Moja Savjest mi dolazi sutra.....
Čudno je to, kako neke osobe imaju neki poseban utjecaj i značaj u životu. Ja, konkretno, se nikad nisam osvrtao i razmišljao da li sam uradio ispravnu stvar. "Ako jesam, jesam. Ako nisam, jebi ga!". A radio sam loše stvari, poneke i grozne.
I onda se našla Ona, pa samo onda nastali Mi... ni nalik jedno drugome, odrasli u 2 različnita svijeta, bili smo različitog izgleda, razmišljanja, rezona. Ja sam živio i živim u dosta grubom svijetu, bavio (naglašavam: BAVIO i podlieže zastari. I po novom KPZ-u!) sam se stvarima koje su poprilično nelegalne i ružne i gdje mi je glava svako malo visila o koncu. Ona za neke nije nikad saznala, niti će. Totalne suprotnosti. I koliko god se ne slagao u većini stvari sa njom i mislio da me ne shvata, da ne zna kad kroz neke loše stvari prolazim i zašto neke stvari radim, koliko god bila bez pojma o stvarima koje se dešavaju sa mnom, uvijek mi je bilo bitno šta misli o meni. Onda je došlo moje pomračenje uma, totalni kolaps i napad na sve živo i neživo oko sebe, i nju sam gotovo uništio pri tome. Nismo više zajedno, imam i poneku ružnu misao o njoj. ALI
Ona je bila i - ostala moja savjest, koju nemam već mjesecima i zbog koje svaku noć zaspem na balkonu od umora. Samo to ne zna i ne želim joj to reći.
Valjda ću uskoro ponovo spavati kao nekad. Jebeš balkon, ni hajvanu nije fino tamo
