(fizionomiji),koja je kod grko-iztočnih tamna i crnomanjasta,dok je kod muslimana i katolika vedra i pretežno biela.Zanimljivo bi bilo ovdje iznieti sve one duševne i tielesne razlike,koje su dugim izpitivanjima na vojničtvu utvrdjene.
Da su bosnasko-hercegovački muslimani čisto hrvatskog podrietla,dade se dokazati i rodoslovljem.Uzmemo li različite fermane,vidjet ćemo kako su se pojedine porodice prie prelaza na Islam zvale i što su bile:sve same odlične porodice hrvatskog su podrietla,kao npr.:Kulinovići(potomci Kulina bana),Tvrdkovići(potomci kralja Tvrdka,danas u Višegradu),Dženetići(od Rajovića),Ljubovići,Babići,Filipovići,Brankovići,Šurkovići,Sokolovići,Repovci,Kopčići,
Kulovići,Kapetanovići,Hrastnice,Starčevići,Malkoči,Krupići,
Resulbegovići,
Cerići,Gradaščevići,Mutevelići,Tankovići,Korići,itd...
Takovih dokaza imade na pretek,ali je onomu,tko teži za istinom i ovo što ovdje navedosmo dosta.
Da su opet i muslimani i katolici bili sviestni toga bratstva,najbolje nam sviedoči ona pažnja njihova za turske uprave.Za dokaz tomu donosim izvadak iz pisma,što ga je muslimanski odličnik pisao katoličkom:"Od mene Hasanage Lubunčića u Ramu gvardianu poklon i lako pozdravljenje,kako našemu komši i prijatelju."Ovomu je slično pismo Ahmedbega Firdusa gvardianu foiničkom.U tom smislu moramo razumievati i ono držanje fra Ilie Starčevića i gotovo cielog katoličkog diela našeg naroda prema Huseinbegu Gradaščeviću(Zmaju od Bosne)prigodom njegova odpora proti osmanlijskoj upravi i njezinim preuredbama.Uzmu li se k tome na oko sačuvane osebine narodnoga govora kod muslimana i katolika,a kojih grko-iztočni nemaju,to nam izlazi kao sunce jasno,da su muslimani i katolici u Bosni jednoga narodnoga podrietla.
Kad smo dakle ovako prošli gotovo cielu prošlost hrvatske Bosne,uočujući pri tom sve glavnie momente,koji su prouzročili današnje stanje u Bosni u pogledu pojedinih vjera,lahko nam je zaključiti,da su katolici i muslimani(posljednji kao potomci patarena)starosjedioci u Bosni,te da u bosanskim muslimanima teče najčistija hrvatska krv.Istina u Bosnu su dolazili turski činovnici,koji su se miešali s nama,ali njihov je utjecaj gotovo posve izgubio,jer nije bio jak i neprekidan,a naš je opet narod bar skuteći,držao tako jaku sviest narodne pripadnosti,da se je tomu tujecaju oteo,a činovnici sus e morali stopiti zajedno s njim i primiti njegove narodne osebine.Po tom je imao Dr.Ante Starčević podpuno pravo,kad je rekao,da su bosansko-hercegovački muslimani najčišća hrvatska krv.
Hrvatska sviest,1913.
________________________________________________________________________________________________
PRIELAZ BOGUMILA NA ISLAM
kada je sultan Mehmed II. El Fatih došao u Bosnu godine 1463. da oružanom rukom kazni nepokornog kralja i njegovu kraljevinu pripoji svojoj državi,pohrlilo je pod Jajce preko 36 000. bogumilskih porodica iz ciele zemlje,da mu se pokloni;to je iznenadilo cieli sviet.Nu tome postupku bio je razlog u neprekidnoj bojazni pred papama i ugarskim kraljevima,koji su od vajkada progonili bogumile i svima silama da izkoriene bogumilstvo u Bosni,u zadnjem njegovu zakloništu..Kad je napokon posliednji bosanski kralj Stjepan Tomašević položio prisegu,da će bogumilstvu učiniti kraj u svojoj državi,nekdanja bogumilska bojazan pretvorila se u očitu mržnju i zakleto neprijateljstvo protiv svemu,što je katoličko.U strahu,da ih ne stigne sudbina Albingeza,pozvali su Fatiha u Bosnu,priznali ga za gospodara i listom prešli na Islam,koji je ostao vjera njihovih potomaka.
Bogumili i njima na čelu stara bogumilska vlastela,koja je već prie stajala s Turcima u svaezu i tursko gospodstvo dovela u zemlju,prešli su u gomilama na Islam i od novih gospodara primljeni obieručke u zagrljaj.Poglavito više i niže plemstvo,poprimiv Islam,nije se ograničilo na svoj posjed i vlast,nego što više širilo svoje povlastice čim se lakše prilagodilo ustrojbi turske vojske i čim se više iztaknulo kao koristno orudje za podjarmljivanje Velike Ugarske.
Pred tim korakom naših predja sve je ostalo zapanjeno."UIzdajstvo","nevjera" i slične pogrde od strane kršćanskih poviestničara nabačene su na uzpomenu mudrih bogumilskih velikaša.Po njima ciela naša povietnica sadrži samo opise raznih nevolja,kao da u njoj nema niti jedne svietle stranice.Ni gavran nije tako crn kao što kažu,pa ni naša poviestnica kao što je neki prikazuju.Odluka bogumila pod Jajcem odlučila je sudbinom Bosne i Hercegovine i odredila njihovom potomstvu burnu,ali slavnu budućnost.Svima velikašima sultan je odmah podielio službeni i plemićki naslov "beg" i uvrstio ih u vojsku kao lenske vitezove.Vlastelići uvršteni su u red spahia.Nu to njima nije bilo dosta,pa su tražili od sultana Fatiha,da svim muslimanima u Bosni i Hercegovini daruje povlasticu,koja će im osigurati ne samo gospodstvo na rodjenoj grudi,nego i prvenstvo u cieloj državi.U jenjičarskom zakoniku stoji sliedeće:"U pokraini Bosni zakonom je odredjeno da se "adžami oglane"(djecu stranaca koja su na carskom dvoru odgajana za visoke položaje u državnoj upravi)uzima samo musliman sin muslimana.Osim toga većina ih se je primala u carski dvor i carski vrt.Tolikom odlikovanju je uzrok ovo:"Kada je sultan Mehmed(Bog G blagoslovio i izkazao mu svoje zadovoljstvo)provalio s pobiedonosnom vojskom u pokrainu Bosnu,sva raja i narod priznali su silu i moć padišaha zaštitnika svieta,izašli mu u susret,pali licem pred njegovu uzengiu i prešli listom na Islam.Videći car zaštitnik svieta,da su od jedan puta svi porimili Islam,reče:Koliko je meni poznato,ovo nije loš narod!Stoga što su se odlikovali plemstvom Islama sultan im reče:Tražite od mene što želite.Stanovnici pokraine mu odgovore:Neka se i po našoj pokraini kupe "adžami oglani".Tu im molbu usliša i naredi:Neka se u zakon stavi,da se od njih uzimaju "adžami oglani".Za to se Bosanci primaju u "adžami oglane" bili obrezani ili neobrezani.Po zakonu ne smiju se ni pregledavati.Od ovog naroda sakupljani su "adžami oglani" za dvor ili za carski vrt;odatle ih je većina izašla s visokom časti i dotjerala do velikog dostojanstva u državi,jer su bili umni i daroviti."
Pad jedne zemlje pod tudje gospodstvo često je bio od velike koristi po jedan narod,jer se brže osviesti i ukloni zaprieke,što stoje na putu njegovu napretku,da se suvremeno razvija.U prevratu,kad jedan narod gubi samostalnost i predaje svoju sudbinu drugom narodu u ruke,mučno se je snaći;ako se u tom položaju narod za vremena probudi na rad,pa se počne razvijati prema duhu vremena,snažno uklanjajući sve zaprieke i poravljajući stanje,može brzo dostići i preteći svoje uzore ili još više,u sretnom slučaju stresti sa sebe tudje gospodstvo.Da su naši stari u vrieme pada bosanske kraljevine dobro znali,da je težko jednom narodu kojim tudjin vlada,to je više nego vjerojatno.Tko je bogumilske velikaše naputio na veliku misao,da u sgodan čas zatraže,da im se djeca uzimaju u "adžan oglane",ne zna se,ali da je dotični na daleko snovao i gledao u budućnost kada im je to savjetovao,živa je istina.Možebit je njemu lebdilo pred očima,da Osmanlia,kao tudji i nepoznat narod,ne zna upravljati Bosnom,jer ga od Bosnaca dieli sve,jezik,misli,običaji;Bosnaci se trebaju sami pobrinuti i za rana se dokopati gospodstva u domovini,a za to je jedini put onaj,kojim je došao Hrvat Mahmud paša Abogović do prve časti u državi;naime da im se djeca kao "adžami oglani"izobraze na državni trošak u neposrednoj blizini dvora i sultana i zauzmu visoke položaje.
Bogumilski velikaši i prvaci imali su prie pada kraljevstva dosta prilike na vlastite oči osviedočiti se o koristi,koju nosi svakom narodu uzgoj mladeži,a najbolja im se je prilika pružila,kada je kralj Toma,po smederevskom ugovoru prisiljen od kralja Hunyadya godine 1450.,uložio sve sile,da bogumilstvu u Bosni jednom za uviek učini kraj.Imamo pouzdanih viesti,da je tada silan narod pobiegao iz središtnje Bosne u humsku zemlju,gdje nadjoše zaštitu kod hercega Vukčića.Vodilo ih je 40.poglavica.Takodjer ih je bilo mnogo koji su tražili utočište i zaštitu kod srbskog despota i kod turskih pograničnih begova.
Većina bjegunaca pod tursko okrilje zadržala se je po granicama bosanskog kraljevstva,dok su se neki velikaši odputili čak u Edrenu,da protiv postupku nevjernog kralja podignu tužbu pred samim sultanom.Nije čudo,što su od toga doba bogumilski prvaci na mjesece i godine boravili u Edreni i Carigradu.Tu su mogli vidjeti dosta primjera,kako naobrazba jučerašnjem robu otvara put do najviših časti i položaja u turskoj državi.U toj državi jučerašnji robovi postajali su bez naročitih težkoća Veliki veziri.
Bogumili,od postanka najstarii element u zemlji,naučeni voditi prvu rieč u svojoj domovini i na daleko sloviti radi bogatstva i vitežtva,mogli su naslućivati,da će danas sjutra i na Bosnu doći red,da s epripoji silnoj turskoj državi.Kad to bude,jedino je sredstvo uzgoj mladeži,da se očuva moć u zemlji i ugled izvan nje.Toga sredstva trebalo se je odmah latiti,i oni su se zbilja i latili,kako nam to sviedoči spomenuta molba na sultana i njezine posliedice,koje su dovele mnogo Bosanaca i Hecregovaca ne samo na upravu Bosne i Hercegovine,nego i na kormilo ciele države.
Već godine 1474. počimaju naši stari izbijati na površinu kao visoki vojnički i gradjanski dostojanstvenici.Od godine 1544. do 1612.,dakle kroz 68. godina,sjedilo je na stolici Velikih vezira 9.Hrvata,koji su kroz rečeno razdoblje 52. godine tresli Iztokom i Zapadom.Osim toga,koliko je meni poznato,bilo je 5 Hrvata zamienika Velikih vezira,više vezira i bezbroj beglerbega i begova,koji su upravljali raznim pokrainama i okružjima.Upravo to razdoblje sačinjava najslavniju epohu turske poviestnice.Bosanci i Hercegovci mogu se ponositi,da su im djedovi doveli Tursku na vrhunac moći i veličine.Oni takodjer mogu reći,da je tursko carstvo,čim su njihovi predji potisnuti s dvora,počelo propadati.Iz toga sliedi,da je ne samo blagostanje naše domovine skopčano s rečenom poveljom,nego takodjer slava i moč turske države u doba kada je bila najveća.
Osim te povelje ima još poviestnih dokaza,da su Bosanci i Hercegovci ne samo kod sultana,nego i kod turskih izobraženih ljudi u obće uživali ugled i povjerenje kao niti jedan drugi narod u širokoj turskoj carevini.Evo šta piše glasoviti turski poviestničar Aali u svojoj poviesti "Kunhul Ahbar"koja je poznata pod imenom "Tahiri Aali":"Što se tiče plemena Hrvata,koji se pripisuju rieci Bosni,njihov značaj se odražava u veseloj naravi;oni su po Bosni poznati i po tekućoj rieci Bosni prozvani.Duša im je čista a lice svietlo,većinom su stasiti i prostodušni,njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti.Golobradi mladići i liepi momci poznati su pokrainama radi naočitosti i ponositosti,a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi.Uzrok je tome što je Bog,koji sve uzvisuje i uzdiže,u osmanlijskoj državi podigao vriednost tome hvaljenom narodu dostojanstvom,i čast njihove sreće uzvisio kao visok uzrast i poletnu dušu,jer s emedju njima malo nalazi nasilnika.Većina onih,koji su došli do visokih položaja odlikuju se veledušjem,to jest čašću i ponosom;malo ih je koji su uskogrudni,zavidni i pohlepni.Naustrašivi su u boju i na mejdanu,a u družtvu,gdje se uživa i pije,prostodušni.Obično su prijazni,dobroćudni i ljubezni.Osobito se ovo odlično pleme odlikuje izvanrednom liepotom i iznimnim uzrastom."-Na sliedećoj stranici poviestničar Aali opet se osvrće na nas pa veli:"Bez sumnje Bosanci,koji se pribrajaju hrvatskom narodu,odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnošću,kao age i zapoviednici obrazovanošću i vrlinom;ako dodju do časti Velikih vezira u upravi su dobroćudni,ponosni i pravedni,pa ih velikaši hvale i odlični umnici slave."
U težkom položaju,kada je propalo bosansko kraljevstvo radi ugarske nasrtljivosti i kršćanske promičbe,kada je došao tudji narod,da gospoduje i vlada u Bosni i Hercegovini,stari su bogumili stvorili odluku,koliko pod pritiskom slučaja i njegovih uzroka,toliko pod uplivom svoga značaja i njegovih osobenosti,kako ih crta poviestničar Aali.Ta odluka,spomenuta molba na sultana,postala je njegovom odredbom povelja.Nazvali mi to odvažnom mudrosti,koja se probudi prigodom najtežih dana u jednom darovitom narodu ili proračunatom opreznošću,koja je skopčana sa značajem dotičnoga naroda,posliedak ke kedan te isti,naime:osigurati i na dalje gospodstvo u domovini.Istim putem malo po malo došlo se je do gospodstva u širokom osmanskom carstvu,istim putam došlo se je do slave na polju iztočne prosviete i do lovorika na iztočnom Parnasu.
Iz knjige "Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti"1912.,dr.Safvet bega Bašagića