Priznajem da je već umorno ponovo i ponovo se vračati k nauci o trojstvu. Možemo spekulirati kakogod želimo, ipak idea Trojstva nije Biblijska nauka.
Evo malo poduži post,no pretpostavljam da ga večina neće ni čitati
…uglavnom oni koji bi trebali…
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Prema nauci o Trojstvu postoje tri božanske osobe (Otac, Sin i Sveti Duh).
Svaka je od njih vječna, svaka je svemoguća, ni jedna nije ni veća ni manja od druge. Svaka je Bog za sebe, a opet sve čine samo jednog Boga.
Drugi članci te dogme naglašavaju da te tri “osobe” nisu zasebne ni različite, ali da predstavljaju tri očitovanja božanske biti. Zbog toga neki zagovornici Trojstva tvrde da je Isus Krist Bog ili da su Isus i Sveti Duh zapravo Jahve.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Uči li Biblija da je “Sveti Duh” osoba?
Osobno ime Oca – JHVH / Jahve, Jehova…./. Sin se zove Isus Krist. I ime svetog duha ?
U
Djelima apostolskim 7:55, 56 Stjepan je dobio viziju u kojoj je vidio nebo i „Isusa kako stoji zdesna Bogu“. No nije spomenuo da je vidio svetog duha. (Vidi i Otkrivenje 7:10; 22:1, 3.)
I opet neki od komentatora:
„Veći dio Novog zavjeta o Božjem duhu govori kao o nečemu, a ne kao o nekomu. To se posebno primjećuje u paralelizmu duha i Božje moći”“
New Catholic Encyclopedia, 1967, svezak XIII, stranica 575.
„Apologeti (grčki kršćanski pisci iz drugog stoljeća) govorili su o Duhu prilično neodlučno, a usporedimo li to s kasnijim crkvenim učenjem, moglo bi se čak reći da o njemu zapravo i nisu govorili kao o osobi „(
svezak XIV, stranica 296).
Slaže li se Biblija s onima koji naučavaju da Otac i Sin nisu odvojene i različite osobe?
Mat. 26:39, JB: „I ode (Isus Krist) malo dalje, pade ničice moleći: Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoidje ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“
(Kad Otac i Sin ne bi bili dvije različite osobe, takva bi molitva bila besmislena. Tada bi se Isus molio sam sebi, a njegova bi volja obavezno bila i Očeva volja.)
U
Ivanu 8:17, 18 (JB) Isus odgovora židovskim farizejima: „U vašem zakonu piše da je svjedočanstvo dvojice istinito. Ja svjedočim za sebe, a svjedoči za mene i onaj koji me posla, Otac.“
Nema sumnje u to da je Isus o sebi govorio kao o osobi sasvim odvojenoj i različitoj od Oca.
Uči li Biblija da su sve „tri božanske osobe” za koje se kaže da su dio Trojstva vječne i da nemaju početka?Kol. 1:15, 16, JB: „On /Isus Krist/ je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja. Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji.”
U kom je smislu Isus Krist „Prvorodjenac svakog stvorenja“?
(1) Oni koji zastupaju vjerovanje u Trojstvo kažu da „Prvorođenac“ ovdje označava najistaknutiju i najugledniju osobu. Prema tom shvaćanju, Krist se ne bi ubrajao u stvorenja, nego bi bio najistaknutija osoba u odnosu na one koji su stvoreni. Ako je to točno i ako je učenje o Trojstvu istinito, zašto se onda i za Oca i za sveti duh ne kaže da su prvorodjenci svakog stvorenja? No u Bibliji se taj izraz koristi samo za Sina. Prema uobičajenom značenju riječi „prvorođenac”, Isus je najstariji sin u Jahvinoj obitelji.
(2) Prije nego što se spominju u Kološanima 1:15, izrazi kao što su „prvorodjenac“ ili „prvorođeno”“mnogo se puta pojavljuju u Bibliji i svaki put kad se odnose na stvorenja znače isto — prvorodjenac je dio neke grupe. „Prvorodjenac Izraelov“ je jedan od Izraelovih sinova, „prvorodjenac faraonov“ je član faraonove obitelji, a „prvorodjeno od životinje“ je stvorenje koje je i samo životinja. Zašto onda neki pridaju tom izrazu drugačije značenje u Kološanima 1:15? Je li to zbog načina na koji se on koristi u Bibliji ili zbog onoga u što oni već vjeruju i što žele dokazati?
(3) Da li riječi iz Kološanima 1:16, 17 (JB) “u njemu je sve stvoreno (...) sve je po njemu i za njega stvoreno” znače da sam Isus nije bio stvoren? Grčka riječ koja je ovdje prevedena “sve” glasi pánta, a to je deklinirani oblik riječi pas. U Luki 13:2 (St) ta je riječ prevedena “svih ostalih” (slično i Ru, Ša, 2006). (Vidi i Luku 21:29 u Ša, 2006 [vidi i u Ru i u St, gdje je to 30. redak]. Vidi također Filipljanima 2:21 u Ru, St.) U skladu sa svim onim što Biblija govori o Sinu, NS pridaje izrazu pánta u Kološanima 1:16, 17 isto značenje. U 17. retku dodana je riječ “ostalog”, pa redak glasi: “On je prije svega ostalog i preko njega je sve nastalo”. To pokazuje da je i on bio stvoren, da je bio dio Božjeg stvaralaštva.
Otkr. 1:1; 3:14, JB: “Otkrivenje Isusa Krista: njemu ga dade Bog. (...) ‘I anđelu Crkve u Laodiceji napiši: “Ovo govori Amen, Svjedok vjerni i istiniti, Početak [grčki: arkhé] Božjeg stvorenja.”’” (St i NS imaju sličan prijevod.) Je li taj prijevod točan? Neki smatraju da te riječi znače da je Sin bio ‘začetnik Božjeg stvaranja’, odnosno da je on bio njegov ‘prvobitni izvor’. No u Grčko-hrvatskom rječniku Novoga zavjeta kao prvo značenje riječi arkhé naveden je izraz “početak” (Rudolf Amerl, Hrvatsko ekumensko biblijsko društvo, Zagreb, 2000, stranica 31). Logično je zaključiti da je onaj o kome se govori u Otkrivenju 3:14 stvorenje, prvo Božje djelo stvaranja, i da ima početak. Usporedi Mudre izreke 8:22, gdje se, s čime se slažu mnogi izučavatelji Biblije, govori o Sinu kao o personificiranoj mudrosti. Prema JB i Ša, 2006, onaj o kome se govori u tom retku bio je stvoren.
U Miheju 5:2 (podjela prema NS) zapisano je proročanstvo o Mesiji u kojem se (u JB 1. redak) kaže da je njegov “iskon od davnina, od vječnih vremena”. U Ša, 2006 (1. redak), stoji: “Njegov je početak iz davne davnine, iz danâ vječnosti.” Izjednačuju li te riječi Mesiju s Bogom? Zanimljivo je primijetiti da NS ne prevodi hebrejski tekst s “dani vječnosti”, nego “dani pradavni”. S obzirom na prije navedeno objašnjenje Otkrivenja 3:14, riječi iz Miheja 5:2 ne dokazuju da je Isus bez početka.
Uči li Biblija da nijedna od “tri božanske osobe” koje navodno sačinjavaju Trojstvo nije veća ni manja od druge dvije, da su sve one jednake i svemoguće?
Mar. 13:32, JB: “O onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.”
To, naravno, ne bi bilo tako da su Otac, Sin i Sveti Duh ravnopravne osobe koje čine jedno Božanstvo. A ako je, kao što neki tvrde, Sin bio djelomično ograničen u znanju zbog svoje ljudske prirode, postavlja se pitanje zašto to nije znao Sveti Duh.
Mat. 20:20-23, JB: “Tada mu [Isusu] pristupi mati sinova Zebedejevih…. Kaže mu: ‘Reci da ova moja dva sina u tvome kraljevstvu sjednu uza te, jedan tebi zdesna, drugi slijeva.’ Isus odgovori: … ‘Čašu ćete moju doduše piti, ali sjesti meni zdesna ili slijeva — to nisam ja vlastan dati, to je onih kojima je pripravio moj Otac.’”
Ova bi izjava bila vrlo neobična kad bi Isus doista bio Bog, kao što se tvrdi. Je li Isus ovdje odgovarao majci Zebedejevih sinova imajući u vidu samo one ovlasti koje je imao kao čovjek? Ako je Isus doista bio, kao što kažu zagovornici Trojstva, “Bogočovjek” — dakle, i Bog i čovjek, a ne samo jedno ili drugo — da li bi onda bilo logično objašnjavati to na taj način? Zar Matej 20:23 jasno ne pokazuje da Sin nije jednak Ocu i da je Otac neka prava zadržao isključivo za sebe?
Mat. 12:31, 32, JB: “Svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti. I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem.” (Kad bi Sveti Duh bio osoba i kad bi bio Bog, ovaj bi redak bio u potpunoj suprotnosti s učenjem o Trojstvu jer bi značio da je Sveti Duh na neki način veći od Sina. Umjesto toga, Isusove riječi pokazuju da je Otac, kojem pripada “Duh”, veći od Isusa, Sina Čovječjega.)
U
Ivanu 14:28 (JB) Isus je rekao: “Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu jer Otac je veći od mene.”
1. Kor. 11:3, JB: “Htio bih da znate: svakomu je mužu glava Krist, glava ženi muž, a glava Kristu Bog.”
(Očito je da Krist nije Bog i da Bog ima viši položaj od Krista. Zanimljivo je da su te riječi zapisane oko 55. n. e., dakle otprilike 22 godine nakon Isusovog povratka na nebo. Prema tome, ovdje iznesena istina govori o tome u kakvom su odnosu Bog i Krist na nebu.)
1. Kor. 15:27, 28, JB: “[Bog] sve podloži nogama njegovim [Isusovim]. A kad veli: Sve je podloženo, jasno — sve osim Onoga koji mu je sve podložio. I kad mu sve bude podloženo, tada će se i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio da Bog bude sve u svemu.”
Hebrejska riječ
šadaj i grčka riječ
pantokrátor prevedene su “Svemogući”. Obje se riječi u izvornim jezicima uvijek odnose na Oca (2. Mojs. 6:3; Otkr. 19:6). Nijednom se ne odnose na Sina ni na sveti duh.
Uči li Biblija da su sve “tri božanske osobe” koje navodno čine Trojstvo i same po sebi Bog?
Isus je u molitvi rekao: “Oče, (...) ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao — Isusa Krista”
Ivan 17:1-3, JB.
(Otac ne bi mogao biti “jedini istinski Bog” kad bi postojale još dvije osobe koje su Bog u jednakoj mjeri kao i on, zar ne? Svi drugi o kojima se govori kao o “bogovima” zapravo su ili lažni bogovi ili samo odraz pravoga Boga.)
1. Kor. 8:5, 6, JB: “Sve kad bi i bilo nazovibogova ili na nebu ili na zemlji — kao što ima mnogo ‘bogova’ i mnogo ‘gospodara’! — nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu.”
(Ove riječi prikazuju Oca kao “jednog Boga” svih kršćana, koji zauzima drugačiji položaj od Isusa Krista.)
1
. Petr. 1:3, JB: “Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista.”
(Čak i nakon Isusovog uzašašća na nebo, u Bibliji se na više mjesta o Ocu govori kao o Bogu Isusa Krista. U Ivanu 20:17 [JB] Isus je nakon svog uskrsnuća govorio o Ocu kao o “Bogu svomu”. Kasnije, kad je bio na nebu, opet je, prema Otkrivenju 3:12, rekao to isto. No nigdje u Bibliji nije zapisano da je Otac za svoga Sina rekao “moj Bog”, niti da su Otac ili Sin to rekli za sveti duh.)
U djelu Schriften zur Theologie isusovac Karl Rahner priznaje: “Izraz Θεός [Bog] nikada se ne koristi za Duh”, i: “Izraz ὁ θεός [Bog, s određenim članom] ne koristi se u Novom zavjetu kad se govori o πνευ̃μα ἅγιον [svetom duhu]” (Zürich, 1954, svezak I, stranice 156, 162).
, zasto Bog ne bi kroz nas razgovarao ? Nije li rijec zapravo nasa jedina dodirna tacka?