Forum Klix.ba

---

najbolji album ikad



nakon isaakovog kompilacijskog wicked game

Album jeste dobar, ali nikako najbolji. Očito nisi dobro utvrdio Pin Floyd gradivo i njihove stare albume koji čista perfekcija.

tek sad upratila temu

nakon The Walla na Poljudu prosle godine ja danima bila pod dojmon

Samo da se upišem. Najveći bend ikada definitivno. Neće više nikad niko onako svirati.. A Pulse, to je čudo neviđeno. Onakva bina, efekti i Comfortably Numb solo... Naježim se od pomisli

12 novembra novi album.

Zar nije sutra?

10.11.

tagomago wrote:najbolji album ikad



nakon isaakovog kompilacijskog wicked game

Tesko je reci koji je najbolji njihov album. Dark side of the moon je ono, proglasen od strucnjaka kao najbolji. Sada zavisi sta se ocekuje od njih. Pompeji, video rad sa posebnim smekom, meni izuzetno interesantan i drag, a opet, njihov live at Venice smatra se ono, apsolutnim megakoncertom. I uvijek je Pulse tu, ja mislim da sam imao 15-16 kada sam vidio original cover za taj album (sa led diodom koja blinka) i bas se ono impresionirao bez da sam i poslusao ijednu pjesmu!

Floydovi su neka cudna ljubav, koja se uvijek moze poslusati...

meni je tdb ono što flojdi jesu, a kavr mi je vazda pola albuma.

je l' procurio novi? has it leaked kaže da nije još leaked.

Meni pokazuje da ima na KAT-u, ne znam da li je ispravan dok ne dođem kući.

Ovaj album zvuči upravo onako kako je i opisivan. Kao ostatci sa Division Bell sesija. Ima svojih momenata
ali kao i kompletan opus ove kasne faze Pink Floyd-a pomalo mi je dosadan, sterilan i previše studijski
ispoliran. Koliko god je Roger Waters pompozni seronja bar je donosio ideje, koncepte (pjesme da i
ne spominjemo) na stol. Ovo je čini mi se samo za nostalgičare i zagrižene fanove.

dale cooper wrote:Ovaj album zvuči upravo onako kako je i opisivan. Kao ostatci sa Division Bell sesija. Ima svojih momenata
ali kao i kompletan opus ove kasne faze Pink Floyd-a pomalo mi je dosadan, sterilan i previše studijski
ispoliran. Koliko god je Roger Waters pompozni seronja bar je donosio ideje, koncepte (pjesme da i
ne spominjemo) na stol. Ovo je čini mi se samo za nostalgičare i zagrižene fanove.

pa to je to bez ludaka Watersa nema ni Floyda, a njega nema odavno.

zapravo, trebao je otici i prije Final Cuta (po njegovoj vlastitoj izjavi), ne zna ni on sam zašto je ostao na tom albumu.

LSD wrote:

dale cooper wrote:Ovaj album zvuči upravo onako kako je i opisivan. Kao ostatci sa Division Bell sesija. Ima svojih momenata
ali kao i kompletan opus ove kasne faze Pink Floyd-a pomalo mi je dosadan, sterilan i previše studijski
ispoliran. Koliko god je Roger Waters pompozni seronja bar je donosio ideje, koncepte (pjesme da i
ne spominjemo) na stol. Ovo je čini mi se samo za nostalgičare i zagrižene fanove.

pa to je to bez ludaka Watersa nema ni Floyda, a njega nema odavno.

zapravo, trebao je otici i prije Final Cuta (po njegovoj vlastitoj izjavi), ne zna ni on sam zašto je ostao na tom albumu.

Pa zato što je Final Cut po svemu osim po imenu prvi Watersov solo album. On je absolutno odgovoran za
sve na tom albumu. Ostali članovi su gotovo bili tretirani kao session muzičari. Mislim da je Richard Wright čak tako bio i naveden.
Final Cut je bio poslednja kap koja je prelila čašu Gilmouru i ostalima. Prilično (nepravedno rekao bih) podcijenjen album.
Sviđa mi se, djeluje kao tematska kontinuacija nekih dijelova The Wall-a. I prilično ličan album za Watersa, sa obzirom
da govori o strahotama rata, post traumatskom stresu i bolu i tuzi koju osjećaju članovi porodica poginulih vojnika.
A Watersov otac je bio jedan od vojnika koji je poginuo u drugom svjetskom ratu. Možda i tekstualno najsuptilniji
Watersov album, što na nekim drugim albumima i nije bilo baš njegova jača strana.

LSD wrote:

dale cooper wrote:Ovaj album zvuči upravo onako kako je i opisivan. Kao ostatci sa Division Bell sesija. Ima svojih momenata
ali kao i kompletan opus ove kasne faze Pink Floyd-a pomalo mi je dosadan, sterilan i previše studijski
ispoliran. Koliko god je Roger Waters pompozni seronja bar je donosio ideje, koncepte (pjesme da i
ne spominjemo) na stol. Ovo je čini mi se samo za nostalgičare i zagrižene fanove.

pa to je to bez ludaka Watersa nema ni Floyda, a njega nema odavno.

zapravo, trebao je otici i prije Final Cuta (po njegovoj vlastitoj izjavi), ne zna ni on sam zašto je ostao na tom albumu.

To je zapravo njegov album, najlosiji u karijeri grupe, inspirisan Falklandima, apsolutno izdominiran Watersom gdje su se ostali potpisali cisto 'nako, radi nekih pravnih zakoljica. Paradoksalno, problemi su krenuli jos od Mjeseca, a kulminirali su na Zidu. I nije on otisao nego se grupa raspala s tim da su ostala tri clana zadrzala naziv, uz Watersovo negodovanje i prijetnje, poslije pravne bitke.

Floyd bez Watersa vise nije bio ono pravo, znali su to i Gilmour i ostatak ekipe ali... Watersov bezobrazluk, arogancija, Glimourova tvrdoglavnost, Wrigtova i Masonova pasivnost su zajebali sve nas. Ipak, mozda je tako i najbolje jer ono 25-minutno Geldofovo okupljanje 2005. ne bi bilo tako nevjerovatno:

https://www.youtube.com/watch?v=ikDEHygZzlI

Wright ce godinu dana poslije ovog nastupa nazalost preminuti.

Potvrda njihove kultnosti je klasik koji i poslije 40 i vise godina zvuci tako dobro da je za nepovjerovati!

: jaooo, pa nisam znao za ovaj koncert


a gledaj Watersa - prodigal sona ...koji je to preverzni genije, bez njega nema Floyda....zadnji njihov veliki album (a kod su oni u pitanju, to gigantske proporcije) je bio Wall

kakva je to grupa bila, jbm ti kralja i otadžbinu strah i trepet...ostali su naspram njih izgledali kao školarci

NIN wrote:

LSD wrote:

dale cooper wrote:Ovaj album zvuči upravo onako kako je i opisivan. Kao ostatci sa Division Bell sesija. Ima svojih momenata
ali kao i kompletan opus ove kasne faze Pink Floyd-a pomalo mi je dosadan, sterilan i previše studijski
ispoliran. Koliko god je Roger Waters pompozni seronja bar je donosio ideje, koncepte (pjesme da i
ne spominjemo) na stol. Ovo je čini mi se samo za nostalgičare i zagrižene fanove.

pa to je to bez ludaka Watersa nema ni Floyda, a njega nema odavno.

zapravo, trebao je otici i prije Final Cuta (po njegovoj vlastitoj izjavi), ne zna ni on sam zašto je ostao na tom albumu.

To je zapravo njegov album, najlosiji u karijeri grupe, inspirisan Falklandima, apsolutno izdominiran Watersom gdje su se ostali potpisali cisto 'nako, radi nekih pravnih zakoljica. Paradoksalno, problemi su krenuli jos od Mjeseca, a kulminirali su na Zidu. I nije on otisao nego se grupa raspala s tim da su ostala tri clana zadrzala naziv, uz Watersovo negodovanje i prijetnje, poslije pravne bitke.

Floyd bez Watersa vise nije bio ono pravo, znali su to i Gilmour i ostatak ekipe ali... Watersov bezobrazluk, arogancija, Glimourova tvrdoglavnost, Wrigtova i Masonova pasivnost su zajebali sve nas. Ipak, mozda je tako i najbolje jer ono 25-minutno Geldofovo okupljanje 2005. ne bi bilo tako nevjerovatno:

https://www.youtube.com/watch?v=ikDEHygZzlI

Wright ce godinu dana poslije ovog nastupa nazalost preminuti.

Potvrda njihove kultnosti je klasik koji i poslije 40 i vise godina zvuci tako dobro da je za nepovjerovati!

Nije tačno...Richard Wright je preminuo 15.09.2008. godine...07.07.2006. godine preminuo je legendarni Syd Barett...

Meni je i danas najdraži Barrett-ov Floyd. Naspram njega i Waters-ov i Gilmour-ov su mi pičkin dim.
Draga mi je i ona faza neposredno nakon njegovog odlaska, kada je bend bio u tranziciji, kada su
ponovo pronalazili sebe, istraživali, improvizirali.

Better Man wrote:Nije tačno...Richard Wright je preminuo 15.09.2008. godine...07.07.2006. godine preminuo je legendarni Syd Barett...

Upravu si, do mene je jer pomijesah te godine glede Syda i Richarda. Dakle, tri godine poslije Geldofa.

LSD wrote: : jaooo, pa nisam znao za ovaj koncert


a gledaj Watersa - prodigal sona ...koji je to preverzni genije, bez njega nema Floyda....zadnji njihov veliki album (a kod su oni u pitanju, to gigantske proporcije) je bio Wall

kakva je to grupa bila, jbm ti kralja i otadžbinu strah i trepet...ostali su naspram njih izgledali kao školarci

Fakat!

dale cooper wrote:Meni je i danas najdraži Barrett-ov Floyd. Naspram njega i Waters-ov i Gilmour-ov su mi pičkin dim.
Draga mi je i ona faza neposredno nakon njegovog odlaska, kada je bend bio u tranziciji, kada su
ponovo pronalazili sebe, istraživali, improvizirali.

Meni nije jer vise volim koncept pod Watersom i Gilmourom. Syd je legenda u punom smislu te rijeci, njegovo pionirstvo takodjer, ali meni je drazi Watersov Floyd.

NIN wrote:

dale cooper wrote:Meni je i danas najdraži Barrett-ov Floyd. Naspram njega i Waters-ov i Gilmour-ov su mi pičkin dim.
Draga mi je i ona faza neposredno nakon njegovog odlaska, kada je bend bio u tranziciji, kada su
ponovo pronalazili sebe, istraživali, improvizirali.

Meni nije jer vise volim koncept pod Watersom i Gilmourom. Syd je legenda u punom smislu te rijeci, njegovo pionirstvo takodjer, ali meni je drazi Watersov Floyd.

Znaš kako bih ja tu napravio poređenje. Watersov Floyd je kao Christopher Nolanovi filmovi. Grandiozni i spektakularni koncepti i tematika,
koji se pomalo klimaju pod svojom težinom i egom svog kreatora. Dok je Barrettov Floyd kao recimo David Lynchovi filmovi.
Lični, apstraktni i psihodelični u originalnom smislu te riječi. Psihodelija koja topi vrata percepcije i otvara interdimenzionalne puteve mozga.

dale cooper wrote:

NIN wrote:

dale cooper wrote:Meni je i danas najdraži Barrett-ov Floyd. Naspram njega i Waters-ov i Gilmour-ov su mi pičkin dim.
Draga mi je i ona faza neposredno nakon njegovog odlaska, kada je bend bio u tranziciji, kada su
ponovo pronalazili sebe, istraživali, improvizirali.

Meni nije jer vise volim koncept pod Watersom i Gilmourom. Syd je legenda u punom smislu te rijeci, njegovo pionirstvo takodjer, ali meni je drazi Watersov Floyd.

Znaš kako bih ja tu napravio poređenje. Watersov Floyd je kao Christopher Nolanovi filmovi. Grandiozni i spektakularni koncepti i tematika,
koji se pomalo klimaju pod svojom težinom i egom svog kreatora. Dok je Barrettov Floyd kao recimo David Lynchovi filmovi.
Lični, apstraktni i psihodelični u originalnom smislu te riječi. Psihodelija koja topi vrata percepcije i otvara interdimenzionalne puteve mozga.

Ima smisla, slazem se!

Ali, nevezano za Nolana, kojeg volim, i Lyncha koji mi je totem, meni je Dark Side nesto nenadjebivo, koliko god Syd bio ikona jer s njim ne bi bilo tog armiranog betona. I da nije jadan sprzio mozak LSD-om, da je ostao normalan, nista ne bi bilo od Floyda kakvog znamo. Opet kazem, svaka cast Sydu jer ipak, sve je krenulo od njega.

NIN wrote:
Ima smisla, slazem se!

Ali, nevezano za Nolana, kojeg volim, i Lyncha koji mi je totem, meni je Dark Side nesto nenadjebivo, koliko god Syd bio ikona jer s njim ne bi bilo tog armiranog betona. I da nije jadan sprzio mozak LSD-om, da je ostao normalan, nista ne bi bilo od Floyda kakvog znamo. Opet kazem, svaka cast Sydu jer ipak, sve je krenulo od njega.

Ma to je čista stvar preferencije. Jer da se razumijemo, volim ja i Nolana i Watersov Floyd i kvalitet obojice je zaista neosporan.
Samo volim Barretta i njegovu viziju psihodelije malo više, to je sve

dale cooper wrote:

NIN wrote:
Ima smisla, slazem se!

Ali, nevezano za Nolana, kojeg volim, i Lyncha koji mi je totem, meni je Dark Side nesto nenadjebivo, koliko god Syd bio ikona jer s njim ne bi bilo tog armiranog betona. I da nije jadan sprzio mozak LSD-om, da je ostao normalan, nista ne bi bilo od Floyda kakvog znamo. Opet kazem, svaka cast Sydu jer ipak, sve je krenulo od njega.

Ma to je čista stvar preferencije. Jer da se razumijemo, volim ja i Nolana i Watersov Floyd i kvalitet obojice je zaista neosporan.
Samo volim Barretta i njegovu viziju psihodelije malo više, to je sve

Jasno, jasno!